Life Couch

5. lip 2020.

Britt-Marie je bila ovdje: osvrt čitateljice

Vilice. Noževi. Žlice.

Točno tim redom.

Britt-Marie sigurno nije osoba koja osuđuje druge ljude. Daleko od toga. Ali, sigurno je i to da ni jedna civilizirana osoba nikad ne bi složila ladicu s priborom za jelo drugačije nego što je red. Pa, nismo životinje, zar ne?

👀👀👀

Kada knjiga ovako započne, znate da vas čeka zabavno putovanje jednim posve neobičnim svijetom glavne protagonistice. Britt-Marie zna što je red, voli sodu bikarbonu, Faxin i prave šalice za kavu. Njezin muž Kent tvrdi kako joj socijalna inteligencija nije jača strana, a njegova djeca zovu je starim šišmišem. Možda je zato vara i možda je baš zato dobio infarkt nakon kojeg Britt-Marie odluči potražiti posao na Zavodu za zapošljavanje. Ono što će pronaći nije samo posao, već i prilika da bude primijećena u slučaju da umre. Zvuči bizarno?

Pa, sve u vezi Britt-Marie djelomično je takvo, no između neobičnih autističnih navika i opsjednutosti redom, krije se još puno toga. Nesebičnost, tuga, žaljenje i nada. Sve u jednom simpatično neprikladnom paketu. Britt-Marie je lik kojeg ne možete ne voljeti. To su ubrzo po dolasku shvatili i tvrdokorni te pomalo surovi stanovnici Borga, zaboravljenog gradića Boga iza nogu u kojem su svi opsjednuti nogometom i ništa nije kako bi trebalo biti. Britt-Marie mrzi nogomet, ali nekim čudnim spletom okolnosti postaje trenerica lokalne ekipe, a u svemu joj pomaže nekoliko ekscentričnih likova. Lik Kenta posebno me nervirao i moram priznati da sam pred kraj knjige vrištala u sebi, molila je da ne ponovi istu pogrešku, da mu se odupre i prezre taj površni šarm jednom zauvijek. Hoće li se to dogoditi ili ne, morat ćete sami otkriti. Iako me sam kraj pomalo iznenadio, odmah sam shvatila da je to jedini prikladni završetak ove potrage.

💖💖💖

Ovo je prva Backmanova knjiga koju sam pročitala, nimalo se ne kajem što sam podlegla preporukama i zbilja sam uživala u svakoj minuti iskustva čitanja. Definitivno bi ga svrstala u feel good literaturu, na trenutke me dobro nasmijavao i poželjela sam si porciju kokica dok mi se pred očima stvarala slika Borga i napuštenog igrališta ili pak pizzerije/pošte/radione. Pojedini likovi nemaju čak niti prava imena, što mi je posebno simpatičan detalj. Način na koji Britt poima svijet osvježavajući je koliko i zastrašujući. Na trenutke sam joj zavidjela jer u svakome trenutku govori ono što misli, bez uvijanja i prolaženja kroz bezbroj filtera osjetljivosti za druge. Često je u pravu te iz njezine istine stanovnici Borga crpe snagu za promjenu. Usto, žena zna bezbroj trikova sa sodom bikarbonom…

Iako mi se knjiga više nego dopada, ne osjećam toliku potrebu da o njoj razglabam. Možda jer dozvoljava čitatelju da ostane na površini ako to poželi, prepusti se užitku dovršavanja i sa smiješkom zaključi da je dobro uložio svoje vrijeme. No, ako poželite kopati dublje, naći će te u njoj dovoljno materijala. Čitava priča o tome zašto se Britt još više povukla u svoj svijet je zapravo jako tužna. Tada počinjete shvaćati zašto je njezina potraga za ljubavi unaprijed bila osuđena na propast.

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Prihvativši Kenta i njegovu djecu, odrekla se svojih snova i prihvatila žrtvu koja je toliko velika, a opet tako neprimjetna. Baš kao i sama Britt.

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

To je možda i najmučniji dio ove inače vesele priče o transformaciji. Sve što ona želi je ne umrijeti a da to nitko ne primijeti. I posjetiti Pariz jednog dana. Svaki čovjek trebao bi imati pravo barem na toliko od života. Zatim tu imamo i sasvim zasebnu priču o posljedicama ekonomske krize, naročito za najranjivije skupine. Sudbine djece iz Borga zadivit će vas ih dok u isto vrijeme gutate obilne knedle. Znat ćete točno što biste i kako drugačije, ali priču nećete moći zaustaviti bez da je osiromašite. Zamislit ćete se nad vlastitim odlukama i postati iskreni u priznanju što ste sve činili radi drugih.

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

A ako stvarno volite nogomet (ja ne), dobit ćete i dodanu poslasticu. Samo morate pratiti Premiership (toliko ipak znam).

Za kraj vam donosim nekoliko najdražih redaka, samu esenciju čitave knjige:

Nekoliko trenutaka. Ljudsko biće, svako ljudsko biće, ima tako malo nestalnih šansi da bude svjesno sebe, da se otpusti od vremena i prepusti trenutku. I da voli nekoga bez ikakvih granica. Da eksplodira od strasti. Nekoliko puta u dječjoj dobi, možda, za one od nas kojima je bilo dopušteno biti djecom. A nakon toga, koliko udaha smijemo udahnuti izvan granica koje nas sputavaju? Koliko nas čistih osjećaja tjera da glasno viknemo, bez osjećaja srama? Koliko prilika imamo da osjetimo blagoslov zaborava?

Strast je zapravo djetinjasta. Banalna i naivna. Nije to nešto što učimo – instinktivna je i preplavljuje nas. Mijenja nas. Nosi nas u bujici. Ostali osjećaji pripadaju zemlji, ali strast nastanjuje svemir. Zato strast nešto vrijedi. Ne zbog onoga što nam daje, već stoga što zahtijeva da riskiramo. Naše dostojanstvo. Čuđenje i zgražanje okoline. Njihovo odmahivanje glavama.

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Izdavač: Fokus

S engleskog prevela: Tamara Kunić

🌟🌟🌟🌟🌟

Pročitajte više »

Reading Time:

31. svi 2020.

bademi bijela čokolada

Dukatos torta

15:25 BY Life Couch 0 Comments

Kao inspiracija za ovu tortu poslužio je Dukatov Dukatos Divine jogurt s okusom bijele čokolade, badema i kokosa. Torta se sastoji od 4 sloja: biskvit s prženim bademima, krema od kokosa, krema od Dukatos jogurta i malo ganachea od bijele čokolade. Ne može bolje!😋 Recept pročitajte u nastavku.

BISKVIT:

4 bjelanjka (jaja srednje veličine)

Prstohvat soli

4 žlice šećera

10 dag mljevenih, blago prženih badema

4 žlice brašna

Pola praška za pecivo

PRELJEV ZA BISKVIT:

1 vanilin šećera

8 žlica mlijeka

Bjelanjke i sol pjenasto umutite mikserom. Dodajte jednu po jednu žlicu šećera i miksajte dok ne dobijete glatku i sjajnu smjesu. Na kraju ručno umiješajte brašno pomiješano s bademima i praškom za pecivo. Izlije u kalup za tortu promjera 26 cm (prethodno ga obložite papirom za pečenje). Pecite na 180 stupnjeva 10ak minuta. Kad se biskvit ohladi, prelijte ga mlakim preljevom (zakuhajte mlijeko i vanilin šećer pa malo ohladite). Biskvit ostavite u kalupu za tortu pa na njega mažite kreme (redoslijed je u nastavku recepta).

KREMA OD KOKOSA:

3 žumanjka

3 žlice šećera

3 žlice brašna

1 vanilin šećer

5 dag kokosovog brašna

4 dl mlijeka

10 dag margarina

Mikserom izmiješajte žumanjke, šećer, vanilin šećer, brašno i malo mlijeka. Ostatak mlijeka i kokosovo brašno stavite na vatru da zavrije (povremeno promiješajte). Kad zavrije, dodajte smjesu s brašnom i miješajte dok se ne zgusne. Skinite s vatre i prekrijte prozirnom folijom. U ohlađeno umiksajte margarin sobne temperature.

DUKATOS KREMA:

2 dl vrhnja za šlag

2 Dukatos jogurta s bademima, bijelom čokoladom i kokosom

1 vrećica mljevene bijele želatine

4 žlice hladne vode

Vrhnje za šlag umutite mikserom, ali ne prečvrsto. Zatim umiješajte Dukatos jogurte. Na kraju umiksajte pripremljenu želatinu (Želatinu i vodu pomiješajte i ostavite 10ak minuta da nabubri. Nakon toga je otopite, ali ne na izravnoj vatri, najbolje je otopiti je na pari). Ako koristite vrhnje za šlag koje nije zalađeno, dodajte i 5 dag šećera u prahu. Kremu premažite preko kreme od kokosa. Dok pripremate ganache od bijele čokolade, tortu stavite u hladnjak da se krema od Dukatosa malo ohladi.

GANACHE OD BIJELE ČOKOLADE:

15 dag bijele čokolade

5 žlica vrhnja za šlag

Na pari otopite bijelu čokoladu i slatko vrhnje , ostavite da se malo prohladi (dok se hladi, promiješajte nekoliko puta) pa prelijete preko Dukatos kreme.

Pročitajte više »

Reading Time:

24. svi 2020.

#samoprirodno dojenje

Kako sam naučila sve o dojenju, ali na teži način...

19:51 BY Life Couch 0 Comments

Dojenje je, čini mi se, uvijek aktualna tema. Kao i osuđivanje, očito 🙄. Moraš dojiti, ne moraš se mučiti, fuj, tko to doji toliko dugo, nemaš dovoljno mlijeka, tvoje mlijeko nije dovoljno jako itd... Ima toga još, nekako mi se čini i previše. Ljudi, ostavite se gluposti i malo više gledajte svoja posla i probleme, jer nije da ih kao društvo nemamo.

Svatko tko je rodio ili proveo neko vrijeme s rodiljom zna da je žena kad rodi pod nevjerojatnim utjecajem hormona. Često joj se onda još netko sa strane naćuli (kad moram tako reći) dijeliti pametne savjete 🤔. Iskreno, ja nisam ništa htjela slušati, a još sam (kao i većina žena) imala baby blues. Prestala sam dojiti davno, zapravo malca sam dojila punih 8 mjeseci, a sad ima skoro 3 godine. Pitate se zašto sam sada uopće odlučila pisati ovaj post? Sjećam se tih osjećaja kao da sam ih jučer doživljavala i (jedva) preživljavala. Pa rekoh, idem napisati svoje iskustvo, možda, ali samo možda nekome pomognem ❤️️.

Da se odmah na početku razumijemo, moje je mišljenje da je dojenje prirodno, dojenje je (nekad i nekim ženama) teško, dojenje je pozitivno (ali ne pod svaku cijenu). AD mlijeko možda nije idealna zamjena, ali jest zamjena i predstavlja hranu bebačima. Zbog toga mislim da nije lijepo reći: "Ah, opet to smeće!". A i nemojte suditi drugima. Nije lijepo. Mi i onako ne znamo cijelu priču. 😏

E sad, ajmo ispočetka! Ja ne spadam u red onih žena koje su bile ili jesu oduševljene trudnoćom 🤰. O, ne, nikako! Ako želite da vam to malo preciznije objasnim, dovoljno je reći kako sam povraćala minimum jednom dnevno, kako je bilo dana kada ništa nisam mogla staviti u usta, tu je i nenormalna bol u želucu, umor, probava i milijun drugih stvari. Sreća da to traje samo 9 mjeseci jer da kojim slučajem treba malo duže izdržati...eh, eh. 😬

E sad, funny thing, kada sam bila trudna taj prvi put nisam ništa željela znati o budućnosti (što je totalno čudno za mene jer ja sam znatiželjna. Pripisati ću to hormonima i strahu.). Danas kad gledam na to, pa iskreno, bila sam strašno glupa. To je zapravo jedina stvar zbog koje žalim u životu. Jer konstantno treba učiti i truditi se, znati sve o mogućim preprekama i suočiti se s njima. Većina nas (i ja naravno) ima svoje zamisli u vezi svega s bebom, tako i s dojenjem. Ono, staviš bebu na ciku i to je to. E, pa kada si ovakav sretnik kao ja to je sve samo ne tako 😵😂.

Jednoga lijepoga dana rodila sam na carski rez i za razliku od većine žena meni je mlijeko odmah došlo i to u poprilično velikim količinama. Pošto je mali imao žuticu, bio uspavan i nije baš pokazivao želju za potezanjem mlijeka, ja sam svako malo koristila pumpicu i budila cimerice tim milozvučnim aparatom. Nitko od medicinskog osoblja nije mi došao skoro dva dana. Jesam spomenula da je rodilište zagovornik dojenja? Ali dobro, s obzirom da nisam previše znala o toj temi, više manje koristila sam se jedinom stvari kojom sam mogla, mister mozgom. Naravno davala bi i malcu sisati, ali prvih mjesec dana se definitivno nisam usrećila, a veselo je bilo i drugi mjesec. Jednostavno nikako nismo kliknuli, a ja sam mlijeka imala u izobilju. Stoga ne čudi mastitis 😂. Nakon toga uslijedile su (iznimno) dosadne gljivice, blisteri i ranice, te minimum jednom tjedno zastoj mlijeka. Možda vam je poznat onaj divni osjećaj kada vam cijela dojka postane tvrda kao kamen. E, pa to je to. Uz to tu je bilo prisutno i neko bockanje, te hm...kako da to objasnim? Mislim da bi mi se prekinuo dotok krvi, te bi bradavica pobijelila. Zapravo to se zove Raynaudov fenomen ili vazospazam kod dojenja. Poprilično ljigav osjećaj. Bradavica na desnoj dojki mi je cijelo vrijeme bila nekako čudno nateknuta. Stalno sam kombinirala kupus/raštiku (da, zaudarala sam po tome), tople i hladne obloge, zezala se s dodatnim izdajanjem, mazala bradavice s Purelanom/Multi Mum kremom i tako dalje i tako dalje. 🤷
Uglavnom, prva dva mjeseca kombinirali smo Ad i dojenje. Svi su mi govorili da ću onda prijeći samo na Ad, međutim ja takva kakva jesam (Tvrdoglava 🤣 do krajnjih granica. Vjerujte mi, nitko mi nije niti do koljena u tome.), tjerala sam po svome i došla do toga da samo dojimo. To je potrajalo još nekoliko mjeseci (ukupno 8), a onda je malac sam odbio sisati iz grudi i prelazi na Ad te naposljetku samo na krutu hranu.
Tako sam ja uspješno prestala dojiti. Za divno čudo, bez nekakvih problema. A onda, jednog lijepog dana, godinu dana od prestanka dojenja, ja dobijem zastoj mlijeka (da ne bi bilo zabune, znate me, otišla sam do doktora koji mi je to potvrdio). Ti zastoji su se vraćali u nekoliko navrata i ta agonija je trajala nekoliko mjeseci. A onda jedan dan...shvatila sam u čemu je stvar...pojas od automobila. Da, da, suzdrzavam se da ne kažem nešto drugo 😤 - pojas. Ako ste, eto, sklone zastojima pripazite i na nosiljke za djecu. I one mogu izazvati zastoj u kanalićima. Nisam ni u tome mogla uživati, a htjela sam. Zapravo, ja sam uvjerena da i sam (krivi) pogled može to izazvati.

Nakon svega što sam napisala, mislim da vam ne moram objašnjavati kako sam se osjećala tih 8 mjeseci - doslovno kao govno 💩. U nijednom trenu se nisam mogla opustiti, jer jednom tjedno tu je, ako ništa drugo, bio zastoj mlijeka. Još k tome dodajte hormone i baby blues. Taman.

Neću vam sad pisati što i kako jer sigurno postoje osobe koje više znaju od mene. Napisat ću vam tek na što trebate pripaziti.

Prvo,morate imati na umu da će nekim ženama to ići kao od šale, a nekima nikako. Znam da ukoliko imate problema nije lako, međutim mislim da bi trebali napraviti i pokušati sve što je u vašoj moći, jer ako sam ja izdržala 8 mjeseci torture, vjerujte mi svatko može, bar mjesec, dva. Radi bebe, ali i radi vas samih. Ako vam ne ide od ruke, možda se budete grozno osjećali, ali to je u redu. Niste sami i pomoć je uvijek dostupna (Rode su dostupne na internet stranici, Facebooku i na telefonima - 091 22 77 220; 01 61 77 520 i cure zbilja imaju korisne savjete). Ako zbilja ne možete, odlučite odustati i to je u redu. Sve skupa nije vrijedno vašeg mentalnog zdravlja. 🤷

Još nešto o čemu treba voditi računa je i hvat. Jako bitna stavka, meni je trebalo 2 mjeseca. Bit je u tome da bi cijela bradavica i što veći dio aureole (posebno onaj donji) morali biti u bebinim ustima, na način da je bebin jezik s donje strane, a usne izvijene. Problem je ako jezik vrluda po bradavici, jer na taj način lako dolazi do blistera i ranica.

Vjerojatno tu ima još stvari za nadodati pa ako se sjetim lako ću dopisati. Ne, dojenje ne mora biti lako i eto meni nije bilo, ali mogu reći da sam zbilja ponosna na sebe 💪. Osobno, meni je ovo bila najteža stvar u životu, a možda se sjećate da sam prošla operaciju na mozgu. Neusporedivo. Sad me pomalo hvata anksioznost od dojenja, a uskoro ću ponovno to morati proći. Pa do idućeg puta kad se odlučim žaliti lijep pozdrav, A. ❤️️

Pročitajte više »

Reading Time:

17. svi 2020.

Horizonti Rijeka

Bila jednom jedna rijeka - knjiški (os)vrt

19:15 BY Life Couch 0 Comments

Znam da mnogima od vas, a nekada i meni, već na uši izlazi priča o karanteni kao godišnjem odmoru u kojem postajemo kreativne, bolje verzije sebe, napredujemo, učimo i evoluiramo brže nego ijedan virus. No, moram joj priznati da je neke stvari u meni probudila. Za one koje više zanima recenzija knjige, a manje moja malenkost, označit ću gdje prestaje osobni uvod u maniri sentimentalnoga starca.

Vrativši se privremeno u rodno mjesto te prigrlivši miran seoski život, počela sam se prisjećati stvari u kojima sam uživala kao dijete. Njih nije bilo mnogo, moram priznati, i time razbiti iluziji o idili suživota čovjeka i prirode. Priroda je doduše bila idilična, ljudi malo manje.

Jedno od tih veselja bile su beskrajne šetnje šumama i livadama, otkrivanje novih skrivenih puteljaka, praćenje životinjskih stopa i jedna neobična potraga. Povremeno smo smišljali priče o Indijancima koji žive ,,točno iza onoga brda'' ili o ratovima koji su se sigurno odvijali ,,baš iza onih stijena''. Nikada ništa konkretno nisam pronašla, osim besplatnih božićnih ukrasa, ali u potrazi sam znala uživati kao malo tko. Često sam u njoj bila usamljena, ali nikada nesretna. Imala sam svoju maštu, beskrajnu nadu i želju za životom koju sam uspjela sačuvati čak i od samoga odrastanja.

Drugo veselje bile su knjige. U početku raspadnuti primjerci kućne biblioteke koja je na selu, razumjet će te, prilično oskudna i svodi se na praktične naslove poput kuharica, atlasa, lektira i molitvenika. A onda sam krenula u školu i saznala da tamo djecu tjeraju čitati. Bilo mi je to smiješno, zašto odrasli misle da bi to ikome bila kazna. Zato mi nije bilo jasno kada je neimenovani dječak iz razreda rekao da mu roditelji nisu posudili knjigu. Nisam o tome do tada razmišljala – odakle dolaze knjige – budući da su se moje uredno pojavljivale na stolu točno određenoga datuma, a jednako elegantno nestajale kada bi došlo vrijeme za to, iako sam iskreno neke od njih htjela zadržati (Bijeli jelene, gledam te). Poželjela sam i sama saznati gdje se nalazi to magično mjesto. Bez puno truda uspjela sam nagovoriti roditelje da me povedu. Blagodati permisivnosti, providnost ili sažaljenje nad djetetom bujne mašte, tko bi znao. Bila je to ljubav na prvi njuh. Najslađi labirint, lunapark skrojen po mojoj mjeri. Sjećam se i razočaranja kada sam shvatila da kući mogu ponijeti samo tri primjerka. Zar tako malo? Da, ali možeš doći opet. Ne znam je li teta knjižničarka bila spremna na to da je shvatim ozbiljno. Tada je knjižnica u Šibeniku bila mala i skučena te sumnjam kako bi danas bila pretjerano oduševljena prizorom. U dječjim očima svijet je ipak drugačiji.

Treće – i posljednje – bilo je pisanje. Spomenari, dnevnici, notesi, rokovnici…oduvijek su bili žitelji mojih ladica i polica. Bilo je tu pomalo opsesije i pokušaja uvođenja reda, ali i puno čistog užitka. Vrijeme je prolazilo, šetnje zamijenilo sjedenje. Čitanje i pisanje postali su dio utrke za rezultatom i zadovoljavanje tuđih formi, a sve manje užitak. Tada sam prije 3 godine prelomila i krenula s pisanjem romana koji vjerojatno nikada neće biti dovršen. Unatoč tome, dala sam mu svaki slobodan trenutak i nadala se da će me vratiti na početak. To se nije dogodilo. Pokrenule smo i blog, no ni to nije sasvim pomoglo. Imala sam osjećaj da mi nedostaje nešto što nikad nisam ni imala. Moja potraga se nastavila i nisam pokušavala njome ovladati. Tekla je poput rijeke, mirno ili divlje. A onda…

Voda me oduvijek privlačila, smirivala, izazivala. Ne znate koja će se kiša pretvoriti u bujicu niti kada je temperatura mora dovoljno dobra dok u nju ne uronite. Voda može poprimiti bilo koji oblik, što znači da je njoj sve moguće. Nekada nas kažnjava, nekada miluje. Donosi ili odnosi. Osim toga, dio je nas i tu mora biti neka tajna veza.

***********************************************************************************************************

Naslovnica me privukla na prvu, dok o knjizi nisam znala ama baš ništa osim naslova. Nisam čak niti povezala autoricu sa popularnim romanom Trinaesta priča, niti sam taj isti roman čitala (ironično, ali tu me naslovnica totalno odbijala). Kod Knjigolegice možete vidjeti kako izgleda original na engleskom, koji je još i ljepši. Srećom, nešto u opisu brzo me ''kupilo'' i požurila sam je naručiti. Nekoliko dana kasnije, družile smo se sa fotoaparatom uz obližnji potok koji je bez pogovora glumio rijeku. Zabrinulo me njezinih masnih 400 i kusur stranica te sam je već zamišljala na dnu hrpice koja čeka prvo čitanje. A onda me otpratila na spavanje. Iduće jutro nisam mogla dočekati mirna. Otkazala sam sve planove, kojih ionako nije bilo puno. Preskočila sam čak i šetnju, mobitel jedva pogledala. Nestrpljivo sam čekala svaki sljedeći zavoj u priči, mrštila se u nevjerici, gutala sitne knedle zadovoljstva zbog vješto ubačenih elemenata romantike te strahovala od osjećaja napuštanja jednom kad se ova rijeka zaustavi.

Uzduž granica ovoga svijeta nalaze se drugi.Postoje mjesta na kojima je moguće prijeći.Ovo je jedno od njih.

Rijeka Temza, od Crickladea na zapadu do Oxforda na istoku, prepuna je svratišta u kojima se zimi gotovo ništa ne događa. Labud je jedno od tih, gdje redoviti posjetitelji vrijeme krate prepričavanjem starih priča na nove načine. Te večeri pripovijedanje je naglo prekinuto kada im je na vrata došao nepoznati, ranjeni stranac. No, nije došao sam. Sa sobom je donio – kako su nekoliko dugih sati svi vjerovali – tijelo prekrasne, ali beživotne djevojčice.

Kada ona naglo oživi, svi se pitaju je li posrijedi pogrešna procjena, čudo ili neka druga vrsta nadnaravnoga događaja. Nažalost, dijete je posve nijemo i ne može im objasniti otkuda dolazi ni što se točno dogodilo, kao ni stranac. A bez toga, javlja se mnoštvo priča, jedna nevjerojatnija od druge.

Misterij pokušavaju odgonetnuti ljudi čije su sudbine redom obilježene velikim tragedijama. Mlada majka kojoj je dijete iste dobi oteto prije dvije godine, uvjerena je kako joj je rijeka vratila oduzeto. Problematični sin zemljoposjednika zatajio je vlastito dijete iste dobi, koju bi zabrinuti baka i djed rado zbrinuli. A tu je i zagonetna usidjelica koja živi uz rijeku i u djetetu prepoznaje svoju mlađu sestru.

Tko je u pravu? Prije nego išta saznamo, rijeka će nas upoznati s plejadom likova bez kojih bi ova priča bila kao i svaka druga, odvest će nas na mjesta gdje se sudaraju znanje, magija i želja. Vrijeme radnje smješteno je u čudnovati prostor između praznovjerja i razvoja znanosti poput psihologije i genetike, čiji se uzlet može naslutiti. Kada se susretnemo s neobjašnjivim, tražimo odgovore u sebi i drugima. Kada dođemo do zida, ne preostaje nam ništa drugo nego se prepustiti…

Dugo već nisam pročitala tekst koji bi u meni probudio toliko složenih osjećaja koje je trebalo prepoznavati gotovo sloj po sloj. Čitavo čitanje iščekivala sam novu priču, radovala se upoznavanju s likovima koji donose zaokret za zaokretom, živjela u nadi s onima koji su priželjkivali djevojčicu, osjećala neopisivu količinu ljubavi prema svemu što je simbolizirala, uživala u naraciji i lakoći s kojom me svaki redak vodio na mjesta koja sam davno zaboravila. O svakome od ovih likova mogli ste zamisliti ili napisati još jednu priču, ništa manje uzbudljivu - na neki staromodan način. Dok sam ju čitala samoj sebi, nisam osjećala vrijeme ni umor. Bilo je to posve čarobno i emotivno iskustvo, kao da me sama spisateljica ili neka druga majčinska figura nježno uspavljuje i drži budnom u isto vrijeme. Taj intimni dojam nije samo plod moje mašte, jer se autorica i sama obraća čitatelju na kraju romana i to je bio zadnji udarac u moj srčani organ.

Konačno sam shvatila zašto mi je knjiga toliko bliska. Ona je poput vode, neodređena. Može poprimiti svaki žanr, ne možete je strpati u jednu kategoriju. Ne možete opisati čitatelja kojemu bi se sigurno dopala ili ne. Neće ju moći prepričati i zapravo jedini način da ju doživite je da u nju uplivate. Baš kao u vodu. Nikada ovo nisam napisala, i možda još dugo neću ponovno, ali ovu knjigu morate pročitati. Skupit ću zube, zanemariti činjenicu da nisam toliko utjecajna da bi to od vas tražila, a zauzvrat si učinite uslugu i zamislite na trenutak da jesam. Udahnite, uronite i vratite mi se sa svojim dojmovima. Bit ću na mostu koji spaja sanjare i ovakve priče još dugo...

Pročitajte više »

Reading Time:

Bookstagram Fraktura

My Poor April – od Tel Aviva do Mediterana i dalje

16:50 BY Life Couch 0 Comments

Karantena mi uporno na nos nabija dvije stvari. Silno joj je, naime, važno da ih ne smetnem s uma ni u jednome trenutku. Prva je činjenica da ne mogu i još dugo neću smjeti, a ni željeti putovati. Medijski facilitirano vjerovanje kako je virus jači negdje vani, dokidanje opcija crash-anja po tuđim kaučima i histerija oko javnoga prijevoza učinile su svoje, barem u mome slučaju. Ne znam ni što bih ubrojila pod posljednje putovanje, pa rastežem tu nezgrapno nadobudnu definiciju do vikend izleta i škrtih jednodnevnih posjeta u kojima ,,naprosto nije imalo smisla plaćati noćenje kad smo toliko blizu''. Sada mi je žao što nisam prespavala u još pokojem lažno oglašenomu hostelu sumnjivo nategnutih zvjezdica na Booking-u. Amsterdam od prije točno 5 godina, dugi period istraživanja Lijepe nam Naše, hrpa izjalovljenih planova, prihajanja po Slovenijo…

Druga činjenica još je poraznija, s još neizvjesnijim rokom trajanja (ili prolaženja, kako se uzme). Žongliranje rada od kuće, života u 4 zida, praćenje vijesti i patetičnih pokušaja suzbijanja online rastrošnosti uz sumanutu potragu za davno ubijenom kreativnosti dovele su do jedine logične posljedice – moja koncentracija nalik je izbušenoj meti za uvježbavanje snajperista. Ne znam kojim bi je čudom oživjela, jer ne radi se o jeftinom buketu tulipana iz Lidla u koje ću usuti malo šećera razblaženoga sa toplom vodom. Ona bi trebala biti esencijalni dio moje osobnosti, karta za bolje sutra, moć ravna sposobnosti da na grupnim okupljanjima, koja su već neko vrijeme fantasy razglednice, prepoznate jedinu single osobu.

No, da nije sve tako crno, pobrinuo se drugi dio moje osobnosti. Ta nuklearna problem-solver jezgra koja se automatski prikopča na nevidljivi bazen beskonačnih opcija…pa da! Čitat ću o putovanjima. A pošto nemam mozga za normalno čitanje, čitat ću kratke priče! Ili pak na drugim jezicima (pod jezicima mislim na srpski i engleski, to je otprilike moj poliglotski domet). S time da će čitanje na engleskom morati pričekati dostavu paketa sa Book Depository-a i Amazona. Unatoč rastuće prštućoj motivaciji na početku, moj je travanj bio prilično siromašan. Dijelom jer sam nakon dugo vremena s uzbuđenjem planirala rođendansko slavlje. Okruglo je ipak okruglo. Od malene hrpice koju sam uključila u ovo eksperimentiranje, poželjela sam ukratko zabilježiti dojmove za 2 knjige, posve dijametralno suprotne. (od riječi ''recenzija'' odustajem, uz zvuke Olivera u identičnoj ,,tko sam ja da ti sudim'' situaciji). O trećoj pročitanoj dosta su već pisale divne Knjige su moj svijet i Bibliovca pa neću duljiti (čitaj piliti) o tome.

Etgar Keret izraelski je pisac koji me svojim stilom neodoljivo podsjeća na legendarnoga Kishona. Obojica s jednakom lakoćom koriste jednostavan jezik, humor koji razblažuje tešku svakodnevnicu i podsjećaju čitatelja kako ponekad manje zbilja može biti više. Njegovih Sedam dobrih godina opisuje period u kojem je, zajedno sa svojim ocem, gledao odrastanje sina Leva. Ove kratke priče fantastična su kombinacija ugodnoga pripovijedanja, blagoga humora i dnevnoga sanjarenja, bez uplitanja u duboke teme koje su tu više kao paravan glavnoj radnji koja se odvija uglavnom unutar njegove obitelji. Piše na donekle ideološki suh, informativan način kojim se ipak uspješno dotiče i stanja u društvu – njegov sin, naime, rođen je usred terorističkoga napada na Tel Aviv, dok su njegovi preci preživjeli Holokaust. On sam nosi teret tzv. sekundarne traume i često se pribojava antisemitskih komentara čak i vlastite publike, osjeća neobičnu povezanost s Poljskom - zemljom iz koje su njegovi preci bježali pred nacističkom okupacijom i u kojoj se osjeća pomalo kao kod kuće. Znala sam da ću ovu knjigu progutati čim sam ju prvi puta ugledala na Frakturinom webshopu. U osvrtu koji je objavljen na portalu Moderna vremena jedna mi se rečenica urezala u svijest: Humor je u književnosti prečesto podcijenjen. Zar nije? Kad god pregledavam kategorije knjiga, humor mi bude dosta nisko na prioritetima. A zašto, ni sama ne znam. Nije da se ne volim smijati. Nije da nam toga sada ne treba, možda više nego ikada. Keret mi je na najbolji mogući način vratio sve uloženo i toplo ga preporučam svima željnima smijeha, ali i gotovo usputne mudrosti koja vas neće uvrijediti svojom nametljivosti.

Druga knjiga…eh, to je druga priča. Ako je Keret epifanija smijeha, koji je pak odraz života, Cees Nooteboom je njegov davno prognani brat. Kada sam prvi put vidjela naslovnicu od Noću dolaze lisice, nešto se u meni upalilo. Ne doslovno kao crvuljak, no osjetila sam želju da uniđem u te korice s kojih me bockala ilustracija ljubavnoga čina između žigice i lisice. Pitam se što bi Freud imao za reći na temu…

Kasnije sam doznala kako je Nooteboom prilično slavan nizozemski pisac, pjesnik, erudit…uglavnom, jako plodonosan i mudar građanin staroga kova. Neki našega Jergovića uspoređuju s njim, no nisam dovoljno kompetentna za takve prosudbe. Njegov stil pisanja nije nimalo plitak i jednostavan, nego sve suprotno od toga. Kroz ukupno 8 pripovjedaka, osvrće se na iskonski urođenu temu postojanja između života i smrti te onoga od čega se većina naših života sastoji, a to su odnosi. Odnosi u kojima stvaramo vlastita otočja, grozdove spasa od otuđenja i prokletstva lutanja. Njegov stil pisanja je metaforičan, brutalno kritičan prema ljudskoj prirodi, melankoničan u toj mjeri da je potrebno za njega odabrati pravo vrijeme, a možda i mjesto. U svakoj od priča zbiva se određeni gubitak, povremeno ispričan iz više uglova od kojih je pomalo smiješno otkriti koliko se duboko razlikuju. Muško-ženski odnosi, gubitak, bolest i smrt, prisilni rastanci, ovisnosti, vječna prijateljstva, maske koje nosimo pred vanjskim svijetom i patnja za odmorištem od istih…sve su to teme u kojima Cees nastoji uloviti vjernu presliku jedinih istinski važnih životnih iskustava. Onih koje pamtimo. Onih nad kojima strepimo…Moram priznati da mi je bilo teže doći do kraja, ali ne mogu se odlučiti je li to bilo zbog koncentracije ili sam htjela ostati u tome njegovom melankoličnom bazenu što dulje. Što je prilično hrabro s obzirom na vremena u kojima živimo. Najviše mi se svidjela priča o Pauli – iz njezine perspektive. Ona progovara o nesuđenoj ljubavi, strahu od intimnosti, vječnoga bijega pred samim sobom, prešutno maskiranim u življenje punim plućima kojim nerijetko izazivamo zavist pred okolinom koja nije sklona suosjećati nad time. Mogla bih pisati zbilja dosta, no kako se radi o kratkim pričama, besmisleno je pokušavati prenijeti fabulu. Jedino što vam mogu donijeti u ovome izlaganju moji su sirovi dojmovi. Odmah po završetku odlučila sam kako moram pročitati sve što je taj čovjek ikada napisao, počevši sa Skitnjama do Santiaga. On je jedan od onih pisaca koji vam uspori vrijeme i prouzrokuje neopisivu nelagodu iz želuca od koje, kada se konačno otrgnete, možete samo još više zavoljeti život. Tanka je granica između iskustva i negiranja, između rasta i nestajanja. Za kraj, Cees postavlja jednu zastrašujuću hipotezu – zar u svijetu, koji nas je naučio da je ljudski bojati se smrti, nema mjesta za mogućnost da jednim skrivenim dijelom sebe možemo za njom povremeno čak i žudjeti?

Pročitajte više »

Reading Time:

27. tra 2020.

čokolada Gušti

Mađarica

15:31 BY Life Couch 0 Comments

Danas vam donosim recept za jedan klasik, Mađaricu. Postoje brojne varijante na temu, ali se sve svodi na isto, kore s kremom od čokolade, sve preliveno čokoladnom glazurom. Ne znam za vas, ali meni je sve s čokoladom na vrhu najdražih kolača pa se tako tu našla i Mađarica. U nastavku pročitajte recept.

Kore:

1 jaje

10 dag margarina

4 žlice kiselog vrhnja

10 dag šećera u prahu

35 dag glatkog brašna

1 prašak za pecivo

Pjenasto umutite jaje i šećer. Dodajte kiselo vrhnje i margarin (sobne temperature) pa promiješajte rukom. Brašno prosijte i pomiješajte s praškom za pecivo. Dodajte u smjesu i umijesite tijesto. Ako je potrebno, dodajte još brašna. Tijesto podijelite na 4 dijela i na papiru za pečenje razvaljajte 4 kore veličine A4 papira. Ispecite ih na 180 stupnjeva. Pazite! Kore vam se ne smiju previše ispeći, trebaju biti blago pečene, izgledati gotovo blijedo.

Krema:

1/2 l mlijeka

15 dag šećera

1 vanilin šećer

10 dag oštrog brašna

10 dag čokolade za kuhanje

1 žličica kakaa

20 dag margarina sobne temperature

Pomiješajte brašno, šećer i vanilin šećer. Dodajte malo mlijeka od pola litre i izmiksajte da dobijete smjesu bez grudica. Ostatak mlijeka zakuhajte i u vrelo mlijeko dodajte smjesu s brašnom. Miješajte dok ne dobijete gustu smjesu. Maknite s vatre pa u smjesu umiksajte 10 dag otopljene čokolade za kuhanje. Prekrijte prozirnom folijom i ostavite da se ohladi. U hladno umiksajte margarin i prosijani kakao.

Glazura:

8 dag čokolade za kuhanje

5 dag maslaca

Čokoladu i maslac otopite na pari.

Kremu podijelite na 3 dijela pa premažite 3 kore, a zadnju prelijte čokoladnom glazurom. Prije posluživanja dobro ohladite.

Pročitajte više »

Reading Time:

17. tra 2020.

4kantuna Korona

Ljubav u doba Korona ili o ljudskoj potrazi za smislom

10:55 BY Life Couch 0 Comments

Je li ovako moralo biti i ako jest, zašto? Jesmo li mogli drugačije? Je li Ona naš ljuti neprijatelj ili prerušena prilika?

Postoje tri vrste ljudi: jednostavni ljudi, oni koji se silno trude biti jednostavni te oni koji su odavno odustali od svakog pokušaja te prigrlili sondu vlastite kompleksnosti. Jednostavnima je smisao vidljiv u svemu, odmah na prvu. U životu se vode logikom cirkularnih argumenata. Kiša pada jer su se oblaci nakupili. Ljudi su smrtni jer ne žive vječno. Vidimo boje jer imamo oči. Ništa više, ništa manje. Ovi koji se silno trude biti jednostavni, redovito se odaju na svakom iole dubljem pitanju jer je kod njih sve moguće. Možda će kišiti, a možda i neće. Nitko od njih ne zna kad će umrijeti, ali će vam do besvijesti ponavljati kako je važno da znamo živjeti. Boje su lijepe, ali neki ih ne vide pa je to baš nezgodno. I oni treći. Sjedit će satima na kiši i razmišljati o tome zašto nije došla ranije. Strah od smrti liječe bijegom od života. Boje su relativne, ali u svakom trenutku mogu postati tema žustre rasprave. Jedno je svima zajedničko – tuga nikada nije jednostavna.

Zašto? Psihologija kaže kako svaki tugujući čovjek prođe otprilike 5 faza tugovanja. Jednostavni ih možda nisu svjesni. Komplicirani su gotovo genetski predodređeni da na jednoj od njih zapnu. Za čim tuguju izolirani? Jesmo li svi baš toliki branitelji slobode? Ne, nije stvar samo u tome da ostajemo doma. Doma je lijepo, ugodno, siti smo i mirni. Za sada. Ne, mi zapravo tugujemo za svijetom kojeg ćemo pozdraviti, svjesni činjenice kako nakon svega ovoga ni najjednostavniji slijepac ne bi mogao ostati isti. Tugujemo i za svijetom koji dolazi, nepoznatim i dalekim. Tugujemo i za nadom da će se čovječanstvo promijeniti i unaprijed tugujemo što će nas u nekoj dalekoj budućnosti ponovno iznevjeriti.

Možda je samo prolazna viroza, teorija zavjere ili genijalni produkt nekog podzemnog labosa. Sigurno će nas zaobići. Zašto je ipak stigla?

Preživjeli smo gadnu zimu, naporno smo radili, strpljivo čekali svojih pet minuta sunca i bezbrižnosti. Odgađali smo toliko toga, stavljali život na čekanje, gomilali ukradene planove. Tko će nam vratiti izbuljeno vrijeme i zašto smo toliko ljuti?

Susjedov dječak brzo raste, pitam se hoće li me prepoznati. Kažeš mi da ćemo preživjeti ovu razdvojenost. Jesen je jednako lijepa kao proljeće, osim što nije. Nedostaju mi svi ti zagrljaji, stjerani u more sjećanja. Nitko mi nikada neće vratiti propušteno.

U ovakvim trenucima pomaže imati starog, gluhog psa koji bez pogovora trpi moju potrebu za grljenjem. Planiram kukati još najkasnije do ponedjeljka, a onda se konačno trgnuti i shvatiti da ovo nije loše isplanirani godišnji. Unutra i nije tako loše. Imam staru opremu za vježbanje i brdo izlizanih knjiga. Mogu kupovati iz udobnosti naslonjača. Učim neke nove vještine. Dan mi je relativno koristan i konačno pijem dovoljno tekućine.

Ona mi ipak nije uspjela ukrasti sposobnost planiranja. Dugoročno, želim manje raditi a više uživati. Ne štedjeti na ginu. Posjetiti Madrid još jednom. Nositi boje. Biti nerazumna, osim kad je kosa u pitanju. Ne odgađati. Manje spavati. Piti kavu u izlozima, nikako otraga. Ostavljati napojnice.

Jesi li morala doći? Jesam li i ja jedna od onih koja je trebala podsjetnik? Podsjetnik na to koliko je snažan strah od gubitka voljene osobe, od vlastite nemoći i krhkoće. Podsjetnik na to da svoje vrijeme dugujem samo onima kojim se zbilja veselim ići ususret, onima za koje bi preletjela posljednjih nekoliko stopa. Podsjetnik na to koliko si lažem svaki put kada zaključim kako će biti prilika i vremena. Možda sam i ja jedan od tih nevjernika. Ljudski je tražiti smisao, a Ona nije došla sa etiketom. Svaki smisao koji joj dam, bit će samo snažno projiciranje mojih osobnih želja, prividno skrivenih pod krinkom globalne traume. Zašto onda nisam dovoljno jaka reći si to u lice, bez podlog posrednika? Zašto je tako teško biti čovjek do kraja i bez isprika. Moj smisao. Moja definicija. Zašto si došla? Jesi li prijatelj, ili neprijatelj? Ako ti pripišem moju potragu za novim čovjekom, hoće li ona time biti manje ili više uspješna? Ili da se ne trudim skrivati iza tvojih kapaka? Možda ipak znam za čime tugujem, za kukavicom koju napokon moram pustiti iz svojih njedara. I dočekati taj famozni 30-i bez tuge.

P. S. Jasno mi je zašto ljudi djecu nazivaju po Tebi. Na kraju krajeva, samo nas bolest i djeca mogu drže kod kuće.

Pročitajte više »

Reading Time:

24. velj 2020.

Gušti Horizonti

Medena pita

14:37 BY Life Couch 0 Comments

Kad sam s 10 godina počela peći kolače, ovaj kolač mi je bio među prvima koje sam napravila. Radila sam ga neko vrijeme, a onda su neki novi recepti "odvukli pažnju". Otad je prošlo puuuuno godina (20😱), a prije nekoliko mjeseci sam listajući neke stare recepte naišla i na Medenu pitu. Napokon sam uhvatila malo vremena i pripremila kolač. Neke stvari sam izmijenila, uglavnom količinu sastojaka.

Kore:
2 jaja
7 dag maslaca sobne temperature
12 dag meda
1 vanilin šećer
14 dag šećera u prahu
55 dag glatkog brašna
1 prašak za pecivo

Jaja pjenasto umutite. Dodajte maslac, med, šećer i vanilin šećer pa izmiješajte mikserom. Brašno i prašak za pecivo promiješajte pa dodajte smjesi s jajima. Umijesite tijesto (po potrebi dodajte još brašna) pa ga podijelite na 4 jednaka dijela. Na papiru za pečenje razvaljajte 4 tanke kore veličine A4 papira. Pecite ih na 180 stupnjeva (gotove su kad lagano porumene, ne smiju se prepeći).

Krema:
Pola litre mlijeka
1 vanilin šećer
1 žličica arome vanilije
15 dag šećera
6 žlica glatkoga brašna
1 margarin

2 dl mlijeka pomiješajte s brašnom, šećerom, vanilin šećerom i aromom vanilije. Ostatak mlijeka stavite da zakuha. U uzavrelo mlijeko dodajte smjesu s brašnom i skuhajte. Kad se skuha, prekrijte prozirnom folijom i ostavite da se ohladi. U hladno dodajte margarin i dobro izmiksajte. Podijelite na 3 jednaka dijela i premažite ohlađene kore (na zadnju ide glazura). Ohladite i režite po želji.

Glazura:
8 dag čokolade za kuhanje
5 dag maslaca

Maslac i čokoladu otopite na pari. Miješajte dok ne dobijete glatku i sjajnu smjesu. Prelijte po kolaču.

Pročitajte više »

Reading Time:

25. sij 2020.

#samoprirodno #whatimnotgonnabuy

Što NEću kupovati u 2020-oj?

19:56 BY Life Couch 0 Comments

#whatimnotgonnabuy

#kimberlyclarke

#newyearwiseme

Nova godina je oduvijek označavala plodno područje za donošenje revolucionarnih odluka i životnih zaokreta. Ne znam ni sama što je gore, slijepo slijediti tu grozomornu naviku lažnih obećanja samome sebi, iza kojih ne stoji nimalo promišljanja i dubinske analize postojećeg stanja ili pak cinično odustajanje i prepuštanje starim navikama, ma koliko one loše bile. Unatoč svemu izrečenom, obožavam značenje novih godina. Novih prilika. Novih (starih) odluka. Mislim da im dugujemo dati šansu. I ne, ne mislim pritom na teretanu i vježbanje. Neću preko noći postati sportski tip. Možda odem koji put na dulju šetnju po Maksimiru, to volim. I možda smanjim slatko. Ali, kada su odluke u pitanju, u posljednje vrijeme najviše razmišljam o dvije stvari: prostoru i štednji. 💯💸💸💸💸💲

Tridesete su period u kojem se valja skućiti, a to sa sobom nosi više od jedne ključne promjene. Razmišljajući o vlastitom prostoru, razmišljam i o onome koji nas okružuje i mnogo je šire od mojih 35 kvadrata. Razmišljam o okolišu, o nagomilanom smeću na ulicama moga (da, već smo u toj fazi da ga zovem svojim, iako ne znam hoće li me i kada prihvatiti) grada, o zagađenom zraku kojemu se ne zna uzrok. Razmišljam i o vremenu koje mi je potrebno da si osiguram taj prostor i čisti zrak, o tome koliko trebam toga odraditi da bih si priuštila hrpu nepotrebnoga. Što mi je zbilja potrebno? Hej, Nova, pomozi malo, hoćeš? 👋💟🍷🌠

Društvene mreže nisu samo glupa izmišljotina modernog svijeta, koja nas pokušava udaljiti od sebe i od drugih. Ako ništa, društvene mreže su poput unutrašnje strane cipela. Prilagođavaju se svome vlasniku. Njegova su preslika. Od njih ćete dobiti koliko i što uložite. Ja sam ih, zahvaljujući Novoj, zavoljela. Zavoljela sam te virtualne ljude koji me svakodnevno inspiriraju i potiču na razmišljanje. I zahvalna sam im na tome. U Novoj planiram zadržati puno starog. Nanovo ga iskoristiti. Ne patiti za uzbuđenjem novoga kao Madame Bovary, jer svi znamo kako je ona završila. @Vudublonde je nedavno napisala jednu lijepu mudrost: davimo se u starome, a čeznemo za novim. Što onda neću kupovati vu 2020.? Prijeđi na stvar, K…

↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭↭

1. Donje rublje u milijun različitih boja, što uključuje ,,one slatke gaće iz Tezenisa, roza s bananama'' jer mi ih je mučno prati i vrlo brzo boje nisu tako divne, a banane me počnu živcirati kad shvatim da nemam više 12 godina. Neutralne boje, klasično, dosadno, kvalitetno, I'm ready for you!

2. Nakit i srodno – bižuteriju i masovnu proizvodnju ću nastojati zaobilaziti i priliku dati isključivo našim obrtima, posebnim komadima domaće radinosti te pokojem ulovu s buvljaka. Pri tom posebno mislim na @beylajewelry, @kragrlica, @deni_design, @drangulie, @malistudio, @ginger.deer itd.

3. Odjeću – ono što mi ne stoji dobro, jer su velike šanse da to neću ni nositi, ma koliko mi se sviđalo. Dramske komade. Jeftine komade. Komade koji su na sniženju i samo zato što jesu.

4. Jeftinu obuću koja potraje jednu sezonu (ako i toliko). Štikle koje ne nosim ili nosim 12,5 minuta.

5. Lakove za nokte jer ih imam kolekciju, a takve stvari ipak imaju svoj rok trajanja. Pokušat ću nešto donirati obitelji i prijateljima, ali nipošto neću dodavati nove. Mogla bih živjeti sa svoja top 3 zauvijek (Essie vanity fairest; Catrice It's all about that red i Anny first class vintage).

6. Proizvode za stiliziranje kose (osim spreja za zaštitu od topline koji mi ekšuali treba) jer mi donose perut pa onda moram kupovati proizvode za perut, a sve zbog ona 2x godišnje kad mi treba frizura koju ionako ne znam napraviti. Postoje ljudi koji se bave kosom K., posjeti ih povremeno. Umjesto kupovnog ulja za kosu, počela sam koristiti ulje od avokada i savršeno djeluje.

7. Maske ili regeneratore za kosu – jer mi ne treba oboje, sastav je relativno isti.

8. Šampone za suho pranje – napravit ću ga sama od baby pudera i kakaa.

9. Trakice s voskom za depilaciju lica – jer stvaraju previše smeća. Umjesto toga, isprobat ću (konačno) threading metodu.

10. Proizvode za njegu lica – jer imam previše zaliha koje čekaju da budu potrošene. Mehaničke pilinge sa zrncima nikad više jer su štetni za vode i moje lice. Ako ne vjerujete meni, pitajte Gugl.

11. Sheet maske – srce mi puca, ali opet je stvar u otpadu i štednji. Ne mogu si opravdati, radi 15 minuta ugode, potrošiti oko 25% cijene dobrog seruma koji mi može trajati godinu dana. Da ne spominjem 6 slojeva pakiranja. Iznimke ću si dopustiti za dulja putovanja, ako ih bude.

12. Sjenila i ruževe – jer ih imam dovoljno i želim konačno nešto potrošiti do kraja. Pogotovo lude boje i trendi kolekcije. Ne, nisam Jeffre Star, srećom.

13. Termalnu vodu – jer je nepotreban luksuz.

14. Osvježivače prostora – odavno ih ne koristim, a planiram napustiti i mirisne svijeće o kojima sam ovisna. Bolje uložiti u dobar difuzor sa Amazona i par eteričnih ulja.

15. Blazinice – napravit ću sama ili naručiti divotice koje radi @kk.fabrics.and.creations

16. Omekšivač za rublje – napravit ću svoju DIY verziju prema preporuci @martinadearskin, a sastoji se od alkoholnog octa i eteričnih ulja.

17. Gelove za tuširanje – trudit ću se prijeći isključivo na sapune @sapunoteka i @sapunerija_rustika jer mi je LUSH too much.

18. 101 sredstvo za čišćenje – DIY i @Pero će biti sasvim dovoljni da se ne otrujem mlada.

19. 101 dodatak za kuću – stalak za ključeve, stalak za kišobrane, stalak za novine, za boce, za papirnate maramice…zbilja, nešto u Novoj može stajati i samo od sebe. Ili na podu. Neću pohoditi Ikeu svaki mjesec radi hrane pa glumiti da mi treba ,,nešto za stan'' kad zapravo samo želim vege okruglice s curry-em.

20. Povezano s tim, plastične dodatke za kućanstvo. Ne dok postoji čelik koji će me vjerojatno nadživjeti i maslina koja je i dalje neobrana, pa zatim pretvorena u lijepe daske i žlice.

21. Voće i povrće u plastičnom pakiranju – jer se to zbilja može izbjeći bez puno truda i dodatnog troška, za razliku od jogurta i sl. Od nedavno Spar ima višekratne mrežaste vrećice, a odavno ih možete naći i na AlliExpress.

22. Premade išta. Gotove obroke. Ubaci iz kese u kipuću vodu i jedi. Neću, želim naučiti kuhati jer s 30 više nije fora ovisiti o dostavljačima i pekarama. Morat ću nabaviti i pokoju kuharicu, ali to je već opravdani trošak...

23. Maramice za čišćenje ičega. Npr. one za skidanje šminke davno sam odbacila, kao i baby maramice. Kada prolazim kroz trgovinu pa vidim maramice za staklo, za pod, za namještaj, za metal, vlažni toaletni papir, maramice za prašinu. Uzet ću u ruke par starih potkošulja i odraditi to old school da mama bude ponosna.

24. Novine jer nisam toliko bogata sa čitam o novom ljubavnom brodolomu Borisa Novkovića i Baki Prasetu za kojeg sam do nedavno ozbiljno mislila da je crtić (nešto poput Pepa Pig).

25. Čaj u vrećicama ili vrećice za pravljenje čaja u vrećicama. Umjesto toga, chekirajte ovo.

26. Papirnate slamke - kažem papirnate jer sam plastične odavno odbacila, a onda shvatila da je i ovo jednako besmisleno kada postoje staklo i čelik. I ima ih u svakom dm-u.

27. Šarenu posteljinu jer vidi broj 1. Osim toga, sa 30 želim da mi soba liči na onu od Christiana Greya, ne na dječju igraonicu .

28. Hrpe dodataka za ured jer mi se ''ured'' sastoji od laptopa i stalka za mobitel.

29. Plastične vrećice i foliju za zamatanje hrane jer mi je A. napravila nešto bolje, a ako nemate A. u svom životu, preporučamo vam @pčelarko_omoti.

30. Limitirane kolekcije - jer ću se zaljubiti, a one će nestati. A prestara sam za ljubavne brodolome...

U nastojanju da ne pretjeram, jer bi mi se Nova mogla glasno nasmijati u lice, prepuštam s(v)e vašim komentarima – što VI napuštate u Novoj, jer ovaj popis je žestoko nedovršen projekt…i ne, neću ovime postati gospođica savršena, ali ću se natjerati da mi bude savršeno jasno gdje sam posrnula. Do iduće Nove, ljubim vas!

Pročitajte više »

Reading Time:

22. sij 2020.

Gušti Horizonti

Knjige koje sam pročitala u drugoj polovici 2019. godine

20:34 BY Life Couch 0 Comments

„

"Želja", Mana Pass – O Želji smo već pisale zajednički osvrt. Izuzetno nam je drago da se naša scena sve više budi, a sama ideja o ovim knjigama je genijalna.
Ocjena ★★★★☆

"Kalibanov rat", James S. A. Corey – Što reći o ovom serijalu, osim da ga obožavam. Za sada mi je ovo najdraža knjiga iz Prostranstva, ali ima ih još puno tako da i tu očekujem neki pomak. P.S. Ne znam što je bolje, knjige ili serija, Avasarala ili Amos.
Ocjena ★★★★★+

"Zvijezde među nama", Sanja Srdić Jungić – Još jedna knjiga iz pera hrvatske spisateljice, također opisana na našem blog pa ako do sada niste svakako bacite pogled. Link je tu, uživajte.
Ocjena ★★★★☆

"Djevojka u tornju", Katherine Arden – Ah, ah, ove knjige predstavljaju opasnost za mene. Divne su sa tako snažnom i lijepom porukom. Definitivno svakom preporučam čitanje trilogije Zimska noć. A vidim da je i meko izdanje druge knjige napokon stiglo. Juhu! Dakle, kroz ovu trilogiju pratimo život i zgode mlade Vasje u srednjovjekovnoj Rusiji.
Ocjena ❆❆❆❆❆ +

"Zima za vješticu", Katherine Arden – Pogledaj gore. Uglavnom maestralna završnica trilogije.
Ocjena ❆❆❆❆❆ +

"Žene koje kupuju cvijeće", Vanessa Montfort – Jedna od najdražih knjiga prošle godine. Posebna, mistična, s divnim porukama, knjiga o Španjolskoj. Pa gdje ćeš bolje?! S obzirom to da su dojmovi na blogu, donosim link.
Ocjena 🌷🌷🌷🌷🌷

"Tamničar", Oliver Nokaj – Ja sam se prošle godine uhvatila čitati knjige naših autora i uopće nisam požalila. Odličan krimić koji mi je super legao. Kako je ovo relativno nepoznata knjiga tako ja moram napisati nešto više o njoj. Ovdje ću malo iskoristiti copy/paste s našeg Instagram profila pa evo. Detektiv Jon Bašić s kolegama istražuje neobičnu smrt maloljetnika. Osim toga, Jon se bavi i svojim privatnim životom i problemima koji ga snalaze. Što će se sve otkriti i gdje će ih (i nas) priča odvesti savjetujem da pročitate u napetom i zabavnom krimiću Tamničar. Izuzetno mi je teško pisati recenziju za ovu knjigu. Pod 1 znam autora, pod 2 radnja se događa u mom gradu, na mom terenu. Prvo moram reći da se knjiga čita relativno brzo. Većinu vremena čitanja sam se smiješila, iako tema naravno nije uopće smiješna (ja se ježim od svih tih stvari i luđaka - tko je gledao Luthera sve mu je jasno, a ja sam upravo na 5. sezoni 👀). Smješkala sam se zato što sam opet nostalgična (da, očito me ta nostalgija malo zeza u zadnje vrijeme 😅). Način na koji su opisivani kvartovi i ulice, dijelovi grada...a ja ih sve jako dobro poznajem. Šibenik se ovdje našao kao kulisa neobičnog ubojstva i promatrati grad iz toga ugla meni, kao nekome iz Šibenika bilo je poprilično zanimljivo.
Autor se pita nekoliko odličnih pitanja o životu, ratu, crkvi i problemima. Meni je daleko najzabavnija reakcija Šibenika, tj. građana Šibenika. Nažalost, koliko god se ja trudila dočarati vam Šibenik i Šibenčane, vjerujte mi ne mogu biti dovoljno uspješna. Tko ih nije upoznao i živio s njima, teško da to uopće može shvatiti. Iskreno, čini mi se da ponekad i mi sami sebe ne možemo shvatiti. Uglavnom, knjiga pokazuje svu radost i tugu (pretežito tugu) u lepezi tog društva. I meni urnebesne reakcije 🙈. E sad, radi više tih razloga, ne znam jesam li ja pristrana ili je to zato što sam pročitala knjigu u "pravo vrijeme", meni se ovaj krimić jako sviđa. Imate moje preporuke 👍✌️.
Ocjena ★★★★★

"Marija Jurić Zagorka", Tomislav Zagoda, ilustracije Dario Kukić – Knjiga prvenstveno za djecu i khm za mene. Na odličan i prigodan način za djecu opisan je život ove velike i hrabre žene.
Ocjena ★★★★★

"Kamo si otišla, Bernadette?" Marija Sample - Za ovu krasoticu sam napisala dojmove. Nedavno je izašao i film, naravno nije niti blizu knjige, ali Kate.
Ocjena ★★★★★

"Abadonova vrata", James S. A. Corey – Treća knjiga iz serijala Prostranstvo, u kojem autori opisuju događanja između Zemlje, Marsa i Pojasa, te otvaranje „vrata“ u nove svjetove.
Ocjena ★★★★★+

"Nositelj elemenata", Ema K. Botica - Ne znam kako vi, ali ja sam oduševljena što se naša književna scena "drži". Nije da do sada nije bilo fantasy žanra, ali mi je drago da se nastavlja. Dojmovi su tu.
Ocjena ★★★★☆

"Tisuću žarkih sunaca", Khaled Hosseini - Za one koje ne znaju (ako takvi uopće postoje) ovdje se radi o odnosu dviju žena koje su se naše u istoj tužnoj situaciji, udane za muškarca niti blizu svojih snova. Znam da sam dosadna, ali ovdje opet prenosim riječi s Instagrama. O ovoj knjizi već smo vam pisale, ali mislimo da zaslužuje posebnu objavu. Dvije od tri članice ovog bloga (profila) su pročitale ovu knjigu i obje su oduševljene. Jedino što je ostavilo gorak okus je opisani odnos prema ženama. Drage žene, zašto, ali zašto se to dopušta?! Osim fizičkih karakteristika ne postoji razlika između muškaraca i žena (izuzev toga što žene ponekad mogu biti nadmoćnije 🤣). Nažalost, svakodnevno svjedočimo tome da se stvari opisane u ovom romanu ne događaju samo tamo negdje, daleko, događaju se i u našoj okolini. Tužno.
Ocjena ★★★★★

"Vodič kroz galaksiju za autostopere", Douglas Adams - Evo jedna knjiga s kojom sam bila oduševljena. Radi se o prvoj knjizi od "trilogije u pet dijelova", SF žanra, poprilično satirične. Glavnu ulogu tumači Arthur Dent koji na početku knjige leži ispred buldožera i pokušava spriječiti rušenje svoje kuće. Na to dolazi njegov prijatelj Ford Prefect koji mu objašnjava da postoje puno važnije stvari i da uskoro Zemlja neće postojati. U ostatku knjige pratimo njihove dogodovštine u svemiru. Ova knjiga me neodoljivo podsjeća na Alana Forda i tu vrstu humora.
Ocjena ★★★★★

"Djevojka koja je spasila švedskog kralja", Jonas Jonasson - Prije nekog vremena naišla sam na ovu knjiga koja je bila na sniženju, a usput me jako, jako privukla. Naravno, nisam je uzela. Ni sama ne znam zašto. Nedavno sam nabasala na nju u knjižnici i posudila je. Priča prati tamnoputu djevojku Nombeko Mayeki iz Južnoafričke republike i njezin život kao prazniteljice poljskih zahoda, kasnije čistačice, a naposljetku i kao nekoga tko je završio u Švedskoj. Kako i zašto se tamo našla? Ona vam je matematičko čudo od djeteta, njezin je mozak zapravo toliko čaroban da će morati na sebe preuzeti brigu o atomskoj bombi. Ta bomba će spletom okolnosti završiti zajedno s njom u Švedskoj. I tu će doći do pravoga vrtloga zabune. °
Na pozadini piše da je ovo urnebesna komedija apsurda o malom čovjeku u vrtlogu svjetske politike. Mislim da ne bih mogla bolje opisati ovu knjigu. Ne sjećam se kada me je zadnji put jedna knjiga ovako oduševila. Prvo me je privukla naslovnica, onda me je početak malo ohladio (radi meni nepoznatog razloga) te me je na koncu knjiga očarala. Mislim da bi prigodan opis bio da je knjiga pomalo luckasta. Na #goodreads , ako uopće smatrate da je to mjerilo (ja ne smatram 😂) od mene ova je knjiga dobila čistu peticu. ♥️
Ocjena ★★★★★

"Blijed pogled na bregove", Kazuo Ishiguro - Evo jedna knjigu (zadnja prošle godine, neplanirano) koja na mene i nije baš ostavila nekakav dojam. Radi se o majčinstvu, različitim pogledima, kaosu, depresiji, boli i poslijeratnom Japanu. U priči pratimo trudnu Etsuko i događaje u to vrijeme te stariju Etsuko u vrijeme kada joj se ubila kćer. Zapravo mi je ova priča bila toliko mračna, tužna te nekako blijeda (naslov dobro pristaje). Jednostavno na mene nije ostavila dojam 🤷. A baš mi je žao.
Ocjena ★★★☆☆

Pročitajte više »

Reading Time:

Life Couch

5. lip 2020.

Britt-Marie je bila ovdje: osvrt čitateljice

31. svi 2020.

Dukatos torta

24. svi 2020.

Kako sam naučila sve o dojenju, ali na teži način...

17. svi 2020.

Bila jednom jedna rijeka - knjiški (os)vrt

My Poor April – od Tel Aviva do Mediterana i dalje

27. tra 2020.

Mađarica

17. tra 2020.

Ljubav u doba Korona ili o ljudskoj potrazi za smislom

24. velj 2020.

Medena pita

25. sij 2020.

Što NEću kupovati u 2020-oj?

22. sij 2020.

Knjige koje sam pročitala u drugoj polovici 2019. godine

Arhiva bloga

Trenutačno čitam

Zamisli

Potraži me

Tko smo mi?

Vrijeme

Mali krug velikih ljudi

Istaknuti post

Najbolje od 2022.

Life couch

Impressum