Life Couch: recenzija
Prikazani su postovi s oznakom recenzija. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom recenzija. Prikaži sve postove

23. ruj 2021.

Otok nestalih stabala - Life Couch recenzira
21:360 Comments

Elif Shafak - Otok nestalih stabala 

Hena.com

Prevela s engleskog Mirna Čubranić

Broj stranica: 368



Elif mi je došla u pomalo neobičnom periodu. Nisam se s njom ranije susrela, iako mi čak dva starija naslova dugo već stoje na policama. Nekako sam pretpostavila da će mi postati jedan od najdražih autora i kako će nam čitav život biti sasvim dovoljan za druženje. No, je li se to i ostvarilo?


Reading Time:

3. kol 2021.

Francuska fotografkinja - Life Couch recenzira

29. srp 2021.

Svjetlost s prozora: Life Couch recenzira
12:490 Comments


 

Lucinda Riley: Svjetlost s prozora

Izdavač: Znanje
Prijevod: Lidija Toman

Emilie je upravo pokopala majku, što znači da je i službeno zadnji potomak (nekad) slavne loze de la Martinieresovih. Iako se većinu života trudi biti neprimijećena i živjeti skromno, to je malo teže kad ste bogata nasljednica i posjedujete čitav dvorac. Oronuli, doduše. Najgore od svega je što ne zna kako bi se osjećala, niti po pitanju majčine smrti koja joj za života nije iskazala puno ljubavi i brige, niti po pitanju tereta što ju tjera da preko noći odraste i odlučuje, između ostaloga i to kome vjerovati.

Zato, kada se jedan slučajni susret prometne u nestvarno lijepu ljubavnu priču, Emilie odluči riskirat s obnovom, a putem pokušava otkriti obiteljsku povijest. No, mogu li joj tragovi u dvorcu dati odgovore za kojima čezne i hoće li se njezina sreća pretvoriti u predobro da bi bilo istinito scenarij? Radnja prati dvije priče - jedna se odvije negdje tijekom 1998. godine na Azurnoj obali, a druga diljem Francuske 1940-ih u vrijeme okupacije od strane nacista.

Početak ovoga romana sasvim je tipičan, ima tu neku primamljivost suvremenog ljubavnog štiva što vas tjera da uporno okrećete stranice uzaludno si obećavajući pauzu. Upoznajemo lik Emilie, koja je očekivano preplašena, neodlučna, ranjiva, naivna i djetinjasta. Od malih nogu se povlačila od blještavila raskošnih zabava što ih je njezina majka priređivala i birala vrijeme provoditi u samoći. Odrastala je željna ljubavi, a toj patnji nije pomoglo što je bila jedinica. Zbog svoje naravi, odabrala je zanimanje kojim može pomagati i postala veterinarka. Ubrzo nakon majčine smrti upoznala je čovjeka koji zna sve o njezinoj obitelji i ta povezanost je dobrodošla utjeha, komadić sigurnosti na svijetu u kojem bi inače bila prepuštena samoj sebi. Sebastian je nježan, strpljiv i pažljiv, a posebno je vješt kada nekoga treba uvjeriti. Kroz njihov odnos, ali i obnovu Emilie odrasta, bori se s vlastitim nesigurnostima i pokušava zavoljeti sebe.

Povijesna radnja prati britansku špijunku francuskih korijena, Constance, tijekom Drugog svjetskoga rata. Ta hrabra žena ne samo da je preživjela rat, nego je po povratku u rodnu Englesku samostalno podigla dvoje unučadi, od kojih je jedan upravo Sebastian. Kako su te dvije žene povezane, doznajemo na posljednjim stranicama romana. 

Čak i bez ovoga povijesnoga dijela, roman bi se istaknuo u moru prosječnih ljubića jer je stil pisanja toliko opojan, atmosferičan i zanosan. Ne, nije to roman bez mane niti priča bez rupa i nespretno odrađenih zapleta kojima je cilj vjerojatno bio stvoriti dozu neizvjesnosti budući da su logični ishodi previše očiti. Svemu tome unatoč, autorica nas drži prikovanima, budnima, željnima novih otkrića i nastavka transformacije likova, a to je za mene definicija vještine pripovijedanja.

Povijesni dio je čisti užitak za osjetila. Kad god si kažem da mi je dosta povijesne fikcije, vjerojatnost da ću se već sutra naći ispred polica i dohvatiti upravo to je ogromna. Toliko je sudbina ostalo neotkriveno, a Svjetlost s prozora njima obiluje. Rat je jedna od onih iskonskih ljudskih tvorevina što nas prate ma koliko željeli okrenuti leđa vlastitoj prirodi. Jedan veliki test čovječnosti i prilika da ljudi pokažu od čega su sazdani i za što stvarno žive. A nama koji uživamo mir, blagi podsjetnik da budemo zahvalni na svemu već danas. 


Reading Time:

6. tra 2021.

C.S.Lewis - Dok imamo lica
19:450 Comments

Well, hello there, it's been a while...

Ili gotovo četiri mjeseca. Danas ću pisati o knjizi koja mi je vratila volju za - pisanjem, ali i svemu što se događalo između toga (ili preskočite do RECENZIJE).


Krajem 2020. godine pročitala sam knjigu koja mi je postala broj 1 doslovno preko noći, i to iz žanra koji mi čak nije najdraži. Čitala sam je iznova i iznova, mahnito tražila druge recenzije kako bi dijelila svoje oduševljenje. Nešto toliko maestralno neopisivo, što pogađa u sjećanja koja nisam niti znala da imam. Knjiga koja me prožela, kupila, rastavila i sastavila kao niti jedna druga. Pogađate što je uslijedilo nakon toga...žešći bookhangover. Nije mi se dalo čitati, kupovati knjige, slikati, još manje pisati o njima. Bila sam posve ravnodušna prema svemu knjiškom. Živcirali su me popisi, aplikacije, izazovi na Instagramu, natjecanje u tome tko će više toga dobiti, kupiti, pročitati...usiljeni komentari i činjenica da na Internetu ništa zapravo nije podređeno knjigama nego marketingu tj. lovi. Uspjeti znači prodati. Prodati znači da si prihvaćen. Ako si prihvaćen, zaslužio si...pa postojati. Od tada se puno toga promijenilo. Ne tratim vrijeme na 1001 izazov i bezsadržajni komentar. Puno sam prisutnija i posvećenija knjigama. Otkrila sam prednosti e i audio knjiga. Svaku subotu posjećujem knjižnice i dajem da me police dozovu. Tražim starije naslove, izlazim iz zone komfora i kako kaže dragi Arsen - čistim svoj život. 

RECENZIJA:
Knjiga Dok imamo lica C. S. Lewisa (ili autor serijala Kronike iz Narnije) uz prijevod Mije Pavića natjerala me da skinem prašinu s bloga i raspišem se o svemu. Ovo je posljednje Lewisovo djelo (1956), a sam autor kaže kako je čitav život bio inspiriran antičkim mitom o Amoru i Psihi, kojem je tražio dublji smisao. U njegovoj varijanti, kraljevne Orual, Redival i Psiha kćerke su Troma, kralja Glomea. Kada Psihu vlastiti otac žrtvuje bogovima, a Amor prisvoji, Oruval kreće na misiju spašavanja voljene sestre, pod svaku cijenu...

Ova je knjiga zbilja postigla kompleksnost kojoj je Lewis težio. Istražujući mit o Kupidu i Psihi, zaključio je kako su određeni postupci glavnih likova nelogični i stoga im je poželio udahnuti suštinu ljudske duše - vječnu borbu dobra i zla, primitivnih i sebičnih nagona naspram bezuvjetne ljubavi, boli zbog izdaje i želje za pripadanjem. Ovdje fraza moralnoga sivila poprima posve drugačije značenje jer je teško ne suosjećati čak i sa najvećim negativcima. Psihološka karakterizacija likova maestralno je odrađena i tako nešto nećete pronaći u trilerima masovne proizvodnje. Mjestimično je djelo manje čitko, filozofski skrojeno, ali zbilja vjerujem kako to ne treba obeshrabriti čitatelja željnog nečeg pomalo drugačijeg. Mene je kombinacija oduševila, kupila, inspirirala i obradovala u mjeri koju vam ne mogu ni opisati. Lewisova metafora traženja ljubavi aktualna je u 2021. jednako kao u doba kada je pisana. Pouka priče je kako bol prihvaćanja nesavršenost voljenoga bića ne može biti veća od boli koja nastaje kada shvatimo da smo njima ali i sebi, u nastojanju da ih prekrojimo po vlastitim mjerilima, oduzeli dio ljudskosti. Želja da druge podčinimo sebi i učinimo ih našim vlasništvom pokreće u nama domino efekt straha, srdžbe, brige i osvete. Slične motive nalazimo u bajkama (npr. Ljepotica i Zvijer), ali i filmskoj industriji (Anakin i Padme, Star Wars). 

Neću duljiti, samo ću iskazati iskreno žaljenje što Instagram nije preplavljen hvalospjevima o ovome djelu. Bojim se da je stvar u nakladniku koji nije toliko popularan (objavljuje uglavnom djela religijske tematike) niti komercijalan, što mi je iskreno žao jer imaju kvalitetna izdanja i dobre prijevode. Ako ste čitali Ahilejevu pjesmu i slične romane s mitološkom podlogom i ako vam je nedostajalo mesa i dubine, mislim da će ovo biti štivo za vas. 

Dijete, izreći točno ono što misliš, sve što misliš, ni manje ni više od onoga što doista misliš-u tome je sve umijeće i radost riječi.
*
Kad je o ljubavi muškaraca i bogova riječ, dobitnici i gubitnici označeni su u trenutku rođenja. Svoju ružnoću, i onu tjelesnu i onu duhovnu, donosimo na svijet sa sobom, a s njom i svoju sudbinu. 
*


Reading Time:

21. lip 2020.

My Dark Vanessa - recenzija
17:090 Comments

Kate Elizabeth Russell

My Dark Vanessa

Izdavač: 4th Estate

 When Strane and I met, I was fifteen and he was forty-two, a near perfect thirty years between us. That's how I described the difference back then – perfect.

Prošlo je već nekoliko tjedana od kada sam posljednji put odložila ovu knjigu. Osjećam kako će pisanje recenzije biti jednako mučno, oprezno odrađeno, s pauzama i pomiješanim emocijama. Očekujem da ću neke retke ugledati u posve drugačijem svjetlu, drugih se radije uopće ne bi prisjećala. Unatoč zamjerkama ovome romanu prvijencu, preporučila bi ga za čitanje svima s boljim želucem i dovoljno otvorenosti za nova čitalačka iskustva. To je sažetak za sve one kojima se ne da čitati previše (iako bi baš mogli), no krenimo redom – od kraja prema početku!

Lurking deep within me, he said, was a dark romanticism, the same kind he saw within himself. No one had ever understood that dark part of him until I came along.

Roman je pisan iz dvije vremenske perspektive – sadašnjosti u kojoj je Vanessa 32-godišnja recepcionarka s nimalo svijetlom budućnosti i košmarom od osobnoga života te prošlosti u kojoj 15-godišnju Vanessu zavodi profesor engleskog jezika, šarmantni i mračni Jacob Strane. Vanessa Jacoba pamti kao svoju prvu ljubav, srodnu dušu koja je u njoj vidjela posebnu i perspektivnu djevojku, nadasve nježnog i pažljivog muškarca s dovoljno strpljenja za njezine mušice, spremnoga da radi njihove ljubavi stavi čitav život na kocku. To je otprilike verzija osobne povijesti u koju Vanessa vjeruje, a zašto joj je prijeko potrebno vjerovati u to, posve je logično.

It's a spiral I've traveled before, and every time I arrive at the same conclusion: that there's probably something wrong with me, an inherent weakness that manifests as laziness, a fear of hard work.

Jednoga dana djevojka po imenu Taylor odluči javno, putem društvenih mreža, optužiti profesora Stranea za napastovanje. Putem joj se pridružuju i druge djevojke sa svojim iskustvima, stvarajući posve drugačiju priču od one kakvu Vanessa njeguje već godinama. Usporedno s tim, prolazi kroz proces žalovanja radi gubitka oca, ali i prekida ljubavne veze, posjećuje terapeutkinju kojoj prikladno ne spominje Jacoba i pred siromašnim krugom ljudi nastoji održati privid funkcionalnoga čovjeka. No, Vanessa je sve samo ne to. 

I think we're very similar, Nessa - he whispers - I can tell from the way you write that you're dark romantic like me. You like dark things. 

Kada se medijski linč digne na zavidnu razinu, Strane pokušava osigurati njezinu šutnju tako što ponovno ulazi u Vanessin život, a žrtve i novinari gladni dobrih priča pokušavaju je natjerati da konačno progovori. Ali, istina nije tako jednostavna. Ona nije bila žrtva kao druge, bila je posebna, obožavana i zaljubljena. Štoviše, ona ga je sama zavela, tako da joj nije jasno zašto se sada sve te djevojke pokušavaju opravdati i to preko njezinih leđa. Iako se Jacobu zaklinje da neće progovoriti dok je živa, kako bi pokušala barem donekle pomiriti suprotstavljene slike svoje savršene ljubavne priče, silno se trudi prisjetiti njihovih početaka. Na tom putu, polako i posve nesigurno, počinje shvaćati da je njezino seksualno oslobođenje bilo obično silovanje. Njihova ljubav nije bilo sudbonosna ni spontana bajka, već serija pomno razrađenih i već provjerenih predatorskih koraka. I najgore od svega, u tome nije bila ni posebna ni usamljena.

Him kissing me used to be fodder for rumors that spread like wildfire. Now when we touch each other, the world doesn't even notice. I know there should be freedom in that, but to me it only feels like loss.

Vanessa se lomi između patološke ovisnosti i odanosti svome zlostavljaču te želje da upozna ostale žrtve i s njima s poveže. U romanu su dobro opisane gnjusne posljedice takvoga iskustva i načina na koji joj je ono obilježilo život - od poremećenih seksualnih nagona, poistovjećivanja sa zlostavljačem, nemogućnosti održavanja bliskosti u odnosima, ovisnosti, promiskuiteta, osjećaja krivnje i srama. Jezivo je precizno opisan i modus operandi pedofila, primjerice izoliranje žrtve od svih važnih osoba iz njezine okoline, izvlačenje pristanka, prebacivanje ili podjela odgovornosti, sakrivanje tragova, uvjeravanje žrtve kako je posebna, baš kao i njihova veza. Strane je lik kojeg ćete moći mrziti bez grižnje savjesti, bolestan i beskrupulozan. Kao lik oblikovan je tako da na njemu nema ničega privlačnoga niti vrijednoga empatije. Čak nije zamišljen kao atraktivan muškarac, što se vidi iz opisa njegove neuredne brade, prekomjerne težine, do nošenja naočala i konstantnoga znojenja. Na neki način, zamišljen je i prikazan kao odvratna svinja. 

I'm starting to understand that the longer you get away with something, the more reckless you become, until it's almost as if you want to get caught. 

Vanessa će u čitatelju probuditi različite emocije, od gotovo jednake razine gađenja kao i prema glavnome negativcu, do suosjećanja, iskrene tuge i navijanja za budućnost u kojoj će konačno prestati biti emotivna ruševina. Kraj daje ponešto blijede nade, ali je tako loše izveden da ću ga se dotaknuti u dijelu u kojem navodim negativne dojmove.

I try to hide how happy this makes me feel by rolling my eyes, but his words break my chest wide open and leave me helpless. There's nothing stopping him from reaching in and grabbing whatever he wants. I'm special. 

Drago mi je što sam uspjela pročitati izvornik na tečnom i jasnom engleskom. Knjiga obiluje maštovitim opisima, bogatim unutranjim monolozima, upečatljivim citatima i najviše od svega, prilikama da nešto naučimo o najmračnijim stranama ljudske intime. Savršeno secira društvene podbačaje i dvostruku viktimizaciju žrtava. Bit će vam jasno zašto je teško prepoznati, a onda i smoći hrabrosti prijaviti zlostavljanje bilo koje vrste. Dobrim dijelom knjige nećete uspjeti ostati ravnodušni ni zadržati pokersko lice. Autorica savršeno dobro opisuje krhkost obiteljskih veza, važnost iskrene komunikacije umjesto tapkanja u moru prikladnih, površnih tema. 

She didn't understan the horor of watching your body star in something your mind didn't agree to. 

Obilje je likova o kojima ćete imati što za reći, a sa svakim novim poglavljem pronalazit ćete nove krivce. Jesu li Vanessini roditelji mogli bolje, drugačije? Zašto su mislili da je mogu pustiti samu? Zašto se nikada nisu potrudili upoznati svoje dijete, učiniti da se osjeća posebnom? Da su sve to napravili, bi li i dalje upala u istu zamku? Pitanja su strašna, odgovori još i više. Prva polovina knjige držala me budnom, prestrašenom, zgroženom i sjetnom. Veselila sam se pisanju recenzije s 5 najblistavijih zvjezdica, smišljala hvalospjeve i argumente zašto trebate požuriti nabaviti svoj primjerak. A onda je sve krenulo nizbrdo.

I can't lose the thing I've held on to for so long. You know? My face twists up from the pain of pushing it out. I just really need it to be a love story. You know? I really, really need it to be that. Because if it isn't a love story, then what it is?

Prva zvjezdica otpada na većini ostalih likova osim glavnih. Jednostavno su jednodimenzionalni, površni, nimalo razrađeni. O njima nećete saznati ništa izvan dijaloga koji su često ubačeni samo da se romanu doda barem još 100 nepotrebnih stranica. Većinu ćete zaboraviti već na narednoj stranici, što nije idealno kada se ponovno vrate u priču, opet samo kako bi razvukli radnju do neprobavljive razine. Lik Vanessinog oca je toliko proziran i nevažan, da mu je očito jedino smrt mogla dati malo suvisloga značenja. Također, scene zlostavljana su pretjerano erotizirane, pa na nekim mjestima podsjećaju na 50 nijansi sive što je zabavno dok se ne sjetite kako biste trebali biti zgroženi, prije svega. 

Što se druge zvjezdice tiče, u jednom trenutku čitanja osjećala sam se kao da doživljavam glitch na nekakvom webshopu pa mi se isti artikli vrte nebrojeno puta u krug. Autorica je uspjela reciklirati samu sebe i zato je po meni ovaj roman savršeni primjer onoga kada se cilja na kvantitetu, a ne kvalitetu napisanoga. Vanessa gubi jedinu prijateljicu čak dvaput u istom romanu, kreće u novu školu dvaput, dopisuje se sa drugim pedofilima online jer više je valjda efektnije...dovoljno jasno?

Nadalje, nepotrebno je ubačeno razdoblje kada ona studira, a Strane je povremeno posjećuje da bi komentirao kako joj je stan neuredan. U toj dobi mu ionako ne bi bila zanimljiva, pa priča gubi dosljednost. Terapeutkinja koju Vanessa posjećuje nije nimalo neutralna, što u teoriji nikada ne bi dovelo do toga da duboko traumatizirana osoba progovori. Vanessa, naravno, nikada neće progovoriti jer Jacob počini samoubojstvo pa je time valjda sve završeno. Osim što bi u stvarnosti tek tada trebala osjetiti olakšanje i slobodu, pronaći smisao u tome da zaštiti druge mlade djevojke... Takav kraj bio bi predvidljiv, ali barem logičan. Ovako, imamo posve smiješan kraj u kojem se vidi kako je autorici nestalo ideja pa je zaključila da će glavni lik nabaviti psa i sve će se magično posložiti na svoje mjesto. Umjesto a-ha trenutka, imate jedan klasični wft.

Autorica je roman pisala dugi niz godina, od svoje 15-e, a ta se razlika u stilovima pisanja i te kako osjeti. Bilo je nekoliko optužbi na račun djela, u smislu da se radi o plagijatima Excavationa i Lolite. Nisam ih čitala, tako da ne mogu suditi. Surovost i živopisnost odnosa Vanesse i Jacoba navodno je posljedica autoričina osobnoga iskustva, što je dala naslutiti u pojedinim intervjuima ali bez otkrivanja detalja. Neki joj to zamjeraju, meni je savršeno jasno da svatko ima pravo takve stvari zadržati za sebe bez previše opravdavanja. Nekako sam joj sklona vjerovati jer sve te opise naprosto ne mogu pripisati samo mašti. Iako, navodno je Steven King obiteljski prijatelj, pa je sve moguće. Unatoč kritikama i zamjerkama, mislim da je najveća vrijednost ovoga djela njegova edukativna svrha, faktor šoka i nevjerice koji je dobro povremeno unijeti u naš sustav kako bismo postali svjesniji opasnosti koje vrebaju u tami. Da sumiram, preporučila bi čitanje svima koje je priča (i naslovnica) privukla jer očito postoji razlog za to. Udovoljite vlastitoj znatiželji, kasnije se uvijek možete pokajati. Ostali - možete i preskočiti ovaj put.


⭐⭐⭐


Reading Time:

17. svi 2020.

My Poor April – od Tel Aviva do Mediterana i dalje
16:500 Comments
Karantena mi uporno na nos nabija dvije stvari. Silno joj je, naime, važno da ih ne smetnem s uma ni u jednome trenutku. Prva je činjenica da ne mogu i još dugo neću smjeti, a ni željeti putovati. Medijski facilitirano vjerovanje kako je virus jači negdje vani, dokidanje opcija crash-anja po tuđim kaučima i histerija oko javnoga prijevoza učinile su svoje, barem u mome slučaju. Ne znam ni što bih ubrojila pod posljednje putovanje, pa rastežem tu nezgrapno nadobudnu definiciju do vikend izleta i škrtih jednodnevnih posjeta u kojima ,,naprosto nije imalo smisla plaćati noćenje kad smo toliko blizu''. Sada mi je žao što nisam prespavala u još pokojem lažno oglašenomu hostelu sumnjivo nategnutih zvjezdica na Booking-u. Amsterdam od prije točno 5 godina, dugi period istraživanja Lijepe nam Naše, hrpa izjalovljenih planova, prihajanja po Slovenijo…

Druga činjenica još je poraznija, s još neizvjesnijim rokom trajanja (ili prolaženja, kako se uzme). Žongliranje rada od kuće, života u 4 zida, praćenje vijesti i patetičnih pokušaja suzbijanja online rastrošnosti uz sumanutu potragu za davno ubijenom kreativnosti dovele su do jedine logične posljedice – moja koncentracija nalik je izbušenoj meti za uvježbavanje snajperista. Ne znam kojim bi je čudom oživjela, jer ne radi se o jeftinom buketu tulipana iz Lidla u koje ću usuti malo šećera razblaženoga sa toplom vodom. Ona bi trebala biti esencijalni dio moje osobnosti, karta za bolje sutra, moć ravna sposobnosti da na grupnim okupljanjima, koja su već neko vrijeme fantasy razglednice, prepoznate jedinu single osobu.

No, da nije sve tako crno, pobrinuo se drugi dio moje osobnosti. Ta nuklearna problem-solver jezgra koja se automatski prikopča na nevidljivi bazen beskonačnih opcija…pa da! Čitat ću o putovanjima. A pošto nemam mozga za normalno čitanje, čitat ću kratke priče! Ili pak na drugim jezicima (pod jezicima mislim na srpski i engleski, to je otprilike moj poliglotski domet). S time da će čitanje na engleskom morati pričekati dostavu paketa sa Book Depository-a i Amazona. Unatoč rastuće prštućoj motivaciji na početku, moj je travanj bio prilično siromašan. Dijelom jer sam nakon dugo vremena s uzbuđenjem planirala rođendansko slavlje. Okruglo je ipak okruglo. Od malene hrpice koju sam uključila u ovo eksperimentiranje, poželjela sam ukratko zabilježiti dojmove za 2 knjige, posve dijametralno suprotne. (od riječi ''recenzija'' odustajem, uz zvuke Olivera u identičnoj ,,tko sam ja da ti sudim'' situaciji). O trećoj pročitanoj dosta su već pisale divne Knjige su moj svijet i Bibliovca pa neću duljiti (čitaj piliti) o tome. 

Etgar Keret izraelski je pisac koji me svojim stilom neodoljivo podsjeća na legendarnoga Kishona. Obojica s jednakom lakoćom koriste jednostavan jezik, humor koji razblažuje tešku svakodnevnicu i podsjećaju čitatelja kako ponekad manje zbilja može biti više. Njegovih Sedam dobrih godina opisuje period u kojem je, zajedno sa svojim ocem, gledao odrastanje sina Leva. Ove kratke priče fantastična su kombinacija ugodnoga pripovijedanja, blagoga humora i dnevnoga sanjarenja, bez uplitanja u duboke teme koje su tu više kao paravan glavnoj radnji koja se odvija uglavnom unutar njegove obitelji. Piše na donekle ideološki suh, informativan način kojim se ipak uspješno dotiče i stanja u društvu – njegov sin, naime, rođen je usred terorističkoga napada na Tel Aviv, dok su njegovi preci preživjeli Holokaust. On sam nosi teret tzv. sekundarne traume i često se pribojava antisemitskih komentara čak i vlastite publike, osjeća neobičnu povezanost s Poljskom - zemljom iz koje su njegovi preci bježali pred nacističkom okupacijom i u kojoj se osjeća pomalo kao kod kuće. Znala sam da ću ovu knjigu progutati čim sam ju prvi puta ugledala na Frakturinom webshopu. U osvrtu koji je objavljen na portalu Moderna vremena jedna mi se rečenica urezala u svijest: Humor je u književnosti prečesto podcijenjen. Zar nije? Kad god pregledavam kategorije knjiga, humor mi bude dosta nisko na prioritetima. A zašto, ni sama ne znam. Nije da se ne volim smijati. Nije da nam toga sada ne treba, možda više nego ikada. Keret mi je na najbolji mogući način vratio sve uloženo i toplo ga preporučam svima željnima smijeha, ali i gotovo usputne mudrosti koja vas neće uvrijediti svojom nametljivosti.


Druga knjiga…eh, to je druga priča. Ako je Keret epifanija smijeha, koji je pak odraz života, Cees Nooteboom je njegov davno prognani brat. Kada sam prvi put vidjela naslovnicu od Noću dolaze lisice, nešto se u meni upalilo. Ne doslovno kao crvuljak, no osjetila sam želju da uniđem u te korice s kojih me bockala ilustracija ljubavnoga čina između žigice i lisice. Pitam se što bi Freud imao za reći na temu…

Kasnije sam doznala kako je Nooteboom prilično slavan nizozemski pisac, pjesnik, erudit…uglavnom, jako plodonosan i mudar građanin staroga kova. Neki našega Jergovića uspoređuju s njim, no nisam dovoljno kompetentna za takve prosudbe. Njegov stil pisanja nije nimalo plitak i jednostavan, nego sve suprotno od toga. Kroz ukupno 8 pripovjedaka, osvrće se na iskonski urođenu temu postojanja između života i smrti te onoga od čega se većina naših života sastoji, a to su odnosi. Odnosi u kojima stvaramo vlastita otočja, grozdove spasa od otuđenja i prokletstva lutanja. Njegov stil pisanja je metaforičan, brutalno kritičan prema ljudskoj prirodi, melankoničan u toj mjeri da je potrebno za njega odabrati pravo vrijeme, a možda i mjesto. U svakoj od priča zbiva se određeni gubitak, povremeno ispričan iz više uglova od kojih je pomalo smiješno otkriti koliko se duboko razlikuju. Muško-ženski odnosi, gubitak, bolest i smrt, prisilni rastanci, ovisnosti, vječna prijateljstva, maske koje nosimo pred vanjskim svijetom i patnja za odmorištem od istih…sve su to teme u kojima Cees nastoji uloviti vjernu presliku jedinih istinski važnih životnih iskustava. Onih koje pamtimo. Onih nad kojima strepimo…Moram priznati da mi je bilo teže doći do kraja, ali ne mogu se odlučiti je li to bilo zbog koncentracije ili sam htjela ostati u tome njegovom melankoličnom bazenu što dulje. Što je prilično hrabro s obzirom na vremena u kojima živimo. Najviše mi se svidjela priča o Pauli – iz njezine perspektive. Ona progovara o nesuđenoj ljubavi, strahu od intimnosti, vječnoga bijega pred samim sobom, prešutno maskiranim u življenje punim plućima kojim nerijetko izazivamo zavist pred okolinom koja nije sklona suosjećati nad time. Mogla bih pisati zbilja dosta, no kako se radi o kratkim pričama, besmisleno je pokušavati prenijeti fabulu. Jedino što vam mogu donijeti u ovome izlaganju moji su sirovi dojmovi. Odmah po završetku odlučila sam kako moram pročitati sve što je taj čovjek ikada napisao, počevši sa Skitnjama do Santiaga. On je jedan od onih pisaca koji vam uspori vrijeme i prouzrokuje neopisivu nelagodu iz želuca od koje, kada se konačno otrgnete, možete samo još više zavoljeti život. Tanka je granica između iskustva i negiranja, između rasta i nestajanja. Za kraj, Cees postavlja jednu zastrašujuću hipotezu – zar u svijetu, koji nas je naučio da je ljudski bojati se smrti, nema mjesta za mogućnost da jednim skrivenim dijelom sebe možemo za njom povremeno čak i žudjeti?


Reading Time:

20. kol 2019.

Miro Gavran: Priče o samoći
20:100 Comments
Miro Gavran jedan je od književnika koje volim još od djetinjstva. Popis njegovih knjiga koje sam pročitala je poprilično dug. Kada sam vidjela da je ove godine izdao zbirku kratkih priča "Priče o samoći", odmah sam je dodala na popis za čitanje, a nedavno sam je napokon uspjela "uhvatiti" u svojoj knjižnici. Riječ je o zbirci od 10 kratkih priča koje su već objavljivane u nekoliko novina/časopisa. 



U ovoj zbirci Gavran se drži svoga provjerenog stila pisanja.  Njegove priče su razumljive svima i lako se čitaju, ali to nikako ne umanjuje njihovu književnu vrijednost kao što to zna biti kod književnika koji pišu samo zbog publike, a pritom ih nije briga za književnu vrijednost djela. Ako ste ikad čitali neko njegovo djelo, onda znate o čemu pričam.  Čitanje teče glatko, mislim da nikad nisam čitala neku njegovu knjigu duže od jednoga dana. Gavran uspije jednostavnim jezikom prenijeti ono što mnogi književnici uspiju tek brojnim književnim postupcima (inovativne tehnike pisanja, razgranate fabule,  brojni likovi i sl.). 
Likovi su svakodnevni ljudi, naši suvremenici, a sve glavne likove iz priča povezuje jedna stvar, a to je samoća. Ako ste pomislili da je ovo još jedna od knjiga puna pesimizma i tuge, prevarili ste se. Na izravan ili neizravan način Gavran nam kroz priče šalje upravo suprotnu poruku. Život treba gledati kroz šarene naočale (ne mogu odoljeti, a da ne citiram i Miu😂, "Život nije siv...🎶"). Ima tu i tužnih događaja: smrti, razvoda, preljuba, rata, ali kad priča o takvim stvarima Gavran nekako uspije i iz toga izvući pozitivnu pouku ili vas barem natjera da sami zaključite mogući pozitivni ishod. Na kraju mogu zaključiti da bi ova knjiga imenicu iz naslova -  samoća mogla zamijeniti i raznim drugim imenicama pa bi se mogla zvati: Priče o ljubavi, nadi, utjehi... Svakako pročitajte ovu zbirku, ali i ostale Gavranove knjige. Neće vam biti žao!😀
Reading Time:

16. svi 2019.

Jojo Moyes, Djevojka koju si ostavio za sobom
17:190 Comments
U posljednje vrijeme pročitala sam nekoliko "teških" knjiga pa sam otišla u knjižnicu potražiti neku opuštajuću knjigu, jednu od onih koje brzo pročitaš, a onda još brže zaboraviš. Tako sam naišla na "Djevojku koji si ostavio za sobom". Pomislila sam da je to lagano ljubavno štivo, baš ono što tražim, ali jako sam se prevarila (nasreću).




„Djevojka koju si ostavio za sobom“ priča je o ljubavi, ratu, prijateljstvu, umjetnosti... Na prvu bi se reklo da je to ljubavna priča, ali teško je jednoznačno odrediti žanr i temu. Roman prati živote dviju žena koje se nikad nisu upoznale, a rođene su u razmaku od gotovo 100 godina razlike. Kroz roman se isprepleću priče o njihovim životima. Na početku romana upoznajemo Sophie Lefèvre koja živi u Francuskoj u vrijeme I. svjetskoga rata. U rodnom mjestu živi i radi u hotelu s preostalim članovima obitelji koji nisu otišli u rat. U jednom trenutku prisiljena je kuhati Nijemcima, tj. neprijateljima koji su okupirali njezino rodno mjesto. Među njima je i Kommandant koji postaje opčinjen Sophieinim portretom, koji je naslikao njezin suprug slikar. Taj portret poveznica je između Sophie i Liv, druge žene čiji život pratimo u ovom romanu. Liv je dobila taj portret od pokojnog supruga kao poklon za vjenčanje pa je izrazito vezana za njega. Odjednom doznaje da slika ima veliku novčanu vrijednost, a obitelj pokojnog slikara smatra da je slika u prošlosti ukradena pa zbog toga oni polažu prava na nju. Što se dalje događalo, otkrijte sami.

Ono što me oduševilo u romanu portreti su Sophie i Liv. Moyes je izvanredno prikazala dvije žene koje se svaka u svoje vrijeme bore za svoja uvjerenje, ne odustaju od onoga za što smatraju da je ispravno, bez obzira što će zbog toga vjerojatno nastradati. Uvjerljivo je prikazala događaje iz njihovih života pa Sophie i Liv postaju jedni od onih likova za koje se nakon čitanja knjige vežete i bude vam žao što je priča o njihovim životima gotova. Čitajući knjigu, suosjećate s njima, strepite za njihovu budućnost... Ne uspiju sve knjige to probuditi u čitateljima.

Roman se čita u jednom dahu. Slijed događaja nije kronološki, o događajima saznajemo iz različitih izvora: iz dnevnika likova, novinskih članaka, pisama, pripovijedanja u prvom licu nekih likova... Radnja se često prekida u trenutku kada se dogodi nešto značajno i vraća se na prethodne događaje ili se prebacuje u budućnost. Sve to je doprinijelo dinamičnosti radnje i tome da prilikom čitanja ne želite ispustiti roman jer vas zanima što se dalje dogodilo.

Pročitala sam nekoliko romana Jojo Moyes, neki su bili gori, neki bolji, ali moram reći da je ovim romanom uspjela potpuno zaokupiti moju pažnju i uvukla me u priču punu izvanrednih likova, neočekivanih događaja i obrata. Bravo, Jojo Moyes!



I.
Reading Time:
life.couch. Pokreće Blogger.

Istaknuti post

Najbolje od 2022.

Dragi svi, jedan neizrečeni plan bez roka trajanja je truditi se donositi zanimljiv sadržaj, a vjerujem da ne može zanimljivije od ovoga: up...

Impressum