Elif Shafak - Otok nestalih stabala
Hena.com
Prevela s engleskog Mirna Čubranić
Broj stranica: 368
Elif mi je došla u pomalo neobičnom periodu. Nisam se s njom ranije susrela, iako mi čak dva starija naslova dugo već stoje na policama. Nekako sam pretpostavila da će mi postati jedan od najdražih autora i kako će nam čitav život biti sasvim dovoljan za druženje. No, je li se to i ostvarilo?
Ovaj neobičan period odnosi se na činjenicu da ja Otok nestalih stabala, jednu literarnu odu smokvi, čitam u našoj metropoli taman u sezoni branja smokava. Sezoni koju kao dijete nikad nisam propuštala jer obožavam sve što je sa smokvom povezano. Smokva je mediteranu ono što je javor Kanadi. Možda je nepravedno opjevana manje od čuvene masline, pa joj Elif sada velikodušno nadoknađuje. U svakom slučaju, priču o smokvi poželjela sam čitati čim je najavljena. Dogodilo se to da sam se pridružila vlaku Lamonine putujuće knjige, i tako je ovaj Otok došao do mene.
Krenimo s očitim i pomalo čudnim elementom - smokva je ujedno i narator priče koja se proteže od suncem okupanog i podjelama uništenog Cipra, do hladnog Londona u kojemu su davnih dana utočište pronašle dvije srodne duše. Defne i Kostas rođeni su na istom otoku gdje odrastaju zajedno na vječno suprotstavljenim stranama. Među njima je ogroman, nevidljivi rasjed podjela i netrpeljivosti. Defne je Turkinja, Kostas Grk, a njihovi narodi, obitelji i kozmosi imaju daleko većih problema od toga kome će pripisati baklavu i ostale delicije. Njihova je ljubav zabranjena, a na otoku na kojemu zidovi imaju uši, a stabla progovaraju, teško je sakriti žar kojim ta dva mlada srca kucaju u nadi da će ih ta ista ljubav izbaviti iz okova mržnje. Kako to obično biva, ljudi u nevolji podržavaju ljude u nevolji, a otok skriva i druge tajne osim njihove. Vlasnici konobe ''Sretna smokva'' spremno im pružaju utočište u kojem njihova ljubav raste i buja do trenutka kada se na otok sruši okrutnost rata i zaprijeti uništiti sve, pa čak i uspomene. Godinama nakon toga, njihovo dijete ljubavi, mlada Ada, otkriva i druge načine na koje život može biti okrutan te raspliće priču o tajanstvenom stablu smokve...
Ovo je sažetak Otoka iz moje perspektive i zapravo me začudilo koliko je teško prepričati radnju koja je prešla toliki put - geografski, vremenski, ali i stilski. Početak je bio dosta spor, trebalo je dobrih 140 stranica da me uvuče. Dijelovi sa smokvom kao naratorom blago naginju publicistici što mi je povremeno zasmetalo. Nisam željela uključivati mozak na taj način, ne dok osjećam priču. Teškoće s kojima se Ada nosi u sadašnjosti veoma su realistične, ali i dosta površno ispričane. Imam osjećaj da je previše tema dotaknuto i otvoreno, a malo se toga zaokružilo na način da čitatelju pruži katarzu, utjehu ili barem konačno ostajanje bez teksta. Kao da je autorica krenula s popisom tema koje želi spomenuti, umjesto s pričom koja je vapila da bude ispričana. Ima tu poremećaja prehrane, vršnjačkog zlostavljanja, tugovanja, ovisnosti, mucanja i koječega što spada u sferu spoilera, globalnog zatopljenja, seksualnosti...previše, a nedovoljno u isti mah. Osobno preferiram kada je poanta autora uklopljena u dirljivu metaforu, umjesto da direktno vrišti. Elif radi oboje i točno se može osjetiti kada je predana likovima, a kada strastveno progovara u svoje ime. Na znanje...
A onda je tu i srce romana, taj povijesno ljubavni dio koji me osvojio i zbog kojega bih rekla da se isplati pročitati čitavu knjigu. Mogućnost da svjedočimo rastu i razvoju jedne obične smokve koja je otrgnuta iz svoje rodne ledine. Jedne ljubavi koja traži put od mladenačke ushićenosti do iskrenog i zrelog predanja ,,u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi'' preko prihvaćanja vlastite prošlosti i pogrešaka, oprosta i obnove. Elif je uspjela prenijeti svu čar, ali i težinu života na moru, poglavito na otoku i s otočanima. Oni su topli, ali i zatvoreni. Veseli i kruti. Sposobno voljeti i mrziti gotovo jednakom snagom. Bezumno, dugo i silno. Na otoku se izmjenjuju strah i mržnja prema novome, neznanje i praznovjerje. Oni koji požele otići brzo shvate kako dio njih zauvijek na njemu ostaje i do kraja života muče se i poigravaju se s idejom povratka. Izgubljeni su, izgnani, bez korijena, nepresađeni i truli. Melankonija ih proganja, to prokletstvo u kojemu prošlost vidimo idiličnom, a sve ispred nas se čini kao besmisleni napor. A jednom kad se vrate, posebna je bol shvatiti kako otok više nikada neće biti onakav kakvim su ga ostavili jer nije otok to za čime pate. Svi bježimo od nemilosrdnosti vremena, od sitnica koje nagrizaju svakodnevicu te polako ali sigurno prerastaju u nepovratni bunar mržnje. I taj nesretni rat. Sudbine o kojima čitamo, a još više one za koje znamo da će ostati neotkrivene. Preživjeli što moraju živjeti s morem tuge, pitanjima i avetom sjećanja. Spoznaja da svaku od tih tuga prenosimo na sljedeće generacije, da je ona u našem DNK, u glasu, u pogledu i da se bezuspješno grizemo što toj djeci ne možemo dati ono što nemamo. Pripadanje, nadu, neopterećenost. To su naši korijeni, a mi stabla koja preživljavaju zimu. Tako sami, a tako povezani...
Da odgovorim na zagonetku iz uvoda - Elif me zaintrigirala, želim otkriti što još nudi. Želim još ljubavi, tuga i likova kao što je Kostas o kojemu Dafne kaže ovo:
Kad sam te našla, već si bio star tisuće godina. I pun si protuslovlja, ljubavi moja, kao svatko tko već tako dugo živi. Ti si drevna duša.
Nije li to ljubavna priča za sjećanje?
Nema komentara: