11:12
BY Life Couch0
Comments
Netko je nedavno napisao da im fali naš blog, pa tko sam ja da ignoriram želje najvjernijih među našim pratiteljima...šalu na stranu, zadnje dvije objave imale su više pregleda nego 10 prijašnjih, i nije istina da to baš ,,nitko ne čita''.
Danas vam, nakon dulje pauze, donosim jedan friškiji osvrt na knjigu s kojom sam otvorila 2026. čitalačku godinu. Zašto baš nju? Jer se radnja odvija netom prije Božića pa mi se činila prigodnom.
Baš ljubav (L'Amore Assaje) talijanske autorice Francesce Marie Benvenuto (u prijevodu Ane Badurine) osvojio me jer je ''napuljski''. Uvijek se rado vraćam tom sentimentu romana Elene Ferrante i tražim im nešto slično. Ne nužno stilom, nego emocijom. Melankolijom, težinom, pomirenošću i inatom rajona. Tom poznatom vrtlogu društvenog konteksta koji te ispljune na jednu ili drugu stranu sreće.
,,Htio sam se roditi kao putnik. I posjetiti sve. Ili sam se htio rodit pod bar malo sretnijom zvijezdom. Ili se uopće ne rodit.''
Dječak Zeno nije rođen pod sretnom zvijezdom. Otac mu je nasilni alkoholičar s podebljim zatvorskim iskustvom, majka prostitutka. On sam, da bi prehranio obitelj, postaje sitni lopov, diler, a na kraju i ubojica i to sa samo 15 godina, nakon čega odlazi u maloljetnički zatvor, u Nisidu. Tamo susreće sebi slične nesretnike. Nad tom se djecom svi zgražaju, pa čak i dodijeljeni im župnik. Ne nalaze u njima ništa vrijedno spašavanja. Nitko osim jedne posebne učiteljice talijanskog koja ga potiče da piše i stavi svoje misli na papir.
,,Ali ja se nikad odma ne sjetim šta treba reć. To uvijek kasni. Ali zato pizdarije uvijek dođu na vrijeme''.
Jezik je vrlo moćno oružje kojim autorica oslikava lik Zene, dječaka ograničenog vokabulara sklonog psovkama. On ne govori puno, govori pomalo repetitivno te proživljava svoje fantazije i unutarnje borbe naglas. Mašta o slobodi, djevojci koju je ostavio u svom rajonu - svojoj Natalini - i o premještaju u zatvor koji se nalazi usred grada gdje bi se osjećao manje izoliranim i udaljenim od ljudi koje voli.
,,Nego, profa, ti poljupci i nježnosti sa mojom Natalinom su nešto najbolje što sam ikad ukro.''
Njegove rečenične strukture su izmještene, jednostavne, siromašne opisima, ali bogate skrivenim značenjem. U njima vidimo plejadu doživljaja naoko ravnodušnog mladića. On je i ponosan i uplašen, human i okrutan, ljutit i bezdušan, gnjevan prema licemjernom društvu koje kažnjava one čiji su sudbinu odredili prije njih samih i zahvalan na malim znakovima pažnje poput prokrijumčarenog slatkiša. Ta borba djeteta i odrasle osobe u njemu tužna je, znakovita i upečatljiva na svakoj stranici romana.
,,I ne znam ako smo mi iza rešetaka i dalje sinovi i braća i stričevi i ujaci ili više nismo nikom ništa''.
Zeno nije obrazovan ali posjeduje tu jednu vrstu ulične inteligencije kojom lako čita druge ljude, njihove namjere i skrivene poruke. Zna kada netko glumi suosjećanje, kad ga žele posramiti, a kad uzdići. Ne cijeni prijetvorne i sebične ljude te više puta ponavlja kako se ne kaje za smrt plaćenika jer bi u protivnome doživio njegovu sudbinu. Bez previše emocija pristupa svakoj životnoj situaciji i prihvaća ju uz ponešto negodovanja. Primjerice, prigovara moru jer je beskrajno i slobodno, za razliku od njega. No ima Zeno i svoje slijepe pjege, pa tako prilikom susreta za poznanikom iz rajona odbija vjerovati u novosti koje mu donosi. Ljute ga insinuacije da ga majka nije voljela dovoljno jer tamo odakle oni dolaze, ljubav se ukazuje na drugačije načine.
Poigrava se Zeno idejom novog početka, karijerom pisca, poštenim poslom i bračnim životom uz svoju Natalinu, ali svjestan je kakav bi to život bio. Težak i siromašan, pa tako ni sebe a ni čitatelja ne uspijeva uvjeriti u ovaj ishod. Kroz roman upoznajemo i njegove cimere, supatnike, čuvare, i ostale predstavnike sustava - odrasle o kojima ovisi njihova sudbina. Na kraju najmanje doznajemo o učiteljici kojoj je postao privržen. Ona ostaje nepoznanica, izmaštana i nedokučiva. Ne znamo kako ona doživljava njegov napredak i pisanje, ali znamo da je na njega ostavila dubok trag i to je nešto s čime se mnogi od nas mogu poistovjetiti.
,,Lijepo je bit roditelj. Lako je! Jer ti se može živo jebat za djecu i možeš se pravit ko da ih nikad nisi imo. A mi djeca zato zauvijek ostanemo djeca i moramo nosit taj križ cijeli život.''
Zašto sam na početku spomenula prevoditeljicu? Jer je roman pisan na mješavini dijalekta i standardnog jezika pa mogu samo zamisliti koliko je umijeća bilo potrebno da se to prevede na smislen način. I ako prema količini teksta niste već shvatili, roman mi se jako svidio. Podsjetio me na Demona s Vučjeg brda i slične priče o djeci koja nisu dobila priliku postati ljudi. Moja jedina - posve glupa i sitničava - zamjerka su korice koje mi vrište ljetno lako štivo, a ovo je sve samo ne to. Ova će vas priča staviti pred nemoguće izbore, u cipele u kojima nikada ne biste hodali. Vidjet ćete svijet odraslih očima djeteta koje nije nasmijano i bucmasto kao sa razglednice, djeteta bez budućnosti. I slomit će vam srce iako vam kažu da ne biste trebali mariti, da svatko bira svoju sudbinu. Ali ono zrnce Zenine nade šaptat će vam da smo možda ipak u krivu...
.jpg)
.jpg)
.jpg)
