18:04
BY Life Couch0
Comments
Kim Michele Richardson: Knjižničarka na konju
prijevod s engleskog: Mirna Čubranić
izdavač: Hena.com (2023)
320 stranica, tvrdi uvez
Prikazani su postovi s oznakom Mentalist. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Mentalist. Prikaži sve postove
17. srp 2023.
13. srp 2023.
11:41
BY Life Couch0
Comments
Dimitri Rouchon-Borie: Demon s Vučjeg brda
Naziv izvornika: Le démon de la colline aux loups
S francuskog prevela: Duška Gerić Koren
Nakladnik: Hena com
S francuskog prevela: Duška Gerić Koren
Nakladnik: Hena com
Tvrdi uvez, 184 stranice
Jedan dio djetinjstva prošao je u otkrivanju brda uz osjećaj straha od batina u želucu.
Vrijeme je da #sedamdanasedamosvrta začinim jednom knjigom koja ne zaslužuje samo čistu peticu (od mene), nego i pokoju riječ u maniri stare škole book bloganja. Zapravo, shvatila sam zašto su sad svi odjednom bookblogeri! Sve je puno jednostavnije: nabaviš solidan mobitel, pokoju slatku šalicu i prekopiraš sažetak sa web-a. Nema muke oko pisanja dugačkih i nedajbože pismenih osvrta na pročitano. A ja danas želim jedan povratak u budućnost. Želim si dati oduška predstaviti vam ovaj naslov jer se bojim da bi u protivnome mogao proći ispod radara, što nikako ne zaslužuje.
Kratki sažetak radnje: Glavni lik, Duke, nalazi se iza rešetaka gdje služi zatvorsku kaznu i pripovijeda priču o vlastitom životu. Na tu ideju došao je po preporuci psihijatra i redovnika koji ga ispovijeda. Redovnik je možda i jedina osoba koja ga ne osuđuje i ne prezire zbog svega što je učinio. Ne zgraža se niti nad njegovim gotovo životinjskim likom i nedostatkom higijene. A priča koju Duke raspetljava započinje u njihovom obiteljskom domu, gore na Vučjem brdu. Ona govori o sudbini djece nasilnih roditelja, o zamecima budućih ljudi koje je nedostatak ljubavi sveo na životinje. Jedina svijetla točka u Dukeovom životu su njegova sestra i polazak u školu, ali oboje je zasjenio dolazak Demona.
Tada se prvi put moja svijest susrela s mogućnošću izbora i moram reći da sam izabrao krivo.
Ako sam sve dobro učinila, do sada biste se već trebali zapitati: tko je taj Demon in fabula?
Demon je, naravno, Duke. Ili je Duke Demon. A možda i oboje (znate onu o demonu koji čuči u svakome od nas). Možda ste očekivali više, inovativnije, no vjerujte mi na riječ kad vam kažem da je ovo sasvim dovoljno, možda (za neke od vas) i previše.
Ima nešto posebno potresno u pričama o obiteljskom nasilju. Možda zato što uspješno razaraju socijalna očekivanja o tome što obitelj predstavlja za pojedinca, naročito djecu. Mala djeca nemaju dar govora, ali komuniciraju plačem i osmijesima, pokretima glave, a onda i tijela. I da mogu, vjerojatno bi govorila: voli me, čuvaj me, hrani me, pazi me, ne ostavljaj me i njeguj moju dušu. Vjerojatno je i Duke to pokušavao poručiti na svoj način, prije nego će shvatiti kako su tamo, na Demonskome brdu, empatija i humanost rekle zbogom.
Iako su oba roditelja poprilična čudovišta, otac je nemili pobjednik u tom duelu. Jer upravo način na koji otac iskazuje emocije determinira kako će dijete emocionalno doživljavati svijet oko sebe i koje će norme ponašanja usvojiti. A Duke je, priprosti dječak zarobljen u tijelu Demona, usvojio nasilje kao jedini jezik ljubavi. Toliko da nije mogao prihvatiti dobročinstvo onih koji su ga pokušali spasiti udomivši ga nakon što su sva djeca oduzeta tim odvratnim roditeljima.
Svi su ti ljudi mislili da mi nešto daju a ja sam samo bio dijete koje nema ništa i što su me više tetošili to su mi više pokazivali da nemam ništa.
Dukeov emotivni život je primitivan, sveden na osjećaje straha do dolaska Demona, te krivnje, srdžbe i privrženosti nakon njega. Svijet oko sebe doživljava prvenstveno kroz osjetila kao što su dodir i njuh. Vode ga isključivo nagoni i potreba za osvetom - ne želja, jer njegova je želja pronaći mir, vratiti se u kuću na Demonskom brdu i uništiti Demona. Njegov je rječnik siromašan, prost, gotovo djetinji. Piše bez interpunkcijskih znakova, čime pisac izvrsno dočarava težinu misli koje ga opterećuju, tu bujicu nepravdi što su ga vremenom učinile takvim.
Mislim da me moja patnja dugo ubijala i ne vjerujem da sam živ na bilo koji drugi način osim biološki iznutra sam mrtav.
Suprotno svemu što sam već spomenula u sažetku, ne očekujte da će ovo sporo i bolno pražnjenje duše ikome donijeti olakšanje - ni čitatelju ni Dukeu nije nimalo lakše spoznati kuda nas može odvesti bolan trag nasilja. Ali Dukeu to treba kako bi mogao oprostiti onom ljudskom u sebi, kako bi u skripti vlastitog života prosijao zrnca dobrote - tuđe i vlastite - kako bi se uvjerio da je nekada bio čovjek iako je u svojoj ograničenosti i te kako svjestan da to nikada nije imao priliku postati.
Sjajni povremeni uvidi u to kako nastaju Demoni ono su što krasi ovaj tekst. U njemu ćete pronaći najtužniji odgovor na to pitanje, puno širi od Dukeovog iskustva. Nastaju tu, pored nas, u mraku i hladnoći. Hrani ih naš sustav, bespomoćan i rigidan. Niču iz nevoljene djece koja više ne žele strahovati i trpjeti nego nanositi bol. Nastaju jer nismo stvorili ljude, a tješimo se da ih u bilo kojem trenutku možemo izliječiti. Ali Duke je pametniji i zna kako je jedino što možemo učiniti zaštiti svijet od Demona, od njega. Zato mirno podnosi svoju kaznu i priča svoju priču. Možda zbog svega što je učinio ne zaslužuje oprost, ali bit će vam prokleto teško ne suosjećati s djetetom u njemu koje je i samo nekada bilo bespomoćna žrtva. Dijete koje nije biralo postati Demon, nego su to za njega drugi odabrali: čovjek sveden na zvijer radi nepodnošljive boli.
...i svaki se dan pitam zašto me netko nije prije došao spasiti, dok sam bio dijete ili još prije dok sam bio tek misao u poretku stvari.
Knjigu preporučujem ako vam se sviđaju romani kao što je Kameno srce Renate Dorrenstein ili općenito romani struje svijesti.
*Knjiga je recenzentski primjerak u zamjenu za uvijek iskreni osvrt*
Knjigu možete naručiti ovdje
18. sij 2022.
18:03
BY Life Couch0
Comments
L.C.: Možeš li nam ukratko ispričati što bi želio da ljudi znaju o tebi?
MAURO: Osnovnu školu završio sam s prosjekom 2.7. Jedva sam je završio i redovito mi je naglašavano da mi se čini usluga i poklanjaju mi se ocjene - dvojke. Likovni i vjeronauk su digli prosjek tako visoko. Nakon toga sam upisao trogodišnju školu (cvjećar) za koju se moja okolina nadala da ću uspjeti završiti, iako mi je savjetovano da izaberem neku drugu s kojom ću uspjeti naći neki posao koji ću moći raditi. Kad sam odlučio studirati psihologiju, cijeli svijet mi se smijao, osim 5 ljudi. Točno 5 ljudi je vjerovalo da ću uspjeti. Tijekom dvije godine, dok sam se prekvalificirao na četverogodišnju školu (polagao u jednom ispitu kompletna godišnja gradiva pojedinih predmeta za pojedine razrede) svakodnevno sam slušao da odustanem od psihologije jer to upisuju samo najpametniji, najbolji, najuspješniji, kao i redovito bio ismijavan (poznanici, roditelji prijatelja, rodbina…). Zašto želim da ljudi to znaju? Zato jer želim da znaju da njihove ideje o djeci ili njihovim sposobnostima ne moraju imati nikakvo uporište u realnosti, ali i da djeca, koja su u poziciji u kakvoj sam ja bio, znaju da je sve moguće ako prestanu slušati okolinu.
L.C.: Koja je glavna razlika između pisanja knjiga za odrasle i onih za djecu?
MAURO: Nema razlike, rekao bih. Dobro, možda u onoj za djecu neću koristiti vulgarizme ili seksualnost, ali smrt, koja mi se često čini da je danas najveći problem ljudima, itekako hoću. Priča je priča, a jedino što je u priči bitno je onaj tko je čita. Kao što sam ja mnogo puta kreirao kontekst čudesne promjene u psihoterapiji koristeći dječje priče, tako su i mnoga djeca našla beskrajnu zabavu u pričama koje „nisu primjerene njihovoj dobi“ (npr. četverogodišnjakinja koja je oduševljena Andersenovim bajkama). Možda još par detalja. U dječjima pišem kraće rečenice, poznati sam po dugima, i ne koristim arhaične riječi za stvaranje atmosfere. Isto tako koristim manje pridjeva, a više glagola, što je jako važno kod mlađe djece.
L.C.: Bi li nam ispričao kako je počela cijela ovo priča oko slikovnice? Posebno dio kako si djecu uključio? Zapravo, čija je to ideja? Meni zvuči jako zanimljivo, pa i da drugi, ako nisu, pročitaju malo o tome.
MAURO: Kao i mnoge moje knjige, i ova ima neobičnu priču u povijesti svog nastanka. Dosađivao sam se dok sam čekao da mi prođe Vetting – potvrda o nekažnjavanju koja je nužna za rad s djecom i vulnerabilnim skupinama – da bih počeo novi posao i pregledavao sam neku hrpu slikovnica koju sam kupio te vidio jednu koju je autor pravio u suradnji s djecom. Priča u kojoj se iskoristio neke dječje crteže, pa sam se odlučio na sličnu avanturu, ali na moj način – da ja budem alat koji će djeca koristiti, a ne autor.
U knjiškoj grupi na jednoj društvenoj mreži objavio sam poziv roditeljima i djeci koji žele kreirati priču i istu crtati. Javilo se 18 roditelja, ostali smo na 6 i avantura je počela. Bilo je potrebno puno suradnje roditelja s djecom, ali inzistirao sam da sve bude isključivo dječji rad. Sve njihove ideje ili riječi spojio sam u priču, a zatim doslovno sve crteže te priče spojio u ilustracije.
L.C.: Ovdje ću se samo malo nadovezati i reći da je moj malac (4 godine; a kralj ne voli knjige niti vidjeti) uživao slušajući priču o Pufiću. Dobro, malo mu je pala koncentracija na kraju, ali to ne računam. 🙈
L.C.: Kako ti psihologija pomaže u stvaranju priča?
MAURO: Razumijevanje ljudskog ponašanja je važno da bi se znalo kako netko priču može doživjeti i što se dešava s osobom dok priču sluša. Iako, nije tu samo psihologija, tu su i neuroznanost, kibernetika, teorija sistema, hermeneutika, socijalni konstruktivizam… Sve su to znanja koja pomažu razumjeti priču, stvarati priču i ono najvažnije doživjeti istu priču na različite načine. Pojasniti ću na primjeru. Istraživanja su pokazala da metaforička rečenica aktivira veći dio mozga od doslovne. U praksi to znači da metafora koja će aktivirati i dijelove mozga za okus, njuh, dodir, može evocirati i više sjećanja. Više sjećanja dati će nam različite perspektive za razumijevanje priče, a različite perspektive izbaciti će nas iz okvira unutar kojih u tom trenutku razmišljamo i tako nam olakšati put do rješenja problema s kojima se suočavamo. Kad taj princip uvedemo u priče koristeći što manje doslovne rečenice, omogućiti ćemo kod različitih osoba različite doživljaje iste priče, odnosno doživljaje koji su upravo njima potrebni.
L.C.: Neki planovi za dalje?
MAURO: Čarobnjak Pufić odlazi pod more i na mjesec, a engleski prijevod trenutno je na lekturi.
Eto, ekipa L.C. želi puno sreće u daljnjem radu i Mauru i djeci. Pratit ćemo vas i dalje i s nestrpljenjem čekamo ostale knjigice 💖.
28. stu 2021.
19:49
BY Life Couch0
Comments
,,Ispada da je jako jednostavno zavarati ljude da si dobro. To zapravo ne bi trebalo biti tako jednostavno.''
7. stu 2021.
15:36
BY Life Couch0
Comments
Danas vam donosimo kratki vodič za Interliber kako biste mogli na vrijeme planirati dolazak i kupovine. Za idući tjedan planiramo prijedloge za kupovinu noviteta i malo starijih naslova koji su nas se posebno dojmili, a usto ćemo na IG story objavljivati gdje su najbolji popusti i prilike koje se ne propuštaju. Potrudila sam se uključiti info za što više izdavača, da vama bude korisnije, a posebno ću izdvojiti meni najdraže.
23. lis 2021.
16:10
BY Life Couch0
Comments
Hej vi! 😊 Danas ćemo nešto malo drugačije. Svi znate da je ovo mjesec hrvatske knjige, pa ćemo napraviti par brzih intervjua sa domaćim piscima. Prva na redu je Sarah iz Shtorije ❤️️. Vjerujemo da je dosta vas čulo za nju, ali za one koji nisu, Sarah vam piše knjigice za djecu. Inače diplomirana pravnica, započela je svoju štoriju oko Shtorije. A kako? To i nas zanima.
Sarah Stručić (Foto: Suzy New Life photo)
LC: Hej, Sarah! Za
početak nam možeš reći nešto o sebi. Kako je sve krenulo? Kako si sa prava
prešla na dječje knjige?
Sarah: Pozdrav svima! Pa eto, ja sam Sarah, živim u Zadru, pravnica po struci, supruga najboljeg supruga i mama troje predivne djece. Kako je sve krenulo? Pa imam dosadnog supruga.. hahaha... Ali da, da nije bilo njega i njegovog nagovaranja, ne bi danas bilo ni Shtorije ni mojih slikovnica. Valjda je on nešto vidio što ni ja nisam znala da imam. A kad sam probala, više nije bilo povratka. Sve se zakotrljalo i pronašli smo ilustratoricu (Nejra Turčinović), zatim tiskaru i to je to... Ukratko, od nastanka prve priče do finalnih slikovnica u mojim rukama, prošlo je nekih 10 mjeseci.. Kao totalni laici, apsolutno smo sve sami odradili, uglavnom ja, uz suprugovu pomoć i podršku. I stvarno sam jako ponosna na sve što je nastalo u ovih zadnjih godinu i pol dana. A pravo... Mislim da sam zahvaljujući pravu dosta rječita (možda je i obrnuto. 😊, volim pisati, svoje misli prenositi na papir... Pravo je bilo neka vrsta uvetire u moje pisanje, a pravi okidač bila je moja najmlađa djevojčica budući su sve priče nastale prilikom njezina uspavljivanja. 😊
LC: Kako se time
baviš, a i mama si troje djece, može par preporuka slikovnica za nekoliko
dobnih skupina?
Sarah: Iskreno, ja na sve ovo gledam još uvijek kao na hobi.. Nešto što me veseli, čemu sama diktiram tempo. Vrlo vjerojatno dijelom i zato što se u RH još uvijek od pisanja ne može živjeti. Ali moja namjera, na samom početku nije ni bila da to bude posao, iako bi to bilo savršeno. Jednostavno sam si željela ostvariti san i sebi, a i svojoj djeci ostaviti nešto trajno. Staromodna ja i moji pisani tragovi... 😊 Da je s djecom sve to malo teže, naravno da je. Svoj „posao“ ostavljam za večer ili one trenutke u danu kada ili spavaju ili se igraju pa imam malo mira. Nekada zna biti dosta teško jer, ako želiš djelovati ozbiljno, ljudi koji te prate traže i da komuniciraš s njima, odgovaraš na poruke i sl... Da je to recimo „profesionalno“ barem dijelom. A to s njima ne ide uvijek. Niti želim stalno biti na telefonu dok sam s njima. Tako da balansiramo nekako. Uključim ih u dijelove koje mogu, recimo pakiranje slikovnica, odlazak na poštu i sl... Ukratko, kreativan kaos...😊
Što se tiče preporuka, tu nikada
nisam išla za time koji ih naslovi ili autori vuku. Više sam se bazirala na
njihove interese. Sin mi je recimo jako volio bagere, kamione,
vatrogasce...tako da su slikovnice i priče bile o tome... Zna biti malo zamorno
kada svaki dan čitaš istu priču jer ništa drugo ne želi, ali bitnije mi je bilo
da pokazuje interes za čitanje, nego sama materija. Vrlo brzo to onda kod njih
prođe pa im možeš čitati sve i svašta. Često idemo u knjižnicu i onda oni sami
biraju što žele.
LC: E vidiš, to mi je jako zanimljivo, jer moj nije htio čitati iste. Evo par preporuka od mene: 1-2 godine=serija slikovnica (paket) Moje prvo (zvukovi,
oblici, životinje, brojevi, boje, suprotnosti) nakladnik Školska knjiga, Pjesmice
o životinjama (nakladnik Naša djeca); 2=Tijekom te druge godine malac je bio
lud za slikovnicama, a i ja sam jer puna nam je kuća slikovnica. Valja
izdvojiti seriju slikovnica o bubamari, autorica Julia Donaldson. Kod nas je najviše nastradala Što je bubamara čula na odmoru. Zatim su
Kućicu treba dijeliti iste autorice, kao i Gospa zečić drijema. Ovdje još
navodim i Kakagrad, Srđana Dragojevića, koji nam je dosta pomogao. ; 3=Početak ove godine nije mogao proći bez Miša lavljeg srca (Rachel Bright) i žirafe Suli (Maja
Šimleša). Tada je moj malac
prestao čitati i imati ikakve veze sa knjigama 😂. Stalno ga pokušavam nagovoriti da još
nešto čitamo, ali... Zadnji pokušaj bio je upravo knjigica od Sarah... i
djelomično je uspjelo. Pretpostavljam da mu je slikovnica zanimljiva, ali
i ja sam radila klauna od sebe 😂. Radi se o slikovnici Nevolje poljskog miša.
LC: Čista znatiželja
(nije da planiram 😂), kako je to sa troje djece?
Sarah: Ludo i nezaboravno..hahahah... Šalim se. Obožavam svoju djecu i ne bih ih mijenjala za ništa, ali da navečer padam s nogu, padam. Ja uvijek kažem da me spasi činjenica da je razlika između najstarije i sina 6 godina tako da mi onda uleti kad god treba. Poigra se s njima, pričuva kratko. Ukratko, spasi me. iako ne volim njoj stvarati teret budući je i ona sama još dijete od nepunih 11 godina. Ali tješi me, da postaje malo lakše što su stariji...😊
LC: Koji su ti planovi za dalje?
Sarah: Davni moto mog supruga i mene je
bio „bez plana i programa“... dan po dan. Naravno da to rijetko može tako, ali
barem što se tiče slikovnica ne želim si stvarati presing. Ispunila sam želju i tu sam zadovoljena. Ako se pomoću njih otvore neka vrata, tim bolje.
Ako ne, imam predivne priče iza sebe, a hoće li ih biti još, to ćemo tek
vidjeti. Za sada sam baš nekako zadovoljna s ovime što imam. Pa što bude...;)
Eto, nadam se da ste i vi (kao i mi) uživali u ovom kratkom pokušaju
intervjua. Pratite nas jer još ih stiže. U međuvremenu odite na stranice Shtorije i naručite koju slikovnicu. Nećete požaliti jer djeca ih vole. Do idućeg čitanja 😘.
Life Couch
13. ruj 2021.
00:53
BY Life Couch0
Comments
Za danas sam, inspirirana jednim člankom koji opisuje sedam smrtnih grijeha znanosti, odlučila pisati o tome što sam sve primijetila na bookstagram sceni u ovih nekoliko godina i pretvoriti to u jedan autorski tekst. Svrha ovog članka je da se malo zabavimo i podsjetimo na manje glamuroznu stranu Instagrama.
6. tra 2021.
19:45
BY Life Couch0
Comments
Well, hello there, it's been a while...
Ili gotovo četiri mjeseca. Danas ću pisati o knjizi koja mi je vratila volju za - pisanjem, ali i svemu što se događalo između toga (ili preskočite do RECENZIJE).
Krajem 2020. godine pročitala sam knjigu koja mi je postala broj 1 doslovno preko noći, i to iz žanra koji mi čak nije najdraži. Čitala sam je iznova i iznova, mahnito tražila druge recenzije kako bi dijelila svoje oduševljenje. Nešto toliko maestralno neopisivo, što pogađa u sjećanja koja nisam niti znala da imam. Knjiga koja me prožela, kupila, rastavila i sastavila kao niti jedna druga. Pogađate što je uslijedilo nakon toga...žešći bookhangover. Nije mi se dalo čitati, kupovati knjige, slikati, još manje pisati o njima. Bila sam posve ravnodušna prema svemu knjiškom. Živcirali su me popisi, aplikacije, izazovi na Instagramu, natjecanje u tome tko će više toga dobiti, kupiti, pročitati...usiljeni komentari i činjenica da na Internetu ništa zapravo nije podređeno knjigama nego marketingu tj. lovi. Uspjeti znači prodati. Prodati znači da si prihvaćen. Ako si prihvaćen, zaslužio si...pa postojati. Od tada se puno toga promijenilo. Ne tratim vrijeme na 1001 izazov i bezsadržajni komentar. Puno sam prisutnija i posvećenija knjigama. Otkrila sam prednosti e i audio knjiga. Svaku subotu posjećujem knjižnice i dajem da me police dozovu. Tražim starije naslove, izlazim iz zone komfora i kako kaže dragi Arsen - čistim svoj život.
RECENZIJA:
Knjiga Dok imamo lica C. S. Lewisa (ili autor serijala Kronike iz Narnije) uz prijevod Mije Pavića natjerala me da skinem prašinu s bloga i raspišem se o svemu. Ovo je posljednje Lewisovo djelo (1956), a sam autor kaže kako je čitav život bio inspiriran antičkim mitom o Amoru i Psihi, kojem je tražio dublji smisao. U njegovoj varijanti, kraljevne Orual, Redival i Psiha kćerke su Troma, kralja Glomea. Kada Psihu vlastiti otac žrtvuje bogovima, a Amor prisvoji, Oruval kreće na misiju spašavanja voljene sestre, pod svaku cijenu...
Ova je knjiga zbilja postigla kompleksnost kojoj je Lewis težio. Istražujući mit o Kupidu i Psihi, zaključio je kako su određeni postupci glavnih likova nelogični i stoga im je poželio udahnuti suštinu ljudske duše - vječnu borbu dobra i zla, primitivnih i sebičnih nagona naspram bezuvjetne ljubavi, boli zbog izdaje i želje za pripadanjem. Ovdje fraza moralnoga sivila poprima posve drugačije značenje jer je teško ne suosjećati čak i sa najvećim negativcima. Psihološka karakterizacija likova maestralno je odrađena i tako nešto nećete pronaći u trilerima masovne proizvodnje. Mjestimično je djelo manje čitko, filozofski skrojeno, ali zbilja vjerujem kako to ne treba obeshrabriti čitatelja željnog nečeg pomalo drugačijeg. Mene je kombinacija oduševila, kupila, inspirirala i obradovala u mjeri koju vam ne mogu ni opisati. Lewisova metafora traženja ljubavi aktualna je u 2021. jednako kao u doba kada je pisana. Pouka priče je kako bol prihvaćanja nesavršenost voljenoga bića ne može biti veća od boli koja nastaje kada shvatimo da smo njima ali i sebi, u nastojanju da ih prekrojimo po vlastitim mjerilima, oduzeli dio ljudskosti. Želja da druge podčinimo sebi i učinimo ih našim vlasništvom pokreće u nama domino efekt straha, srdžbe, brige i osvete. Slične motive nalazimo u bajkama (npr. Ljepotica i Zvijer), ali i filmskoj industriji (Anakin i Padme, Star Wars).
Neću duljiti, samo ću iskazati iskreno žaljenje što Instagram nije preplavljen hvalospjevima o ovome djelu. Bojim se da je stvar u nakladniku koji nije toliko popularan (objavljuje uglavnom djela religijske tematike) niti komercijalan, što mi je iskreno žao jer imaju kvalitetna izdanja i dobre prijevode. Ako ste čitali Ahilejevu pjesmu i slične romane s mitološkom podlogom i ako vam je nedostajalo mesa i dubine, mislim da će ovo biti štivo za vas.
Dijete, izreći točno ono što misliš, sve što misliš, ni manje ni više od onoga što doista misliš-u tome je sve umijeće i radost riječi.
*
Kad je o ljubavi muškaraca i bogova riječ, dobitnici i gubitnici označeni su u trenutku rođenja. Svoju ružnoću, i onu tjelesnu i onu duhovnu, donosimo na svijet sa sobom, a s njom i svoju sudbinu.
*
17. svi 2020.
16:50
BY Life Couch0
Comments
Karantena mi uporno na nos nabija dvije stvari. Silno joj je, naime, važno da ih ne smetnem s uma ni u jednome trenutku. Prva je činjenica da ne mogu i još dugo neću smjeti, a ni željeti putovati. Medijski facilitirano vjerovanje kako je virus jači negdje vani, dokidanje opcija crash-anja po tuđim kaučima i histerija oko javnoga prijevoza učinile su svoje, barem u mome slučaju. Ne znam ni što bih ubrojila pod posljednje putovanje, pa rastežem tu nezgrapno nadobudnu definiciju do vikend izleta i škrtih jednodnevnih posjeta u kojima ,,naprosto nije imalo smisla plaćati noćenje kad smo toliko blizu''. Sada mi je žao što nisam prespavala u još pokojem lažno oglašenomu hostelu sumnjivo nategnutih zvjezdica na Booking-u. Amsterdam od prije točno 5 godina, dugi period istraživanja Lijepe nam Naše, hrpa izjalovljenih planova, prihajanja po Slovenijo…
Druga činjenica još je poraznija, s još neizvjesnijim rokom trajanja (ili prolaženja, kako se uzme). Žongliranje rada od kuće, života u 4 zida, praćenje vijesti i patetičnih pokušaja suzbijanja online rastrošnosti uz sumanutu potragu za davno ubijenom kreativnosti dovele su do jedine logične posljedice – moja koncentracija nalik je izbušenoj meti za uvježbavanje snajperista. Ne znam kojim bi je čudom oživjela, jer ne radi se o jeftinom buketu tulipana iz Lidla u koje ću usuti malo šećera razblaženoga sa toplom vodom. Ona bi trebala biti esencijalni dio moje osobnosti, karta za bolje sutra, moć ravna sposobnosti da na grupnim okupljanjima, koja su već neko vrijeme fantasy razglednice, prepoznate jedinu single osobu.
No, da nije sve tako crno, pobrinuo se drugi dio moje osobnosti. Ta nuklearna problem-solver jezgra koja se automatski prikopča na nevidljivi bazen beskonačnih opcija…pa da! Čitat ću o putovanjima. A pošto nemam mozga za normalno čitanje, čitat ću kratke priče! Ili pak na drugim jezicima (pod jezicima mislim na srpski i engleski, to je otprilike moj poliglotski domet). S time da će čitanje na engleskom morati pričekati dostavu paketa sa Book Depository-a i Amazona. Unatoč rastuće prštućoj motivaciji na početku, moj je travanj bio prilično siromašan. Dijelom jer sam nakon dugo vremena s uzbuđenjem planirala rođendansko slavlje. Okruglo je ipak okruglo. Od malene hrpice koju sam uključila u ovo eksperimentiranje, poželjela sam ukratko zabilježiti dojmove za 2 knjige, posve dijametralno suprotne. (od riječi ''recenzija'' odustajem, uz zvuke Olivera u identičnoj ,,tko sam ja da ti sudim'' situaciji). O trećoj pročitanoj dosta su već pisale divne Knjige su moj svijet i Bibliovca pa neću duljiti (čitaj piliti) o tome.
Etgar Keret izraelski je pisac koji me svojim stilom neodoljivo podsjeća na legendarnoga Kishona. Obojica s jednakom lakoćom koriste jednostavan jezik, humor koji razblažuje tešku svakodnevnicu i podsjećaju čitatelja kako ponekad manje zbilja može biti više. Njegovih Sedam dobrih godina opisuje period u kojem je, zajedno sa svojim ocem, gledao odrastanje sina Leva. Ove kratke priče fantastična su kombinacija ugodnoga pripovijedanja, blagoga humora i dnevnoga sanjarenja, bez uplitanja u duboke teme koje su tu više kao paravan glavnoj radnji koja se odvija uglavnom unutar njegove obitelji. Piše na donekle ideološki suh, informativan način kojim se ipak uspješno dotiče i stanja u društvu – njegov sin, naime, rođen je usred terorističkoga napada na Tel Aviv, dok su njegovi preci preživjeli Holokaust. On sam nosi teret tzv. sekundarne traume i često se pribojava antisemitskih komentara čak i vlastite publike, osjeća neobičnu povezanost s Poljskom - zemljom iz koje su njegovi preci bježali pred nacističkom okupacijom i u kojoj se osjeća pomalo kao kod kuće. Znala sam da ću ovu knjigu progutati čim sam ju prvi puta ugledala na Frakturinom webshopu. U osvrtu koji je objavljen na portalu Moderna vremena jedna mi se rečenica urezala u svijest: Humor je u književnosti prečesto podcijenjen. Zar nije? Kad god pregledavam kategorije knjiga, humor mi bude dosta nisko na prioritetima. A zašto, ni sama ne znam. Nije da se ne volim smijati. Nije da nam toga sada ne treba, možda više nego ikada. Keret mi je na najbolji mogući način vratio sve uloženo i toplo ga preporučam svima željnima smijeha, ali i gotovo usputne mudrosti koja vas neće uvrijediti svojom nametljivosti.
Druga knjiga…eh, to je druga priča. Ako je Keret epifanija smijeha, koji je pak odraz života, Cees Nooteboom je njegov davno prognani brat. Kada sam prvi put vidjela naslovnicu od Noću dolaze lisice, nešto se u meni upalilo. Ne doslovno kao crvuljak, no osjetila sam želju da uniđem u te korice s kojih me bockala ilustracija ljubavnoga čina između žigice i lisice. Pitam se što bi Freud imao za reći na temu…
Kasnije sam doznala kako je Nooteboom prilično slavan nizozemski pisac, pjesnik, erudit…uglavnom, jako plodonosan i mudar građanin staroga kova. Neki našega Jergovića uspoređuju s njim, no nisam dovoljno kompetentna za takve prosudbe. Njegov stil pisanja nije nimalo plitak i jednostavan, nego sve suprotno od toga. Kroz ukupno 8 pripovjedaka, osvrće se na iskonski urođenu temu postojanja između života i smrti te onoga od čega se većina naših života sastoji, a to su odnosi. Odnosi u kojima stvaramo vlastita otočja, grozdove spasa od otuđenja i prokletstva lutanja. Njegov stil pisanja je metaforičan, brutalno kritičan prema ljudskoj prirodi, melankoničan u toj mjeri da je potrebno za njega odabrati pravo vrijeme, a možda i mjesto. U svakoj od priča zbiva se određeni gubitak, povremeno ispričan iz više uglova od kojih je pomalo smiješno otkriti koliko se duboko razlikuju. Muško-ženski odnosi, gubitak, bolest i smrt, prisilni rastanci, ovisnosti, vječna prijateljstva, maske koje nosimo pred vanjskim svijetom i patnja za odmorištem od istih…sve su to teme u kojima Cees nastoji uloviti vjernu presliku jedinih istinski važnih životnih iskustava. Onih koje pamtimo. Onih nad kojima strepimo…Moram priznati da mi je bilo teže doći do kraja, ali ne mogu se odlučiti je li to bilo zbog koncentracije ili sam htjela ostati u tome njegovom melankoličnom bazenu što dulje. Što je prilično hrabro s obzirom na vremena u kojima živimo. Najviše mi se svidjela priča o Pauli – iz njezine perspektive. Ona progovara o nesuđenoj ljubavi, strahu od intimnosti, vječnoga bijega pred samim sobom, prešutno maskiranim u življenje punim plućima kojim nerijetko izazivamo zavist pred okolinom koja nije sklona suosjećati nad time. Mogla bih pisati zbilja dosta, no kako se radi o kratkim pričama, besmisleno je pokušavati prenijeti fabulu. Jedino što vam mogu donijeti u ovome izlaganju moji su sirovi dojmovi. Odmah po završetku odlučila sam kako moram pročitati sve što je taj čovjek ikada napisao, počevši sa Skitnjama do Santiaga. On je jedan od onih pisaca koji vam uspori vrijeme i prouzrokuje neopisivu nelagodu iz želuca od koje, kada se konačno otrgnete, možete samo još više zavoljeti život. Tanka je granica između iskustva i negiranja, između rasta i nestajanja. Za kraj, Cees postavlja jednu zastrašujuću hipotezu – zar u svijetu, koji nas je naučio da je ljudski bojati se smrti, nema mjesta za mogućnost da jednim skrivenim dijelom sebe možemo za njom povremeno čak i žudjeti?
17. tra 2020.
10:55
BY Life Couch0
Comments
Je li ovako moralo biti i ako jest, zašto? Jesmo li mogli drugačije? Je li Ona naš ljuti neprijatelj ili prerušena prilika?
Postoje tri vrste ljudi: jednostavni ljudi, oni koji se silno trude biti jednostavni te oni koji su odavno odustali od svakog pokušaja te prigrlili sondu vlastite kompleksnosti. Jednostavnima je smisao vidljiv u svemu, odmah na prvu. U životu se vode logikom cirkularnih argumenata. Kiša pada jer su se oblaci nakupili. Ljudi su smrtni jer ne žive vječno. Vidimo boje jer imamo oči. Ništa više, ništa manje. Ovi koji se silno trude biti jednostavni, redovito se odaju na svakom iole dubljem pitanju jer je kod njih sve moguće. Možda će kišiti, a možda i neće. Nitko od njih ne zna kad će umrijeti, ali će vam do besvijesti ponavljati kako je važno da znamo živjeti. Boje su lijepe, ali neki ih ne vide pa je to baš nezgodno. I oni treći. Sjedit će satima na kiši i razmišljati o tome zašto nije došla ranije. Strah od smrti liječe bijegom od života. Boje su relativne, ali u svakom trenutku mogu postati tema žustre rasprave. Jedno je svima zajedničko – tuga nikada nije jednostavna.
Zašto? Psihologija kaže kako svaki tugujući čovjek prođe otprilike 5 faza tugovanja. Jednostavni ih možda nisu svjesni. Komplicirani su gotovo genetski predodređeni da na jednoj od njih zapnu. Za čim tuguju izolirani? Jesmo li svi baš toliki branitelji slobode? Ne, nije stvar samo u tome da ostajemo doma. Doma je lijepo, ugodno, siti smo i mirni. Za sada. Ne, mi zapravo tugujemo za svijetom kojeg ćemo pozdraviti, svjesni činjenice kako nakon svega ovoga ni najjednostavniji slijepac ne bi mogao ostati isti. Tugujemo i za svijetom koji dolazi, nepoznatim i dalekim. Tugujemo i za nadom da će se čovječanstvo promijeniti i unaprijed tugujemo što će nas u nekoj dalekoj budućnosti ponovno iznevjeriti.
Možda je samo prolazna viroza, teorija zavjere ili genijalni produkt nekog podzemnog labosa. Sigurno će nas zaobići. Zašto je ipak stigla?
Preživjeli smo gadnu zimu, naporno smo radili, strpljivo čekali svojih pet minuta sunca i bezbrižnosti. Odgađali smo toliko toga, stavljali život na čekanje, gomilali ukradene planove. Tko će nam vratiti izbuljeno vrijeme i zašto smo toliko ljuti?
Susjedov dječak brzo raste, pitam se hoće li me prepoznati. Kažeš mi da ćemo preživjeti ovu razdvojenost. Jesen je jednako lijepa kao proljeće, osim što nije. Nedostaju mi svi ti zagrljaji, stjerani u more sjećanja. Nitko mi nikada neće vratiti propušteno.
U ovakvim trenucima pomaže imati starog, gluhog psa koji bez pogovora trpi moju potrebu za grljenjem. Planiram kukati još najkasnije do ponedjeljka, a onda se konačno trgnuti i shvatiti da ovo nije loše isplanirani godišnji. Unutra i nije tako loše. Imam staru opremu za vježbanje i brdo izlizanih knjiga. Mogu kupovati iz udobnosti naslonjača. Učim neke nove vještine. Dan mi je relativno koristan i konačno pijem dovoljno tekućine.
Ona mi ipak nije uspjela ukrasti sposobnost planiranja. Dugoročno, želim manje raditi a više uživati. Ne štedjeti na ginu. Posjetiti Madrid još jednom. Nositi boje. Biti nerazumna, osim kad je kosa u pitanju. Ne odgađati. Manje spavati. Piti kavu u izlozima, nikako otraga. Ostavljati napojnice.
Jesi li morala doći? Jesam li i ja jedna od onih koja je trebala podsjetnik? Podsjetnik na to koliko je snažan strah od gubitka voljene osobe, od vlastite nemoći i krhkoće. Podsjetnik na to da svoje vrijeme dugujem samo onima kojim se zbilja veselim ići ususret, onima za koje bi preletjela posljednjih nekoliko stopa. Podsjetnik na to koliko si lažem svaki put kada zaključim kako će biti prilika i vremena. Možda sam i ja jedan od tih nevjernika. Ljudski je tražiti smisao, a Ona nije došla sa etiketom. Svaki smisao koji joj dam, bit će samo snažno projiciranje mojih osobnih želja, prividno skrivenih pod krinkom globalne traume. Zašto onda nisam dovoljno jaka reći si to u lice, bez podlog posrednika? Zašto je tako teško biti čovjek do kraja i bez isprika. Moj smisao. Moja definicija. Zašto si došla? Jesi li prijatelj, ili neprijatelj? Ako ti pripišem moju potragu za novim čovjekom, hoće li ona time biti manje ili više uspješna? Ili da se ne trudim skrivati iza tvojih kapaka? Možda ipak znam za čime tugujem, za kukavicom koju napokon moram pustiti iz svojih njedara. I dočekati taj famozni 30-i bez tuge.
P. S. Jasno mi je zašto ljudi djecu nazivaju po Tebi. Na kraju krajeva, samo nas bolest i djeca mogu drže kod kuće.
7. lis 2019.
Mentalist
odvikavanje od pelena
Odvikavanje od pelena - osobno iskustvo i što po tom pitanju kaže struka
17:18
BY Life Couch0
Comments
Kada sam razmišljala o tome kako ću napisati post o odvikavanju od pelena, nije mi ni na kraj pameti bilo da uključim struku. Jednostavno se nisam sjetila toga. S obzirom na to da u ekipi imamo psihologa, to se zapravo nameće kao nešto logično, a i zanimljivo. Pa možemo započeti... Prvo osobno iskustvo pa zatim struka. Da vidimo podudara li se 😁. Moramo napomenuti da nismo bili u dosluhu prilikom pisanja ovog članka. Naravno, prije smo pričali o ovome, ali kako većinu stvari kao roditelj zapravo radimo u hodu, tako vjerujem da smo ponešto "krivo" napravili. 🤷😊
Kada je mališan imao godinu i devet mjeseci, a s obzirom da nam je dolazilo ljeto, odlučili smo ga skidati s pelena 😀. Nekome to možda izgleda rano (da, i to sam čula + razne osude kada sam rekla da je meni puna kapa pelena), ali rekla bih da je za nas to bilo taman. Nekako se osjeti to. Cilj nam je bio vidjeti kako će reagirati, a ne mučiti dijete i ne ga pod obavezno maknuti s pelena.
Kao što ste možda vidjeli, mi smo koristili platnene pelene, koje su se pokazale kao savršeno rješenje. Ako uzmite u obzir da mu se kakica nije formirala pa je i dalje bila tekuća 🙄, možda vam bude jasnije zašto mi je bila puna kapa. Shvaćam da platnene pelene nisu za svakoga i to je sasvim u redu, da me netko ne bi krivo razumio*. Ovo je čisto naše iskustvo i zapravo nema tu ništa novo. Ipak, možda nekome bude od pomoći.
Kada je F. imao godinu i tri mjeseca, svakih nekoliko dana bismo ga stavili na wc školjku, na onaj produžetak. Tuta mu nikada nije bila zanimljiva, tu i tamo bi se samo poigrao nakratko s njom. Kada bi se (slučajno naravno) popiškio ili pokakio pljeskali bi i slavili 🎊, kako to već obično biva. Inače bismo se samo igrali s njim ili pak čitali Kakagrad 👍. Sve u svrhu toga da on shvati značenje. Pomalo je shvatio o čemu se radi, tako da smo na početku ljeta krenuli intenzivnije. Skinuli smo pelene i ostavili ga samo u pamučnim gaćicama. Naravno, nekoliko puta se popiškio u gaćice, čak je dva puta obavio i veliku nuždu. Tu negdje je shvatio što bi, a što ne bi trebao raditi. Na početku cijele priče stavljali smo ga otprilike svakih pola sata na tutu, ali smo brzo ušli u štos. Problem je bio što napraviti onda kad idemo negdje vani? S obzirom da sam ja u tim stvarima bljak, fuj i ostalo 🤢, oblačili smo mu pelenu. To je trajalo nekoliko dana dok nismo shvatili da to nije baš najpametnije i da na taj način samo zbunjujemo dijete. E, onda smo se u potpunosti riješili pelena. Kada bismo išli na malo dužu relaciju (a išli bi često), stavili bismo cover (zaštitni, nepromočivi dio pelene) preko robe, čisto da budemo sigurni. Mališa se nikada nije popiškio u svoju sjedalicu u automobilu (sad kad se ureknem 😅). Po noći smo mu također maknuli pelenu jako, jako brzo. I tu ga moram pohvaliti (znam da ima djece koja se nikad nisu popiškila u pelenu i svaka im čast na tome), F. se svega nekoliko puta popiškio u krevet. Tu smo pomalo i mi krivi jer bi on popapao malo previše lubenice, a mi o tome nismo vodili previše računa.
Sada, nekoliko mjeseci nakon, shvatio je kako nas time može "ucjenjivati". Nekoliko puta je to doduše i napravio. Nekada se događa i da mu se u snu piški, a ne može se probuditi pa to obavi u krevet. To baš i nisu zanimljive noći.
Najmanji broj gaćica pronašli smo u C&A, ako se ne varam broj 92. Kako su te bile dovoljno dobre i kvalitetne nismo dalje tražili. Set koji se sastoji od 6 gaćica platili smo oko 70 kn. Vidjela sam da ih imaju i u Lidlu, Reservedu, Babycentru i OVS-u.
I to je to! Tako je i ta avantura (uspješno) privedena kraju!
Nemojte se bojati ili si nabijati dodatni stres. Sve je to normalno i samo treba imati volje i živaca. Inače sam dosta čitala o ovoj temi i kao svugdje radi se zapravo o tome kako je svako dijete drugačije i priča za sebe. Ono što je nama uspjelo i način na koji je uopće uspjelo, ne mora značiti da će i nekom drugom. Sve što zapravo trebate jest sami otkriti. Znam da ako ste na početku priče to zvuči pomalo čudno, ali brzo ćete sve shvatiti. I još moram spomenuti da se zbilja najlakše u ovaj pothvat ubaciti ljeti. Bit će puno manje odjeće i ukoliko zatreba, dijete se može brže skinuti.
* Jedna priča koja svjedoči o ljubavi između mene i (khm, ne varam muža) platnenih pelena. Naime, kada je imao oko godinu dana mali je obavio veliku nuždu u pelene. Ja sam išla to srediti, prvo sam bacila liner (papirić), te pod mlazom vode htjela oprati pelenu. Uložak je bio drukerima pričvršćen za pelenu (tj. cover) i trebala sam ga odvojiti. Kako sam ja poznati živac, pala mi je na pamet savršena ideja. Samo sam ga počupala i sva ona govna odletjela su po wc-u i po meni naravno 💩! I sad vi recite da to nije ljubav!?
K:
A što o odvikavanju od pelena kaže struka? Naravno, ove savjete i upute treba shvatiti zbilja široko, jer se radi o prosječnom djetetu i prosječnom razvoju, a često je nezahvalno vlastito dijete uspoređivati s bilo kojim drugim djetetom pa tako i onim prosječnim. Bilo kako bilo ako primijetite (pre)velika odstupanja, dobro je posavjetovati se sa stručnjakom!
Za početak, djetetovo stjecanje kontrole nad vlastitim tijelom (o tome se, naime, radi) veliki je izazov i za dijete i za roditelje. Ponekad roditelji, u pretjeranoj želi da taj proces ubrzaju, mogu dijete usporiti ili kod njega izazvati inat. Neki roditelji su opušteniji pa dopuštaju djetetu da predugo ostane u ovoj fazi, što isto nije dobro. Kao što je A. rekla, dobro je početi s treningom u ljetno doba jer je tada djeci lakše ostati suho preko dana. Ako dijete uspije nekoliko noći zaredom ostati suho, mogu se pokušati skidati i noćne pelene. Puno je taktika koje djeluju i one se uglavnom uče putem, stoga ćemo se samo kratko osvrnuti na one koje se NE preporučuju.
Što (ne) činiti prilikom odvikavanja od pelena?
1. Ne prisiljavati dijete na skidanje pelena prerano (oko 2. godine je optimalno, dopušteno je do 2,5 godine, a 3 ili iznad smatra se lošim za psihološku prilagodbu djeteta). Većina djece svjesna je vlastitih tjelesnih signala tek od 15. mjeseca, a sebe počinju biti svjesni u dobi oko 2 godine, zato je važno ne krenuti prerano.
👀
2. Ne prisiljavati dijete da predugo sjedi na tuti (pogotovo ako je dijete mlađe pa ne razumije pravo značenje čitavog procesa), ne kažnjavati ga, izrugivati mu se, posramljivati zbog povremenih nezgoda tijekom odvikavanja. Ako se s čitavom pričom krene prerano i još k tome prestrogo, dijete može usvojiti kontrolu prisilno (iz straha od kazne) ili će se toliko pobuniti da ostane u toj fazi dulje nego što bi trebalo.
👂
3. Dijete ne treba nuditi na tutu prečesto niti u jednakim intervalima (ako bolje razmislimo, ni mi ne idemo na wc uvijek u isto vrijeme). Uspjeh je potrebno nagraditi i slaviti, no i tu leži zamka - dijete tako uči čime može privući pozornost odraslih, odnosno kako može utjecati i manipulirati roditeljima.
👃
4. Bitno je da čitav proces bude relativno neutralan i poučan - da se od toga ne napravi niti mučenje, niti ludo zabavna igra jer će to, uz dojenje i privrženost, uvelike utjecati na osobnost djeteta u odrasloj dobi.
👅
5. Nipošto nemojte svoje dijete uspoređivati s drugom (svojom ni tuđom) djecom. Einstein je progovorio s 3 godine pa nije loše ispao. Dijete može savršeno dobro pričati i nositi pelenu u isto vrijeme.
💦
6. Čak i kad vam se čini da vaše dijete dobro kontrolira svoje porive, može se ''dogoditi nezgoda''. Kao i svako učenje (npr. u auto-školi), bit će boljih i gorih dana. Nemojte od toga raditi preveliku dramu.
💥
7. Zapamtite kako se uslijed značajnih promjena može dogoditi da se dijete nakratko vrati pelenama (npr. ako se rodi brat, sestra, preselite se, krene u jaslice...) jer se osjeća nesigurno. Umirite ga i utješite, budite strpljivi i empatični. Vjerujte, isplati se. Nitko ne želi odgajati - seronju :)
💩
A:
Kada je mališan imao godinu i devet mjeseci, a s obzirom da nam je dolazilo ljeto, odlučili smo ga skidati s pelena 😀. Nekome to možda izgleda rano (da, i to sam čula + razne osude kada sam rekla da je meni puna kapa pelena), ali rekla bih da je za nas to bilo taman. Nekako se osjeti to. Cilj nam je bio vidjeti kako će reagirati, a ne mučiti dijete i ne ga pod obavezno maknuti s pelena.
Kao što ste možda vidjeli, mi smo koristili platnene pelene, koje su se pokazale kao savršeno rješenje. Ako uzmite u obzir da mu se kakica nije formirala pa je i dalje bila tekuća 🙄, možda vam bude jasnije zašto mi je bila puna kapa. Shvaćam da platnene pelene nisu za svakoga i to je sasvim u redu, da me netko ne bi krivo razumio*. Ovo je čisto naše iskustvo i zapravo nema tu ništa novo. Ipak, možda nekome bude od pomoći.
Kada je F. imao godinu i tri mjeseca, svakih nekoliko dana bismo ga stavili na wc školjku, na onaj produžetak. Tuta mu nikada nije bila zanimljiva, tu i tamo bi se samo poigrao nakratko s njom. Kada bi se (slučajno naravno) popiškio ili pokakio pljeskali bi i slavili 🎊, kako to već obično biva. Inače bismo se samo igrali s njim ili pak čitali Kakagrad 👍. Sve u svrhu toga da on shvati značenje. Pomalo je shvatio o čemu se radi, tako da smo na početku ljeta krenuli intenzivnije. Skinuli smo pelene i ostavili ga samo u pamučnim gaćicama. Naravno, nekoliko puta se popiškio u gaćice, čak je dva puta obavio i veliku nuždu. Tu negdje je shvatio što bi, a što ne bi trebao raditi. Na početku cijele priče stavljali smo ga otprilike svakih pola sata na tutu, ali smo brzo ušli u štos. Problem je bio što napraviti onda kad idemo negdje vani? S obzirom da sam ja u tim stvarima bljak, fuj i ostalo 🤢, oblačili smo mu pelenu. To je trajalo nekoliko dana dok nismo shvatili da to nije baš najpametnije i da na taj način samo zbunjujemo dijete. E, onda smo se u potpunosti riješili pelena. Kada bismo išli na malo dužu relaciju (a išli bi često), stavili bismo cover (zaštitni, nepromočivi dio pelene) preko robe, čisto da budemo sigurni. Mališa se nikada nije popiškio u svoju sjedalicu u automobilu (sad kad se ureknem 😅). Po noći smo mu također maknuli pelenu jako, jako brzo. I tu ga moram pohvaliti (znam da ima djece koja se nikad nisu popiškila u pelenu i svaka im čast na tome), F. se svega nekoliko puta popiškio u krevet. Tu smo pomalo i mi krivi jer bi on popapao malo previše lubenice, a mi o tome nismo vodili previše računa.
Sada, nekoliko mjeseci nakon, shvatio je kako nas time može "ucjenjivati". Nekoliko puta je to doduše i napravio. Nekada se događa i da mu se u snu piški, a ne može se probuditi pa to obavi u krevet. To baš i nisu zanimljive noći.
Najmanji broj gaćica pronašli smo u C&A, ako se ne varam broj 92. Kako su te bile dovoljno dobre i kvalitetne nismo dalje tražili. Set koji se sastoji od 6 gaćica platili smo oko 70 kn. Vidjela sam da ih imaju i u Lidlu, Reservedu, Babycentru i OVS-u.
I to je to! Tako je i ta avantura (uspješno) privedena kraju!
Nemojte se bojati ili si nabijati dodatni stres. Sve je to normalno i samo treba imati volje i živaca. Inače sam dosta čitala o ovoj temi i kao svugdje radi se zapravo o tome kako je svako dijete drugačije i priča za sebe. Ono što je nama uspjelo i način na koji je uopće uspjelo, ne mora značiti da će i nekom drugom. Sve što zapravo trebate jest sami otkriti. Znam da ako ste na početku priče to zvuči pomalo čudno, ali brzo ćete sve shvatiti. I još moram spomenuti da se zbilja najlakše u ovaj pothvat ubaciti ljeti. Bit će puno manje odjeće i ukoliko zatreba, dijete se može brže skinuti.
* Jedna priča koja svjedoči o ljubavi između mene i (khm, ne varam muža) platnenih pelena. Naime, kada je imao oko godinu dana mali je obavio veliku nuždu u pelene. Ja sam išla to srediti, prvo sam bacila liner (papirić), te pod mlazom vode htjela oprati pelenu. Uložak je bio drukerima pričvršćen za pelenu (tj. cover) i trebala sam ga odvojiti. Kako sam ja poznati živac, pala mi je na pamet savršena ideja. Samo sam ga počupala i sva ona govna odletjela su po wc-u i po meni naravno 💩! I sad vi recite da to nije ljubav!?
K:
A što o odvikavanju od pelena kaže struka? Naravno, ove savjete i upute treba shvatiti zbilja široko, jer se radi o prosječnom djetetu i prosječnom razvoju, a često je nezahvalno vlastito dijete uspoređivati s bilo kojim drugim djetetom pa tako i onim prosječnim. Bilo kako bilo ako primijetite (pre)velika odstupanja, dobro je posavjetovati se sa stručnjakom!
Za početak, djetetovo stjecanje kontrole nad vlastitim tijelom (o tome se, naime, radi) veliki je izazov i za dijete i za roditelje. Ponekad roditelji, u pretjeranoj želi da taj proces ubrzaju, mogu dijete usporiti ili kod njega izazvati inat. Neki roditelji su opušteniji pa dopuštaju djetetu da predugo ostane u ovoj fazi, što isto nije dobro. Kao što je A. rekla, dobro je početi s treningom u ljetno doba jer je tada djeci lakše ostati suho preko dana. Ako dijete uspije nekoliko noći zaredom ostati suho, mogu se pokušati skidati i noćne pelene. Puno je taktika koje djeluju i one se uglavnom uče putem, stoga ćemo se samo kratko osvrnuti na one koje se NE preporučuju.
1. Ne prisiljavati dijete na skidanje pelena prerano (oko 2. godine je optimalno, dopušteno je do 2,5 godine, a 3 ili iznad smatra se lošim za psihološku prilagodbu djeteta). Većina djece svjesna je vlastitih tjelesnih signala tek od 15. mjeseca, a sebe počinju biti svjesni u dobi oko 2 godine, zato je važno ne krenuti prerano.
👀
2. Ne prisiljavati dijete da predugo sjedi na tuti (pogotovo ako je dijete mlađe pa ne razumije pravo značenje čitavog procesa), ne kažnjavati ga, izrugivati mu se, posramljivati zbog povremenih nezgoda tijekom odvikavanja. Ako se s čitavom pričom krene prerano i još k tome prestrogo, dijete može usvojiti kontrolu prisilno (iz straha od kazne) ili će se toliko pobuniti da ostane u toj fazi dulje nego što bi trebalo.
👂
3. Dijete ne treba nuditi na tutu prečesto niti u jednakim intervalima (ako bolje razmislimo, ni mi ne idemo na wc uvijek u isto vrijeme). Uspjeh je potrebno nagraditi i slaviti, no i tu leži zamka - dijete tako uči čime može privući pozornost odraslih, odnosno kako može utjecati i manipulirati roditeljima.
👃
4. Bitno je da čitav proces bude relativno neutralan i poučan - da se od toga ne napravi niti mučenje, niti ludo zabavna igra jer će to, uz dojenje i privrženost, uvelike utjecati na osobnost djeteta u odrasloj dobi.
👅
5. Nipošto nemojte svoje dijete uspoređivati s drugom (svojom ni tuđom) djecom. Einstein je progovorio s 3 godine pa nije loše ispao. Dijete može savršeno dobro pričati i nositi pelenu u isto vrijeme.
💦
6. Čak i kad vam se čini da vaše dijete dobro kontrolira svoje porive, može se ''dogoditi nezgoda''. Kao i svako učenje (npr. u auto-školi), bit će boljih i gorih dana. Nemojte od toga raditi preveliku dramu.
💥
7. Zapamtite kako se uslijed značajnih promjena može dogoditi da se dijete nakratko vrati pelenama (npr. ako se rodi brat, sestra, preselite se, krene u jaslice...) jer se osjeća nesigurno. Umirite ga i utješite, budite strpljivi i empatični. Vjerujte, isplati se. Nitko ne želi odgajati - seronju :)
💩
22. kol 2019.
13:34
BY Life Couch0
Comments
Alicia Berenson piše dnevnik – tako joj je savjetovao obožavani suprug Gabriel, kada se opasno zabrinuo za njezino mentalno zdravlje. Gabriel je lijep, zgodan, pametan, uspješan i najvažnije od svega brižan. Dijele ljubav prema umjetnosti – Alicia je slikarica, a Gabriel je modni fotograf. Izvana djeluju kao savršeni par. Iako je muče brojna pitanja iz prošlosti i sadašnjosti, pomisao na to da ona sa svojim problemima i brigama uznemiri divnog, dobrog Gabriela za Aliciu je naprosto nepodnošljiva. Toliko nepodnošljiva da pristaje pisati dnevnik.
Alicia je imala 33 godine kada je, jedne posve obične večeri, ubila svoga supruga s kojim je bila u braku sedam godina, ispalivši u njega 5 metaka. Nakon ubojstva naslikala je sliku pod imenom Alcestis (inspirirano Euripidovom tragedijom o ženi koju ljubav prema suprugu tjera u smrt) i nikada više nije progovorila niti jednu jedinu riječ. Kada mladi forenzični psihoterapeut Theo Faber čuje za njezin slučaj, odluči se zaposliti u The Groove (mentalna institucija) i učiniti ono što drugi prije njega nisu uspjeli: natjerati Aliciu da progovori. Međutim, kako se priča polako odmotava, tako čitatelj otkriva kako njezina tišina ide mnogo dublje i dalje u prošlost. A kada konačno progovori, hoće li se svima svidjeti istina?
The Silent Patient roman je prvijenac Alexa Michaelidesa. Kako sam sebe predstavlja na službenom profilu Goodreadsa:
Born in Cyprus to a Greek-Cypriot father and English mother, I studied English literature at Cambridge University and got my MA in screenwriting at the American Film Institute in Los Angeles. I wrote the film The Devil You Know (2013) starring Rosamund Pike and co-wrote The Con is On (2018), starring Uma Thurman, Tim Roth, Parker Posey and Sofia Vergara. THE SILENT PATIENT is my first novel.
Kratka digresija – gledala sam film i uopće mi se nije dopao. Je li do scenarija, glume, režije ili svega pomalo, ali za mene je film bio promašaj.
Izdavač romana (koji je na engleskom jeziku, ali ja sam umrla čekajući prijevod stoga odustala): Orion Books (UK).
Budući da bih voljela završiti sa pozitivnom notom, krenut ću navoditi što mi se kod ovog romana nije dopalo i čime sam najmanje oduševljena.
Kao uvodnu notu, moram navesti kako mi je psihologija struka i time se primarno bavim, a imam dosta iskustva i sa psihoterapijom. S time u vidu, osjetila su mi posebno izoštrena na nedosljednosti i nelogičnosti po tom pitanju, pa iako obožavam psihološke trilere, među njima je redovito i najviše knjiga koje mi se NE dopadnu na kraju. Možda bih trebala dodati par filtera prilikom odabira, kao na Bookingu 
ali to srećom nije tema.
Eto, izdala sam se na samom početku. Knjiga mi se nije dopala. Možda je kombinacija iščekivanja prijevoda, činjenice da sam više truda uložila jer inače ne čitam romane na engleskom jeziku (samo stručnu literaturu, što umara jer uglavnom prevodim itd.), visokih očekivanja i nabrijačine u kojoj su ga svi hvalili, čak i većina bookbloggera koje osobno pratim i cijenim. Podlegla sam. Popustila. Čekanje mi se nije isplatilo…jebiga!
Nedavno sam čitala raspravu o tome zašto uopće pisati negativne recenzije knjiga, odnosno zašto gubiti još više vremena na nešto što ti se ne svidi. Ili obrnutom psihologijom, zašto ne pisati o pozitivnim stvarima, inspirirati ljude, tjerati ih u trgovine…za mene je odgovor uvijek negdje između. Prezirem tiraniju optimizma i pozitive, ne smatram to idealom i radije skrećem u realnost u kojoj ima dobrog i lošeg. Naravno da želimo inspirirati, podijeliti oduševljenje, uljepšati nekome dan, ili život (znam, pretenciozno). Ali, ponekad nekome možemo uljepšati dan (ili život) tako što mu uštedimo vrijeme ili novac...ili mučenje dok čekaju hrvatski prijevod razvikane knjige. Dragi čitatelju koji se pronalaziš u svemu do sada, želim ti skratiti muke i reći da možda nije vrijedno toga, da ti čekanje lakše padne.
Ovaj roman pobrao je i na jedno mjesto sakupio toliko stereotipičnih likova da je to podvig samo po sebi. Savršeno dvoličnog supruga, psihički nestabilnu (needy) ženicu, znatiželjne susjede, lažne prijatelje, prijatelje iz koristoljublja, ljude koji te se sjete samo kad nešto trebaju, neetične liječnike, preempatične liječnike, ljude koji se snalaze i pokušavaju preživjeti, i naravno ponekog lažljivog ovisnika i lošeg oca. I sam koncept psihoterapije je prikazan krajnje stereotipično, a terapeuti razlučeni u nekoliko blijedih arhetipova: nesebični koji slijepo vjeruju u dobro u ljudima, krajnje beskrupulozni željni love i oni koji kroz terapiju sami sebe potvrđuju i žele dokazati da su bolji od drugih, poput Thea. Theo je i sam prošao kroz to iskustvo te sa svojom terapeutkinjom ima prisan odnos koji je nažalost posve zanemaren i tek šturo opisan. Njegova titula je također nešto što meni nije jasno, ali je možda do američkog sustava obrazovanja, pa se neću u to miješati. Dijalozi su upravo filmski – kratki, šturi, ne previše maštoviti. Nešto što bi na filmskom platnu sigurno zaživjelo zbog neverbalne komunikacije, ali u knjizi je posve 2D doživljaj.
Autor nas na samom početku obavještava kako je Alicia ubila svog supruga, da bi potom prva polovica knjige propitivala tu tezu – posve viđeno i predvidljivo. Naravno da je ona ubojica, a pisac si kupuje nešto vremena i stranica dok ne dođe do tog zapleta, što je u redu i sasvim legitimno da su te stranice ispunjenje zanimljivim paralelnim pričama, neobičnim i kompleksnim likovima, društvenim osvrtom na određena pitanja i slično. Jedina paralelna radnja je ona između Thea i njegove žene, koja je usput rečeno glumica i također je lik sumnjivog morala, tako da su svi umjetnici prikazani kao ludi, destruktivni i nevjerni. Nije baš neka reklama za promicanje kulture, ali ok, nije smak svijeta. Potom nas pisac u drugom dijelu romana vodi na putovanje koje bi trebalo rezultirati odgovorom na pitanje zašto je Alicia to napravila. Ovaj dio je čak lijepo pisan, rješenje se otkriva dovoljno postepeno da zadržite napetost, a opet nije zamorno. No sam odgovor i zaključak su potpuno banalni. Povezivanje prošlosti sa trenutkom ubojstva najneuvjerljiviji je rasplet nekog psihološkog trilera koji sam pročitala već dugo. I kao da sam autor to shvaća, pa nam za kraj servira još jedan šokantan obrat (pokvarit ću vam malo zadovoljstvo i reći da je posve predvidiv) koji to ustvari nije, tako da sam nakon svega ostala u ''meh'' raspoloženju. Theo kod mene nikad ne bi položio ispit za psihoterapeuta, nadam se da nikad ne bi radio s ljudima. Štoviše, nadam se da nema Thea u našem sustavu jer bi to značilo da nešto s njim ozbiljno ne valja.
A sad na pozitivni dio. Prvo doduše nema veze sa samom knjigom, već sa stilom pisanja koji mi je olakšao i uljepšao čitanje na engleskom. Djelo je jednostavno pisano, jezik je standardni engleski. Potaknulo me da nastavim prakticirati čitanje originala, a ne čekati prijevode. Drugo se odnosi na, po meni, dobro balansirano pisanje ''kroz vrijeme''. Knjiga kroz sva poglavlja pruža fluidnost u prelaženju između prošlosti i sadašnjosti, bez nepotrebnog gubljenja ili ponavljanja kako bi mogli nastaviti pratiti ostatak. Pojedini elementi odnosa u psihoterapiji su brutalno precizno pogođeni, kao što je primjerice pitanje prava na privatnost – koja je granica kada možemo kršiti povjerljivost podataka, a kada je potrebno reagirati? Što je neetično ponašanje i kako ga prepoznati? Zašto većina intervencija ne djeluje – možda i najbolnija lekcija ove knjige. To je jedino, ali vrijedno, u ovoj knjizi što me je potaklo na razmišljanje. Ponekad zbilja idemo protiv struje, a struja je naša ljudska priroda. Kako se kao terapeut suočiti, iznova i iznova, s porazom (tome nas uči dobra stara Ruth) – dati čovjeku potrebne alate i gledati ga kako ih s lakoćom odbacuje te umjesto toga bira sigurnost i utjehu vlastitih štetnih navika? Zašto se uvijek iznova hvatamo za slamčice spasa koja bi potom najradije pregrizli. Zbilja, zašto pomoć traže oni koji je, naizgled, niti ne žele.
Barem za sretan kraj, ostaje nam lekcija koliko se ne isplati ponavljati vlastite greške, a prava tragedija nastane onda kad u njih uvučemo i druge ljude.
Update: U izdanju VBZ-a izišao je hrvatski prijevod knjige, pod nazivom Nijema pacijentica (prijevod Ana Knežević), a naslovnica izgleda ovako (preuzeto sa Hoću knjigu):
Kako vam se čini CRO - varijanta?
Update: U izdanju VBZ-a izišao je hrvatski prijevod knjige, pod nazivom Nijema pacijentica (prijevod Ana Knežević), a naslovnica izgleda ovako (preuzeto sa Hoću knjigu):
Kako vam se čini CRO - varijanta?
Moja ocjena:
.jpg)
