L.C.: Možeš li nam ukratko ispričati što bi želio da ljudi znaju o tebi?
L.C.: Koja je glavna razlika između pisanja knjiga za odrasle i onih za djecu?
MAURO: Nema razlike, rekao bih. Dobro, možda u onoj za djecu neću koristiti vulgarizme ili seksualnost, ali smrt, koja mi se često čini da je danas najveći problem ljudima, itekako hoću. Priča je priča, a jedino što je u priči bitno je onaj tko je čita. Kao što sam ja mnogo puta kreirao kontekst čudesne promjene u psihoterapiji koristeći dječje priče, tako su i mnoga djeca našla beskrajnu zabavu u pričama koje „nisu primjerene njihovoj dobi“ (npr. četverogodišnjakinja koja je oduševljena Andersenovim bajkama). Možda još par detalja. U dječjima pišem kraće rečenice, poznati sam po dugima, i ne koristim arhaične riječi za stvaranje atmosfere. Isto tako koristim manje pridjeva, a više glagola, što je jako važno kod mlađe djece.
L.C.: Bi li nam ispričao kako je počela cijela ovo priča oko slikovnice? Posebno dio kako si djecu uključio? Zapravo, čija je to ideja? Meni zvuči jako zanimljivo, pa i da drugi, ako nisu, pročitaju malo o tome.
U knjiškoj grupi na jednoj društvenoj mreži objavio sam poziv roditeljima i djeci koji žele kreirati priču i istu crtati. Javilo se 18 roditelja, ostali smo na 6 i avantura je počela. Bilo je potrebno puno suradnje roditelja s djecom, ali inzistirao sam da sve bude isključivo dječji rad. Sve njihove ideje ili riječi spojio sam u priču, a zatim doslovno sve crteže te priče spojio u ilustracije.
L.C.: Ovdje ću se samo malo nadovezati i reći da je moj malac (4 godine; a kralj ne voli knjige niti vidjeti) uživao slušajući priču o Pufiću. Dobro, malo mu je pala koncentracija na kraju, ali to ne računam. 🙈
L.C.: Kako ti psihologija pomaže u stvaranju priča?
MAURO: Razumijevanje ljudskog ponašanja je važno da bi se znalo kako netko priču može doživjeti i što se dešava s osobom dok priču sluša. Iako, nije tu samo psihologija, tu su i neuroznanost, kibernetika, teorija sistema, hermeneutika, socijalni konstruktivizam… Sve su to znanja koja pomažu razumjeti priču, stvarati priču i ono najvažnije doživjeti istu priču na različite načine. Pojasniti ću na primjeru. Istraživanja su pokazala da metaforička rečenica aktivira veći dio mozga od doslovne. U praksi to znači da metafora koja će aktivirati i dijelove mozga za okus, njuh, dodir, može evocirati i više sjećanja. Više sjećanja dati će nam različite perspektive za razumijevanje priče, a različite perspektive izbaciti će nas iz okvira unutar kojih u tom trenutku razmišljamo i tako nam olakšati put do rješenja problema s kojima se suočavamo. Kad taj princip uvedemo u priče koristeći što manje doslovne rečenice, omogućiti ćemo kod različitih osoba različite doživljaje iste priče, odnosno doživljaje koji su upravo njima potrebni.
L.C.: Neki planovi za dalje?
MAURO: Čarobnjak Pufić odlazi pod more i na mjesec, a engleski prijevod trenutno je na lekturi.
