Eric-Emmanuel Schmitt: Noć vatre
Izdavač: Verbum
Voljela bih imati dovoljno opće
kulturnog znanja da vam detaljno predstavim ovog francuskog profesora i
filozofa čije me duhovno putovanje prilično nadahnulo, i to kažem bez fige u
džepu. Njegova priča dovoljno je kratka, iskrena i u nijednom trenutku ne
djeluje kao da vas pokušava u išta uvjeriti. Baš naprotiv, imate dojam da ste
se susreli s čovjekom koji pomalo sramežljivo s potpunim neznancem dijeli jednu
intimnu epizodu iz života jer je previše uzbuđen da o njoj ne bi pričao svima i
stalno.
Pitate se što mu se uopće
dogodilo?
Eric-Emmanuel nalazio se na pragu
zrele dobi i bio je prilično izgubljen. Imao je sasvim dobro postavljen život i
dovoljno potencijala da se nastavi razvijati u nešto veliko i važno.
Sveučilišni profesori u to su doba ipak bili nešto cjenjeniji nego danas 😊.
Ali nešto mu je nedostajalo. Najgore od svih prokletstava, imati sve (što god
to bilo), a osjećati prazninu. Bio je frustrirani intelektualac, skeptičan i
bez inspiracije. U takvom stanju odlazi na putovanje u Alžir kako bi istražio
život Charlesa de Foucaulda za potrebe snimanja dokumentarnog filma. Skupina s
kojom je putovao bila je, u najmanju ruku, raznolika. Puno različitih
karaktera, životnih faza i uvjerenja, intelektualnih rasprava uz dovoljno
poštovanja i malo iščuđavanja. Eric se u nekom trenutku odvojio od svih i
izgubio usred ničega, bez ičega. I tako je doživio svoju noć vatre, mir i nakon
dugo vremena – radost. Nakon toga postaje i ostaje pisac, a ja ću sigurno
istražiti i ostala njegova djela.
Ne mogu vam prepričati samu Noć
jer je iznenađujuće šturo opisana i to mi je jedina kvazi zamjerka u priči. Kako
uopće opisati ono što jedva razumijemo, ali osjećamo? Budući da je ovo knjiga u
kojoj radnja i likovi nisu bitni, nemam što ni prepričati da budem sasvim
iskrena. Umjesto toga, reći ću da mi je čitava knjiga obilježena. Ono što je
uspio opisati riječima je poput zagrljaja za koji niste ni znali da vam je
potreban i savršeno prenosi sve o čemu priča – mir, nadu, radost, smisao.
Potragu za sobom na neobičnim mjestima i neprimjetne znakove što nas dovode do
njih. Duhovnost koja je ljudima prirodna, a ne nametnuta. Naravno, svatko će ga
doživjeti na drugačiji način i to je ono što volim kod ovog žanra.
Ako vas zanima je li ovo knjiga za vas, bit će dovoljno pročitati sažetak i znat ćete. Tema je toliko specifična da je teško ostati ravnodušan. Ja sam odabrala slijediti autora i ne nagovarati vas na čitanje (nije obrnuta psihologija, časna riječ) već uživati još malo u omiljenim citatima.
Istinsko putovanje uvijek se
sastoji od uspoređivanja zamišljene slike sa stvarnom: samo je putovanje
smješteno između te dvije slike.
Po mojem mišljenu, pobjeda je
u borbi, a ne u njezinu ishodu. Ne gubim svoj cilj, gubim iluziju o pobjedi.
Nisam želio razmišljati.
Hodanje bi mi dalo osjećaj da ću nekamo stići, a ovo mi je zaustavljanje
dokazivalo da sam nigdje.
Na zemlji na manjka prigoda za
divljenje, već zadivljenih ljudi.
Istina ostaje nedokučivom,
postoje samo privremene istine, pokušaji istine.
Nekad su ljudi vjerovali jer
su ih na to poticali; danas zbog istog razloga sumnjaju. Uvjereni su da misle
svojom glavom dok zapravo samo ponavljaju mišljenja koja možda ne bi bila
njihova da su doista razmišljali.
Istinski je putnik bez
prtljage i bez cilja.
Knjiga je recenzentski primjerak i možete je kupiti na ovom linku.
.jpg)
Nema komentara: