Najteže i najizazovnije u isto vrijeme mi je postalo pisati negativne osvrte. U zadnje vrijeme više biram knjige i naginjem naravno onima koje bi me mogle više oduševiti. Često zapravo to i ne biva tako, pa se i razočaramo. Jednu od tih knjiga ću vam "recenzirati" (više zapravo svoje osjećaje) danas. Radi se o knjizi Vrijeme za ples - Priča o pomirenju autorice Karen Kingsbury.
Vratimo se na početak. Na poleđini sam pročitala radnju i ostala oduševljena. Učinilo mi se kao nešto savršeno za one vruće ljetne dane, za plažu i kao lakše štivo. Izgleda da sam na sinopsisu samo i trebala ostati jer otprilike to je cijelo moje oduševljenje. Pročitala sam tek desetak stranica kada sam shvatila da će ovo biti savršeno naporna knjiga. Zašto sam onda nastavila čitati? Zašto? Da, dobro pitanje. Pomislila sam da će se poboljšati, vukla me znatiželja, a i priznajem htjela sam je završiti radi vas, nas i ovog profila.
Greška iz više razloga. Jedan od njih je pretjerana vjerska opsesija. Npr. jedna žena nije vjerski nastrojena, pa je direktno nevjernica. Isto kao i potencijalna ljubavnica (ljubavnica je naravno nevjernica - sve ovo mi je na neki loš način prozirno). Samim time one su nedostojne valjda živjeti, iako kod jedne se to mijenja i ona spoznaje Boga. Eto, barem sam ja stekla taj dojam i to me jako uznemirilo iz razloga što ja ne vjerujem da je netko manje vrijedan na bilo koji način isključivo radi vjerske (ili bilo koje druge) orijentacije. Druga stvar koja me je zasmetala jest sama radnja. Sve je nekako razvučeno i onda samo tako, iz vedra neba zadnjih par stranica sve se rješava. Mislim kod većine knjiga to tako biva, ali ovo mi je baš nekako nekvalitetno, nezanimljivo i naporno.
