Life Couch: knjiga
Prikazani su postovi s oznakom knjiga. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom knjiga. Prikaži sve postove

27. kol 2022.

Stotinu godina Lenni i Margot, Marianne Cronin
18:310 Comments

 ,,Život je kratak. Tako kreće opis knjige na koricama. I znate što? Ne mogu se više složiti. To vam pišem kao netko tko se smrti pomalo približio u dobi od 23 godine. Srećom, ne ovako kao Lenni, ali sigurno nije ugodno ili bezazleno kad ti čačkaju po mozgu. Upoznala sam ja i neizvjesnost koja je trajala 2 duga i grozna tjedna, brojne neugodne pretrage, vrtoglavicu, povraćanje i najgore od svega lumbalnu punkciju. U mojoj glavi se samo anestezija može usporediti sa nečim tako okrutnim. Neophodnim, ali okrutnim. Upoznala sam i bolnicu. Opet kažem srećom ne ovako dugo, ali mjesec, dva jesam. I ima tu svakakvih priča, sudbina, tuge, ali i veselja (recimo u rodilištu).




Naše glavne junakinje Lenni i Margot trenutne su stanovnice te ustanove, a tamo se pokušava dan skratiti koliko god je to moguće. Makar i odlaskom u crkvu ili pridruživanjem likovnoj radionici. Upravo zahvaljujući toj radionici sedamnaestogodišnja Lenni koja je onkološki pacijent upoznaje Margot, osamdesettrogodisnjakinju sa srčanim problemima. 17+83= je... i upravo tada, Lenni dobije savršenu ideju. Nacrtat će stotinu slika za stotinu svojih godina, a usput će i napisati koju priču. Osim njih dvije, u knjizi se javlja cijela lepeza likova, od kojih me neki kao otac Arthur oduševljavaju svojom prisebnošću i smirenošću. Sviđa mi se i način na koji smo upoznati s nečim što u početku same priče nisam shvaćala. Ta postepenost, misterioznost i škrtost u informacijama je nadomještena brojnim zanimljivim događajima kojima bolnica (iako bi se na prvi pogled reklo suprotno) obiluje. Jer, moramo toga biti svjesni, svaka priča je svijet za sebe.

Zapravo, kad malo bolje porazmislim početak je taj koji me je oborio s nogu. Super mi je opis bolnice, ona usporedba sa aerodromima...Opis crkve i opis "susreta" sa Bogom je fenomenalan. Ima tu još dobrih stvari, ali i jedno upozorenje. Ovo je vjerojatno najtužnija knjiga koju sam u dugo vremena pročitala. Toliko tužna da su mi se doslovno svaku drugu stranicu nakupljale suze u očima, a nije mi lako ni sada dok ovo pišem. Možda sam je malo drugačije shvatila jer možda za u potpunosti prihvatiti neke stvari i zaći u njih onako dublje treba nešto od toga proživjeti. Neizbježno ti se onda pogled mijenja pa na sve. U svakom slučaju, ovo je knjiga koja slavi život, prijateljstvo i ljubav. Knjiga koja prihvaća smrt. Tj. uči nas prihvaćanju, posebno onom tužnom trenutku kada je neminovno da se zapitate: ,,Pa zašto baš ja!?

Prevela s engleskoga: Lidija Lebinec

Hvala Znanje!

Reading Time:

30. srp 2022.

Nebojša Lujanović - Maratonac
16:220 Comments



Priča ide ovako nekako: odlučila sam potražiti ,,nešto slično Murakamiju [O čemu govorim kada govorim o trčanju]''. Prva pogreška. Jednostavnije bi bilo ponovno ga pročitati. No, kako su ovaj roman hvalili brojni domaći OG blogeri, odlučila sam mu dati priliku. I ne kraju uopće ne znam je li mi svidio i je li to uopće bitno ...

Maratonac je jedna velika mješavina. On na mjestima zvuči kao pretjerano sarkastična self help literatura, sa savjetima u maniri one ,,koga briga, ionako ćeš umrijeti''. Maratonac je evidentno i nekakava romantizirana autobiografija i to mi je na neki način smetalo. Radije bih da je autor pisao u prvome licu i da se ne radi o fikciji čiji se elementi mogu pronaći u sekciji ''o piscu''. 

Čitava prva polovina knjige imala mi je taj neki odbojni nihilistički ton i poruke koje se mogu sažeti u dvije rečenice: ako ne daš sve od sebe, sigurno ćeš izgubiti. I druga, čak i ako daš sve od sebe, neminovno ćeš izgubiti. To depresiranje glavni je razlog zašto sam dugo zaobilazila domaću književnost. Negdje na polovici skoro sam odustala i odložila je na hrpicu ''vratiti u knjižnicu'', ali iz nekog razloga nisam. Jednostavno sam se plašila propuštenog. Ne znam što sam dobila u nastavku, znam samo da mi je drago što nisam odustala. 

Jedini neprijatelj na tom putu si sam sebi; onaj tvoj glas koji te nagovara da odusteneš ili odabereš prečac. I ništa ne znači da se bolji od drugih pored sebe ako nisi dao sve od sebe; sve i da si prvi, poražen si ako na kraju shvatiš da je postojao i najmanji atom snage ili ideje koji nisi iskoristio. Nema većeg poraza od toga. 

Druga polovina teksta je ponešto optimističnija, ili se barem meni tako činilo. Možda sam naprosto do tada navikla i pronašla u njemu neku draž, ni sama ne znam. 

Ali, na kraju se gleda samo rezultat. Tko si, što si, odakle si, tko te prihvaća ili ne, imaš li zaleđe ili ne, jesi li bio podoban u određenom trenutku. Sve pada u vodu. 

Zapravo, ovo uopće nije roman o trčanju. Sam autor kaže da ga je pisao tako da riječ ''trčanje'' možemo zamijeniti bilo kojom drugom. Ljubav, posao, obitelj, balet, kuhanje. Sve se svodi na isto. Ustrajnost i monotonija ono su što stvara naše navike, a one nas. To nam Nebojša gotovo pa nabija na nos. Naše strahove, dileme, komplekse, urođeno lijenost, lažno samopoštovanje. Govori nam kako se moramo ogoliti od svega toga i uporno testirati granice izdržljivosti kako bismo došli do izvantjelesnih iskustava. Za nekoga je to trčanje, za drugoga pisanje ili glazbe. 

Predivljivost usmjerava čovjeka prema zadanom fokusu i umanjuje rasipanje pažnje i snage na usputne nepotrebne stvari. 

Lepeza mojih emocija prema trčanju mijenjala se tijekom godina. U osnovnoj školi mrzila sam onu famoznu vježbu koja se sastojala od 6 minuta trčanja. Nikad mi nitko nije objasnio da je normalno osjetiti takvo lupanje srca, a da je djeci sklonoj tjeskobi to previše nalik paničnom napadu. Umjesto objašnjenja, dobila sam uvrede od nastavnika tjelesnog koji je previše obožavao djecu sportaše, a nešto manje nas mlitavce. Onda sam se u pubertetu naslušala neslanih šala o svojim debelim listovima, balvan revoluciji i slično. Povremeno bih započinjala i još brže odustajala od glupih fitness programa s YT. 

Ima već nekoliko godina da me užasno privlači ideja trčanja, ali u glavi mi je ostala ona slika izbezumljenog djeteta koje ne može izdržati 6 minuta, a kamoli nešto više od toga. Zaredao se red uvjerenja, red izgovora. Upravo o tom priča Maratonac. Svaki naš cilj okupan je izlikama - drugi imaju više vremena, nemamo dovoljno novaca, rođeni smo u krivo vrijeme itd. Svaki naš neuspjeh utapa se u njima - drugima je lakše, ja ću idući put bolje, nije bio trenutak. Uvijek sam mislila da za trčanje trebam imati idealnu građu, najbolje tenisice, 10 cm više. Ako se ne probudim u 5:30, nema smisla da pokušavam. Ako je prekasno bit ću umorna. Ako popijem malo piva, neću se moći pokrenuti. Bullshit. Osim cipela. Činjenica je da sam uspjela trčati u svim ovim uvjetima, ali i to da nisam uspjela u idealnima. Činjenica je da mi, suprotno svim popularnim knjigama, ne treba motivacija. Činjenica je da moje tijelo osjeti moje misli i da se trčanjem one mogu isključiti, što je u moje 32 godine to jedini djelotvorni način koji sam otkrila u tu svrhu. A ne košta previše. Činjenica je da se jedino tu osjećam stvarno slobodno. Ultimativni san svakog tjeskobnog bića - bježati s ciljem. 

Maratonac nije poslužio svojoj izvornoj namjeri da zamijeni Murakamija, iako obojica naglašavaju koliko je besmisleno uspoređivati se. Kako pisanje i trčanje idu ruku pod ruku. Možda je Nebojša čitao Murakamija ili su te neke ideje zajedničke svim maratoncima. Možda nikad neću saznati. Kad kažem zajedničke ideje, mislim na taštinu kojom se kritiziraju, nemir, užitak u osamljenosti, potrebu da se tijelo, um i život dovedu u red upornim ponavljanjem rituala, prioriteti, odricanje i društvenu neprilagođenost. Ili je to zajedničko piscima, pitam se? 

Ono što me posebno šokiralo bio je podsjetnik na to koliko malo zarađuju pisci u RH i znam da mnogi to rade iz čiste ljubavi, ali je i dalje žalosno. Kako je većini to drugi ili treći posao. I zato mi se još toliko više gadi ovaj privid kulture koji ganjamo.

Čovjek ako ima drugi život, ne trči. I ako ima drugi život, ne piše. Može trčati samo ako mu je život trčanje. Pisati ako je život pisanje. Dao si sebe cijeloga. 

Da skratim ovaj maratonski osvrt, nešto sam dobila. I dalje mislim da se sve ovo moglo svesti na jednu stranicu teksta ili napisati jednostavnije. Tako se na kraju krajeva proslavio Matt Haig. Da bi pisci mogli kopati po sebi, čitatelji nerijetko ispaštaju. Istina, život je maraton. Nema ništa nakon ciljne linije, a sve i da ima, taj trenutak je toliko kratak i zanemariv da jedino što poželite je krenuti ispočetk. A život je samo jedan.

Reading Time:

5. lip 2022.

Sirena i gđa. Hancock - ARC review
18:460 Comments

Sirena i gđa. Hancock - Imogen Hermes Gowar
Naslov izvornika: The Mermaid and Mrs. Hanock
Prijevod: Vladimir Cvetković Sever 

Ako misli, ne zna da misli. Ako osjeća, ne zna da osjeća. Ali stremi, a da i ne zna da stremi: hita u život ne znajući što bi život mogao biti, a iako stjecanje ne poima, jedini mu je nagon stjecati...Znade tek, ako znade, da se nešto sprema dogoditi. 

 

Reading Time:

20. pro 2021.

Vrijeme za ples - Karen Kingsbury
19:080 Comments

Najteže i najizazovnije u isto vrijeme mi je postalo pisati negativne osvrte. U zadnje vrijeme više biram knjige i naginjem naravno onima koje bi me mogle više oduševiti. Često zapravo to i ne biva tako, pa se i razočaramo. Jednu od tih knjiga ću vam "recenzirati" (više zapravo svoje osjećaje) danas. Radi se o knjizi Vrijeme za ples - Priča o pomirenju autorice Karen Kingsbury. 



Vratimo se na početak. Na poleđini sam pročitala radnju i ostala oduševljena. Učinilo mi se kao nešto savršeno za one vruće ljetne dane, za plažu i kao lakše štivo. Izgleda da sam na sinopsisu samo i trebala ostati jer otprilike to je cijelo moje oduševljenje. Pročitala sam tek desetak stranica kada sam shvatila da će ovo biti savršeno naporna knjiga. Zašto sam onda nastavila čitati? Zašto? Da, dobro pitanje. Pomislila sam da će se poboljšati, vukla me znatiželja, a i priznajem htjela sam je završiti radi vas, nas i ovog profila. 

Greška iz više razloga. Jedan od njih je pretjerana vjerska opsesija. Npr. jedna žena nije vjerski nastrojena, pa je direktno nevjernica. Isto kao i potencijalna ljubavnica (ljubavnica je naravno nevjernica - sve ovo mi je na neki loš način prozirno). Samim time one su nedostojne valjda živjeti, iako kod jedne se to mijenja i ona spoznaje Boga. Eto, barem sam ja stekla taj dojam i to me jako uznemirilo iz razloga što ja ne vjerujem da je netko manje vrijedan na bilo koji način isključivo radi vjerske (ili bilo koje druge) orijentacije. Druga stvar koja me je zasmetala jest sama radnja. Sve je nekako razvučeno i onda samo tako, iz vedra neba zadnjih par stranica sve se rješava. Mislim kod većine knjiga to tako biva, ali ovo mi je baš nekako nekvalitetno, nezanimljivo i naporno.


Iduće, John... Dakle, strašno. Koliko dugo netko može sjediti na dvije stolice i zašto je potrebna cijela, ali doslovno baš cijela knjiga da se to riješi. S druge strane Abby. Pa ono, ako si s nekim puste godine zašto ga i ne saslušaš? Onako iskreno, bez sarkazma (kad ja, kraljica sarkazma to spominjem onda možete misliti koja je "ura"). Ne kažem povjerovati, već saslušati. Velika je razlika, a ona uporno cijelu knjigu ne želi niti čuti za njega. Sve u svemu, jedni od napornijih likova koje sam imala prilike susresti. 


Svakako nam se javite u komentarima ako ste čitali ovu knjigu, voljela bih znati kako vam se knjiga svidjela. Ili ste možda gledali film? Možda je problem samo u meni. Čitala sam malo osvrte na Goodreadsu, znam da ovaj tip knjiga uglavnom čitaju ljudi koji to vole, pa su sukladno tome osvrti prepozitivni.

*Knjiga je recenzentski primjerak.

Do idućeg osvrta,

Life Couch 😘
Reading Time:

9. ruj 2021.

Mezolitik - snovi i more kamenoga doba /Ben Haggarty & Adam Brockbank
13:430 Comments

Možda se neki od vas i nećete složiti sa mnom, ali eto, ja mislim da je strip svojevrsni oblik umjetnosti. Rekla bih da su u krivu oni koji ga uzimaju zdravo za gotovo i misle da ga je relativno lako posložiti, a zapravo ne, uopće ga nije jednostavno pogoditi. Ovdje morate voditi računa o dvije stvari: tekst i ilustracije. Po meni te ilustracije ne moraju biti ono wow, tako da padnete na guzu od euforije. One moraju biti prilagođene tekstu. Sve ono što je tekstualno izgubljeno (a mora biti jer je tekst ovdje kratak) crtež mora vjerno prikazati. Tako da, ukoliko smatram da je neki strip pogođen, onda mislim da je sinergija ilustracija i teksta na razini. To je slučaj sa Mezolitikom. Doduše, ovdje su ilustracije ono, umjetnost na kvadrat, a to možemo zahvaliti Adamu Brockbanku. Ljubitelji Harry Pottera možda će prepoznati ovo ime jer on je radio na svih 8 filmova, dizajnirajuci stvorenja, rekvizite i prizore. Odličan scenarij djelo je Bena Haggartya, profesionalnog pripovjedača. Količina mašte u ovom stripu uopće ne čudi kad čujemo podatak da gospodin Ben više od 30 godina priča narodne priče, bajke, epove i mitove.



Prije cca 10000 godina, na području istočne obale Velike Britanije živi pleme Kansa. Tu zajednicu ljudi koja štuje razne bogove, lovi kopljima i strijelama, koja poštiva i nastoji biti što je više moguće u skladu s prirodom pratimo kroz ovaj nevjerojatan strip, a glavni junak jest dečko Poika. Dobroćudni, ali brzopleti momak koji je na pragu sazrijevanja. Uz njega upoznati ćemo još nekoliko zanimljivih likova, a i vidjeti ćemo nekoliko priča koje će nam pomoći da se bolje upoznamo sa tim dobrom.




E sad, pošto sam ja arheolog reći ću vam par stvari sa znanstvenog stajališta. Priča je fantazija, međutim tako je znanstveno dobro utemeljena, da me je oduševila. I to poprilicno. Mislilo se o svakom detalju i to je ono što ovaj strip čini odličnim za nekoga iz struke. Zapravo, oni koji nisu iz te branše će vjerojatno ovu priču doživjeti kao veliku fantazije i misliti što je sad ovo 😂. Ali što ako vam ja rečem da je upravo ovako nekako svijet funkcionirao? U to doba jel. Znači, grubo rečeno imamo hrpu malih zajednica, koji svoj dan provode prikupljajući sredstva potrebna za život. Hrana, piće, odjeća, obuća, ljubav. Na tim putovanjima događaju im se i nepredvidive situacije (isto kao i danas), a ovdje vidimo kako su ih oni rješavali. I naravno ima svega, mašte ponajviše, ali ono za što imamo dokaze...e to, to je autor odlično ukomponirao. I Nikola Pezić odlično preveo. 
Reading Time:
life.couch. Pokreće Blogger.

Istaknuti post

Najbolje od 2022.

Dragi svi, jedan neizrečeni plan bez roka trajanja je truditi se donositi zanimljiv sadržaj, a vjerujem da ne može zanimljivije od ovoga: up...

Impressum