Sirena i gđa. Hancock - ARC review

Sirena i gđa. Hancock - Imogen Hermes Gowar
Naslov izvornika: The Mermaid and Mrs. Hanock
Prijevod: Vladimir Cvetković Sever 

Ako misli, ne zna da misli. Ako osjeća, ne zna da osjeća. Ali stremi, a da i ne zna da stremi: hita u život ne znajući što bi život mogao biti, a iako stjecanje ne poima, jedini mu je nagon stjecati...Znade tek, ako znade, da se nešto sprema dogoditi. 

 

Jeste li se ikad zapitali tko je izmislio sirene? Zašto svi narodi - od Japana, preko Rusije do Brazila, maštaju o zavodljivim ili zlokobnim ženama ribama? Prvi zapisi o njima javljaju se još u drevnom Babilonu gotovo 1000 godina pr.Kr. kad se navodno božica Atargatis zaljubila u ljudskog pastira te ga slučajno ubila, od tuge se bacila u jezero i tako postala sirena. U grčkoj mitologiji, sestra Aleksandra Velikog se nakon smrti pretvara u sirenu da bi smirila more. U 19. stoljeću hrpa prevaranata dovlačila je publiku na izložbe sirena koje su bile ništa doli zašivene polovice lososa i majmuna, što je daleko od romantizirane verzije iz japanskih manga stripova poput Sirens Lamenta. Jedan od tih prevaranata bio je i slavni P. T. Barnum koji je u New Yorku 1843. izložio svoju Feejee sirenu (ako vam ime zvoni, možda je za to kriv film the Greatest Showman!).

Gubitak nije praznina. Gubitak je posve vlastita prisutnost; gubitak zauzima mjesto; gubitak se rađa baš kao i svaki drugi živi stvor. 

No, dosta mitova! Ovu priču o sireni koja je sve samo ne to dobila sam kao naš prvi službeni ARC. I znam da bih u duhu megalomanije naše svagdašnje već trebala razmišljati o sljedećem, ali ispada da sam od onih koji pamte prve. Zahvalno sam joj se divila proteklih mjesec dana, nervozno ju prebirala po rukama, svako toliko malo zavirila unutra kao dijete iza pulta sa slatkišima. Čitanje sam započinjala u nekoliko navrata i moram priznati, trebao mi je časak da se priviknem na arhaični izričaj autorice. Jednom kad mi je to pošlo za rukom, kroz ostalih 400-ak stranica sam proletjela posve očarana mitskom Engleskom 18. stoljeća koju nam nudi: samoživost i razvrat elitnih dijelova njezinoga društva, nedozrelu ambiciju, zabranjene snove i tihi očaj onih na dnu. No, o čemu je zapravo riječ?

To je kao kada čovjek shvati da više nije zaljubljen. Takav nespokoj. Nitko nikoga nije mogao pogledati u oči. Nitko nije ni pričao ni pjevao. Kao da je svaka duša na onome brodu odjednom spoznala da negdje na svijetu velika ljubav čeka baš njega, ali da je svijet tako velik da ju nikada neće pronaći. 

Godina je 1785. i trgovac Jonah Hancock željno iščekuje povratak svojeg voljenog broda Calliope. Na njegovo razočaranje, kapetan ga obavještava da je prodao brod kako bi kupio nešto nalik novorođenčetu sirene, što se ispostavi kao neobično unosan posao. Za g. Hanocka to je početak uspinjanja u visoko društvo, a na tom putu upoznaje prekrasnu Angelicu Neal, rastrošnu kurtizanu koja je spremna sve staviti na kocku zbog ovozemaljskih užitaka. Zajednički snovi pretvaraju se u ponor gubitaka i dok ih polako ali sigurno sustiže prokletstvo ostvarenih želja, otvaraju nam svima dobro poznata pitanja o pripadanju, identitetu i čežnji.

Teško je zamisliti osvrt dostojan pročitanoga i makar se pokušati približiti umijeću suverenog vladanja jezikom koji premašuje autoricu za dobrih 200 godina. Iskustvo čitanja nalikovalo mi je istinskoj plovidbi; kadšto sam se uželjela vjetra u jarbolima, veselila se lukama samo da bih opet čeznutljivo pogledala u smjeru pučine. U ovoj priči sretni završeci nisu mi pristajali, tražila sam zlu kob koja mi se obećavala od prve stranice, uživala u bolnoj melankoliji tog začaranog kruga želja, gubitaka, smirenosti i ludila. Ustvari, možda ću vas morati razočarati - ovdje nećete pronaći mitska bića, gusare ni oštru kritiku engleskog plemstva. Pomno omotana rustikalnim prizvukom, ova priča opisuje patnju kroz vlastite želje, sputanost u potrebi da posjedujemo i težinu gubitka kojega nismo svjesni dok nas ne okrzne. More simbolizira najskrivenije dijelove naših duša, mjesta na koja se sami ne usudimo otploviti. Mjesta koja nas obole, obilježe i uvjere kako nas je istinska sreća zaobišla. Sve prošle, nesretne i neželjene verzije sebe skrivene u tom mraku dubine iz kojeg ne možemo vani. Mnogi bi ih se željeli domoći, platili bi skupo da ih vide, dotaknu. Njihove želje postaju naši okovi, naša misao vodilja strah da ćemo postati zamjenjivi. Počinjemo se osjećati kao varalice među ljudima, a jedino što nas spašava od rasplinuća su sitni znakovi nježnosti na putu...taj dio pripada moru. Onaj ljudski dio nada se i voli, izgledima unatoč.

Mitopeji hvala od srca na prilici, ovakve sitnice podsjete me zašto i dalje rado gubim vrijeme ovdje :) U Sireni sam, na poseban način, došla u doticaj s nečim što mnogim izdavačkim kućama kod nas nedostaje, a to je mogućnost da u jednom jedinom djelu doživim viziju onoga što žele donositi čitateljima. Taj osjećaj da je ono pomno odabrano, brižno pripremano i odaslano u nadi da će netko prepoznati njegovu ljepotu. Drago mi je što danas mogu biti taj netko!