2020 - Life Couch

24. lis 2020.

Carlos Ruiz Zafon - Marina
15:410 Comments

 A gothic tale for all ages...

A magical, gothic tale...

We all have screts buried under lock and key...



⭐⭐⭐⭐⭐

Marina, Marina, Marina...

nemam dovoljno riječi da oživim Carlosa za vas. Niti sam dovoljno smiona da to pokušavam. Marinu ćete morati doživjeti sami, u različitim pozama. S upaljenim svjetlom ili prekrivačem preko glave kada krenu najstrašnije scene, s kutijom papirnatih maramica u krilu ili uronjeni u fotografije Barcelone kojima ćete pokušati razlučiti maštu od istine. 

Svibanj je 1980e. Petnaestogodišnji Oscar bježi iz internata kamo su ga poslali otac i majka, s kojima ne provodi čak ni praznike. Sedam dugih dana i noći, nitko ne zna gdje se nalazi. Koja je njegova priča i kako je započela?

Očekivano, upoznavanjem tajanstvene Marine, djevojčice približno njegovih godina. Jednoga dana, zateknu se na groblju gdje ugledaju tajanstvenu ženu u crnome, obilježenu znakom crnoga leptira. U ruci drži crvenu ružu i plače nad grobom bez imena...Ma koliko ih drugi upozoravali da odustanu od potrage za ženom, leptirom i odgovorima, Oscar i Marina ne odustaju. 

Barcelona je preživjela rat, no ispod njezinih ulica, skrivaju se bitke o kojima mladi Oscar ništa nije slutio dok nije upoznao Marinu. Djevojka - duh. Sjećanje koje to zapravo nije. 

Protrnula sam stoput čitajući ovu knjigu, bez imalo pretjerivanja. U istome mjesecu pridružila sam se jednom buddy readu - hvala Ivana -  za knjigu Mexican Gothic. Htjela sam isprobati novi žanr koji mi nije posebno blizak. MG mi se nije dopao, navukla sam mu ⭐⭐⭐zbog nešto romantičnih elemenata i reminiscencije na telenovele 90-ih. S Marinom sam se mučila dugo, započinjala je toliko puta da sam svaki put morala kretati ispočetka. Bilo je do mene, stresa i obaveza. Zapravo sam se svaki put sve više zaljubljivala u stil pisanja koji, po meni, odvaja CRZ u kategoriju onih pisaca koji nadilaze žanrove. Mislim da uopće nije stvar u tome što volite - horor elemente, gotiku, trilere, romanse...ovdje ima svega dovoljno. I svaki dio je maestralno odrađen. Nema ni jedne stranice previše, baš naprotiv. 

Priča koju je CRZ uspio složiti savršenog je ugođaja. Mogla sam osjetiti svaku scenu kiše, svaki opisani miris, maglu i hladnoću, zlokoban pogled utvara. Doživjeti grizimnu boju kapljica krvi i čuti zveckaj metala. Svaki sirovu emociju gubitka, lutanja, neprihvaćenosti, moralnoga sivila i nemoći kakvu može stvoriti jedino želja da spasimo najmilije.

Da sam ovu knjigu pročitala koji mjesec prije, znam što bi odgovorila u jednom od tagova, na pitanje koja je posljednja knjiga koja me rasplakala. Evo je. Rasplakala nije dovoljno snažna riječ. Ridala sam na kraju kao izgubljeno štene. Još osjećam kako me boli neka sitna kost iza srčanog mišića od previjanja. Trebala mi je Marina. A treba i vama, samo možda to još ne znate. Nažalost, hrvatsko izdanje naklade Fraktura rasrodano je, navodno će ići u dotisak. 

Toliko od mene, pozdrav od neprofitabilnog profila koji vikendom rinta za badava i voli pisati o emocijama. Za vas, od nas 💓.

P. S. Divnu i kratku recenziju na engleskome ostavljam vam ovdje



Reading Time:

12. kol 2020.

Nebeska tijela - Hena.com
11:590 Comments

Jokha al-Harthi
Nebeska tijela (Celestial bodies; Sayyidat al Qamar)
Prijevod s engleskog: Mirna Čubranić
Nakladnik: Hena.com


Zanimljivosti:

  • Autorica je doktorirala klasičnu arapsku poeziju u Edinburgu i predaje na Sveučilištu Sultan Qaboos u Masquatu.
  • Ovo je prvi roman ijedne omanske autorice ikad preveden na engleski jezik te prvi arapski roman koji je dobio nagradu Man Booker International Prize (2019).
  • Knjiga se s omanskog doslovno može prevesti kao Mjesečeve žene.
  • Original je u sebi sadržavao nekoliko praznih stranica kao podsjetnik na cenzuru kroz povijest.
  • Roman ''počinje'' s obiteljskim stablom koje je i te kako korisno tijekom čitanja. 😊

Nevjerojatno je teško ovaj, ne pretjerano dug i veoma mozaičan roman, svrstati u određenu kategoriju. Možemo ga opisati kao roman struje svijesti u kojemu ne postoji klasična fabula. Umjesto toga, ulazimo u sasvim intimne misli glavnih likova, gotovo beskonačne petlje asocijacija i krećemo u potragu za dijelovima zamršene slagalice sjećanja. Takva vrsta romana nije svačiji prvi izbor, no kako je jednom rekao Thomas Mann: roman je uzvišeniji i plemenitiji, što više prikazuje unutrašnji a manje vanjski život. Baš kao u životu općenito, cilj je otkriti ljepotu i snagu u malim, svakodnevnim događajima umjesto da čekamo značajne prekretnice. No, s obzirom na broj likova, ni toga ovdje ne nedostaje.

Dok je privijam uz grudi, moja duša i nadalje čezne, a ipak, kako joj mogu biti bliže nego u njezinu zagrljaju?

Roman prati transformaciju nekoliko omanskih obitelji, ali i čitavoga društva u kojemu 60-ih cvjeta tržište nafte, a tek 1970. zabranjena je trgovina robovima koja je do tada bila unosan biznis. No, ni njihovi dotadašnji vlasnici nisu puno slobodniji u strogom patrijarhatu Omana. U njemu se ''mjesečeve žene'' vrte oko svojih mjeseca – očeva, braće, muževa. Čak i sama forma romana nastoji dočarati tu nadmoć, pa nam se jedino lik Abdullaha obraća u prvome licu, a žene u trećem.

Reading Time:

9. kol 2020.

SPARTANSKI SOKOL - ZNANJE
12:430 Comments

 CONN IGGULDEN – SPARTANSKI SOKOL

Izdavač: Znanje (2020)

Izvornik: The Falcon of Sparta

Prijevod: Damir Biličić

 

Znam da su mnogi među vama ljubitelji grčke mitologije, budući da su naslovi poput Circe i Tisuću lađa osvojili publiku diljem svijeta. Vjerujem, s pravom. No, ono što je globalni hit, mene često ostavi posve ravnodušnom. Razlog možda leži u tome što nisam neki ljubitelj fantasy žanra, volim kada se priča izgradi oko nečega konkretnoga i uvijek bi radije birala priču inspiriranu stvarnim ljudima. To isključuje SF, distopijske i space-opera romane jer a) ne znam što sve (ne) postoji tamo gore i b) s vremenom možda postanu stvarnost, kao što su mobiteli na touch iz Star Treka dospjeli u naše džepove. No, dosta nepovezanoga uvoda, ajmo na nešto zanimljivije.

Ljudi od riječi ne mogu razgovarati suha grla. Jesam li divlji magarac ili jarac pa da pijem vodu? Ne, čovjek pije vino da mu ugrije krv, da može napustiti tijelo i osvrnuti se na sebe, drugim očima. Ta ''ekstaza'', taj izlazak iz sebe, tajna je dobroga života, prijatelju moj. Ne možemo uvijek biti ono što jesmo. To je jednostavno prenaporno.

🍷🍷🍷🍷🍷🍷🍷🍷

Otkad znam se sebe, fascinirana sam drevnom Grčkom i svime što ona predstavlja. A budući da smo ovdje svi knjigoljupci, možda niste znali kako sama riječ ''knjiga'' potječe od  grčkog jezika (he biblos). Ta, pak, riječ potječe od grčkog naziva za feničku luku Biblos (danas Džubail u Libanonu) odakle su stari Grci nabavljali papirus za pisanje.

Ipak, Sokrat je nijekao da išta zna o tome, govoreći da on samo postavlja pitanja, sve dok ljudi sami ne shvate što doista misle. Nekime je to otkriće poput izlaska sunca iza planine. Drugima je takva spoznaja jednostavno previše, pa se mrze ili mrze čovjeka koji ih je natjerao da vide tko su doista i što doista misle i vjeruju. 

Roman Spartanski sokol temelji se na povijesnoj bitki kod Kunakse, otprilike 80 godina nakon bitke kod Termopila. U povijesti je poznata kao Kirov pohod. Negdje 400. godine prije Krista umro je perzijski kralj Darije II. Prijestolje preuzima njegov najstariji sin Artakserkso, od kojega otac na samrti traži da ubije vlastitog brata. Njegov brat Kir uspijeva izbjeći sudbinu, bježi na zapad i tamo okuplja najsnažniju vojsku grčkih (atenjani i spartanci) plaćenika te kreče u pohod kako bi se osvetio bratu i preuzeo vlast.

Smatramo da su dječaci brži i snalažljiviji kad su gladni, dok se od sitosti usporavaju i postaju glupi.

Ako volite punokrvne, epske povijesne romane, ne morate tražiti dalje. Iggulden se s pravom smatra jednim od najboljih pisaca ovoga žanra. Uživala sam u svakome retku kojim je oživljavao lice i naličje veličanstvene Perzije, umijeće ratovanja i pukog preživljavanja te ulazio u psihološke karakterizacije likova. I to kakvih likova. Čak i za najsporednije među njima imat ćete osjećaj da ih poznajete u dušu i da biste lako mogli predvidjeti njihove sljedeće korake, što mi se tijekom čitanja povremeno i događalo. No, to nije umanjilo napetost, puninu i transcendentalnost priče. Mrzit ćete ih ili zavoljeti toliko da će rastanak biti bolan. Moram priznati nešto pomalo sramotno, ali nakon dugo vremena dogodilo mi se da naiđem na book crush…samo ću reći - Klearh. Očito sam slaba na Spartance…

Mi njemu možemo objasniti u čemu griješi, ako to i sam ne zna. Pobrinuli bismo se za to da shvati. Kad ponovno stane na noge, dobro bismo pratili je li naučio lekciju. Neke to iskustvo slomi. Drugi to smatraju normalnim dijelom razvoja i postaju jači. U protivnom, bojim se da bismo ga ostavili za sobom i prepustili vukovima. Mi ne dopuštamo nikakve slabosti, prinče Kiru, ali…naše metode nisu za svakoga.

Spartanski sokol pravi je dokaz kako ne morate čitati fantasy kako biste otplovili u neke druge svjetove, čak stotinama godina unatrag. Posebno mi je bilo zanimljivo istraživati uzroke animoziteta između Atenjana i Spartanaca, učiti u njihovim vrijednostima i zamišljati vrijeme u kojemu je čast zbilja nešto vrijedila…ljubitelji prizora borbe uživat će još i više, jer taktika i inteligencija drugo su ime za pothvate grčke vojske.

Neki se rode da budu ratnici. To svi znaju. Vidi se da su neki smioniji, brži i okretniji. Vladaju vještinama koje neupućenima izgledaju poput magije. Ipak, postoji još jedan način, iako je sporiji i manje atraktivan. Čovjek može jednostavno raditi…svaki dan.

A oni koji žele, prije ili poslije čitanja, istražiti Kirov pohod, mogu to pronaći u epilogu gdje je autor dosta detaljno, a opet sažeto objasnio povijesnu pozadinu događaja koje opisuje. Tamo navodi koje je stvari promijenio radi priče i zašto, što mi je posebno hvalevrijedan detalj. Knjiga obiluje mudrostima, a kada rat ostavimo po strani, otkrivaju nam se divne priče o prijateljstvu, ljubavi, odanosti, potrazi za smislom i svojim mjestom pod suncem. Rekli bi, horizontalne teme književnosti…

Osjetila je kako joj se u očima skupljaju suze i nije znala odrediti je li stvar u sjećanju na izgubljenu mladost, na izgubljenu ljubav, ili tek u vjetru i prašini.

Kako bi zadržala malo objektivnosti, dodat ću jednu sitnu zamjerku koja se tiče blurba na stražnjoj strani (olitiga sažetka): prepun je spoilera! Već tamo saznajete kako će Kira ubiti, a njegovo mjesto preuzeti Atenjanin Ksenofont, što mi je oduzelo neke od najnapetijih dijelova čitanja. Osim toga, kako je jedan čitatelj na GR napisao – nešto nedostaje da bi bez zadrške nalijepila svih 5 zvjezdica. Onaj element u kojemu mi knjiga mijenja život. Ali, to nisam ni tražila. Imate moje preporuke i ako ikada budete tražili poklon za muškarca koji voli čitati povijesne romane, s ovime (dokazano) ne možete pogriješiti.

Shvatio je da priželjkuje privid ljubavi, ali možda ne i stvarnost. Htio je razmjenjivati poglede pune žudnje s prelijepom ženom, poglede koji mu neće oduzeti previše vremena. U životu nema prostora za dugotrajne razgovore, za smijeh i pjesmu. Sve što priželjkuje može se imati samo u pojedinim trenucima – i premda žudi za njom, bilo mu je jasno da to neće biti dovoljno.

Knjigu možete pronaći ovdje.


Reading Time:

4. kol 2020.

Ljeto na talijanskom jezeru - Stilus knjiga
16:110 Comments

Lucy Coleman - Ljeto na talijanskom jezeru 
Izvornik: Summer on the Italian Lakes
Izdavač: Stilus knjiga
Prijevod: Sanja Ščibajlo



Brianna piše erotske ljubavne priče, ali pati od spisateljske blokade te upada u začarani krug emocionalnoga prejedanja. Kada joj se ukaže prilika da provede ljeto u idiličnoj vili na obali jezera Garda, tamo upoznaje Arrana koji je pomalo krut i konzervativan ali i pomalo neodoljiv. Je li baš on, sa svim svojim manama, tajni sastojak koji joj nedostaje za bajku o kojoj toliko dugo mašta?

Toliko sam željela da mi se ova knjiga NE svidi i na kraju sam pozitivno oduševljena činjenicom da, unatoč godinama i nakupljenom cinizmu, u meni i dalje živi nepopravljivi romantičar. Dakle, ukratko ću reći da mi je ovo lagano i veselo štivo označilo pravi početak ljeta i odmora te time u potpunosti ispunilo moja očekivanja. Ne sjećam se kada sam posljednji put pročitala klasičan ljubić, ali drago mi je da jesam. I to sve zahvaljujući dragoj @pastelportret i nestašnom prstu sudbine :)

Ne znam je li pošteno govoriti o ocjenama jer romane ovakve kategorije bolje bi bilo binarno podijeliti u dvije kategorije: preporučujem ili ne. A ja ću je ipak na kraju dana preporučiti. Ne svima, naravno. Onima koji kolutaju očima na ljubavne klišeje i povremena očajna nastojanja povezivanja radnji u smislenu cjelinu možda ne toliko. Ni onima koji se ljute na ne tako savršene prijevode i nemali broj lektorskih propusta (spomenut ću ih kasnije). Ali, onima koji ne traže propadanje u egzistencijalistički vrtlog teških tema, a žele odmoriti uz nešto prozračno - kao stvoreno za plažu - i pravo žensko maštanje...pa, zašto ne. 

Izdvojit ću samo nekoliko primjera koji su mi mrvicu pokvarili zasluženo uživanje u ovom grešnom zadovoljstvu. Nekako mi je žao ako je razlog žurba jer se time na neki način nanosi dvostruka nepravda - autoru i publici. Svaki žanr zaslužuje jednaku kvalitetu ovih, nazovimo ih, predradnji čitanju...

Doktor Carter, koji je (?) vodio tijekom mojih problematičnih tinejdžerskih godina, neko vrijeme nije baš bio pretjerano zadovoljan mnome. 
Kako bi s nekim radila na njegovu rukopisu, moraš s tom osobom biti na istoj valnoj dužini. Unutarnji monolog počinje u 1., završava u 3. licu
 Žvačem usnu... Umjesto grizem usnu
U uspomenu na one koji su izgubili svoj život... Umjesto u spomen
...neprestano hoda po tekućoj traci. Pokretna traka je traženi pojam
Blistavo je plava površina mora ispred mene očaravajuća. Scena na jezeru! 
...osjeća se osobnost ovoga gradića i napredna zajednica (?).
  
Ono u čemu sam uživala opisi su radionica kreativnog pisanja - prolaženje kroz čitav proces stvaranja likova, zamke kreiranja smislenih priča te pustolovine slanja (i moguće objave) rukopisa nešto je prilično ''insajderski'' vrijedno. Likovi su sasvim očekivano predvidljivi i s jasnim ulogama u priči. Od naporne bivše žene do hladne majke, brižnih prijateljica i šarmantnog talijanskog konobara... Usto, toliko sam puta guglala jezero Garda da sam gotovo sigurna kako ću ga jednom stvarno i posjetiti! Zar to nije pravi dokaz kako emocije pokreću svijet?

Da zaključim ovaj moj, ne pretjerano smisleni, osvrt: moje objektivno, kritičko oko dalo je ovoj knjizi solidne tri zvjezdice na GR. Ali, onaj drugi dio beskrajno je zahvalan na prilici da pobjegne iz vlastitih okvira te nakratko osjeti malo dobre stare naivnosti i vjere u sulude ljubavne priče. Dodala bih, baš u pravi trenutak. 

Volim te, Brie. Više od bilo čega na cijelom svijetu. I nikada, ali baš nikada nisam mislio da ću čuti sebe kako to izgovaram nekome, znajući da je to sasvim iskreno i stvarno.
 
Reading Time:

19. srp 2020.

I odjeknuše gore - osvrt na knjigu
19:140 Comments

 

Khaled Hosseini – I odjeknuše gore (And the Mountains Echoed)

Vorto Palabra (Marko Kovačić), 2018

Nemam pojma kako pisati o jednome od kraljeva naracije. Hosseinija trebate čitati, roniti i disati da biste se povezali sa mojim riječima i čini mi se da tu nema previše prostora za kojekakve recenzije ili osvrte. Ovo danas pišem za sve vas koji ste ga čitali i voljni ste odvojiti nekoliko minuta da sa mnom podijelite oduševljenje koje ne mogu zatomiti…

Hosseini je popularnost stekao nekolicinom romana koji su tematski donekle bliski. Gonič zmajeva je, primjerice, inspiriran autobiografskim iskustvom progonstva iz Kabula za vrijeme ruske invazije na Afganistan, nakon čega se obitelj seli u Californiju. Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da čovjek piše knjige u pauzi od bavljenja internom medicinom. Da, dobro ste pročitali. Ne želim zvučati kao Jacques kada kritizira svoje glazbene kolege, ali za nekoga kome je pisanje sporedni posao ili čak samo hobi, čini to vraški dobro.


I odjeknuše gore roman je koji započinje moćno i udara u samu srž ostatka priče kroz jednostavnu pripovijetku o žrtvi i ljubavi. Time Hosseini postavlja ton za nastavak u kojemu se, baš kao domine, isprepliću te jedna na drugu naslanjaju sudbine mnoštva upečatljivih likova, a ni za jednoga nećete moći reći kako je suvišan ili potpuno nezanimljiv. Hosseini, poput upornog provalnika, istražuje sve moguće kombinacije obiteljskih veza. Surovu brižnost, prividnu nesebičnost, mračnu stranu roditeljske ljubavi i vječnu patnju djece u nama. Povlači pitanje odgovornosti i mogućnosti izbora u situaciji kada ne možemo ni zamisliti dalekosežne posljedice naših odluka. Dovodi nas u područje bunila – tko je taj koji ima pravo znati što je najbolje za nas i što kada se jednoga dana probudimo i shvatimo da su to zbilja znali bolje od nas? Hosseini je uspio povezati povijesnu lekciju o ratnim previranjima u rodnome Kabulu, bujanje trgovine opijatima i opću radikalizaciju društva te jednu krajnje intimnu priču o potrazi za obiteljskim korijenima, blizinom i prepoznavanjem sebe u drugima. Naravno, u čitavom djelu pregršt je drame, bolesti i umiranja, odlazaka i vraćanja. Puno je tu očite i suptilne tuge, a još više nade. Svaka sporedna priča ostavlja jednako snažan utisak, a posebno su upečatljivi svi dijelovi u kojima se opisuju opasnosti nečinjenja, šutnje i zaklanjanja pogleda. Najčešće radi zadržavanja vlastitog komfora i poremećenih društvenih okova. Ipak, kad god likovi odluče ispraviti vlastite pogreške i pomiriti nepomirene dijelove svoje prošlosti, ostane im taman dovoljno vremena za to...

Kraj me neumoljivo podsjeća na čuvene riječi Johna Donnea – nijedan čovjek nije otok. I na to da, suprotno narodnoj mudrosti, svaki cilj traži od nas mnogo osvrtanja putem…nije dobro kada čovjek zaboravi odakle je potekao. Na taj način može čitav život provesti u polubijegu i praznini. Jedino se  pomireni možemo nadati slobodi, čak i ako putovanje završimo na samom početku! U tom smislu podsjeća me (pomalo) na romane poput Otoka V. Hislop, Glasa ruže (Oezkan) ili pak Alkemičara (Coelho) iako mi je Hosseini u svojoj interpretaciji daleko realističniji. Možda je zato i tuga stvarnija...

Jeste li ga već otkrili i koje vam je najdraže njegovo djelo?



Reading Time:

21. lip 2020.

My Dark Vanessa - recenzija
17:090 Comments

Kate Elizabeth Russell

My Dark Vanessa

Izdavač: 4th Estate

 When Strane and I met, I was fifteen and he was forty-two, a near perfect thirty years between us. That's how I described the difference back then – perfect.

Prošlo je već nekoliko tjedana od kada sam posljednji put odložila ovu knjigu. Osjećam kako će pisanje recenzije biti jednako mučno, oprezno odrađeno, s pauzama i pomiješanim emocijama. Očekujem da ću neke retke ugledati u posve drugačijem svjetlu, drugih se radije uopće ne bi prisjećala. Unatoč zamjerkama ovome romanu prvijencu, preporučila bi ga za čitanje svima s boljim želucem i dovoljno otvorenosti za nova čitalačka iskustva. To je sažetak za sve one kojima se ne da čitati previše (iako bi baš mogli), no krenimo redom – od kraja prema početku!

Lurking deep within me, he said, was a dark romanticism, the same kind he saw within himself. No one had ever understood that dark part of him until I came along.

Roman je pisan iz dvije vremenske perspektive – sadašnjosti u kojoj je Vanessa 32-godišnja recepcionarka s nimalo svijetlom budućnosti i košmarom od osobnoga života te prošlosti u kojoj 15-godišnju Vanessu zavodi profesor engleskog jezika, šarmantni i mračni Jacob Strane. Vanessa Jacoba pamti kao svoju prvu ljubav, srodnu dušu koja je u njoj vidjela posebnu i perspektivnu djevojku, nadasve nježnog i pažljivog muškarca s dovoljno strpljenja za njezine mušice, spremnoga da radi njihove ljubavi stavi čitav život na kocku. To je otprilike verzija osobne povijesti u koju Vanessa vjeruje, a zašto joj je prijeko potrebno vjerovati u to, posve je logično.

It's a spiral I've traveled before, and every time I arrive at the same conclusion: that there's probably something wrong with me, an inherent weakness that manifests as laziness, a fear of hard work.

Jednoga dana djevojka po imenu Taylor odluči javno, putem društvenih mreža, optužiti profesora Stranea za napastovanje. Putem joj se pridružuju i druge djevojke sa svojim iskustvima, stvarajući posve drugačiju priču od one kakvu Vanessa njeguje već godinama. Usporedno s tim, prolazi kroz proces žalovanja radi gubitka oca, ali i prekida ljubavne veze, posjećuje terapeutkinju kojoj prikladno ne spominje Jacoba i pred siromašnim krugom ljudi nastoji održati privid funkcionalnoga čovjeka. No, Vanessa je sve samo ne to. 

I think we're very similar, Nessa - he whispers - I can tell from the way you write that you're dark romantic like me. You like dark things. 

Kada se medijski linč digne na zavidnu razinu, Strane pokušava osigurati njezinu šutnju tako što ponovno ulazi u Vanessin život, a žrtve i novinari gladni dobrih priča pokušavaju je natjerati da konačno progovori. Ali, istina nije tako jednostavna. Ona nije bila žrtva kao druge, bila je posebna, obožavana i zaljubljena. Štoviše, ona ga je sama zavela, tako da joj nije jasno zašto se sada sve te djevojke pokušavaju opravdati i to preko njezinih leđa. Iako se Jacobu zaklinje da neće progovoriti dok je živa, kako bi pokušala barem donekle pomiriti suprotstavljene slike svoje savršene ljubavne priče, silno se trudi prisjetiti njihovih početaka. Na tom putu, polako i posve nesigurno, počinje shvaćati da je njezino seksualno oslobođenje bilo obično silovanje. Njihova ljubav nije bilo sudbonosna ni spontana bajka, već serija pomno razrađenih i već provjerenih predatorskih koraka. I najgore od svega, u tome nije bila ni posebna ni usamljena.

Him kissing me used to be fodder for rumors that spread like wildfire. Now when we touch each other, the world doesn't even notice. I know there should be freedom in that, but to me it only feels like loss.

Vanessa se lomi između patološke ovisnosti i odanosti svome zlostavljaču te želje da upozna ostale žrtve i s njima s poveže. U romanu su dobro opisane gnjusne posljedice takvoga iskustva i načina na koji joj je ono obilježilo život - od poremećenih seksualnih nagona, poistovjećivanja sa zlostavljačem, nemogućnosti održavanja bliskosti u odnosima, ovisnosti, promiskuiteta, osjećaja krivnje i srama. Jezivo je precizno opisan i modus operandi pedofila, primjerice izoliranje žrtve od svih važnih osoba iz njezine okoline, izvlačenje pristanka, prebacivanje ili podjela odgovornosti, sakrivanje tragova, uvjeravanje žrtve kako je posebna, baš kao i njihova veza. Strane je lik kojeg ćete moći mrziti bez grižnje savjesti, bolestan i beskrupulozan. Kao lik oblikovan je tako da na njemu nema ničega privlačnoga niti vrijednoga empatije. Čak nije zamišljen kao atraktivan muškarac, što se vidi iz opisa njegove neuredne brade, prekomjerne težine, do nošenja naočala i konstantnoga znojenja. Na neki način, zamišljen je i prikazan kao odvratna svinja. 

I'm starting to understand that the longer you get away with something, the more reckless you become, until it's almost as if you want to get caught. 

Vanessa će u čitatelju probuditi različite emocije, od gotovo jednake razine gađenja kao i prema glavnome negativcu, do suosjećanja, iskrene tuge i navijanja za budućnost u kojoj će konačno prestati biti emotivna ruševina. Kraj daje ponešto blijede nade, ali je tako loše izveden da ću ga se dotaknuti u dijelu u kojem navodim negativne dojmove.

I try to hide how happy this makes me feel by rolling my eyes, but his words break my chest wide open and leave me helpless. There's nothing stopping him from reaching in and grabbing whatever he wants. I'm special. 

Drago mi je što sam uspjela pročitati izvornik na tečnom i jasnom engleskom. Knjiga obiluje maštovitim opisima, bogatim unutranjim monolozima, upečatljivim citatima i najviše od svega, prilikama da nešto naučimo o najmračnijim stranama ljudske intime. Savršeno secira društvene podbačaje i dvostruku viktimizaciju žrtava. Bit će vam jasno zašto je teško prepoznati, a onda i smoći hrabrosti prijaviti zlostavljanje bilo koje vrste. Dobrim dijelom knjige nećete uspjeti ostati ravnodušni ni zadržati pokersko lice. Autorica savršeno dobro opisuje krhkost obiteljskih veza, važnost iskrene komunikacije umjesto tapkanja u moru prikladnih, površnih tema. 

She didn't understan the horor of watching your body star in something your mind didn't agree to. 

Obilje je likova o kojima ćete imati što za reći, a sa svakim novim poglavljem pronalazit ćete nove krivce. Jesu li Vanessini roditelji mogli bolje, drugačije? Zašto su mislili da je mogu pustiti samu? Zašto se nikada nisu potrudili upoznati svoje dijete, učiniti da se osjeća posebnom? Da su sve to napravili, bi li i dalje upala u istu zamku? Pitanja su strašna, odgovori još i više. Prva polovina knjige držala me budnom, prestrašenom, zgroženom i sjetnom. Veselila sam se pisanju recenzije s 5 najblistavijih zvjezdica, smišljala hvalospjeve i argumente zašto trebate požuriti nabaviti svoj primjerak. A onda je sve krenulo nizbrdo.

I can't lose the thing I've held on to for so long. You know? My face twists up from the pain of pushing it out. I just really need it to be a love story. You know? I really, really need it to be that. Because if it isn't a love story, then what it is?

Prva zvjezdica otpada na većini ostalih likova osim glavnih. Jednostavno su jednodimenzionalni, površni, nimalo razrađeni. O njima nećete saznati ništa izvan dijaloga koji su često ubačeni samo da se romanu doda barem još 100 nepotrebnih stranica. Većinu ćete zaboraviti već na narednoj stranici, što nije idealno kada se ponovno vrate u priču, opet samo kako bi razvukli radnju do neprobavljive razine. Lik Vanessinog oca je toliko proziran i nevažan, da mu je očito jedino smrt mogla dati malo suvisloga značenja. Također, scene zlostavljana su pretjerano erotizirane, pa na nekim mjestima podsjećaju na 50 nijansi sive što je zabavno dok se ne sjetite kako biste trebali biti zgroženi, prije svega. 

Što se druge zvjezdice tiče, u jednom trenutku čitanja osjećala sam se kao da doživljavam glitch na nekakvom webshopu pa mi se isti artikli vrte nebrojeno puta u krug. Autorica je uspjela reciklirati samu sebe i zato je po meni ovaj roman savršeni primjer onoga kada se cilja na kvantitetu, a ne kvalitetu napisanoga. Vanessa gubi jedinu prijateljicu čak dvaput u istom romanu, kreće u novu školu dvaput, dopisuje se sa drugim pedofilima online jer više je valjda efektnije...dovoljno jasno?

Nadalje, nepotrebno je ubačeno razdoblje kada ona studira, a Strane je povremeno posjećuje da bi komentirao kako joj je stan neuredan. U toj dobi mu ionako ne bi bila zanimljiva, pa priča gubi dosljednost. Terapeutkinja koju Vanessa posjećuje nije nimalo neutralna, što u teoriji nikada ne bi dovelo do toga da duboko traumatizirana osoba progovori. Vanessa, naravno, nikada neće progovoriti jer Jacob počini samoubojstvo pa je time valjda sve završeno. Osim što bi u stvarnosti tek tada trebala osjetiti olakšanje i slobodu, pronaći smisao u tome da zaštiti druge mlade djevojke... Takav kraj bio bi predvidljiv, ali barem logičan. Ovako, imamo posve smiješan kraj u kojem se vidi kako je autorici nestalo ideja pa je zaključila da će glavni lik nabaviti psa i sve će se magično posložiti na svoje mjesto. Umjesto a-ha trenutka, imate jedan klasični wft.

Autorica je roman pisala dugi niz godina, od svoje 15-e, a ta se razlika u stilovima pisanja i te kako osjeti. Bilo je nekoliko optužbi na račun djela, u smislu da se radi o plagijatima Excavationa i Lolite. Nisam ih čitala, tako da ne mogu suditi. Surovost i živopisnost odnosa Vanesse i Jacoba navodno je posljedica autoričina osobnoga iskustva, što je dala naslutiti u pojedinim intervjuima ali bez otkrivanja detalja. Neki joj to zamjeraju, meni je savršeno jasno da svatko ima pravo takve stvari zadržati za sebe bez previše opravdavanja. Nekako sam joj sklona vjerovati jer sve te opise naprosto ne mogu pripisati samo mašti. Iako, navodno je Steven King obiteljski prijatelj, pa je sve moguće. Unatoč kritikama i zamjerkama, mislim da je najveća vrijednost ovoga djela njegova edukativna svrha, faktor šoka i nevjerice koji je dobro povremeno unijeti u naš sustav kako bismo postali svjesniji opasnosti koje vrebaju u tami. Da sumiram, preporučila bi čitanje svima koje je priča (i naslovnica) privukla jer očito postoji razlog za to. Udovoljite vlastitoj znatiželji, kasnije se uvijek možete pokajati. Ostali - možete i preskočiti ovaj put.


⭐⭐⭐


Reading Time:

5. lip 2020.

Britt-Marie je bila ovdje: osvrt čitateljice
17:020 Comments

Vilice. Noževi. Žlice.
Točno tim redom.
Britt-Marie sigurno nije osoba koja osuđuje druge ljude. Daleko od toga. Ali, sigurno je i to da ni jedna civilizirana osoba nikad ne bi složila ladicu s priborom za jelo drugačije nego što je red. Pa, nismo životinje, zar ne?
👀👀👀
Kada knjiga ovako započne, znate da vas čeka zabavno putovanje jednim posve neobičnim svijetom glavne protagonistice. Britt-Marie zna što je red, voli sodu bikarbonu, Faxin i prave šalice za kavu. Njezin muž Kent tvrdi kako joj socijalna inteligencija nije jača strana, a njegova djeca zovu je starim šišmišem. Možda je zato vara i možda je baš zato dobio infarkt nakon kojeg Britt-Marie odluči potražiti posao na Zavodu za zapošljavanje. Ono što će pronaći nije samo posao, već i prilika da bude primijećena u slučaju da umre. Zvuči bizarno? 
Pa, sve u vezi Britt-Marie djelomično je takvo, no između neobičnih autističnih navika i opsjednutosti redom, krije se još puno toga. Nesebičnost, tuga, žaljenje i nada. Sve u jednom simpatično neprikladnom paketu. Britt-Marie je lik kojeg ne možete ne voljeti. To su ubrzo po  dolasku shvatili i tvrdokorni te pomalo surovi stanovnici Borga, zaboravljenog gradića Boga iza nogu u kojem su svi opsjednuti nogometom i ništa nije kako bi trebalo biti. Britt-Marie mrzi nogomet, ali nekim čudnim spletom okolnosti postaje trenerica lokalne ekipe, a u svemu joj pomaže nekoliko ekscentričnih likova. Lik Kenta posebno me nervirao i moram priznati da sam pred kraj knjige vrištala u sebi, molila je da ne ponovi istu pogrešku, da mu se odupre i prezre taj površni šarm jednom zauvijek. Hoće li se to dogoditi ili ne, morat ćete sami otkriti. Iako me sam kraj pomalo iznenadio, odmah sam shvatila da je to jedini prikladni završetak ove potrage.
💖💖💖
Ovo je prva Backmanova knjiga koju sam pročitala, nimalo se ne kajem što sam podlegla preporukama i zbilja sam uživala u svakoj minuti iskustva čitanja. Definitivno bi ga svrstala u feel good literaturu, na trenutke me dobro nasmijavao i poželjela sam si porciju kokica dok mi se pred očima stvarala slika Borga i napuštenog igrališta ili pak pizzerije/pošte/radione. Pojedini likovi nemaju čak niti prava imena, što mi je posebno simpatičan detalj. Način na koji Britt poima svijet osvježavajući je koliko i zastrašujući. Na trenutke sam joj zavidjela jer u svakome trenutku govori ono što misli, bez uvijanja i prolaženja kroz bezbroj filtera osjetljivosti za druge. Često je u pravu te iz njezine istine stanovnici Borga crpe snagu za promjenu. Usto, žena zna bezbroj trikova sa sodom bikarbonom…
Iako mi se knjiga više nego dopada, ne osjećam toliku potrebu da  o njoj razglabam. Možda jer dozvoljava čitatelju da ostane na površini ako to poželi, prepusti se užitku dovršavanja i sa smiješkom zaključi da je dobro uložio svoje vrijeme. No, ako poželite kopati dublje, naći će te u njoj dovoljno materijala. Čitava priča o tome zašto se Britt još više povukla u svoj svijet je zapravo jako tužna. Tada počinjete shvaćati zašto je njezina potraga za ljubavi unaprijed bila osuđena na propast.
Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Prihvativši Kenta i njegovu djecu, odrekla se svojih snova i prihvatila žrtvu koja je toliko velika, a opet tako neprimjetna. Baš kao i sama Britt.
Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

To je možda i najmučniji dio ove inače vesele priče o transformaciji. Sve što ona želi je ne umrijeti a da to nitko ne primijeti. I posjetiti Pariz jednog dana. Svaki čovjek trebao bi imati pravo barem na toliko od života. Zatim tu imamo i sasvim zasebnu priču o posljedicama ekonomske krize, naročito za najranjivije skupine. Sudbine djece iz Borga zadivit će vas ih dok u isto vrijeme gutate obilne knedle. Znat ćete točno što biste i kako drugačije, ali priču nećete moći zaustaviti bez da je osiromašite. Zamislit ćete se nad vlastitim odlukama i postati iskreni u priznanju što ste sve činili radi drugih.
Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje
A ako stvarno volite nogomet (ja ne), dobit ćete i dodanu poslasticu. Samo morate pratiti Premiership (toliko ipak znam).
Za kraj vam donosim nekoliko najdražih redaka, samu esenciju čitave knjige:
Nekoliko trenutaka. Ljudsko biće, svako ljudsko biće, ima tako malo nestalnih šansi da bude svjesno sebe, da se otpusti od vremena i prepusti trenutku. I da voli nekoga bez ikakvih granica. Da eksplodira od strasti. Nekoliko puta u dječjoj dobi, možda, za one od nas kojima je bilo dopušteno biti djecom. A nakon toga, koliko udaha smijemo udahnuti izvan granica koje nas sputavaju? Koliko nas čistih osjećaja tjera da glasno viknemo, bez osjećaja srama? Koliko prilika imamo da osjetimo blagoslov zaborava?

Strast je zapravo djetinjasta. Banalna i naivna. Nije to nešto što učimo – instinktivna je i preplavljuje nas. Mijenja nas. Nosi nas u bujici. Ostali osjećaji pripadaju zemlji, ali strast nastanjuje svemir. Zato strast nešto vrijedi. Ne zbog onoga što nam daje, već stoga što zahtijeva da riskiramo. Naše dostojanstvo. Čuđenje i zgražanje okoline. Njihovo odmahivanje glavama.
Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje
Izdavač: Fokus
S engleskog prevela: Tamara Kunić
🌟🌟🌟🌟🌟
Reading Time:

31. svi 2020.

Dukatos torta
15:250 Comments
Kao inspiracija za ovu tortu poslužio je Dukatov Dukatos Divine jogurt s okusom bijele čokolade, badema i kokosa. Torta se sastoji od 4 sloja: biskvit s prženim bademima, krema od kokosa, krema od Dukatos jogurta i malo ganachea od bijele čokolade. Ne može bolje!😋 Recept pročitajte u nastavku.



BISKVIT:
4 bjelanjka (jaja srednje veličine)
Prstohvat soli
4 žlice šećera
10 dag mljevenih, blago prženih badema
4 žlice brašna
Pola praška za pecivo

PRELJEV ZA BISKVIT:
1 vanilin šećera
8 žlica mlijeka

Bjelanjke i sol pjenasto umutite mikserom. Dodajte jednu po jednu žlicu šećera i miksajte dok ne dobijete glatku i sjajnu smjesu. Na kraju ručno umiješajte brašno pomiješano s bademima i praškom za pecivo. Izlije u kalup za tortu promjera 26 cm (prethodno ga obložite papirom za pečenje). Pecite na 180 stupnjeva 10ak minuta. Kad se biskvit ohladi, prelijte ga mlakim preljevom (zakuhajte mlijeko i vanilin šećer pa malo ohladite). Biskvit ostavite u kalupu za tortu pa na njega mažite kreme (redoslijed je u nastavku recepta).

KREMA OD KOKOSA:
3 žumanjka
3 žlice šećera
3 žlice brašna
1 vanilin šećer
5 dag kokosovog brašna
4 dl mlijeka
10 dag margarina

Mikserom izmiješajte žumanjke, šećer, vanilin šećer, brašno i malo mlijeka. Ostatak mlijeka i kokosovo brašno stavite na vatru da zavrije (povremeno promiješajte). Kad zavrije, dodajte smjesu s brašnom i miješajte dok se ne zgusne. Skinite s vatre i prekrijte prozirnom folijom. U ohlađeno umiksajte margarin sobne temperature.

DUKATOS KREMA:
2 dl vrhnja za šlag
2 Dukatos jogurta s bademima, bijelom čokoladom i kokosom
1 vrećica mljevene bijele želatine
4 žlice hladne vode

Vrhnje za šlag umutite mikserom, ali ne prečvrsto. Zatim umiješajte Dukatos jogurte. Na kraju umiksajte pripremljenu želatinu (Želatinu i vodu pomiješajte i ostavite 10ak minuta da nabubri. Nakon toga je otopite, ali ne na izravnoj vatri, najbolje je otopiti je na pari). Ako koristite vrhnje za šlag koje nije zalađeno, dodajte i 5 dag šećera u prahu. Kremu premažite preko kreme od kokosa. Dok pripremate ganache od bijele čokolade, tortu stavite u hladnjak da se krema od Dukatosa malo ohladi.

GANACHE OD BIJELE ČOKOLADE:
15 dag bijele čokolade
5 žlica vrhnja za šlag

Na pari otopite bijelu čokoladu i slatko vrhnje , ostavite da se malo prohladi (dok se hladi, promiješajte nekoliko puta) pa prelijete preko Dukatos kreme.






Reading Time:

24. svi 2020.

Kako sam naučila sve o dojenju, ali na teži način...
19:510 Comments
Dojenje je, čini mi se, uvijek aktualna tema. Kao i osuđivanje, očito 🙄. Moraš dojiti, ne moraš se mučiti, fuj, tko to doji toliko dugo, nemaš dovoljno mlijeka, tvoje mlijeko nije dovoljno jako itd... Ima toga još, nekako mi se čini i previše. Ljudi, ostavite se gluposti i malo više gledajte svoja posla i probleme, jer nije da ih kao društvo nemamo.

Svatko tko je rodio ili proveo neko vrijeme s rodiljom zna da je žena kad rodi pod nevjerojatnim utjecajem hormona. Često joj se onda još netko sa strane naćuli (kad moram tako reći) dijeliti pametne savjete 🤔. Iskreno, ja nisam ništa htjela slušati, a još sam (kao i većina žena) imala baby blues. Prestala sam dojiti davno, zapravo malca sam dojila punih 8 mjeseci, a sad ima skoro 3 godine. Pitate se zašto sam sada uopće odlučila pisati ovaj post? Sjećam se tih osjećaja kao da sam ih jučer doživljavala i (jedva) preživljavala. Pa rekoh, idem napisati svoje iskustvo, možda, ali samo možda nekome pomognem ❤️️.


Da se odmah na početku razumijemo, moje je mišljenje da je dojenje prirodno, dojenje je (nekad i nekim ženama) teško, dojenje je pozitivno (ali ne pod svaku cijenu). AD mlijeko možda nije idealna zamjena, ali jest zamjena i predstavlja hranu bebačima. Zbog toga mislim da nije lijepo reći: "Ah, opet to smeće!". A i nemojte suditi drugima. Nije lijepo. Mi i onako ne znamo cijelu priču. 😏

E sad, ajmo ispočetka! Ja ne spadam u red onih žena koje su bile ili jesu oduševljene trudnoćom 🤰. O, ne, nikako! Ako želite da vam to malo preciznije objasnim, dovoljno je reći kako sam povraćala minimum jednom dnevno, kako je bilo dana kada ništa nisam mogla staviti u usta, tu je i nenormalna bol u želucu, umor, probava i milijun drugih stvari. Sreća da to traje samo 9 mjeseci jer da kojim slučajem treba malo duže izdržati...eh, eh. 😬

E sad, funny thing, kada sam bila trudna taj prvi put nisam ništa željela znati o budućnosti (što je totalno čudno za mene jer ja sam znatiželjna. Pripisati ću to hormonima i strahu.). Danas kad gledam na to, pa iskreno, bila sam strašno glupa. To je zapravo jedina stvar zbog koje žalim u životu. Jer konstantno treba učiti i truditi se, znati sve o mogućim preprekama i suočiti se s njima. Većina nas (i ja naravno) ima svoje zamisli u vezi svega s bebom, tako i s dojenjem. Ono, staviš bebu na ciku i to je to. E, pa kada si ovakav sretnik kao ja to je sve samo ne tako 😵😂.

Jednoga lijepoga dana rodila sam na carski rez i za razliku od većine žena meni je mlijeko odmah došlo i to u poprilično velikim količinama. Pošto je mali imao žuticu, bio uspavan i nije baš pokazivao želju za potezanjem mlijeka, ja sam svako malo koristila pumpicu i budila cimerice tim milozvučnim aparatom. Nitko od medicinskog osoblja nije mi došao skoro dva dana. Jesam spomenula da je rodilište zagovornik dojenja? Ali dobro, s obzirom da nisam previše znala o toj temi, više manje koristila sam se jedinom stvari kojom sam mogla, mister mozgom. Naravno davala bi i malcu sisati, ali prvih mjesec dana se definitivno nisam usrećila, a veselo je bilo i drugi mjesec. Jednostavno nikako nismo kliknuli, a ja sam mlijeka imala u izobilju. Stoga ne čudi mastitis 😂. Nakon toga uslijedile su (iznimno) dosadne gljivice, blisteri i ranice, te minimum jednom tjedno zastoj mlijeka. Možda vam je poznat onaj divni osjećaj kada vam cijela dojka postane tvrda kao kamen. E, pa to je to. Uz to tu je bilo prisutno i neko bockanje, te hm...kako da to objasnim? Mislim da bi mi se prekinuo dotok krvi, te bi bradavica pobijelila. Zapravo to se zove Raynaudov fenomen ili vazospazam kod dojenja. Poprilično ljigav osjećaj. Bradavica na desnoj dojki mi je cijelo vrijeme bila nekako čudno nateknuta. Stalno sam kombinirala kupus/raštiku (da, zaudarala sam po tome), tople i hladne obloge, zezala se s dodatnim izdajanjem, mazala bradavice s Purelanom/Multi Mum kremom i tako dalje i tako dalje. 🤷
Uglavnom, prva dva mjeseca kombinirali smo Ad i dojenje. Svi su mi govorili da ću onda prijeći samo na Ad, međutim ja takva kakva jesam (Tvrdoglava 🤣 do krajnjih granica. Vjerujte mi, nitko mi nije niti do koljena u tome.), tjerala sam po svome i došla do toga da samo dojimo. To je potrajalo još nekoliko mjeseci (ukupno 8), a onda je malac sam odbio sisati iz grudi i prelazi na Ad te naposljetku samo na krutu hranu.
Tako sam ja uspješno prestala dojiti. Za divno čudo, bez nekakvih problema. A onda, jednog lijepog dana, godinu dana od prestanka dojenja, ja dobijem zastoj mlijeka (da ne bi bilo zabune, znate me, otišla sam do doktora koji mi je to potvrdio). Ti zastoji su se vraćali u nekoliko navrata i ta agonija je trajala nekoliko mjeseci. A onda jedan dan...shvatila sam u čemu je stvar...pojas od automobila. Da, da, suzdrzavam se da ne kažem nešto drugo 😤 - pojas. Ako ste, eto, sklone zastojima pripazite i na nosiljke za djecu. I one mogu izazvati zastoj u kanalićima. Nisam ni u tome mogla uživati, a htjela sam. Zapravo, ja sam uvjerena da i sam (krivi) pogled može to izazvati.

Nakon svega što sam napisala, mislim da vam ne moram objašnjavati kako sam se osjećala tih 8 mjeseci - doslovno kao govno 💩. U nijednom trenu se nisam mogla opustiti, jer jednom tjedno tu je, ako ništa drugo, bio zastoj mlijeka. Još k tome dodajte hormone i baby blues. Taman.

Neću vam sad pisati što i kako jer sigurno postoje osobe koje više znaju od mene. Napisat ću vam tek na što trebate pripaziti.

Prvo,morate imati na umu da će nekim ženama to ići kao od šale, a nekima nikako. Znam da ukoliko imate problema nije lako, međutim mislim da bi trebali napraviti i pokušati sve što je u vašoj moći, jer ako sam ja izdržala 8 mjeseci torture, vjerujte mi svatko može, bar mjesec, dva. Radi bebe, ali i radi vas samih. Ako vam ne ide od ruke, možda se budete grozno osjećali, ali to je u redu. Niste sami i pomoć je uvijek dostupna (Rode su dostupne na internet straniciFacebooku i na telefonima - 091 22 77 220; 01 61 77 520 i cure zbilja imaju korisne savjete). Ako zbilja ne možete, odlučite odustati i to je u redu. Sve skupa nije vrijedno vašeg mentalnog zdravlja. 🤷

Još nešto o čemu treba voditi računa je i hvat. Jako bitna stavka, meni je trebalo 2 mjeseca. Bit je u tome da bi cijela bradavica i što veći dio aureole (posebno onaj donji) morali biti u bebinim ustima, na način da je bebin jezik s donje strane, a usne izvijene. Problem je ako jezik vrluda po bradavici, jer na taj način lako dolazi do blistera i ranica.

Vjerojatno tu ima još stvari za nadodati pa ako se sjetim lako ću dopisati. Ne, dojenje ne mora biti lako i eto meni nije bilo, ali mogu reći da sam zbilja ponosna na sebe 💪. Osobno, meni je ovo bila najteža stvar u životu, a možda se sjećate da sam prošla operaciju na mozgu. Neusporedivo. Sad me pomalo hvata anksioznost od dojenja, a uskoro ću ponovno to morati proći. Pa do idućeg puta kad se odlučim žaliti lijep pozdrav, A. ❤️️
Reading Time:

17. svi 2020.

Bila jednom jedna rijeka - knjiški (os)vrt
19:150 Comments

Znam da mnogima od vas, a nekada i meni, već na uši izlazi priča o karanteni kao godišnjem odmoru u kojem postajemo kreativne, bolje verzije sebe, napredujemo, učimo i evoluiramo brže nego ijedan virus. No, moram joj priznati da je neke stvari u meni probudila. Za one koje više zanima recenzija knjige, a manje moja malenkost, označit ću gdje prestaje osobni uvod u maniri sentimentalnoga starca.

Vrativši se privremeno u rodno mjesto te prigrlivši miran seoski život, počela sam se prisjećati stvari u kojima sam uživala kao dijete. Njih nije bilo mnogo, moram priznati, i time razbiti iluziji o idili suživota čovjeka i prirode. Priroda je doduše bila idilična, ljudi malo manje.
Jedno od tih veselja bile su beskrajne šetnje šumama i livadama, otkrivanje novih skrivenih puteljaka, praćenje životinjskih stopa i jedna neobična potraga. Povremeno smo smišljali priče o Indijancima koji žive ,,točno iza onoga brda'' ili o ratovima koji su se sigurno odvijali ,,baš iza onih stijena''. Nikada ništa konkretno nisam pronašla, osim besplatnih božićnih ukrasa, ali u potrazi sam znala uživati kao malo tko. Često sam u njoj bila usamljena, ali nikada nesretna. Imala sam svoju maštu, beskrajnu nadu i želju za životom koju sam uspjela sačuvati čak i od samoga odrastanja.
Drugo veselje bile su knjige. U početku raspadnuti primjerci kućne biblioteke koja je na selu, razumjet će te, prilično oskudna i svodi se na praktične naslove poput kuharica, atlasa, lektira i molitvenika. A onda sam krenula u školu i saznala da tamo djecu tjeraju čitati. Bilo mi je to smiješno, zašto odrasli misle da bi to ikome bila kazna. Zato mi nije bilo jasno kada je neimenovani dječak iz razreda rekao da mu roditelji nisu posudili knjigu. Nisam o tome do tada razmišljala – odakle dolaze knjige – budući da su se moje uredno pojavljivale na stolu točno određenoga datuma, a jednako elegantno nestajale kada bi došlo vrijeme za to, iako sam iskreno neke od njih htjela zadržati (Bijeli jelene, gledam te). Poželjela sam i sama saznati gdje se nalazi to magično mjesto. Bez puno truda uspjela sam nagovoriti roditelje da me povedu. Blagodati permisivnosti, providnost ili sažaljenje nad djetetom bujne mašte, tko bi znao. Bila je to ljubav na prvi njuh. Najslađi labirint, lunapark skrojen po mojoj mjeri. Sjećam se i razočaranja kada sam shvatila da kući mogu ponijeti samo tri primjerka. Zar tako malo? Da, ali možeš doći opet. Ne znam je li teta knjižničarka bila spremna na to da je shvatim ozbiljno. Tada je knjižnica u Šibeniku bila mala i skučena te sumnjam kako bi danas bila pretjerano oduševljena prizorom. U dječjim očima svijet je ipak drugačiji.
Treće – i posljednje – bilo je pisanje. Spomenari, dnevnici, notesi, rokovnici…oduvijek su bili žitelji mojih ladica i polica. Bilo je tu pomalo opsesije i pokušaja uvođenja reda, ali i puno čistog užitka. Vrijeme je prolazilo, šetnje zamijenilo sjedenje. Čitanje i pisanje postali su dio utrke za rezultatom i zadovoljavanje tuđih formi, a sve manje užitak. Tada sam prije 3 godine prelomila i krenula s pisanjem romana koji vjerojatno nikada neće biti dovršen. Unatoč tome, dala sam mu svaki slobodan trenutak i nadala se da će me vratiti na početak. To se nije dogodilo. Pokrenule smo i blog, no ni to nije sasvim pomoglo. Imala sam osjećaj da mi nedostaje nešto što nikad nisam ni imala. Moja potraga se nastavila i nisam pokušavala njome ovladati. Tekla je poput rijeke, mirno ili divlje. A onda…
Voda me oduvijek privlačila, smirivala, izazivala. Ne znate koja će se kiša pretvoriti u bujicu niti kada je temperatura mora dovoljno dobra dok u nju ne uronite. Voda može poprimiti bilo koji oblik, što znači da je njoj sve moguće. Nekada nas kažnjava, nekada miluje. Donosi ili odnosi. Osim toga, dio je nas i tu mora biti neka tajna veza.
***********************************************************************************************************

Naslovnica me privukla na prvu, dok o knjizi nisam znala ama baš ništa osim naslova. Nisam čak niti povezala autoricu sa popularnim romanom Trinaesta priča, niti sam taj isti roman čitala (ironično, ali tu me naslovnica totalno odbijala). Kod Knjigolegice možete vidjeti kako izgleda original na engleskom, koji je još i ljepši. Srećom, nešto u opisu brzo me ''kupilo'' i požurila sam je naručiti. Nekoliko dana kasnije, družile smo se sa fotoaparatom uz obližnji potok koji je bez pogovora glumio rijeku. Zabrinulo me njezinih masnih 400 i kusur stranica te sam je već zamišljala na dnu hrpice koja čeka prvo čitanje. A onda me otpratila na spavanje. Iduće jutro nisam mogla dočekati mirna. Otkazala sam sve planove, kojih ionako nije bilo puno. Preskočila sam čak i šetnju, mobitel jedva pogledala. Nestrpljivo sam čekala svaki sljedeći zavoj u priči, mrštila se u nevjerici, gutala sitne knedle zadovoljstva zbog vješto ubačenih elemenata romantike te strahovala od osjećaja napuštanja jednom kad se ova rijeka zaustavi.

Uzduž granica ovoga svijeta nalaze se drugi.Postoje mjesta na kojima je moguće prijeći.Ovo je jedno od njih.

Rijeka Temza, od Crickladea na zapadu do Oxforda na istoku, prepuna je svratišta u kojima se zimi gotovo ništa ne događa. Labud je jedno od tih, gdje redoviti posjetitelji vrijeme krate prepričavanjem starih priča na nove načine. Te večeri pripovijedanje je naglo prekinuto kada im je na vrata došao nepoznati, ranjeni stranac. No, nije došao sam. Sa sobom je donio – kako su nekoliko dugih sati svi vjerovali – tijelo prekrasne, ali beživotne djevojčice.

Kada ona naglo oživi, svi se pitaju je li posrijedi pogrešna procjena, čudo ili neka druga vrsta nadnaravnoga događaja. Nažalost, dijete je posve nijemo i ne može im objasniti otkuda dolazi ni što se točno dogodilo, kao ni stranac. A bez toga, javlja se mnoštvo priča, jedna nevjerojatnija od druge.

Misterij pokušavaju odgonetnuti ljudi čije su sudbine redom obilježene velikim tragedijama. Mlada majka kojoj je dijete iste dobi oteto prije dvije godine, uvjerena je kako joj je rijeka vratila oduzeto. Problematični sin zemljoposjednika zatajio je vlastito dijete iste dobi, koju bi zabrinuti baka i djed rado zbrinuli. A tu je i zagonetna usidjelica koja živi uz rijeku i u djetetu prepoznaje svoju mlađu sestru.

Tko je u pravu? Prije nego išta saznamo, rijeka će nas upoznati s plejadom likova bez kojih bi ova priča bila kao i svaka druga, odvest će nas na mjesta gdje se sudaraju znanje, magija i želja. Vrijeme radnje smješteno je u čudnovati prostor između praznovjerja i razvoja znanosti poput psihologije i genetike, čiji se uzlet može naslutiti. Kada se susretnemo s neobjašnjivim, tražimo odgovore u sebi i drugima. Kada dođemo do zida, ne preostaje nam ništa drugo nego se prepustiti…

Dugo već nisam pročitala tekst koji bi u meni probudio toliko složenih osjećaja koje je trebalo prepoznavati gotovo sloj po sloj. Čitavo čitanje iščekivala sam novu priču, radovala se upoznavanju s likovima koji donose zaokret za zaokretom, živjela u nadi s onima koji su priželjkivali djevojčicu, osjećala neopisivu količinu ljubavi prema svemu što je simbolizirala, uživala u naraciji i lakoći s kojom me svaki redak vodio na mjesta koja sam davno zaboravila. O svakome od ovih likova mogli ste zamisliti ili napisati još jednu priču, ništa manje uzbudljivu - na neki staromodan način. Dok sam ju čitala samoj sebi, nisam osjećala vrijeme ni umor. Bilo je to posve čarobno i emotivno iskustvo, kao da me sama spisateljica ili neka druga majčinska figura nježno uspavljuje i drži budnom u isto vrijeme. Taj intimni dojam nije samo plod moje mašte, jer se autorica i sama obraća čitatelju na kraju romana i to je bio zadnji udarac u moj srčani organ.

Konačno sam shvatila zašto mi je knjiga toliko bliska. Ona je poput vode, neodređena. Može poprimiti svaki žanr, ne možete je strpati u jednu kategoriju. Ne možete opisati čitatelja kojemu bi se sigurno dopala ili ne. Neće ju moći prepričati i zapravo jedini način da ju doživite je da u nju uplivate. Baš kao u vodu. Nikada ovo nisam napisala, i možda još dugo neću ponovno, ali ovu knjigu morate pročitati. Skupit ću zube, zanemariti činjenicu da nisam toliko utjecajna da bi to od vas tražila, a zauzvrat si učinite uslugu i zamislite na trenutak da jesam. Udahnite, uronite i vratite mi se sa svojim dojmovima. Bit ću na mostu koji spaja sanjare i ovakve priče još dugo...

Reading Time:
My Poor April – od Tel Aviva do Mediterana i dalje
16:500 Comments
Karantena mi uporno na nos nabija dvije stvari. Silno joj je, naime, važno da ih ne smetnem s uma ni u jednome trenutku. Prva je činjenica da ne mogu i još dugo neću smjeti, a ni željeti putovati. Medijski facilitirano vjerovanje kako je virus jači negdje vani, dokidanje opcija crash-anja po tuđim kaučima i histerija oko javnoga prijevoza učinile su svoje, barem u mome slučaju. Ne znam ni što bih ubrojila pod posljednje putovanje, pa rastežem tu nezgrapno nadobudnu definiciju do vikend izleta i škrtih jednodnevnih posjeta u kojima ,,naprosto nije imalo smisla plaćati noćenje kad smo toliko blizu''. Sada mi je žao što nisam prespavala u još pokojem lažno oglašenomu hostelu sumnjivo nategnutih zvjezdica na Booking-u. Amsterdam od prije točno 5 godina, dugi period istraživanja Lijepe nam Naše, hrpa izjalovljenih planova, prihajanja po Slovenijo…

Druga činjenica još je poraznija, s još neizvjesnijim rokom trajanja (ili prolaženja, kako se uzme). Žongliranje rada od kuće, života u 4 zida, praćenje vijesti i patetičnih pokušaja suzbijanja online rastrošnosti uz sumanutu potragu za davno ubijenom kreativnosti dovele su do jedine logične posljedice – moja koncentracija nalik je izbušenoj meti za uvježbavanje snajperista. Ne znam kojim bi je čudom oživjela, jer ne radi se o jeftinom buketu tulipana iz Lidla u koje ću usuti malo šećera razblaženoga sa toplom vodom. Ona bi trebala biti esencijalni dio moje osobnosti, karta za bolje sutra, moć ravna sposobnosti da na grupnim okupljanjima, koja su već neko vrijeme fantasy razglednice, prepoznate jedinu single osobu.

No, da nije sve tako crno, pobrinuo se drugi dio moje osobnosti. Ta nuklearna problem-solver jezgra koja se automatski prikopča na nevidljivi bazen beskonačnih opcija…pa da! Čitat ću o putovanjima. A pošto nemam mozga za normalno čitanje, čitat ću kratke priče! Ili pak na drugim jezicima (pod jezicima mislim na srpski i engleski, to je otprilike moj poliglotski domet). S time da će čitanje na engleskom morati pričekati dostavu paketa sa Book Depository-a i Amazona. Unatoč rastuće prštućoj motivaciji na početku, moj je travanj bio prilično siromašan. Dijelom jer sam nakon dugo vremena s uzbuđenjem planirala rođendansko slavlje. Okruglo je ipak okruglo. Od malene hrpice koju sam uključila u ovo eksperimentiranje, poželjela sam ukratko zabilježiti dojmove za 2 knjige, posve dijametralno suprotne. (od riječi ''recenzija'' odustajem, uz zvuke Olivera u identičnoj ,,tko sam ja da ti sudim'' situaciji). O trećoj pročitanoj dosta su već pisale divne Knjige su moj svijet i Bibliovca pa neću duljiti (čitaj piliti) o tome. 

Etgar Keret izraelski je pisac koji me svojim stilom neodoljivo podsjeća na legendarnoga Kishona. Obojica s jednakom lakoćom koriste jednostavan jezik, humor koji razblažuje tešku svakodnevnicu i podsjećaju čitatelja kako ponekad manje zbilja može biti više. Njegovih Sedam dobrih godina opisuje period u kojem je, zajedno sa svojim ocem, gledao odrastanje sina Leva. Ove kratke priče fantastična su kombinacija ugodnoga pripovijedanja, blagoga humora i dnevnoga sanjarenja, bez uplitanja u duboke teme koje su tu više kao paravan glavnoj radnji koja se odvija uglavnom unutar njegove obitelji. Piše na donekle ideološki suh, informativan način kojim se ipak uspješno dotiče i stanja u društvu – njegov sin, naime, rođen je usred terorističkoga napada na Tel Aviv, dok su njegovi preci preživjeli Holokaust. On sam nosi teret tzv. sekundarne traume i često se pribojava antisemitskih komentara čak i vlastite publike, osjeća neobičnu povezanost s Poljskom - zemljom iz koje su njegovi preci bježali pred nacističkom okupacijom i u kojoj se osjeća pomalo kao kod kuće. Znala sam da ću ovu knjigu progutati čim sam ju prvi puta ugledala na Frakturinom webshopu. U osvrtu koji je objavljen na portalu Moderna vremena jedna mi se rečenica urezala u svijest: Humor je u književnosti prečesto podcijenjen. Zar nije? Kad god pregledavam kategorije knjiga, humor mi bude dosta nisko na prioritetima. A zašto, ni sama ne znam. Nije da se ne volim smijati. Nije da nam toga sada ne treba, možda više nego ikada. Keret mi je na najbolji mogući način vratio sve uloženo i toplo ga preporučam svima željnima smijeha, ali i gotovo usputne mudrosti koja vas neće uvrijediti svojom nametljivosti.


Druga knjiga…eh, to je druga priča. Ako je Keret epifanija smijeha, koji je pak odraz života, Cees Nooteboom je njegov davno prognani brat. Kada sam prvi put vidjela naslovnicu od Noću dolaze lisice, nešto se u meni upalilo. Ne doslovno kao crvuljak, no osjetila sam želju da uniđem u te korice s kojih me bockala ilustracija ljubavnoga čina između žigice i lisice. Pitam se što bi Freud imao za reći na temu…

Kasnije sam doznala kako je Nooteboom prilično slavan nizozemski pisac, pjesnik, erudit…uglavnom, jako plodonosan i mudar građanin staroga kova. Neki našega Jergovića uspoređuju s njim, no nisam dovoljno kompetentna za takve prosudbe. Njegov stil pisanja nije nimalo plitak i jednostavan, nego sve suprotno od toga. Kroz ukupno 8 pripovjedaka, osvrće se na iskonski urođenu temu postojanja između života i smrti te onoga od čega se većina naših života sastoji, a to su odnosi. Odnosi u kojima stvaramo vlastita otočja, grozdove spasa od otuđenja i prokletstva lutanja. Njegov stil pisanja je metaforičan, brutalno kritičan prema ljudskoj prirodi, melankoničan u toj mjeri da je potrebno za njega odabrati pravo vrijeme, a možda i mjesto. U svakoj od priča zbiva se određeni gubitak, povremeno ispričan iz više uglova od kojih je pomalo smiješno otkriti koliko se duboko razlikuju. Muško-ženski odnosi, gubitak, bolest i smrt, prisilni rastanci, ovisnosti, vječna prijateljstva, maske koje nosimo pred vanjskim svijetom i patnja za odmorištem od istih…sve su to teme u kojima Cees nastoji uloviti vjernu presliku jedinih istinski važnih životnih iskustava. Onih koje pamtimo. Onih nad kojima strepimo…Moram priznati da mi je bilo teže doći do kraja, ali ne mogu se odlučiti je li to bilo zbog koncentracije ili sam htjela ostati u tome njegovom melankoličnom bazenu što dulje. Što je prilično hrabro s obzirom na vremena u kojima živimo. Najviše mi se svidjela priča o Pauli – iz njezine perspektive. Ona progovara o nesuđenoj ljubavi, strahu od intimnosti, vječnoga bijega pred samim sobom, prešutno maskiranim u življenje punim plućima kojim nerijetko izazivamo zavist pred okolinom koja nije sklona suosjećati nad time. Mogla bih pisati zbilja dosta, no kako se radi o kratkim pričama, besmisleno je pokušavati prenijeti fabulu. Jedino što vam mogu donijeti u ovome izlaganju moji su sirovi dojmovi. Odmah po završetku odlučila sam kako moram pročitati sve što je taj čovjek ikada napisao, počevši sa Skitnjama do Santiaga. On je jedan od onih pisaca koji vam uspori vrijeme i prouzrokuje neopisivu nelagodu iz želuca od koje, kada se konačno otrgnete, možete samo još više zavoljeti život. Tanka je granica između iskustva i negiranja, između rasta i nestajanja. Za kraj, Cees postavlja jednu zastrašujuću hipotezu – zar u svijetu, koji nas je naučio da je ljudski bojati se smrti, nema mjesta za mogućnost da jednim skrivenim dijelom sebe možemo za njom povremeno čak i žudjeti?


Reading Time:
life.couch. Pokreće Blogger.

Istaknuti post

Najbolje od 2022.

Dragi svi, jedan neizrečeni plan bez roka trajanja je truditi se donositi zanimljiv sadržaj, a vjerujem da ne može zanimljivije od ovoga: up...

Impressum