Svatko tko je rodio ili proveo neko vrijeme s rodiljom zna da je žena kad rodi pod nevjerojatnim utjecajem hormona. Često joj se onda još netko sa strane naćuli (kad moram tako reći) dijeliti pametne savjete 🤔. Iskreno, ja nisam ništa htjela slušati, a još sam (kao i većina žena) imala baby blues. Prestala sam dojiti davno, zapravo malca sam dojila punih 8 mjeseci, a sad ima skoro 3 godine. Pitate se zašto sam sada uopće odlučila pisati ovaj post? Sjećam se tih osjećaja kao da sam ih jučer doživljavala i (jedva) preživljavala. Pa rekoh, idem napisati svoje iskustvo, možda, ali samo možda nekome pomognem ❤️️.
Da se odmah na početku razumijemo, moje je mišljenje da je dojenje prirodno, dojenje je (nekad i nekim ženama) teško, dojenje je pozitivno (ali ne pod svaku cijenu). AD mlijeko možda nije idealna zamjena, ali jest zamjena i predstavlja hranu bebačima. Zbog toga mislim da nije lijepo reći: "Ah, opet to smeće!". A i nemojte suditi drugima. Nije lijepo. Mi i onako ne znamo cijelu priču. 😏
E sad, ajmo ispočetka! Ja ne spadam u red onih žena koje su bile ili jesu oduševljene trudnoćom 🤰. O, ne, nikako! Ako želite da vam to malo preciznije objasnim, dovoljno je reći kako sam povraćala minimum jednom dnevno, kako je bilo dana kada ništa nisam mogla staviti u usta, tu je i nenormalna bol u želucu, umor, probava i milijun drugih stvari. Sreća da to traje samo 9 mjeseci jer da kojim slučajem treba malo duže izdržati...eh, eh. 😬
E sad, funny thing, kada sam bila trudna taj prvi put nisam ništa željela znati o budućnosti (što je totalno čudno za mene jer ja sam znatiželjna. Pripisati ću to hormonima i strahu.). Danas kad gledam na to, pa iskreno, bila sam strašno glupa. To je zapravo jedina stvar zbog koje žalim u životu. Jer konstantno treba učiti i truditi se, znati sve o mogućim preprekama i suočiti se s njima. Većina nas (i ja naravno) ima svoje zamisli u vezi svega s bebom, tako i s dojenjem. Ono, staviš bebu na ciku i to je to. E, pa kada si ovakav sretnik kao ja to je sve samo ne tako 😵😂.
Jednoga lijepoga dana rodila sam na carski rez i za razliku od većine žena meni je mlijeko odmah došlo i to u poprilično velikim količinama. Pošto je mali imao žuticu, bio uspavan i nije baš pokazivao želju za potezanjem mlijeka, ja sam svako malo koristila pumpicu i budila cimerice tim milozvučnim aparatom. Nitko od medicinskog osoblja nije mi došao skoro dva dana. Jesam spomenula da je rodilište zagovornik dojenja? Ali dobro, s obzirom da nisam previše znala o toj temi, više manje koristila sam se jedinom stvari kojom sam mogla, mister mozgom. Naravno davala bi i malcu sisati, ali prvih mjesec dana se definitivno nisam usrećila, a veselo je bilo i drugi mjesec. Jednostavno nikako nismo kliknuli, a ja sam mlijeka imala u izobilju. Stoga ne čudi mastitis 😂. Nakon toga uslijedile su (iznimno) dosadne gljivice, blisteri i ranice, te minimum jednom tjedno zastoj mlijeka. Možda vam je poznat onaj divni osjećaj kada vam cijela dojka postane tvrda kao kamen. E, pa to je to. Uz to tu je bilo prisutno i neko bockanje, te hm...kako da to objasnim? Mislim da bi mi se prekinuo dotok krvi, te bi bradavica pobijelila. Zapravo to se zove Raynaudov fenomen ili vazospazam kod dojenja. Poprilično ljigav osjećaj. Bradavica na desnoj dojki mi je cijelo vrijeme bila nekako čudno nateknuta. Stalno sam kombinirala kupus/raštiku (da, zaudarala sam po tome), tople i hladne obloge, zezala se s dodatnim izdajanjem, mazala bradavice s Purelanom/Multi Mum kremom i tako dalje i tako dalje. 🤷
Uglavnom, prva dva mjeseca kombinirali smo Ad i dojenje. Svi su mi govorili da ću onda prijeći samo na Ad, međutim ja takva kakva jesam (Tvrdoglava 🤣 do krajnjih granica. Vjerujte mi, nitko mi nije niti do koljena u tome.), tjerala sam po svome i došla do toga da samo dojimo. To je potrajalo još nekoliko mjeseci (ukupno 8), a onda je malac sam odbio sisati iz grudi i prelazi na Ad te naposljetku samo na krutu hranu.
Tako sam ja uspješno prestala dojiti. Za divno čudo, bez nekakvih problema. A onda, jednog lijepog dana, godinu dana od prestanka dojenja, ja dobijem zastoj mlijeka (da ne bi bilo zabune, znate me, otišla sam do doktora koji mi je to potvrdio). Ti zastoji su se vraćali u nekoliko navrata i ta agonija je trajala nekoliko mjeseci. A onda jedan dan...shvatila sam u čemu je stvar...pojas od automobila. Da, da, suzdrzavam se da ne kažem nešto drugo 😤 - pojas. Ako ste, eto, sklone zastojima pripazite i na nosiljke za djecu. I one mogu izazvati zastoj u kanalićima. Nisam ni u tome mogla uživati, a htjela sam. Zapravo, ja sam uvjerena da i sam (krivi) pogled može to izazvati.
Nakon svega što sam napisala, mislim da vam ne moram objašnjavati kako sam se osjećala tih 8 mjeseci - doslovno kao govno 💩. U nijednom trenu se nisam mogla opustiti, jer jednom tjedno tu je, ako ništa drugo, bio zastoj mlijeka. Još k tome dodajte hormone i baby blues. Taman.
Neću vam sad pisati što i kako jer sigurno postoje osobe koje više znaju od mene. Napisat ću vam tek na što trebate pripaziti.
Prvo,morate imati na umu da će nekim ženama to ići kao od šale, a nekima nikako. Znam da ukoliko imate problema nije lako, međutim mislim da bi trebali napraviti i pokušati sve što je u vašoj moći, jer ako sam ja izdržala 8 mjeseci torture, vjerujte mi svatko može, bar mjesec, dva. Radi bebe, ali i radi vas samih. Ako vam ne ide od ruke, možda se budete grozno osjećali, ali to je u redu. Niste sami i pomoć je uvijek dostupna (Rode su dostupne na internet stranici, Facebooku i na telefonima - 091 22 77 220; 01 61 77 520 i cure zbilja imaju korisne savjete). Ako zbilja ne možete, odlučite odustati i to je u redu. Sve skupa nije vrijedno vašeg mentalnog zdravlja. 🤷
Još nešto o čemu treba voditi računa je i hvat. Jako bitna stavka, meni je trebalo 2 mjeseca. Bit je u tome da bi cijela bradavica i što veći dio aureole (posebno onaj donji) morali biti u bebinim ustima, na način da je bebin jezik s donje strane, a usne izvijene. Problem je ako jezik vrluda po bradavici, jer na taj način lako dolazi do blistera i ranica.
Vjerojatno tu ima još stvari za nadodati pa ako se sjetim lako ću dopisati. Ne, dojenje ne mora biti lako i eto meni nije bilo, ali mogu reći da sam zbilja ponosna na sebe 💪. Osobno, meni je ovo bila najteža stvar u životu, a možda se sjećate da sam prošla operaciju na mozgu. Neusporedivo. Sad me pomalo hvata anksioznost od dojenja, a uskoro ću ponovno to morati proći. Pa do idućeg puta kad se odlučim žaliti lijep pozdrav, A. ❤️️
.jpg)
Nema komentara: