Znam da mnogima od vas, a nekada
i meni, već na uši izlazi priča o karanteni kao godišnjem odmoru u kojem postajemo
kreativne, bolje verzije sebe, napredujemo, učimo i evoluiramo brže nego ijedan
virus. No, moram joj priznati da je neke stvari u meni probudila. Za one koje
više zanima recenzija knjige, a manje moja malenkost, označit ću gdje prestaje
osobni uvod u maniri sentimentalnoga starca.
Vrativši se privremeno u rodno mjesto
te prigrlivši miran seoski život, počela sam se prisjećati stvari u kojima sam
uživala kao dijete. Njih nije bilo mnogo, moram priznati, i time razbiti
iluziji o idili suživota čovjeka i prirode. Priroda je doduše bila idilična,
ljudi malo manje.
Jedno od tih veselja bile su beskrajne
šetnje šumama i livadama, otkrivanje novih skrivenih puteljaka, praćenje
životinjskih stopa i jedna neobična potraga. Povremeno smo smišljali priče o Indijancima
koji žive ,,točno iza onoga brda'' ili o ratovima koji su se sigurno odvijali
,,baš iza onih stijena''. Nikada ništa konkretno nisam pronašla, osim besplatnih
božićnih ukrasa, ali u potrazi sam znala uživati kao malo tko. Često sam u njoj
bila usamljena, ali nikada nesretna. Imala sam svoju maštu, beskrajnu nadu i
želju za životom koju sam uspjela sačuvati čak i od samoga odrastanja.
Drugo veselje bile su knjige. U
početku raspadnuti primjerci kućne biblioteke koja je na selu, razumjet će te,
prilično oskudna i svodi se na praktične naslove poput kuharica, atlasa, lektira
i molitvenika. A onda sam krenula u školu i saznala da tamo djecu tjeraju
čitati. Bilo mi je to smiješno, zašto odrasli misle da bi to ikome bila kazna.
Zato mi nije bilo jasno kada je neimenovani dječak iz razreda rekao da mu
roditelji nisu posudili knjigu. Nisam o tome do tada razmišljala – odakle dolaze
knjige – budući da su se moje uredno pojavljivale na stolu točno određenoga
datuma, a jednako elegantno nestajale kada bi došlo vrijeme za to, iako sam
iskreno neke od njih htjela zadržati (Bijeli jelene, gledam te). Poželjela sam
i sama saznati gdje se nalazi to magično mjesto. Bez puno truda uspjela sam
nagovoriti roditelje da me povedu. Blagodati permisivnosti, providnost ili
sažaljenje nad djetetom bujne mašte, tko bi znao. Bila je to ljubav na prvi
njuh. Najslađi labirint, lunapark skrojen po mojoj mjeri. Sjećam se i
razočaranja kada sam shvatila da kući mogu ponijeti samo tri primjerka. Zar
tako malo? Da, ali možeš doći opet. Ne znam je li teta knjižničarka bila
spremna na to da je shvatim ozbiljno. Tada je knjižnica u Šibeniku bila mala i
skučena te sumnjam kako bi danas bila pretjerano oduševljena prizorom. U
dječjim očima svijet je ipak drugačiji.
Treće – i posljednje – bilo je
pisanje. Spomenari, dnevnici, notesi, rokovnici…oduvijek su bili žitelji mojih
ladica i polica. Bilo je tu pomalo opsesije i pokušaja uvođenja reda, ali i
puno čistog užitka. Vrijeme je prolazilo, šetnje zamijenilo sjedenje. Čitanje i
pisanje postali su dio utrke za rezultatom i zadovoljavanje tuđih formi, a sve
manje užitak. Tada sam prije 3 godine prelomila i krenula s pisanjem romana
koji vjerojatno nikada neće biti dovršen. Unatoč tome, dala sam mu svaki
slobodan trenutak i nadala se da će me vratiti na početak. To se nije dogodilo.
Pokrenule smo i blog, no ni to nije sasvim pomoglo. Imala sam osjećaj da mi
nedostaje nešto što nikad nisam ni imala. Moja potraga se nastavila i nisam
pokušavala njome ovladati. Tekla je poput rijeke, mirno ili divlje. A onda…
Voda me oduvijek privlačila, smirivala,
izazivala. Ne znate koja će se kiša pretvoriti u bujicu niti kada je temperatura
mora dovoljno dobra dok u nju ne uronite. Voda može poprimiti bilo koji oblik,
što znači da je njoj sve moguće. Nekada nas kažnjava, nekada miluje. Donosi ili
odnosi. Osim toga, dio je nas i tu mora biti neka tajna veza.
***********************************************************************************************************
Naslovnica me privukla na prvu, dok o knjizi nisam znala ama baš ništa osim
naslova. Nisam čak niti povezala autoricu sa popularnim romanom Trinaesta
priča, niti sam taj isti roman čitala (ironično, ali tu me naslovnica totalno
odbijala). Kod Knjigolegice možete vidjeti kako izgleda original na engleskom, koji je još i
ljepši. Srećom, nešto u opisu brzo me ''kupilo'' i požurila sam je naručiti.
Nekoliko dana kasnije, družile smo se sa fotoaparatom uz obližnji potok koji je
bez pogovora glumio rijeku. Zabrinulo me njezinih masnih 400 i kusur stranica
te sam je već zamišljala na dnu hrpice koja čeka prvo čitanje. A onda me otpratila
na spavanje. Iduće jutro nisam mogla dočekati mirna. Otkazala sam sve planove,
kojih ionako nije bilo puno. Preskočila sam čak i šetnju, mobitel jedva
pogledala. Nestrpljivo sam čekala svaki sljedeći zavoj u priči, mrštila se u
nevjerici, gutala sitne knedle zadovoljstva zbog vješto ubačenih elemenata
romantike te strahovala od osjećaja napuštanja jednom kad se ova rijeka
zaustavi.
Uzduž granica ovoga svijeta nalaze se drugi.Postoje mjesta na kojima je moguće prijeći.Ovo je jedno od njih.
Rijeka Temza, od Crickladea na
zapadu do Oxforda na istoku, prepuna je svratišta u kojima se zimi gotovo ništa
ne događa. Labud je jedno od tih, gdje redoviti posjetitelji vrijeme krate
prepričavanjem starih priča na nove načine. Te večeri pripovijedanje je naglo
prekinuto kada im je na vrata došao nepoznati, ranjeni stranac. No, nije došao
sam. Sa sobom je donio – kako su nekoliko dugih sati svi vjerovali – tijelo prekrasne,
ali beživotne djevojčice.
Kada ona naglo oživi, svi se
pitaju je li posrijedi pogrešna procjena, čudo ili neka druga vrsta nadnaravnoga
događaja. Nažalost, dijete je posve nijemo i ne može im objasniti otkuda dolazi
ni što se točno dogodilo, kao ni stranac. A bez toga, javlja se mnoštvo priča, jedna nevjerojatnija od druge.
Misterij pokušavaju odgonetnuti ljudi čije su sudbine
redom obilježene velikim tragedijama. Mlada majka kojoj je dijete iste dobi
oteto prije dvije godine, uvjerena je kako joj je rijeka vratila oduzeto. Problematični
sin zemljoposjednika zatajio je vlastito dijete iste dobi, koju bi zabrinuti baka
i djed rado zbrinuli. A tu je i zagonetna usidjelica koja živi uz rijeku i u
djetetu prepoznaje svoju mlađu sestru.
Tko je u pravu? Prije nego išta saznamo, rijeka će nas upoznati s plejadom likova bez kojih bi ova priča
bila kao i svaka druga, odvest će nas na mjesta gdje se sudaraju znanje, magija
i želja. Vrijeme radnje smješteno je u čudnovati prostor između praznovjerja i razvoja
znanosti poput psihologije i genetike, čiji se uzlet može naslutiti.
Kada se susretnemo s neobjašnjivim, tražimo odgovore u sebi i drugima. Kada
dođemo do zida, ne preostaje nam ništa drugo nego se prepustiti…
Dugo već nisam pročitala tekst
koji bi u meni probudio toliko složenih osjećaja koje je trebalo prepoznavati
gotovo sloj po sloj. Čitavo čitanje iščekivala sam novu priču, radovala se upoznavanju s likovima
koji donose zaokret za zaokretom, živjela u nadi s onima koji su priželjkivali
djevojčicu, osjećala neopisivu količinu ljubavi prema svemu što je
simbolizirala, uživala u naraciji i lakoći s kojom me svaki redak vodio na mjesta
koja sam davno zaboravila. O svakome od ovih likova mogli ste zamisliti ili
napisati još jednu priču, ništa manje uzbudljivu - na neki staromodan način. Dok
sam ju čitala samoj sebi, nisam osjećala vrijeme ni umor. Bilo je to posve
čarobno i emotivno iskustvo, kao da me sama spisateljica ili neka druga
majčinska figura nježno uspavljuje i drži budnom u isto vrijeme. Taj intimni
dojam nije samo plod moje mašte, jer se autorica i sama obraća čitatelju na kraju
romana i to je bio zadnji udarac u moj srčani organ.
Konačno sam shvatila zašto mi
je knjiga toliko bliska. Ona je poput vode, neodređena. Može poprimiti svaki žanr,
ne možete je strpati u jednu kategoriju. Ne možete opisati čitatelja kojemu bi
se sigurno dopala ili ne. Neće ju moći prepričati i zapravo jedini način da ju
doživite je da u nju uplivate. Baš kao u vodu. Nikada ovo nisam napisala, i
možda još dugo neću ponovno, ali ovu knjigu morate pročitati. Skupit ću zube,
zanemariti činjenicu da nisam toliko utjecajna da bi to od vas tražila, a zauzvrat
si učinite uslugu i zamislite na trenutak da jesam. Udahnite, uronite
i vratite mi se sa svojim dojmovima. Bit ću na mostu koji spaja sanjare i ovakve priče još dugo...
.jpg)
Nema komentara: