Life Couch: Znanje
Prikazani su postovi s oznakom Znanje. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Znanje. Prikaži sve postove

29. ruj 2024.

 Atomske navike ili Mikro navike – koju čitati i zašto?
18:250 Comments

Za danas sam vam pripremila presjek dvaju popularnih naslova iz područja psihologije navika - Atomske navike i Mikro navike. Pa krenimo redom, od njihovih autora preko glavnih ideja do konačne usporedbe i preporuka.

Reading Time:

20. ruj 2024.

Priča jedne obitelji - Life Couch čita
10:580 Comments

Clara Dupont-Monod (1973) francuska je novinarka i književnica koja je karijeru započela u Cosmopolitanu, a od 2010-ih vodi književne programe i kolumne u raznim francuskim medijima. Objavila je nekoliko romana intrigantnih tematika i karaktera. Jedan od njih (La Folie du roi Marc) temelji se na mitu o Tristanu i Izoldi, dok drugi istražuju biografije Yvette od Huya i Eleanore Akvitanske, majke Richarda lavljeg srca. Roman S'adapter - Priča jedne obitelji - nagrađen je nagradom Prix Femina 2021. 


Reading Time:

31. srp 2024.

Što sam čitala u srpnju?
19:390 Comments




Pozdrav svijete!

Znate kako to već ide, ljeto je (prekratka) pauza od svakodnevnoga rada i strke, vrijeme u godini kad se sjetim da mi imamo blog i da bi valjalo skinuti prašinu s njega i malo iskoristiti ove prstiće za nešto što nije surova znanost 😀. Srpanj mi je bio dosta plodan što se čitanja tiče. Nekako se sve poklopilo - imala sam volje i vremena, došla sam na more, kupila ili dobila brdo naslova koji su me stvarno zanimali tako da sam na kraju, ako ne računamo rereadove, pročitala 6 knjiga. Rereadovi su mi bili Na marginama, O čemu govorim kada govorim o trčanju te Carrie Soto is back i ne znam koja od njih mi je draža.


Reading Time:

27. kol 2022.

Stotinu godina Lenni i Margot, Marianne Cronin
18:310 Comments

 ,,Život je kratak. Tako kreće opis knjige na koricama. I znate što? Ne mogu se više složiti. To vam pišem kao netko tko se smrti pomalo približio u dobi od 23 godine. Srećom, ne ovako kao Lenni, ali sigurno nije ugodno ili bezazleno kad ti čačkaju po mozgu. Upoznala sam ja i neizvjesnost koja je trajala 2 duga i grozna tjedna, brojne neugodne pretrage, vrtoglavicu, povraćanje i najgore od svega lumbalnu punkciju. U mojoj glavi se samo anestezija može usporediti sa nečim tako okrutnim. Neophodnim, ali okrutnim. Upoznala sam i bolnicu. Opet kažem srećom ne ovako dugo, ali mjesec, dva jesam. I ima tu svakakvih priča, sudbina, tuge, ali i veselja (recimo u rodilištu).




Naše glavne junakinje Lenni i Margot trenutne su stanovnice te ustanove, a tamo se pokušava dan skratiti koliko god je to moguće. Makar i odlaskom u crkvu ili pridruživanjem likovnoj radionici. Upravo zahvaljujući toj radionici sedamnaestogodišnja Lenni koja je onkološki pacijent upoznaje Margot, osamdesettrogodisnjakinju sa srčanim problemima. 17+83= je... i upravo tada, Lenni dobije savršenu ideju. Nacrtat će stotinu slika za stotinu svojih godina, a usput će i napisati koju priču. Osim njih dvije, u knjizi se javlja cijela lepeza likova, od kojih me neki kao otac Arthur oduševljavaju svojom prisebnošću i smirenošću. Sviđa mi se i način na koji smo upoznati s nečim što u početku same priče nisam shvaćala. Ta postepenost, misterioznost i škrtost u informacijama je nadomještena brojnim zanimljivim događajima kojima bolnica (iako bi se na prvi pogled reklo suprotno) obiluje. Jer, moramo toga biti svjesni, svaka priča je svijet za sebe.

Zapravo, kad malo bolje porazmislim početak je taj koji me je oborio s nogu. Super mi je opis bolnice, ona usporedba sa aerodromima...Opis crkve i opis "susreta" sa Bogom je fenomenalan. Ima tu još dobrih stvari, ali i jedno upozorenje. Ovo je vjerojatno najtužnija knjiga koju sam u dugo vremena pročitala. Toliko tužna da su mi se doslovno svaku drugu stranicu nakupljale suze u očima, a nije mi lako ni sada dok ovo pišem. Možda sam je malo drugačije shvatila jer možda za u potpunosti prihvatiti neke stvari i zaći u njih onako dublje treba nešto od toga proživjeti. Neizbježno ti se onda pogled mijenja pa na sve. U svakom slučaju, ovo je knjiga koja slavi život, prijateljstvo i ljubav. Knjiga koja prihvaća smrt. Tj. uči nas prihvaćanju, posebno onom tužnom trenutku kada je neminovno da se zapitate: ,,Pa zašto baš ja!?

Prevela s engleskoga: Lidija Lebinec

Hvala Znanje!

Reading Time:

3. lis 2021.

Smola - Life Couch recenzira
21:580 Comments


Ne znam kad me posljednji put neki triler toliko oduševio, a možda je stvar u tome što ovo nije zapravo triler, iako ga uporno tako oglašavaju. Umjesto ''thrilla'', dobit ćete puno ,,bljuc, ick, ih, šiš, šu, fak, bljak i wtf-ova''. Žanrovski je daleko pravednije zaključiti kako se radi o psihološkom hororcu s natruhama obiteljske drame. Iako je sve to sasvim nebitno...

Reading Time:

29. srp 2021.

Svjetlost s prozora: Life Couch recenzira
12:490 Comments


 

Lucinda Riley: Svjetlost s prozora

Izdavač: Znanje
Prijevod: Lidija Toman

Emilie je upravo pokopala majku, što znači da je i službeno zadnji potomak (nekad) slavne loze de la Martinieresovih. Iako se većinu života trudi biti neprimijećena i živjeti skromno, to je malo teže kad ste bogata nasljednica i posjedujete čitav dvorac. Oronuli, doduše. Najgore od svega je što ne zna kako bi se osjećala, niti po pitanju majčine smrti koja joj za života nije iskazala puno ljubavi i brige, niti po pitanju tereta što ju tjera da preko noći odraste i odlučuje, između ostaloga i to kome vjerovati.

Zato, kada se jedan slučajni susret prometne u nestvarno lijepu ljubavnu priču, Emilie odluči riskirat s obnovom, a putem pokušava otkriti obiteljsku povijest. No, mogu li joj tragovi u dvorcu dati odgovore za kojima čezne i hoće li se njezina sreća pretvoriti u predobro da bi bilo istinito scenarij? Radnja prati dvije priče - jedna se odvije negdje tijekom 1998. godine na Azurnoj obali, a druga diljem Francuske 1940-ih u vrijeme okupacije od strane nacista.

Početak ovoga romana sasvim je tipičan, ima tu neku primamljivost suvremenog ljubavnog štiva što vas tjera da uporno okrećete stranice uzaludno si obećavajući pauzu. Upoznajemo lik Emilie, koja je očekivano preplašena, neodlučna, ranjiva, naivna i djetinjasta. Od malih nogu se povlačila od blještavila raskošnih zabava što ih je njezina majka priređivala i birala vrijeme provoditi u samoći. Odrastala je željna ljubavi, a toj patnji nije pomoglo što je bila jedinica. Zbog svoje naravi, odabrala je zanimanje kojim može pomagati i postala veterinarka. Ubrzo nakon majčine smrti upoznala je čovjeka koji zna sve o njezinoj obitelji i ta povezanost je dobrodošla utjeha, komadić sigurnosti na svijetu u kojem bi inače bila prepuštena samoj sebi. Sebastian je nježan, strpljiv i pažljiv, a posebno je vješt kada nekoga treba uvjeriti. Kroz njihov odnos, ali i obnovu Emilie odrasta, bori se s vlastitim nesigurnostima i pokušava zavoljeti sebe.

Povijesna radnja prati britansku špijunku francuskih korijena, Constance, tijekom Drugog svjetskoga rata. Ta hrabra žena ne samo da je preživjela rat, nego je po povratku u rodnu Englesku samostalno podigla dvoje unučadi, od kojih je jedan upravo Sebastian. Kako su te dvije žene povezane, doznajemo na posljednjim stranicama romana. 

Čak i bez ovoga povijesnoga dijela, roman bi se istaknuo u moru prosječnih ljubića jer je stil pisanja toliko opojan, atmosferičan i zanosan. Ne, nije to roman bez mane niti priča bez rupa i nespretno odrađenih zapleta kojima je cilj vjerojatno bio stvoriti dozu neizvjesnosti budući da su logični ishodi previše očiti. Svemu tome unatoč, autorica nas drži prikovanima, budnima, željnima novih otkrića i nastavka transformacije likova, a to je za mene definicija vještine pripovijedanja.

Povijesni dio je čisti užitak za osjetila. Kad god si kažem da mi je dosta povijesne fikcije, vjerojatnost da ću se već sutra naći ispred polica i dohvatiti upravo to je ogromna. Toliko je sudbina ostalo neotkriveno, a Svjetlost s prozora njima obiluje. Rat je jedna od onih iskonskih ljudskih tvorevina što nas prate ma koliko željeli okrenuti leđa vlastitoj prirodi. Jedan veliki test čovječnosti i prilika da ljudi pokažu od čega su sazdani i za što stvarno žive. A nama koji uživamo mir, blagi podsjetnik da budemo zahvalni na svemu već danas. 


Reading Time:

9. kol 2020.

SPARTANSKI SOKOL - ZNANJE
12:430 Comments

 CONN IGGULDEN – SPARTANSKI SOKOL

Izdavač: Znanje (2020)

Izvornik: The Falcon of Sparta

Prijevod: Damir Biličić

 

Znam da su mnogi među vama ljubitelji grčke mitologije, budući da su naslovi poput Circe i Tisuću lađa osvojili publiku diljem svijeta. Vjerujem, s pravom. No, ono što je globalni hit, mene često ostavi posve ravnodušnom. Razlog možda leži u tome što nisam neki ljubitelj fantasy žanra, volim kada se priča izgradi oko nečega konkretnoga i uvijek bi radije birala priču inspiriranu stvarnim ljudima. To isključuje SF, distopijske i space-opera romane jer a) ne znam što sve (ne) postoji tamo gore i b) s vremenom možda postanu stvarnost, kao što su mobiteli na touch iz Star Treka dospjeli u naše džepove. No, dosta nepovezanoga uvoda, ajmo na nešto zanimljivije.

Ljudi od riječi ne mogu razgovarati suha grla. Jesam li divlji magarac ili jarac pa da pijem vodu? Ne, čovjek pije vino da mu ugrije krv, da može napustiti tijelo i osvrnuti se na sebe, drugim očima. Ta ''ekstaza'', taj izlazak iz sebe, tajna je dobroga života, prijatelju moj. Ne možemo uvijek biti ono što jesmo. To je jednostavno prenaporno.

🍷🍷🍷🍷🍷🍷🍷🍷

Otkad znam se sebe, fascinirana sam drevnom Grčkom i svime što ona predstavlja. A budući da smo ovdje svi knjigoljupci, možda niste znali kako sama riječ ''knjiga'' potječe od  grčkog jezika (he biblos). Ta, pak, riječ potječe od grčkog naziva za feničku luku Biblos (danas Džubail u Libanonu) odakle su stari Grci nabavljali papirus za pisanje.

Ipak, Sokrat je nijekao da išta zna o tome, govoreći da on samo postavlja pitanja, sve dok ljudi sami ne shvate što doista misle. Nekime je to otkriće poput izlaska sunca iza planine. Drugima je takva spoznaja jednostavno previše, pa se mrze ili mrze čovjeka koji ih je natjerao da vide tko su doista i što doista misle i vjeruju. 

Roman Spartanski sokol temelji se na povijesnoj bitki kod Kunakse, otprilike 80 godina nakon bitke kod Termopila. U povijesti je poznata kao Kirov pohod. Negdje 400. godine prije Krista umro je perzijski kralj Darije II. Prijestolje preuzima njegov najstariji sin Artakserkso, od kojega otac na samrti traži da ubije vlastitog brata. Njegov brat Kir uspijeva izbjeći sudbinu, bježi na zapad i tamo okuplja najsnažniju vojsku grčkih (atenjani i spartanci) plaćenika te kreče u pohod kako bi se osvetio bratu i preuzeo vlast.

Smatramo da su dječaci brži i snalažljiviji kad su gladni, dok se od sitosti usporavaju i postaju glupi.

Ako volite punokrvne, epske povijesne romane, ne morate tražiti dalje. Iggulden se s pravom smatra jednim od najboljih pisaca ovoga žanra. Uživala sam u svakome retku kojim je oživljavao lice i naličje veličanstvene Perzije, umijeće ratovanja i pukog preživljavanja te ulazio u psihološke karakterizacije likova. I to kakvih likova. Čak i za najsporednije među njima imat ćete osjećaj da ih poznajete u dušu i da biste lako mogli predvidjeti njihove sljedeće korake, što mi se tijekom čitanja povremeno i događalo. No, to nije umanjilo napetost, puninu i transcendentalnost priče. Mrzit ćete ih ili zavoljeti toliko da će rastanak biti bolan. Moram priznati nešto pomalo sramotno, ali nakon dugo vremena dogodilo mi se da naiđem na book crush…samo ću reći - Klearh. Očito sam slaba na Spartance…

Mi njemu možemo objasniti u čemu griješi, ako to i sam ne zna. Pobrinuli bismo se za to da shvati. Kad ponovno stane na noge, dobro bismo pratili je li naučio lekciju. Neke to iskustvo slomi. Drugi to smatraju normalnim dijelom razvoja i postaju jači. U protivnom, bojim se da bismo ga ostavili za sobom i prepustili vukovima. Mi ne dopuštamo nikakve slabosti, prinče Kiru, ali…naše metode nisu za svakoga.

Spartanski sokol pravi je dokaz kako ne morate čitati fantasy kako biste otplovili u neke druge svjetove, čak stotinama godina unatrag. Posebno mi je bilo zanimljivo istraživati uzroke animoziteta između Atenjana i Spartanaca, učiti u njihovim vrijednostima i zamišljati vrijeme u kojemu je čast zbilja nešto vrijedila…ljubitelji prizora borbe uživat će još i više, jer taktika i inteligencija drugo su ime za pothvate grčke vojske.

Neki se rode da budu ratnici. To svi znaju. Vidi se da su neki smioniji, brži i okretniji. Vladaju vještinama koje neupućenima izgledaju poput magije. Ipak, postoji još jedan način, iako je sporiji i manje atraktivan. Čovjek može jednostavno raditi…svaki dan.

A oni koji žele, prije ili poslije čitanja, istražiti Kirov pohod, mogu to pronaći u epilogu gdje je autor dosta detaljno, a opet sažeto objasnio povijesnu pozadinu događaja koje opisuje. Tamo navodi koje je stvari promijenio radi priče i zašto, što mi je posebno hvalevrijedan detalj. Knjiga obiluje mudrostima, a kada rat ostavimo po strani, otkrivaju nam se divne priče o prijateljstvu, ljubavi, odanosti, potrazi za smislom i svojim mjestom pod suncem. Rekli bi, horizontalne teme književnosti…

Osjetila je kako joj se u očima skupljaju suze i nije znala odrediti je li stvar u sjećanju na izgubljenu mladost, na izgubljenu ljubav, ili tek u vjetru i prašini.

Kako bi zadržala malo objektivnosti, dodat ću jednu sitnu zamjerku koja se tiče blurba na stražnjoj strani (olitiga sažetka): prepun je spoilera! Već tamo saznajete kako će Kira ubiti, a njegovo mjesto preuzeti Atenjanin Ksenofont, što mi je oduzelo neke od najnapetijih dijelova čitanja. Osim toga, kako je jedan čitatelj na GR napisao – nešto nedostaje da bi bez zadrške nalijepila svih 5 zvjezdica. Onaj element u kojemu mi knjiga mijenja život. Ali, to nisam ni tražila. Imate moje preporuke i ako ikada budete tražili poklon za muškarca koji voli čitati povijesne romane, s ovime (dokazano) ne možete pogriješiti.

Shvatio je da priželjkuje privid ljubavi, ali možda ne i stvarnost. Htio je razmjenjivati poglede pune žudnje s prelijepom ženom, poglede koji mu neće oduzeti previše vremena. U životu nema prostora za dugotrajne razgovore, za smijeh i pjesmu. Sve što priželjkuje može se imati samo u pojedinim trenucima – i premda žudi za njom, bilo mu je jasno da to neće biti dovoljno.

Knjigu možete pronaći ovdje.


Reading Time:

17. svi 2020.

Bila jednom jedna rijeka - knjiški (os)vrt
19:150 Comments

Znam da mnogima od vas, a nekada i meni, već na uši izlazi priča o karanteni kao godišnjem odmoru u kojem postajemo kreativne, bolje verzije sebe, napredujemo, učimo i evoluiramo brže nego ijedan virus. No, moram joj priznati da je neke stvari u meni probudila. Za one koje više zanima recenzija knjige, a manje moja malenkost, označit ću gdje prestaje osobni uvod u maniri sentimentalnoga starca.

Vrativši se privremeno u rodno mjesto te prigrlivši miran seoski život, počela sam se prisjećati stvari u kojima sam uživala kao dijete. Njih nije bilo mnogo, moram priznati, i time razbiti iluziji o idili suživota čovjeka i prirode. Priroda je doduše bila idilična, ljudi malo manje.
Jedno od tih veselja bile su beskrajne šetnje šumama i livadama, otkrivanje novih skrivenih puteljaka, praćenje životinjskih stopa i jedna neobična potraga. Povremeno smo smišljali priče o Indijancima koji žive ,,točno iza onoga brda'' ili o ratovima koji su se sigurno odvijali ,,baš iza onih stijena''. Nikada ništa konkretno nisam pronašla, osim besplatnih božićnih ukrasa, ali u potrazi sam znala uživati kao malo tko. Često sam u njoj bila usamljena, ali nikada nesretna. Imala sam svoju maštu, beskrajnu nadu i želju za životom koju sam uspjela sačuvati čak i od samoga odrastanja.
Drugo veselje bile su knjige. U početku raspadnuti primjerci kućne biblioteke koja je na selu, razumjet će te, prilično oskudna i svodi se na praktične naslove poput kuharica, atlasa, lektira i molitvenika. A onda sam krenula u školu i saznala da tamo djecu tjeraju čitati. Bilo mi je to smiješno, zašto odrasli misle da bi to ikome bila kazna. Zato mi nije bilo jasno kada je neimenovani dječak iz razreda rekao da mu roditelji nisu posudili knjigu. Nisam o tome do tada razmišljala – odakle dolaze knjige – budući da su se moje uredno pojavljivale na stolu točno određenoga datuma, a jednako elegantno nestajale kada bi došlo vrijeme za to, iako sam iskreno neke od njih htjela zadržati (Bijeli jelene, gledam te). Poželjela sam i sama saznati gdje se nalazi to magično mjesto. Bez puno truda uspjela sam nagovoriti roditelje da me povedu. Blagodati permisivnosti, providnost ili sažaljenje nad djetetom bujne mašte, tko bi znao. Bila je to ljubav na prvi njuh. Najslađi labirint, lunapark skrojen po mojoj mjeri. Sjećam se i razočaranja kada sam shvatila da kući mogu ponijeti samo tri primjerka. Zar tako malo? Da, ali možeš doći opet. Ne znam je li teta knjižničarka bila spremna na to da je shvatim ozbiljno. Tada je knjižnica u Šibeniku bila mala i skučena te sumnjam kako bi danas bila pretjerano oduševljena prizorom. U dječjim očima svijet je ipak drugačiji.
Treće – i posljednje – bilo je pisanje. Spomenari, dnevnici, notesi, rokovnici…oduvijek su bili žitelji mojih ladica i polica. Bilo je tu pomalo opsesije i pokušaja uvođenja reda, ali i puno čistog užitka. Vrijeme je prolazilo, šetnje zamijenilo sjedenje. Čitanje i pisanje postali su dio utrke za rezultatom i zadovoljavanje tuđih formi, a sve manje užitak. Tada sam prije 3 godine prelomila i krenula s pisanjem romana koji vjerojatno nikada neće biti dovršen. Unatoč tome, dala sam mu svaki slobodan trenutak i nadala se da će me vratiti na početak. To se nije dogodilo. Pokrenule smo i blog, no ni to nije sasvim pomoglo. Imala sam osjećaj da mi nedostaje nešto što nikad nisam ni imala. Moja potraga se nastavila i nisam pokušavala njome ovladati. Tekla je poput rijeke, mirno ili divlje. A onda…
Voda me oduvijek privlačila, smirivala, izazivala. Ne znate koja će se kiša pretvoriti u bujicu niti kada je temperatura mora dovoljno dobra dok u nju ne uronite. Voda može poprimiti bilo koji oblik, što znači da je njoj sve moguće. Nekada nas kažnjava, nekada miluje. Donosi ili odnosi. Osim toga, dio je nas i tu mora biti neka tajna veza.
***********************************************************************************************************

Naslovnica me privukla na prvu, dok o knjizi nisam znala ama baš ništa osim naslova. Nisam čak niti povezala autoricu sa popularnim romanom Trinaesta priča, niti sam taj isti roman čitala (ironično, ali tu me naslovnica totalno odbijala). Kod Knjigolegice možete vidjeti kako izgleda original na engleskom, koji je još i ljepši. Srećom, nešto u opisu brzo me ''kupilo'' i požurila sam je naručiti. Nekoliko dana kasnije, družile smo se sa fotoaparatom uz obližnji potok koji je bez pogovora glumio rijeku. Zabrinulo me njezinih masnih 400 i kusur stranica te sam je već zamišljala na dnu hrpice koja čeka prvo čitanje. A onda me otpratila na spavanje. Iduće jutro nisam mogla dočekati mirna. Otkazala sam sve planove, kojih ionako nije bilo puno. Preskočila sam čak i šetnju, mobitel jedva pogledala. Nestrpljivo sam čekala svaki sljedeći zavoj u priči, mrštila se u nevjerici, gutala sitne knedle zadovoljstva zbog vješto ubačenih elemenata romantike te strahovala od osjećaja napuštanja jednom kad se ova rijeka zaustavi.

Uzduž granica ovoga svijeta nalaze se drugi.Postoje mjesta na kojima je moguće prijeći.Ovo je jedno od njih.

Rijeka Temza, od Crickladea na zapadu do Oxforda na istoku, prepuna je svratišta u kojima se zimi gotovo ništa ne događa. Labud je jedno od tih, gdje redoviti posjetitelji vrijeme krate prepričavanjem starih priča na nove načine. Te večeri pripovijedanje je naglo prekinuto kada im je na vrata došao nepoznati, ranjeni stranac. No, nije došao sam. Sa sobom je donio – kako su nekoliko dugih sati svi vjerovali – tijelo prekrasne, ali beživotne djevojčice.

Kada ona naglo oživi, svi se pitaju je li posrijedi pogrešna procjena, čudo ili neka druga vrsta nadnaravnoga događaja. Nažalost, dijete je posve nijemo i ne može im objasniti otkuda dolazi ni što se točno dogodilo, kao ni stranac. A bez toga, javlja se mnoštvo priča, jedna nevjerojatnija od druge.

Misterij pokušavaju odgonetnuti ljudi čije su sudbine redom obilježene velikim tragedijama. Mlada majka kojoj je dijete iste dobi oteto prije dvije godine, uvjerena je kako joj je rijeka vratila oduzeto. Problematični sin zemljoposjednika zatajio je vlastito dijete iste dobi, koju bi zabrinuti baka i djed rado zbrinuli. A tu je i zagonetna usidjelica koja živi uz rijeku i u djetetu prepoznaje svoju mlađu sestru.

Tko je u pravu? Prije nego išta saznamo, rijeka će nas upoznati s plejadom likova bez kojih bi ova priča bila kao i svaka druga, odvest će nas na mjesta gdje se sudaraju znanje, magija i želja. Vrijeme radnje smješteno je u čudnovati prostor između praznovjerja i razvoja znanosti poput psihologije i genetike, čiji se uzlet može naslutiti. Kada se susretnemo s neobjašnjivim, tražimo odgovore u sebi i drugima. Kada dođemo do zida, ne preostaje nam ništa drugo nego se prepustiti…

Dugo već nisam pročitala tekst koji bi u meni probudio toliko složenih osjećaja koje je trebalo prepoznavati gotovo sloj po sloj. Čitavo čitanje iščekivala sam novu priču, radovala se upoznavanju s likovima koji donose zaokret za zaokretom, živjela u nadi s onima koji su priželjkivali djevojčicu, osjećala neopisivu količinu ljubavi prema svemu što je simbolizirala, uživala u naraciji i lakoći s kojom me svaki redak vodio na mjesta koja sam davno zaboravila. O svakome od ovih likova mogli ste zamisliti ili napisati još jednu priču, ništa manje uzbudljivu - na neki staromodan način. Dok sam ju čitala samoj sebi, nisam osjećala vrijeme ni umor. Bilo je to posve čarobno i emotivno iskustvo, kao da me sama spisateljica ili neka druga majčinska figura nježno uspavljuje i drži budnom u isto vrijeme. Taj intimni dojam nije samo plod moje mašte, jer se autorica i sama obraća čitatelju na kraju romana i to je bio zadnji udarac u moj srčani organ.

Konačno sam shvatila zašto mi je knjiga toliko bliska. Ona je poput vode, neodređena. Može poprimiti svaki žanr, ne možete je strpati u jednu kategoriju. Ne možete opisati čitatelja kojemu bi se sigurno dopala ili ne. Neće ju moći prepričati i zapravo jedini način da ju doživite je da u nju uplivate. Baš kao u vodu. Nikada ovo nisam napisala, i možda još dugo neću ponovno, ali ovu knjigu morate pročitati. Skupit ću zube, zanemariti činjenicu da nisam toliko utjecajna da bi to od vas tražila, a zauzvrat si učinite uslugu i zamislite na trenutak da jesam. Udahnite, uronite i vratite mi se sa svojim dojmovima. Bit ću na mostu koji spaja sanjare i ovakve priče još dugo...

Reading Time:
life.couch. Pokreće Blogger.

Istaknuti post

Najbolje od 2022.

Dragi svi, jedan neizrečeni plan bez roka trajanja je truditi se donositi zanimljiv sadržaj, a vjerujem da ne može zanimljivije od ovoga: up...

Impressum