Svjetlost s prozora: Life Couch recenzira

 

Lucinda Riley: Svjetlost s prozora

Izdavač: Znanje

Prijevod: Lidija Toman

Emilie je upravo pokopala majku, što znači da je i službeno zadnji potomak (nekad) slavne loze de la Martinieresovih. Iako se većinu života trudi biti neprimijećena i živjeti skromno, to je malo teže kad ste bogata nasljednica i posjedujete čitav dvorac. Oronuli, doduše. Najgore od svega je što ne zna kako bi se osjećala, niti po pitanju majčine smrti koja joj za života nije iskazala puno ljubavi i brige, niti po pitanju tereta što ju tjera da preko noći odraste i odlučuje, između ostaloga i to kome vjerovati.

Zato, kada se jedan slučajni susret prometne u nestvarno lijepu ljubavnu priču, Emilie odluči riskirat s obnovom, a putem pokušava otkriti obiteljsku povijest. No, mogu li joj tragovi u dvorcu dati odgovore za kojima čezne i hoće li se njezina sreća pretvoriti u predobro da bi bilo istinito scenarij? Radnja prati dvije priče - jedna se odvije negdje tijekom 1998. godine na Azurnoj obali, a druga diljem Francuske 1940-ih u vrijeme okupacije od strane nacista.

Početak ovoga romana sasvim je tipičan, ima tu neku primamljivost suvremenog ljubavnog štiva što vas tjera da uporno okrećete stranice uzaludno si obećavajući pauzu. Upoznajemo lik Emilie, koja je očekivano preplašena, neodlučna, ranjiva, naivna i djetinjasta. Od malih nogu se povlačila od blještavila raskošnih zabava što ih je njezina majka priređivala i birala vrijeme provoditi u samoći. Odrastala je željna ljubavi, a toj patnji nije pomoglo što je bila jedinica. Zbog svoje naravi, odabrala je zanimanje kojim može pomagati i postala veterinarka. Ubrzo nakon majčine smrti upoznala je čovjeka koji zna sve o njezinoj obitelji i ta povezanost je dobrodošla utjeha, komadić sigurnosti na svijetu u kojem bi inače bila prepuštena samoj sebi. Sebastian je nježan, strpljiv i pažljiv, a posebno je vješt kada nekoga treba uvjeriti. Kroz njihov odnos, ali i obnovu Emilie odrasta, bori se s vlastitim nesigurnostima i pokušava zavoljeti sebe.

Povijesna radnja prati britansku špijunku francuskih korijena, Constance, tijekom Drugog svjetskoga rata. Ta hrabra žena ne samo da je preživjela rat, nego je po povratku u rodnu Englesku samostalno podigla dvoje unučadi, od kojih je jedan upravo Sebastian. Kako su te dvije žene povezane, doznajemo na posljednjim stranicama romana. 

Čak i bez ovoga povijesnoga dijela, roman bi se istaknuo u moru prosječnih ljubića jer je stil pisanja toliko opojan, atmosferičan i zanosan. Ne, nije to roman bez mane niti priča bez rupa i nespretno odrađenih zapleta kojima je cilj vjerojatno bio stvoriti dozu neizvjesnosti budući da su logični ishodi previše očiti. Svemu tome unatoč, autorica nas drži prikovanima, budnima, željnima novih otkrića i nastavka transformacije likova, a to je za mene definicija vještine pripovijedanja.

Povijesni dio je čisti užitak za osjetila. Kad god si kažem da mi je dosta povijesne fikcije, vjerojatnost da ću se već sutra naći ispred polica i dohvatiti upravo to je ogromna. Toliko je sudbina ostalo neotkriveno, a Svjetlost s prozora njima obiluje. Rat je jedna od onih iskonskih ljudskih tvorevina što nas prate ma koliko željeli okrenuti leđa vlastitoj prirodi. Jedan veliki test čovječnosti i prilika da ljudi pokažu od čega su sazdani i za što stvarno žive. A nama koji uživamo mir, blagi podsjetnik da budemo zahvalni na svemu već danas.