Svaki put kad osjetim emocionalnu prazninu zbog sudbina fiktivnih likova, znam da je vrijeme za ljubić ili dobar komad publicistike. Srećom, ovaj mjesec uspjela sam si podariti oboje i nakon kraćega reseta, spremna sam za nešto dužu analizu knjige Izvan reda, a vi si pripremite kavu ili čaj...
U samoj uvertiri Peterson tumači zašto su za njega protekle dvije godine bile jedno dugo i mučno osobno, ali i obiteljsko putovanje. Bolest kćeri, a potom i supruge te pakao ovisnosti u kojemu se našao uslijed konzumacije lijekova na recept dovela su ga na odjel intenzivne njege, u daleku Moskvu. Za jednoga intelektualca, to je bio priličan udarac i temelj kojim su ga brojni kritičari prozivali za licemjerje u maniri one: u postolara najgore cipele ili kako nas netko takav može poučiti životu? Meni osobno takvi komentari nemaju smisla i redovito se prigodno koriste. To je kao da roditelju koji nije školovan zamjeramo što djecu potiče da idu u školu. Osim toga, većinu pravila za dobar i kvalitetan život znamo i sami - jesti zdravo, spavati dovoljno, vježbati, smijati se, praštati, ne srditi se, učiti...no to nas znanje ne čini boljim ljudima, to postajemo kada shvatimo ono što nas sputava da to činimo, a nalazi se duboko u nama. Zbog svega toga, rekla bih da je za čitanje potrebno određeno (barem minimalno) predznanje iz psihologije, jer Peterson ne piše banalno niti - o banalnome.
Za razliku od prethodne knjige - apsolutne uspješnice 12 pravila za život - ovdje je krovna tema izbjegavanje opasnosti koja leži u traženju pretjerane sigurnosti i želje za kontrolom (izvorni popis svih njegovih pravila može se pronaći ovdje).
Život bez znatiželje je blijed oblik egzistencije.
''Pravila'' o kojima autor govori su ova:
- Ne kritizirajte olako institucije i kreativna postignuća
- Zamislite tko biste mogli biti i tome težite
- Ne skrivajte neželjeno u magli
- Prilike leže tamo gdje se drugi odriču odgovornosti
- Ne činite ono što mrzite
- Napustite ideologiju
- Dajte najbolje od sebe u barem jednoj stvari i vidite što će se dogoditi
- Učinite jednu sobu u svojoj kući lijepom
- Ako vas uspomene progone, zapišite ih
- Održavajte romantiku
- Ne postanite ogorčenih, oholi ni podmukli
- Budite zahvalni usprkos patnji
Ne kritizirati institucije i ljudska kreativna postignuća u suštini znači prihvatiti činjenicu kako je za mentalno zdravlje potrebna stabilnost te neprestana komunikacija s drugima, iako oni mogu biti i teški i naporni. Također, tumači jednu trajnu moralnu zagonetku (kada slijediti konvencije, a kada ih odbaciti u korist vlastitoga suda?). Rješenje vidi u ravnoteži između onoga što naziva razumnim konzervatizmom i revitalizirajućom kreativnosti - postojeća rješenja su dobra ako se situacija ne mijenja, u protivnome moramo razmišljati izvan okvira.
Drugo pravilo je pokušaj dekonstruiranja ljudske naravi. Peterson se usmjerava na preobrazbu čovjeka kroz njega djela i odluke koje donosi. Pri tom koristi figure iz mitologije (Rebis - potpuno razvijena ličnost koja sadrži ženski i muški aspekt), ali i suvremene književnosti: Ono što najviše trebate, pronaći ćete tamo gdje najmanje želite tražiti - referenca na Harry Pottera i potragu za blagom u kanalizaciji (Odaja tajni).
O skrivanju neželjenoga Peterson kaže sljedeće: Bojimo se saznati što želimo jer znati znači nadati se, mogući neuspjeh za koji ćemo samo biti krivi. Tu zapravo on razlaže problem povjerenja i kontradiktornost koja je u čovjeku gdje s jedne strane želimo znati, a s druge se bojimo informacija. Jedno radimo, drugo govorimo i tako dalje. Ovdje je fokus na borbi za ideale koji mogu biti strogi suci, ali bez njih nema ni ciljeva, a bez ciljeva nema nade i veselja, što nas dovodi u stanje kronične tuge. Nije dovoljno znati što se dogodilo, nego i zašto jer je to izvor mudrosti (pruža nam priliku da stvari popravimo).
Cilj daje okvir nepodnošljivome kaosu mogućnosti i izbora.
S ovim poglavljem sam se najviše mučila jer sadrži nekoliko diskutabilnih teza. Prva, da je nespojivo da osoba bude narcis i opterećena mišljenjem drugih. Ne samo da su narcisi opterećeni mišljenjem drugih, nego čitav svoj svijet i život organiziraju na način da izbjegnu kritiku i dobiju hvalu. To uključuje biranje partnera koji ih veličaju, poslovno okruženje u kojem nemaju nadređene ili konkurenciju, hobije koji omogućuju tzv. instant gratification itd. Drugo, ne sviđa mi se umanjivanje problema u primjerima koje navodi kako bi opravdao važnost komunikacije, jer komunikacija nije svemoćna i uvijek iziskuje dvije strane. Posebno mu zamjeram navode da je Freud razmišljao poput većine koje brani pogrešnim tumačenjem njegovih teza, no ne bih vas time zamarala.
Četvrto pravilo bavi se pitanjem kako postati neprocjenjiv - čineći korisne stvari koje nitko drugi ne čini. Tu nam Peterson tumači zašto je buntovništvo samo prerušeni očaj te kako su svijetu potrebni junaci, a junaci postajemo kad god se suočimo s onime što ometa naš nužni napredak. Ovo je posebno primjenjivo u poslovnom okruženju i govori o dilemi koju su mnogi od vas sigurno doživjeli - što ako samo ja vidim nešto što treba napraviti/popraviti, je li moje da to i učinim ili čekam i šutim? Peto pravilo usredotočuje se na tzv. naloge savjesti i primjeri su opet dati prvenstveno za poslovno okruženje. U njemu je skrivena jedna vrijedna pouka - nije isto ne raditi ono što ne želimo (tj. ne ići protiv svoje savjesti i uvjerenja) i raditi sve što želimo (odbaciti odgovornost).
O ideologiji Peterson kaže kako je opasna jer može dovesti do agresivne ogorčenosti, gdje zbog određenih uvjerenja za osobnih neuspjeh počnemo kriviti sustav (i ljude u tom sustavu) pod opravdanjem da je sustav nepravedan te u njemu ionako uspijevaju samo nepošteni. Ljudski smo skloni tražiti krivce u drugima, a zavist lažno predstaviti kao borbu za pravednost. Peterson savršeno otvoreno i precizno progovara o problemu crno-bijelog gledanja na svijet u kojemu je žrtva uvijek nevina i krivci zli (apsolutistički pogled na svijet), objašnjava zašto ne smijemo mržnju prema drugima koristiti da bismo pravdali vlastitu sebičnost, a aktivizam zamijeniti stvarnim životnim postignućima.
Sedmo pravilo osvrće se na pitanje discipline i ujedinjenja naše osobnosti - tu se referira na Freudovu psihodinamsku teoriju prema kojoj unutar čovjeka djeluju 3 strukture: id (nagoni i nesvjesno), ego (srž svjesnog dijela osobe, racionalni dio) i superego (duhovnost, savjest). Spominje iskustva iz svoje kliničke prakse u kojoj navedeni dijelovi nisu bili u ravnoteži te su se kao posljedica javile patnja, tjeskoba, nedostatak motivacije i užitka, neodlučnost i nesigurnost. Ovo poglavlje sam čitala s užitkom jer je pisano nevjerojatno jednostavno, a pronicljivo. U njemu Peterson definira prilagođenu osobu kao onu koja ima jasne ciljeve koji nisu kontradiktorni, koja može pregovarati i odabrati, koju sumnja ne paralizira i koja se može veseliti životu. Ciljevi pojednostavljuju naš svijet u moru mogućnosti, rješavaju nas paralize neodlučnosti i daju granice kaosu.
Ili skraćeno: Ako ništa na odaberemo, sve nas muči.
Osmo pravilo mi je jedno od slabijih poglavlja, naprosto sam ga preletjela. Autor se osvrće na pitanje estetike i ljepota koja je otporna na cinizam i ravnodušnost (motivi koji se provlače kroz sva poglavlja). Deveto pravilo govori o važnosti verbaliziranja emocija, pogotovo trauma i to mi je jedno od dražih poglavlja. Pustit ću vas da sami otkrijete zašto i donijeti tek jedan citat koji mi se urezao u pamćenje: ne možemo zaboraviti ono što ne razumijemo.
U desetom pravilu fokus je stavljen na partnerske odnose i održavanje romantike, na obrane od iskrenosti i prepreke dobroj komunikaciji u vezi. Pretposljednje poglavlje opisuje mračnu trijadu ogorčenosti, podmuklosti i oholosti i tu Peterson tumači razliku između ljudi koji naoko imaju razloga biti ogorčeni, ali to ipak nisu i obrnuto. U ovom dijelu mi je autor pomalo kontradiktoran jer kaže nešto u stilu da je ogorčenim ljudima predobro u životu i da su u biti samo razmaženi, što je ono isto crno-bijelo razmišljanje koje navodi kao problematično. Konačno, zadnje poglavlje je kombinacija svih ranijih i pokušaj da se pruži odgovor na pitanje zašto je, patnji i gubicima unatoč, život vrijedan življenja, a hrabrost i ljubav najveće vrijednosti.
Generalno mogu reći da sam uživala u čitanju djela, dobro mi dođe ovo podsjećanje na stvari koje (kao) imamo u malome prstu, ali zapravo na dnevnoj bazi neka od tih načela i izdajemo. Koliko god se pojedino ''pravilo'' čini jednostavno i samo po sebi razumljivo, potreban je svjestan trud da bismo ih održavali i pretočili u djela te prepoznali situacije u kojima gubimo tu suverenost. Elementi mitologije su bili zabavni koliko i poučni, a primjeri iz prakse vrijedan uvid u složenost procesa integracije ljudskih iskustava. Sljedeći logičan korak za mene jest nabaviti prvi dio ''Pravila'' te ih pokušati usporediti.
Ono što mi je zamjerka tiče se generalno knjiga slične tematike - pretjerano su opširne. Daleko od toga da bi bilo dovoljno objaviti popis s ovih 12 smjernica, ali dosta se toga ponavlja. Nešto je smisleno radi povezivanja poglavlja, a nešto je naprosto popunjavanje stranica - i to je sasvim u redu. Druga zamjerka nije toliko kritika djelu koliko boljka većine self help literature, a to je imperativ da se nešto toliko složeno svede na popis s 12 natuknica. Razumijem potrebu i logiku davanja naslova poglavljima, ali oni povremeno djeluju kao nasumično određeni i teško ih je razgraničiti zbog čega je prikladnija slobodnija forma teksta što publika uglavnom ne voli. Konačno, na mjestima mi ono što autor navodi kao univerzalno pravilo djeluje kao bilješka samome sebi (pisanje kao terapija). Motivi o kojima Peterson priča su osobni i voljela bih da je malo više otišao u tome smjeru i na taj način se povezao sa čitateljem. No bez obzira na sve, preporučila bih čitanje ljubiteljima žanra. Peterson je definitivno opravdao moja očekivanja, prati ću ga i dalje te se često vraćati brojnim obilježenim citatima (ako vas zanima evo i podcast sa autorom Mythosa, Stephenom Fryom).
Čitanje osvrta na portalu Goodreads pomalo me zbunilo, stoga pitanje za sve vas - ocjenjujete li djela ili autore? Je li dovoljno da netko označi autora kao kontroverznoga da ga bojkotirate ili negativno ocijenite, bez čitanja? Meni je općenito neshvatljivo mrziti nekoga koga osobno ne poznajem i smatram da je u današnje vrijeme teško išta reći ili napisati da se nitko ne uvrijedi. Jednako se osporavaju i znanost i religija, a dijalog je postao sredstvo umjesto cilja. Bez minimuma otvorenosti postajemo užasno zatvoreno i dosadno društvo. Za mene je ključ u transparentnosti - dokle god sam svjesna pozicije, iskustva i stavova bilo koje osobe, mogu svjesnije i objektivnije protumačiti ono što mi servira i uzeti dozu zdravoga odmaka, bez obzira o kome se radilo. Mislim da je to najvažnije i da bismo trebali imati više povjerenja u ljude da će znati odabrati najbolje za sebe ili im barem priznati pravo na slobodnu volju. Nitko neće postati ovisnik ako posluša pjesmu repera koji se predozirao, niti Einstein ako posluša nekoliko predavanja iz fizike. Na kraju krajeva, svatko od nas vjeruje u ono što je u skladu s našim vlastitim viđenjem svijeta i tu prestaje svaka vanjska prijetnja, a počinje pitanje usudimo li se zagledati sami u sebe. Tu vidim prostor za ovakve knjige koje mogu biti korak bliže onome što želimo postati.
O autoru: Jordan B. Peterson autor je uspješnice "12 pravila za život" koja je u svijetu prodana u više od pet milijuna primjeraka. Nakon što je desetljećima radio kao klinički psiholog i profesor na Harvardu i Sveučilištu u Torontu, Peterson je postao jedan od najutjecajnijih javnih intelektualaca u svijetu. Njegovi YouTube videozapisi i podcasti privukli su stotine milijuna slušatelja, a predavanja u sklopu promotivne svjetske turneje posjetilo je više od 250 000 ljudi. Autor je ili suautor više od stotinu znanstvenih akademskih radova. Živi u Torontu s obitelji.
Nakladnik: Verbum
Prevoditelj: Valentino Findrik
Knjigu možete kupiti ovdje.
Hvala nakladniku na poslanome primjerku za recenziju!
.jpg)
Nema komentara: