Na Kauču - Mauro Lacovich

L.C.: Možeš li nam ukratko ispričati što bi želio da ljudi znaju o tebi?

MAURO: Osnovnu školu završio sam s prosjekom 2.7. Jedva sam je završio i redovito mi je naglašavano da mi se čini usluga i poklanjaju mi se ocjene - dvojke. Likovni i vjeronauk su digli prosjek tako visoko. Nakon toga sam upisao trogodišnju školu (cvjećar) za koju se moja okolina nadala da ću uspjeti završiti, iako mi je savjetovano da izaberem neku drugu s kojom ću uspjeti naći neki posao koji ću moći raditi. Kad sam odlučio studirati psihologiju, cijeli svijet mi se smijao, osim 5 ljudi. Točno 5 ljudi je vjerovalo da ću uspjeti. Tijekom dvije godine, dok sam se prekvalificirao na četverogodišnju školu (polagao u jednom ispitu kompletna godišnja gradiva pojedinih predmeta za pojedine razrede) svakodnevno sam slušao da odustanem od psihologije jer to upisuju samo najpametniji, najbolji, najuspješniji, kao i redovito bio ismijavan (poznanici, roditelji prijatelja, rodbina…). Zašto želim da ljudi to znaju? Zato jer želim da znaju da njihove ideje o djeci ili njihovim sposobnostima ne moraju imati nikakvo uporište u realnosti, ali i da djeca, koja su u poziciji u kakvoj sam ja bio, znaju da je sve moguće ako prestanu slušati okolinu.

 

L.C.: Koja je glavna razlika između pisanja knjiga za odrasle i onih za djecu?

MAURO: Nema razlike, rekao bih.  Dobro, možda u onoj za djecu neću koristiti vulgarizme ili seksualnost, ali smrt, koja mi se često čini da je danas najveći problem ljudima, itekako hoću. Priča je priča, a jedino što je u priči bitno je onaj tko je čita. Kao što sam ja mnogo puta kreirao kontekst čudesne promjene u psihoterapiji koristeći dječje priče, tako su i mnoga djeca našla beskrajnu zabavu u pričama koje „nisu primjerene njihovoj dobi“ (npr. četverogodišnjakinja koja je oduševljena Andersenovim bajkama). Možda još par detalja. U dječjima pišem kraće rečenice, poznati sam po dugima, i ne koristim arhaične riječi za stvaranje atmosfere. Isto tako koristim manje pridjeva, a više glagola, što je jako važno kod mlađe djece.

 

L.C.: Bi li nam ispričao kako je počela cijela ovo priča oko slikovnice? Posebno dio kako si djecu uključio? Zapravo, čija je to ideja? Meni zvuči jako zanimljivo, pa i da drugi, ako nisu, pročitaju malo o tome.

MAURO: Kao i mnoge moje knjige, i ova ima neobičnu priču u povijesti svog nastanka. Dosađivao sam se dok sam čekao da mi prođe Vetting – potvrda o nekažnjavanju koja je nužna za rad s djecom i vulnerabilnim skupinama – da bih počeo novi posao i pregledavao sam neku hrpu slikovnica koju sam kupio te vidio jednu koju je autor pravio u suradnji s djecom. Priča u kojoj se iskoristio neke dječje crteže, pa sam se odlučio na sličnu avanturu, ali na moj način – da ja budem alat koji će djeca koristiti, a ne autor. 

U knjiškoj grupi na jednoj društvenoj mreži objavio sam poziv roditeljima i djeci koji žele kreirati priču i istu crtati. Javilo se 18 roditelja, ostali smo na 6 i avantura je počela. Bilo je potrebno puno suradnje roditelja s djecom, ali inzistirao sam da sve bude isključivo dječji rad. Sve njihove ideje ili riječi spojio sam u priču, a zatim doslovno sve crteže te priče spojio u ilustracije.

L.C.: Ovdje ću se samo malo nadovezati i reći da je moj malac (4 godine; a kralj ne voli knjige niti vidjeti) uživao slušajući priču o Pufiću. Dobro, malo mu je pala koncentracija na kraju, ali to ne računam. 🙈

 

L.C.: Kako ti psihologija pomaže u stvaranju priča?

MAURO: Razumijevanje ljudskog ponašanja je važno da bi se znalo kako netko priču može doživjeti i što se dešava s osobom dok priču sluša. Iako, nije tu samo psihologija, tu su i neuroznanost, kibernetika, teorija sistema, hermeneutika, socijalni konstruktivizam… Sve su to znanja koja pomažu razumjeti priču, stvarati priču i ono najvažnije doživjeti istu priču na različite načine. Pojasniti ću na primjeru. Istraživanja su pokazala da metaforička rečenica aktivira veći dio mozga od doslovne. U praksi to znači da metafora koja će aktivirati i dijelove mozga za okus, njuh, dodir, može evocirati i više sjećanja. Više sjećanja dati će nam različite perspektive za razumijevanje priče, a različite perspektive izbaciti će nas iz okvira unutar kojih u tom trenutku razmišljamo i tako nam olakšati put do rješenja problema s kojima se suočavamo. Kad taj princip uvedemo u priče koristeći što manje doslovne rečenice, omogućiti ćemo kod različitih osoba različite doživljaje iste priče, odnosno doživljaje koji su upravo njima potrebni.

 

L.C.: Neki planovi za dalje?

MAURO: Čarobnjak Pufić odlazi pod more i na mjesec, a engleski prijevod trenutno je na lekturi.

Eto, ekipa L.C. želi puno sreće u daljnjem radu i Mauru i djeci. Pratit ćemo vas i dalje i s nestrpljenjem čekamo ostale knjigice 💖.