Life Couch

Kate Elizabeth Russell

My Dark Vanessa

Izdavač: 4th Estate

 When Strane and I met, I was fifteen and he was forty-two, a near perfect thirty years between us. That's how I described the difference back then – perfect.

Prošlo je već nekoliko tjedana od kada sam posljednji put odložila ovu knjigu. Osjećam kako će pisanje recenzije biti jednako mučno, oprezno odrađeno, s pauzama i pomiješanim emocijama. Očekujem da ću neke retke ugledati u posve drugačijem svjetlu, drugih se radije uopće ne bi prisjećala. Unatoč zamjerkama ovome romanu prvijencu, preporučila bi ga za čitanje svima s boljim želucem i dovoljno otvorenosti za nova čitalačka iskustva. To je sažetak za sve one kojima se ne da čitati previše (iako bi baš mogli), no krenimo redom – od kraja prema početku!

Lurking deep within me, he said, was a dark romanticism, the same kind he saw within himself. No one had ever understood that dark part of him until I came along.

Roman je pisan iz dvije vremenske perspektive – sadašnjosti u kojoj je Vanessa 32-godišnja recepcionarka s nimalo svijetlom budućnosti i košmarom od osobnoga života te prošlosti u kojoj 15-godišnju Vanessu zavodi profesor engleskog jezika, šarmantni i mračni Jacob Strane. Vanessa Jacoba pamti kao svoju prvu ljubav, srodnu dušu koja je u njoj vidjela posebnu i perspektivnu djevojku, nadasve nježnog i pažljivog muškarca s dovoljno strpljenja za njezine mušice, spremnoga da radi njihove ljubavi stavi čitav život na kocku. To je otprilike verzija osobne povijesti u koju Vanessa vjeruje, a zašto joj je prijeko potrebno vjerovati u to, posve je logično.

It's a spiral I've traveled before, and every time I arrive at the same conclusion: that there's probably something wrong with me, an inherent weakness that manifests as laziness, a fear of hard work.

Jednoga dana djevojka po imenu Taylor odluči javno, putem društvenih mreža, optužiti profesora Stranea za napastovanje. Putem joj se pridružuju i druge djevojke sa svojim iskustvima, stvarajući posve drugačiju priču od one kakvu Vanessa njeguje već godinama. Usporedno s tim, prolazi kroz proces žalovanja radi gubitka oca, ali i prekida ljubavne veze, posjećuje terapeutkinju kojoj prikladno ne spominje Jacoba i pred siromašnim krugom ljudi nastoji održati privid funkcionalnoga čovjeka. No, Vanessa je sve samo ne to. 

I think we're very similar, Nessa - he whispers - I can tell from the way you write that you're dark romantic like me. You like dark things. 

Kada se medijski linč digne na zavidnu razinu, Strane pokušava osigurati njezinu šutnju tako što ponovno ulazi u Vanessin život, a žrtve i novinari gladni dobrih priča pokušavaju je natjerati da konačno progovori. Ali, istina nije tako jednostavna. Ona nije bila žrtva kao druge, bila je posebna, obožavana i zaljubljena. Štoviše, ona ga je sama zavela, tako da joj nije jasno zašto se sada sve te djevojke pokušavaju opravdati i to preko njezinih leđa. Iako se Jacobu zaklinje da neće progovoriti dok je živa, kako bi pokušala barem donekle pomiriti suprotstavljene slike svoje savršene ljubavne priče, silno se trudi prisjetiti njihovih početaka. Na tom putu, polako i posve nesigurno, počinje shvaćati da je njezino seksualno oslobođenje bilo obično silovanje. Njihova ljubav nije bilo sudbonosna ni spontana bajka, već serija pomno razrađenih i već provjerenih predatorskih koraka. I najgore od svega, u tome nije bila ni posebna ni usamljena.

Him kissing me used to be fodder for rumors that spread like wildfire. Now when we touch each other, the world doesn't even notice. I know there should be freedom in that, but to me it only feels like loss.

Vanessa se lomi između patološke ovisnosti i odanosti svome zlostavljaču te želje da upozna ostale žrtve i s njima s poveže. U romanu su dobro opisane gnjusne posljedice takvoga iskustva i načina na koji joj je ono obilježilo život - od poremećenih seksualnih nagona, poistovjećivanja sa zlostavljačem, nemogućnosti održavanja bliskosti u odnosima, ovisnosti, promiskuiteta, osjećaja krivnje i srama. Jezivo je precizno opisan i modus operandi pedofila, primjerice izoliranje žrtve od svih važnih osoba iz njezine okoline, izvlačenje pristanka, prebacivanje ili podjela odgovornosti, sakrivanje tragova, uvjeravanje žrtve kako je posebna, baš kao i njihova veza. Strane je lik kojeg ćete moći mrziti bez grižnje savjesti, bolestan i beskrupulozan. Kao lik oblikovan je tako da na njemu nema ničega privlačnoga niti vrijednoga empatije. Čak nije zamišljen kao atraktivan muškarac, što se vidi iz opisa njegove neuredne brade, prekomjerne težine, do nošenja naočala i konstantnoga znojenja. Na neki način, zamišljen je i prikazan kao odvratna svinja. 

I'm starting to understand that the longer you get away with something, the more reckless you become, until it's almost as if you want to get caught. 

Vanessa će u čitatelju probuditi različite emocije, od gotovo jednake razine gađenja kao i prema glavnome negativcu, do suosjećanja, iskrene tuge i navijanja za budućnost u kojoj će konačno prestati biti emotivna ruševina. Kraj daje ponešto blijede nade, ali je tako loše izveden da ću ga se dotaknuti u dijelu u kojem navodim negativne dojmove.

I try to hide how happy this makes me feel by rolling my eyes, but his words break my chest wide open and leave me helpless. There's nothing stopping him from reaching in and grabbing whatever he wants. I'm special. 

Drago mi je što sam uspjela pročitati izvornik na tečnom i jasnom engleskom. Knjiga obiluje maštovitim opisima, bogatim unutranjim monolozima, upečatljivim citatima i najviše od svega, prilikama da nešto naučimo o najmračnijim stranama ljudske intime. Savršeno secira društvene podbačaje i dvostruku viktimizaciju žrtava. Bit će vam jasno zašto je teško prepoznati, a onda i smoći hrabrosti prijaviti zlostavljanje bilo koje vrste. Dobrim dijelom knjige nećete uspjeti ostati ravnodušni ni zadržati pokersko lice. Autorica savršeno dobro opisuje krhkost obiteljskih veza, važnost iskrene komunikacije umjesto tapkanja u moru prikladnih, površnih tema. 

She didn't understan the horor of watching your body star in something your mind didn't agree to. 

Obilje je likova o kojima ćete imati što za reći, a sa svakim novim poglavljem pronalazit ćete nove krivce. Jesu li Vanessini roditelji mogli bolje, drugačije? Zašto su mislili da je mogu pustiti samu? Zašto se nikada nisu potrudili upoznati svoje dijete, učiniti da se osjeća posebnom? Da su sve to napravili, bi li i dalje upala u istu zamku? Pitanja su strašna, odgovori još i više. Prva polovina knjige držala me budnom, prestrašenom, zgroženom i sjetnom. Veselila sam se pisanju recenzije s 5 najblistavijih zvjezdica, smišljala hvalospjeve i argumente zašto trebate požuriti nabaviti svoj primjerak. A onda je sve krenulo nizbrdo.

I can't lose the thing I've held on to for so long. You know? My face twists up from the pain of pushing it out. I just really need it to be a love story. You know? I really, really need it to be that. Because if it isn't a love story, then what it is?

Prva zvjezdica otpada na većini ostalih likova osim glavnih. Jednostavno su jednodimenzionalni, površni, nimalo razrađeni. O njima nećete saznati ništa izvan dijaloga koji su često ubačeni samo da se romanu doda barem još 100 nepotrebnih stranica. Većinu ćete zaboraviti već na narednoj stranici, što nije idealno kada se ponovno vrate u priču, opet samo kako bi razvukli radnju do neprobavljive razine. Lik Vanessinog oca je toliko proziran i nevažan, da mu je očito jedino smrt mogla dati malo suvisloga značenja. Također, scene zlostavljana su pretjerano erotizirane, pa na nekim mjestima podsjećaju na 50 nijansi sive što je zabavno dok se ne sjetite kako biste trebali biti zgroženi, prije svega. 

Što se druge zvjezdice tiče, u jednom trenutku čitanja osjećala sam se kao da doživljavam glitch na nekakvom webshopu pa mi se isti artikli vrte nebrojeno puta u krug. Autorica je uspjela reciklirati samu sebe i zato je po meni ovaj roman savršeni primjer onoga kada se cilja na kvantitetu, a ne kvalitetu napisanoga. Vanessa gubi jedinu prijateljicu čak dvaput u istom romanu, kreće u novu školu dvaput, dopisuje se sa drugim pedofilima online jer više je valjda efektnije...dovoljno jasno?

Nadalje, nepotrebno je ubačeno razdoblje kada ona studira, a Strane je povremeno posjećuje da bi komentirao kako joj je stan neuredan. U toj dobi mu ionako ne bi bila zanimljiva, pa priča gubi dosljednost. Terapeutkinja koju Vanessa posjećuje nije nimalo neutralna, što u teoriji nikada ne bi dovelo do toga da duboko traumatizirana osoba progovori. Vanessa, naravno, nikada neće progovoriti jer Jacob počini samoubojstvo pa je time valjda sve završeno. Osim što bi u stvarnosti tek tada trebala osjetiti olakšanje i slobodu, pronaći smisao u tome da zaštiti druge mlade djevojke... Takav kraj bio bi predvidljiv, ali barem logičan. Ovako, imamo posve smiješan kraj u kojem se vidi kako je autorici nestalo ideja pa je zaključila da će glavni lik nabaviti psa i sve će se magično posložiti na svoje mjesto. Umjesto a-ha trenutka, imate jedan klasični wft.

Autorica je roman pisala dugi niz godina, od svoje 15-e, a ta se razlika u stilovima pisanja i te kako osjeti. Bilo je nekoliko optužbi na račun djela, u smislu da se radi o plagijatima Excavationa i Lolite. Nisam ih čitala, tako da ne mogu suditi. Surovost i živopisnost odnosa Vanesse i Jacoba navodno je posljedica autoričina osobnoga iskustva, što je dala naslutiti u pojedinim intervjuima ali bez otkrivanja detalja. Neki joj to zamjeraju, meni je savršeno jasno da svatko ima pravo takve stvari zadržati za sebe bez previše opravdavanja. Nekako sam joj sklona vjerovati jer sve te opise naprosto ne mogu pripisati samo mašti. Iako, navodno je Steven King obiteljski prijatelj, pa je sve moguće. Unatoč kritikama i zamjerkama, mislim da je najveća vrijednost ovoga djela njegova edukativna svrha, faktor šoka i nevjerice koji je dobro povremeno unijeti u naš sustav kako bismo postali svjesniji opasnosti koje vrebaju u tami. Da sumiram, preporučila bi čitanje svima koje je priča (i naslovnica) privukla jer očito postoji razlog za to. Udovoljite vlastitoj znatiželji, kasnije se uvijek možete pokajati. Ostali - možete i preskočiti ovaj put.

⭐⭐⭐

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Nekoliko trenutaka. Ljudsko biće, svako ljudsko biće, ima tako malo nestalnih šansi da bude svjesno sebe, da se otpusti od vremena i prepusti trenutku. I da voli nekoga bez ikakvih granica. Da eksplodira od strasti. Nekoliko puta u dječjoj dobi, možda, za one od nas kojima je bilo dopušteno biti djecom. A nakon toga, koliko udaha smijemo udahnuti izvan granica koje nas sputavaju? Koliko nas čistih osjećaja tjera da glasno viknemo, bez osjećaja srama? Koliko prilika imamo da osjetimo blagoslov zaborava?

Strast je zapravo djetinjasta. Banalna i naivna. Nije to nešto što učimo – instinktivna je i preplavljuje nas. Mijenja nas. Nosi nas u bujici. Ostali osjećaji pripadaju zemlji, ali strast nastanjuje svemir. Zato strast nešto vrijedi. Ne zbog onoga što nam daje, već stoga što zahtijeva da riskiramo. Naše dostojanstvo. Čuđenje i zgražanje okoline. Njihovo odmahivanje glavama.