Prijevod: Maja Ivanković Polak
Izdavač: Sonatina
Dizajn naslovnice: Janka Carev
Kupi ovdje
Kad sam zamolila AI da mi pokaže kako bi izgledali likovi iz, kako je ja od milja zovem, ''Krumpiruše'', definitivno nisam očekivala da ću ovo dobiti. Malo kao da su svi u rodu i sad mi na pamet padaju kojekakve šale o otočanima, ali bit ću fina i pristojna jer takva je i ova knjiga.
A ova knjiga ujedno je nešto najbliže temi Drugog svjetskog rata što sam se usudila prići nakon dugo vremena (mislim da je zadnja bila Ulica Charing Cross 84 i to očigledno nije slučajnost jer imaju toliko toga zajedničkog). Radnja se odvija tijekom 1946. godine, odnosno netom po završetku WWII, kad se već naveliko zbrajaju štete, priznaju porazi i oplakuju gubici. Juliet Ashton je naša protagonistica i bori se s uobičajenom spisateljskom krizom. Nakon što je njezina serija duhovitih kolumni polučila puno uspjeha, mahom jer je ljudima u teškim vremenima pružala dozu utjehe i veselja, ona se nalazi na svojevrsnoj prekretnici. Želi napisati nešto smisleno, bitno. Želi pisati o stvarnim ljudima i njihovim sudbinama, želi postati ozbiljan pisac i pri tom ne razočarati svoga izdavača i prijatelja.
Jednoga dana Juliet dobije pismo jednog od stanovnika Guernseyja, nakon što je kupio rabljenu knjigu koja joj je pripadala i tako započinje njihovo dopisivanje; prvo s njim, a malo po malo i sa ostalim stanovnicima otoka. Točnije, s članovima Društva za književnost i pitu od krumpira. Čemu (ili komu) duguju svoj naziv, puštam da otkrijete sami. Juliet mjesecima živi između vlastite stvarnosti i želje da posjeti svoje nove prijatelje kojima je odlučila posvetiti novi roman, riskirajući pri tom još jedan ljubavni krah, ali i potencijalnu sramotu ako roman prođe nezamijećeno. Za nju to nije stvar zarade ni prestiža, koliko želje da se čuje i njihova priča, upoznaju njihove patnje. Jer lako je zaboraviti jedan maleni, odsječeni, dio kopna dok London vapi za obnovom.
Posebnost ovog romana je u tome što sva ratna zbivanja otkrivamo postepeno i dozirano, s vremenskim odmakom tijekom kojeg je vidljivo s čim su se ljudi pomirili, a za čim istinski žale. I ono što smatram da je jako važno i vrijedno u svakoj ratnoj fikciji, ovdje je autoricama i te kako pošlo za rukom - one ne prikazuju rat crno-bijelo. Iako su strah, tuga i bespomoćnost prisutni, ovi ljudi se vesele, nadaju, zajedno slave, zaljubljuju i praštaju. Bez obzira na to koliko su izgubili i što im je sve oduzeto, oni i dalje stvaraju, grade i sanjaju. U svojoj oskudici su velikodušni. Nisu svi Nijemci bezosjećani zločinci, niti su svi otočani ,,med i mlijeko''.
Rekla sam to stoput i opet ću ponoviti - obožavam epistolarne romane. Volim tu intimnost trenutka u kojem čovjek ostaje sam sa sobom i komadom papira, to prepričavanje iskustava s odmakom, bez ikoga tko bi nas prekinuo. Volim tu razinu povjerenja i izostanka srama koja ne bi bila moguća da se gledamo licem u lice. Volim to što, ma koliko se čini da pišemo nekome, gotovo uvijek pišemo za sebe i svoj gušt, jer želimo ponovno nešto osjetiti, nešto odbaciti, nešto sakupiti...zato je ovaj roman od mene dobio 4 zvjezdice već na sinopsisu, a nakon čitanja čistu i blistavu peticu.
Autorica Mary Ann Shafer čitav je život provela s knjigama, bila je i urednica i knjižničarka i knjižarka. Slučajan posjet otoku Guernseyju inspirirao je ovo djelo koje je pak morala dovršiti njezina nećakinja Annie Barrows, nakon što se ona razboljela. Annie Barrows najpoznatija je kao autorica knjiga za djecu i moram priznati da ja nisam osjetila nikakav stilski prijelaz u knjizi, što znači da je jako dobro odradila svoju zadaću.
Nema komentara: