Francuska fotografkinja - Life Couch recenzira

 

NATASHA LESTER: Francuska fotografkinja
Izvornik: The French Photographer/ The Paris Orphan
Izdavač hrvatskog izdanja: Egmont (Puls)

Što sam ja to upravo pročitala, ali zbilja?

*

Dojam nije dovoljno jaka riječ i dok pokušavam doći do zraka, navest ću nekoliko tehnikalija: čitala sam roman na engleskom jeziku koji ima gotovo 70 stranica više od prijevoda. I dok to nije neuobičajena pojava, silno bih željela znati otkud takve i tolike razlike. Engleska verzija ima dva naziva, ovisno gdje je knjiga izdana – siroče (USA) ili fotografkinja (UK i AU). Oba naslova su prikladna jer pratimo živote 2 glavna ženska lika čije se sudbine spajaju u ratom pogođenoj Francuskoj.

*

Radnju je donekle teško prepričati, stoga je njezin sažetak na koricama tek blijedi pokušaj da vas uvuče u nešto što trebate osjetiti. A ova knjiga se i te kako osjeća. Prije nego krenem sa salvom hvalospjeva i osobnih interpretacija, istaknut ću nekoliko stvari zbog kojih sam se dugo lomila oko konačne ocjene.

*

Prvo se vraćam na broj stranica – i ovdje govorim isključivo o izdanju na engleskom jeziku: knjiga je barem 100 stranica preduga. Eto, izrekla sam i to. Natasha Lester predivno piše, ali kao da ne zna stati pa bi tu dobro došao urednik koji ima petlje izbaciti (vjerojatno i dalje krasan) komad teksta. Jer ga je, pogotovo na usporenom početku, meni bilo previše. Toliko da sam u nekim trenucima - iscrpljena s prethodnih 11 srpanjskih naslova, nekoliko WWII priča i jednim promašajem bez radnje netom prije - poželjela stati i odložiti je za neka bolja vremena. Tradicionalno, upornost me spasila. Druga zamjerka tiče da zapleta u zadnjoj petini knjige koji su na granici sapunice. Pa ipak, svjesna sam kako ne čitamo knjige da bismo u njima našli scene mazanja paštete i time sam samoj sebi izbila argument iz pera. Konačan zbroj svih zapleta je moje posve slomljeno biće, umorno i nesposobno prihvatiti kraj.

*

Nakon sporog i dugog uvoda, radnje se počinju izmjenjivati. Ispočetka vrlo polagano, a kasnije savršeno tempirano da bi se održala napetost kao u kakvom trileru. Poput pomno isplaniranog ljubavnog čina. Pratimo bivšu manekenku, Jessicu May, koja želi postati ratna izvjestiteljica u vrijeme kada ženska pamet nije na cijeni. Većina muškaraca joj se pokušava uvući u gaće ili joj zagorčati život, nerijetko i oboje. Nekoliko dobrih ljudi pomaže joj u borbi da u Ameriku pošalje prave, dirljive prizore rata. Tu je bivša supruga Ernesta Hemingwaya, jedno siroče i kapetan Dan Hallworth. Dok Jessica traga za pričama vrijednima objavljivanja na mjestima najveće boli, otkriva što je ljubav i koja je cijena uspjeha.

*

Nekoliko desetljeća kasnije, australska kustosica francuskog porijekla dolazi u francuskih dvorac u kojem obitava tajanstveni fotograf. D'Arcy je dobila posao organizirati njegova djela i pripremiti ih za izložbu u Australiji, no njezina intuicija i znatiželja dovode je na rub otkrića kojim će zauvijek promijeniti brojne živote i nakratko oživjeti povijest...

*

Moje pravilo kod ocjenjivanja knjiga je prilično jednostavno: peticu zaslužuju one koje me uče životu i mijenjaju na bolje. Nisam sigurna zadovoljava li ova knjiga te kriterije, ali natjerala me da osjetim apsolutno sve u trenucima kada se svjesno nisam htjela predati. Natasha Lester razoružala je svaki kritički nastrojen atom u meni i osvojila me pričom naoko ispričanom bezbroj puta. Mogla bih nabrojati stvari koje objektivno radi dobro – tempiranje, likovi, povezivanje radnje, opisivanje ljubavnih scena koje su strastvene i nimalno vulgarne, to što je u stanju napraviti od premise prijatelji-ljubavnici. Koliko je dobro zahvatila kalvariju ženske borbe za ravnopravnost i priliku da pariraju svojim muškim kolegama. Kako je iskopala povijesne trenutke i od njih načinila remek djelo. Sve to je, baš kao i sažetak s korica, sasvim nedovoljno. Neizbježna mi je i komparacija sa knjigom Svjetlost s prozora, gdje mi je suvremena ljubavna priča bila dosta slabija.

*

Francuska fotografkinja u mojoj mentalnoj biblioteci ide na policu – zbog ovoga čitam. Zbog djela koja pričaju priče između redaka i pogleda. Zbog pisaca koji su kadri interpretirati neizrečeno. Ako želite otkriti što pokreće svijet, a ljude čini praznovjernima, spremnima na najteže žrtve, otvorenima za oprost i još štošta – odgovor će uvijek biti ljubav. Ljubav je savršeni paradoks: spremni smo je propustiti samo da ne iskusimo njezinu mračnu stranu – strah od gubitka. Ovdje smo suočeni s gubitkom na jedan poseban način: čak i kada je besmislen, i dalje je vrijedan. Ljubav je vrijedna. Mi smo vrijedni sjećanja…