NATASHA LESTER: Francuska
fotografkinja
Izvornik: The French Photographer/
The Paris Orphan
Izdavač hrvatskog izdanja: Egmont
(Puls)
Što sam ja to upravo pročitala,
ali zbilja?
*
Dojam nije dovoljno jaka riječ i
dok pokušavam doći do zraka, navest ću nekoliko tehnikalija: čitala sam roman
na engleskom jeziku koji ima gotovo 70 stranica više od prijevoda. I dok to nije
neuobičajena pojava, silno bih željela znati otkud takve i tolike razlike. Engleska
verzija ima dva naziva, ovisno gdje je knjiga izdana – siroče (USA) ili
fotografkinja (UK i AU). Oba naslova su prikladna jer pratimo živote 2 glavna
ženska lika čije se sudbine spajaju u ratom pogođenoj Francuskoj.
*
Radnju je donekle teško
prepričati, stoga je njezin sažetak na koricama tek blijedi pokušaj da vas
uvuče u nešto što trebate osjetiti. A ova knjiga se i te kako osjeća. Prije
nego krenem sa salvom hvalospjeva i osobnih interpretacija, istaknut ću
nekoliko stvari zbog kojih sam se dugo lomila oko konačne ocjene.
*
Prvo se vraćam na broj stranica –
i ovdje govorim isključivo o izdanju na engleskom jeziku: knjiga je barem 100
stranica preduga. Eto, izrekla sam i to. Natasha Lester predivno piše, ali kao
da ne zna stati pa bi tu dobro došao urednik koji ima petlje izbaciti (vjerojatno
i dalje krasan) komad teksta. Jer ga je, pogotovo na usporenom početku, meni
bilo previše. Toliko da sam u nekim trenucima - iscrpljena s prethodnih 11
srpanjskih naslova, nekoliko WWII priča i jednim promašajem bez radnje netom
prije - poželjela stati i odložiti je za neka bolja vremena. Tradicionalno,
upornost me spasila. Druga zamjerka tiče da zapleta u zadnjoj petini knjige
koji su na granici sapunice. Pa ipak, svjesna sam kako ne čitamo knjige da bismo
u njima našli scene mazanja paštete i time sam samoj sebi izbila argument iz pera.
Konačan zbroj svih zapleta je moje posve slomljeno biće, umorno i nesposobno
prihvatiti kraj.
*
Nakon sporog i dugog uvoda,
radnje se počinju izmjenjivati. Ispočetka vrlo polagano, a kasnije savršeno
tempirano da bi se održala napetost kao u kakvom trileru. Poput pomno
isplaniranog ljubavnog čina. Pratimo bivšu manekenku, Jessicu May, koja želi
postati ratna izvjestiteljica u vrijeme kada ženska pamet nije na cijeni. Većina
muškaraca joj se pokušava uvući u gaće ili joj zagorčati život, nerijetko i
oboje. Nekoliko dobrih ljudi pomaže joj u borbi da u Ameriku pošalje prave,
dirljive prizore rata. Tu je bivša supruga Ernesta Hemingwaya, jedno siroče i kapetan
Dan Hallworth. Dok Jessica traga za pričama vrijednima objavljivanja na
mjestima najveće boli, otkriva što je ljubav i koja je cijena uspjeha.
*
Nekoliko desetljeća kasnije,
australska kustosica francuskog porijekla dolazi u francuskih dvorac u kojem
obitava tajanstveni fotograf. D'Arcy je dobila posao organizirati njegova djela
i pripremiti ih za izložbu u Australiji, no njezina intuicija i znatiželja
dovode je na rub otkrića kojim će zauvijek promijeniti brojne živote i nakratko oživjeti
povijest...
*
Moje pravilo kod ocjenjivanja knjiga
je prilično jednostavno: peticu zaslužuju one koje me uče životu i mijenjaju na bolje. Nisam
sigurna zadovoljava li ova knjiga te kriterije, ali natjerala me
da osjetim apsolutno sve u trenucima kada se svjesno nisam htjela predati.
Natasha Lester razoružala je svaki kritički nastrojen atom u meni i osvojila me pričom naoko ispričanom bezbroj puta. Mogla bih nabrojati stvari koje objektivno
radi dobro – tempiranje, likovi, povezivanje radnje, opisivanje ljubavnih scena
koje su strastvene i nimalno vulgarne, to što je u stanju napraviti od premise
prijatelji-ljubavnici. Koliko je dobro zahvatila kalvariju ženske borbe za
ravnopravnost i priliku da pariraju svojim muškim kolegama. Kako je iskopala povijesne
trenutke i od njih načinila remek djelo. Sve to je, baš kao i sažetak s korica,
sasvim nedovoljno. Neizbježna mi je i komparacija sa knjigom Svjetlost s
prozora, gdje mi je suvremena ljubavna priča bila dosta slabija.
*
Francuska fotografkinja u mojoj mentalnoj biblioteci ide na policu – zbog ovoga čitam. Zbog djela koja pričaju priče između redaka i pogleda. Zbog pisaca koji su kadri interpretirati neizrečeno. Ako želite otkriti što pokreće svijet, a ljude čini praznovjernima, spremnima na najteže žrtve, otvorenima za oprost i još štošta – odgovor će uvijek biti ljubav. Ljubav je savršeni paradoks: spremni smo je propustiti samo da ne iskusimo njezinu mračnu stranu – strah od gubitka. Ovdje smo suočeni s gubitkom na jedan poseban način: čak i kada je besmislen, i dalje je vrijedan. Ljubav je vrijedna. Mi smo vrijedni sjećanja…
.jpg)
Nema komentara: