Life Couch

Lucy Coleman - Ljeto na talijanskom jezeru 
Izvornik: Summer on the Italian Lakes
Izdavač: Stilus knjiga
Prijevod: Sanja Ščibajlo

Doktor Carter, koji je (?) vodio tijekom mojih problematičnih tinejdžerskih godina, neko vrijeme nije baš bio pretjerano zadovoljan mnome. 

Kako bi s nekim radila na njegovu rukopisu, moraš s tom osobom biti na istoj valnoj dužini. Unutarnji monolog počinje u 1., završava u 3. licu

 Žvačem usnu... Umjesto grizem usnu

U uspomenu na one koji su izgubili svoj život... Umjesto u spomen

...neprestano hoda po tekućoj traci. Pokretna traka je traženi pojam

Blistavo je plava površina mora ispred mene očaravajuća. Scena na jezeru! 

...osjeća se osobnost ovoga gradića i napredna zajednica (?).

Volim te, Brie. Više od bilo čega na cijelom svijetu. I nikada, ali baš nikada nisam mislio da ću čuti sebe kako to izgovaram nekome, znajući da je to sasvim iskreno i stvarno.

 

Khaled Hosseini – I odjeknuše gore (And the Mountains Echoed)

Vorto Palabra (Marko Kovačić), 2018

Nemam pojma kako pisati o jednome od kraljeva naracije. Hosseinija trebate čitati, roniti i disati da biste se povezali sa mojim riječima i čini mi se da tu nema previše prostora za kojekakve recenzije ili osvrte. Ovo danas pišem za sve vas koji ste ga čitali i voljni ste odvojiti nekoliko minuta da sa mnom podijelite oduševljenje koje ne mogu zatomiti…

Hosseini je popularnost stekao nekolicinom romana koji su tematski donekle bliski. Gonič zmajeva je, primjerice, inspiriran autobiografskim iskustvom progonstva iz Kabula za vrijeme ruske invazije na Afganistan, nakon čega se obitelj seli u Californiju. Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da čovjek piše knjige u pauzi od bavljenja internom medicinom. Da, dobro ste pročitali. Ne želim zvučati kao Jacques kada kritizira svoje glazbene kolege, ali za nekoga kome je pisanje sporedni posao ili čak samo hobi, čini to vraški dobro.

I odjeknuše gore roman je koji započinje moćno i udara u samu srž ostatka priče kroz jednostavnu pripovijetku o žrtvi i ljubavi. Time Hosseini postavlja ton za nastavak u kojemu se, baš kao domine, isprepliću te jedna na drugu naslanjaju sudbine mnoštva upečatljivih likova, a ni za jednoga nećete moći reći kako je suvišan ili potpuno nezanimljiv. Hosseini, poput upornog provalnika, istražuje sve moguće kombinacije obiteljskih veza. Surovu brižnost, prividnu nesebičnost, mračnu stranu roditeljske ljubavi i vječnu patnju djece u nama. Povlači pitanje odgovornosti i mogućnosti izbora u situaciji kada ne možemo ni zamisliti dalekosežne posljedice naših odluka. Dovodi nas u područje bunila – tko je taj koji ima pravo znati što je najbolje za nas i što kada se jednoga dana probudimo i shvatimo da su to zbilja znali bolje od nas? Hosseini je uspio povezati povijesnu lekciju o ratnim previranjima u rodnome Kabulu, bujanje trgovine opijatima i opću radikalizaciju društva te jednu krajnje intimnu priču o potrazi za obiteljskim korijenima, blizinom i prepoznavanjem sebe u drugima. Naravno, u čitavom djelu pregršt je drame, bolesti i umiranja, odlazaka i vraćanja. Puno je tu očite i suptilne tuge, a još više nade. Svaka sporedna priča ostavlja jednako snažan utisak, a posebno su upečatljivi svi dijelovi u kojima se opisuju opasnosti nečinjenja, šutnje i zaklanjanja pogleda. Najčešće radi zadržavanja vlastitog komfora i poremećenih društvenih okova. Ipak, kad god likovi odluče ispraviti vlastite pogreške i pomiriti nepomirene dijelove svoje prošlosti, ostane im taman dovoljno vremena za to...

Kraj me neumoljivo podsjeća na čuvene riječi Johna Donnea – nijedan čovjek nije otok. I na to da, suprotno narodnoj mudrosti, svaki cilj traži od nas mnogo osvrtanja putem…nije dobro kada čovjek zaboravi odakle je potekao. Na taj način može čitav život provesti u polubijegu i praznini. Jedino se  pomireni možemo nadati slobodi, čak i ako putovanje završimo na samom početku! U tom smislu podsjeća me (pomalo) na romane poput Otoka V. Hislop, Glasa ruže (Oezkan) ili pak Alkemičara (Coelho) iako mi je Hosseini u svojoj interpretaciji daleko realističniji. Možda je zato i tuga stvarnija...

Jeste li ga već otkrili i koje vam je najdraže njegovo djelo?

Kore:
2 jaja
7 dag maslaca sobne temperature
12 dag meda
1 vanilin šećer
14 dag šećera u prahu
55 dag glatkog brašna
1 prašak za pecivo


Krema:
Pola litre mlijeka
1 vanilin šećer
1 žličica arome vanilije
15 dag šećera
6 žlica glatkoga brašna
1 margarin


Glazura:
8 dag čokolade za kuhanje
5 dag maslaca

"Želja", Mana Pass – O Želji smo već pisale zajednički osvrt. Izuzetno nam je drago da se naša scena sve više budi, a sama ideja o ovim knjigama je genijalna. 
Ocjena ★★★★☆

Sastojci:

25 dag glatkog brašna
5 dag oštrog brašna
10 dag mljevenih badema
1 prašak za pecivo
15 dag maslaca sobne temperature
2 jaja
4 žlice šećera u prahu
1 vanilin šećer
Prstohvat soli
1 žličica ekstrakta vanilije

Za glazuru:

18 dag bijele čokolade
5 dag prženih i sjeckanih badema

Pjenasto umutite jaja. Dodajte šećer, vanilin šećer, ekstrakt vanilije, sol i maslac sobne temperature pa izmiksajte. Dobro promiješajte brašno, prašak za pecivo i bademe pa dodajte  prethodno napravljenoj smjesi i rukom umijesite tijesto. Razvaljajte ga na pola centimetra debljine, izrežite oblike po želji i ispecite na 170 stupnjeva (ne smiju vam biti previše pečeni na dnu, pečenost treba biti tek malo vidljiva). Kada se ohlade, gornji dio umočite u bijelu čokoladu otopljenu na pari i pospite sjecjanim prženim bademima. Dobar tek!🍽🍪😀

Ah, dovoljno mi je samo pomisliti na Valenciju ❤️️ i odmah me hvata nostalgija. I to poprilično jaka. Ajde da malo i o tom divnom gradu popričamo.

Valencija, Španjolska

21. 10. 2019. Dakle, došli smo iz Barcelone oko 13:00 h. Apartman nam je bio poprilično blizu kolodvora Valencija Nord, tako da smo se odmah smjestili. Uz kolodvor se nalazi i njihova arena za koridu. Moram priznati da, kada smo rezervirali smještaj, bilo mi je nekako žao što nismo bliže centru, ali sad kada gledam ovo je odlična pozicija. Da se razumijemo, hotel je od centra udaljen 10-15 minuta pješice, a zapravo se pokazao izvrstan baš radi toga jer je na pola puta od svega. Pješice, naravno. Radi se o kvartu Ruzafa, odnosno Russafa, iliti kako joj pojedinci tepaju Soho. S obzirom na to da su najavljivali kišu idućih dana, odlučili smo to popodne odmah otići do Gulliver parka - popularnog igrališta za djecu. To igralište je čudo 😍! Ukoliko imate djecu, to ne bi smjeli propustiti, a prilično sam sigurna da bi se svidio i djeci u vama odraslima. Radi se o 70-ak metara dugom Gulliveru iz Guliverovih putovanja (Jonathan Swift) koji leži na podu, a po njemu se nalaze rampe, penjališta i tobogani. Zamišljeno je da ga djeca (mali Liliputanci) istražuju. Nije ni čudo što je ovo daleko najpopularniji dječji park u gradu. A ima ih jako puno. Tu smo se zadržali dugo, dugo. Hvala mužu što ima toliko strpljenja, jer ja ga nemam. 

Gulliver park

Taj park se nalazi u isušenom koritu rijeke Turije, sada Jardines del Turia ili Vrtovima Turije. Rijeka je, naime, nakon velikih poplava 50-ih godina prošlog stoljeća preusmjerena malo južnije. Gradu je tada ostala velika površina koju su oni odlučili pretvoriti (gle čuda) u dugački park. Nije to, naravno, tek tako prošlo, već su građani morali malo prosvjedovati, ali želim vam reći koliko su hrabriji i pametniji od nas. Velike vođe grada htjeli su raditi na poboljšanju prometa i izgraditi koju cestu 🙄. Kod nas bi to već odavno obilovalo betonom i ružnim zgradama. Srećom, oni su pametniji od toga i sad imaju zapravo nešto što ih čini jedinstvenima. Zamislite da imate šetnicu u prirodi dugu 9 kilometara. Da, nemoguće je to zamisliti 😉. Kod nas jedva čekaju otpilati neko stablo ili ga otrovati pa da pokažu koliko oni brinu o nama, a kod njih su zasađene šume i šume fikusa, borova, palmi, stabala naranči, mediteranskog bilja i baobaba (Da, baobaba, nije greška)...

Stabla baobaba

O prometnicama neću niti govoriti. Osim što su prostrane, imaju po nekoliko traka. Zamislite to čudo kad vidite ogromna drveća svugdje oko vas. Blago njima. Iako su grad, okružuje ih priroda. Moram priznati da im zavidim. Ok, da se razumijemo, ja sam mišljenja da ništa ne može nadmašiti parkove Andaluzije i ono čudo, jer ne znam kako bih to drugačije nazvala, ali ovi su jako blizu. I još jedna stvar koja je nama bila fascinantna: u tih 9 km mi smo stalno (a svaki smo dan tu šetali) viđali vrtlare i majstore. Netko tko je plaćen za to stvarno o tome i vodi računa. Kao što sam rekla, čudo. 🙄
Nakon Gullivera otišli smo se malo upoznati s gradom. Prvi dojam je ''wow'', što je ovo. Grad je odlično spojio svoju prošlost i sadašnjost. Velebni i divno uređeni objekti govore mi da su u prošlosti imali odličan dotok novca. Valencija je inače treći po veličini grad u Španjolskoj, pogađate, odmah iza Madrida i Barcelone. Iako nisam bila u Madridu, Valencija me po slikama asocira na njega. Treba napomenuti i da je ovaj grad u prošlosti nerijetko bio u političkoj nemilosti. Ali hej, tko to nije bio? Ipak, uspjeli su sačuvati (između ostaloga) i svoj govor. Tako je uz španjolski jezik i valencijanski službeni. A sami stanovnici jako su ponosni na svoju prošlost. Nakon brzinskog upoznavanja s gradom, vraćamo se u naš kvart. Vjerujte mi, Ruzafa obiluje restorančićima pa smo to i iskoristili.

Pogled na katedralu

22.10.2019. S obzirom da je kiša pljuštila i nije bilo izgleda da će prestati, morali smo malo izmijeniti naš plan. Danas smo planirali otići do Grada umjetnosti i znanosti, gdje bi se mogli sakriti unutra, međutim ne bi sve mogli lijepo pogledati, tako da smo se radije odlučili za grad. Zaputili smo se dakle prema Lonja (Llotja) de la Sede, nekadašnju tržnicu svile. Usput smo stali u Primark, jer ja Harry Potteru ne mogu odoljeti (rekla bih slaba točka 🤫). Da se vratimo na svilu...Naime, i Valencija je kao i veliki dio Španjolske u jednom (dugom, zapravo) periodu pala pod vlast Arapa/Maura. Svila je zapravo došla s njima, a u ovom ih je gradu puno živjelo. Doduše, dosta ranije, između 8. i 11. stoljeća. Kad smo kod toga, ne čudi da je velika većina zvonika bila prenamijenjena u minarete, a sve te promjene su zapravo i danas vidljive, posebno ako bolje pogledate. I tako sam ja ponovo otišla od svile 🙄. Ovaj prekrasni objekt pod zaštitom UNESCO-a, gotička je zgrada podignuta u 15. stoljeću. Sa svilom se trgovalo do polovine 16. stoljeća. Jako je elegantna i stupovi su zbilja prekrasni. Ulaz košta 2 eura i ima prekrasni vrt prepun narančica ispred samog ulaza. Nama je nažalost padala jaka kiša pa ga nismo bili u mogućnosti do kraja ga pogledati. Žalim što te naranče još nisu promijenile boju u narančastu jer to je nešto divno za doživjeli u Andaluziji. 
To smo prijepodne iskoristili za pogledati ponudu na njihovom glavnom marketu (Merkat Central) i ono...čudo. Tržnica obiluje domaćim proizvodim.. Jako puno voća, povrća, mesnih proizvoda, maslina, ribe... Svega. Cijene su tu negdje kao i kod nas.

Merkat Central

Popodne smo svratili u Horchaterie Fabian jer smo pročitali da je to nezaobilazno mjesto u Valenciji. Prilično turistički, zar ne? Eh, ako se pitate što je to, to vam je zapravo jedna od meni najboljih stvari. Malo, tradicionalno mjesto (birtija, nimalo moderna) u kojem se može popiti odlična Horcata ili Orxata kako se na njihovom jeziku kaže ❤️️. Dakle, to je milky drink koji se dobiva od tigrovih oraščića (tiger nuts) koji su nalik na kikiriki, što znači da se vade iz zemlje. Ako ste ikad radili mlijeko od kokosa, badema i ostaloga, mislim da je to sličan princip. Bezalkoholni napitak, onako pomalo gorak na prvu, ali sladak. Nešto bolje nisam probala...pa, nikad. Uz to tradicionalno se jede i fartons, pecivo posuto šećerom. Zajedno su zbilja odlični. Moj veliki savjet vam je nikako nemojte propustiti probati ovaj napitak. Inače, po cijelom gradu imate štandove gdje se Horcata može kupiti, ali i gdje možete probati tigrove oraščiće. 

Horcata sa štanda, ne onako dobra kao iz Horcaterie, ali...

Nakon te divne degustacije, a s obzirom na to da se kiša malko zaustavila otišli smo ponovo do centra grada. Razgledali smo antičke ulaze u grad, te prošetali boemskom četvrti El Carme. Inače, ukoliko imate malo dijete/djecu, a pada kiša i ne znate što bi mogli, navodno je super otići u Centre del Carme (Kulturni centar). Mi nismo bili, ali smo čuli da imaju dobar sadržaj i igraonice za djecu. Ostatak dana izgubili smo djelomično po centru, a kasnije smo se vratili u Ruzafu i otišli na večeru u knjižaru kafić u Ubik Cafe.  

Ubik Cafe

23.10.2019. Ovaj smo dan rezervirali za futuristički Grad umjetnosti i znanosti (Ciutat de les Arts i les Ciències ❤️️). Kako ovo najbolje opisati!? Dobro, osim kao čudo. Meni je cijeli ovaj grad čudo. To vam je kompleks koje se sastoji od 5 građevina (Palau de les Arts - opera, Hemisferic - planetarij i kino, Museu de les Ciences - Muzej znanosti, Agora - natkriveni trg, Oceanografic - akvarij), botaničkog vrta Umbracle i mosta. Dio je otvoren 1998. godine, a u potpunosti je dovršen 2005. godine. Arhitekti su Santiago Calatrava i Félix Candela. Stanovnici Valencije su, blago rečeno, bili jako nezadovoljni ovim projektom. Prvenstveno radi troškova (300 milijuna eura je bila procjena; potrošeno je 3 puta više), a onda radi onoga poznatoga mediteranskog inata: a što će nama to 😂. I to je zapravo čest scenarij, a na kraju ispada da se itekako isplatilo. Tu možete komotno izgubiti pola dana, a ni dan ne zvuči loše, jer zapravo to je ogroman prostor prepun sadržaja. 

Opera

Palača umjetnosti

Botanički vrt

Agora

Mi smo, naravno, otišli pogledati akvarij. Ulaznica je 30,70 eura i ne mogu reći da se ne isplati. Ulaznice za djecu do 4 godine su gratis. Akvarij je ogroman i stvarno ima jako puno životinja. Između ostaloga ima i show s dupinima. S tim muž i ja nismo baš oduševljeni i meni je to ono kao mučenje životinja, ali tko voli, nek izvoli. Malac je uživao s pingvinima, kitovima i Sharkom 🐬🐋🐠. Kada smo bili gotovi, mislili smo se hoćemo li tu ručati (a zbilja ima izbora), međutim zašto ne bi otišli do naše četvrti. Sve je to tu negdje. A kad smo kod toga, imam vam odličnu preporuku za jedan restorančić. Zove se El Camerino. (Ako smijem primijetiti odlična poveznica sa Šibenikom, jedna od starijih ulica zove se Camerino.) 

Oceanografic

Poznati tunel

Lift

Ovako, mi uopće nismo koristili javni prijevoz - bus/metro, ali sam čula da je jako dobar i prilagođen ljudima ili djeci u kolicima. Grad je inače jako dobar za dječja kolica. Ono, nema stepenice od 10 centimetara 🙄 nigdje pa se ne morate zabranjivati oko poskakivanja, zapinjanja  i ostalog. Meni je to dovoljno. Ostatak dana lunjali smo po gradu. Divan dan.    

24.10.2019. Zadnji dan ostavili smo samo za grad. Mislili smo se hoćemo li malca odvesti do Bioparca - zoološki vrt, međutim nekako je prevagnuo grad. Ako ništa drugo, ima dovoljno parkova za istrčati se. Dakle, prvo smo obišli katedralu ❤️️. To je gotička građevina iz 13. stoljeća, a naravno kroz povijest se mijenjala pa ima i renesansne i barokne ukrase. Inače, prema tradiciji u katedrali se čuva kalež s posljednje večere. Ulaz smo platili oko 7 eura, ne sjećam se više točne cifre. 

Kalež s posljednje večere

Unutrašnjost katedrale

Nakon katedrale otišli smo isprobati drugo valencijansko piće, Agua de Valencia. Da vas ime ne zavara, ovo je (jako) alkoholno piće - koktel, a spravlja se od šampanjca ili cave, soka od naranče, votke i gina. Vjerojatno će vas prevariti jer podseća na sokić, ali ne dajte se navući 😂. Jedno od boljih možete probati u kafiću de las Horas. Najmanje što ćete tamo dobiti jest vrč za dvije osobe i čestitku od 10 eura. 

Agua de Valencia

Uslijedilo je puno šetnje. Popeli smo se i na vrata Porta de Serrans, odakle se pruža savršen pogled na grad (ulaz 2 eura). Napokon smo probali i paellu. Mislim, kada si u Valenciji naprosto je moraš probati jer ona originalno potječe baš iz ovog grada. I bez obzira što je to zapravo običan rižoto (sad bi me netko mogao blokirati 😆) i što u centru navodno više ne rade dobar, mi smo bili zadovoljni i punog želuca smo krenuli dalje u razgledavanje. 

Porta de Serrans

Tako smo posjetili Plazu Redondu i njihov mali, ali slatki market. Podignuta je u 19. stoljeću. Ako ste ljubitelj Božića i jaslica, Španjolska je obećana zemlja za vas. Doduše, više se to primjeti u Andaluziji, ali i ovdje imaju jedanu lijepu trgovinu  (Corchos Gomez). Nakon šetnje i razgledavanja ovog divnog grada, svratili smo na večeru u naš kvart.     

Pogled na Valenciju

25.10.2019. I to je zapravo to. Oko 11:00 h nam je bio vlak za Barcelonu. Kretali smo sa željezničkog kolodvora Joaquin Sorolla, gdje imaju rendgensku kontrolu pa bi bilo dobro da ne nosite plastični pištolj-igračku, jer policajcima koji su se tamo okupili to uopće nije bilo smiješno. 🙄


Nakon svega viđenog, ne čudi me uopće da je ovo hit obiteljska destinacija. Dapače, čudilo bi me da je drugačije. Grad inače obiluje obiteljima iz Njemačke, Francuske i Velike Britanije. Mi niti jednu ulaznicu nismo kupovali preko interneta ili ranije i to se pokazalo kao ok rješenje. Nije tolika gužva. Znam po recenzijama koje sam prostudirala prije odlaska u Valenciju da se ljudi baš i nisu tamo najeli. E, pa moram priznati, mi smo tamo jeli kao nikad 😂. Dobro, ne baš kao nikad, jer je hrana u Andaluziji malo bolja, ali i ovdje je sve bilo slasno. Inače, ljudi su ovdje puno opušteniji od npr. onih u Barci. Naravno, jug ništa ne može zamijeniti i svugdje je isti. Jedina stvar oko koje smo se muž i ja iznenadili jest količina prosjaka i to redom mlađih muškaraca. Naravno ima i pripadnika romskog naroda, a te žene znaju povremeno i napasti i svašta izgovoriti. Kako god, Valencija je zbilja divna i vjerujte mi, iznenadit će vas. Za djecu je ovo raj, a tome pridonosi i činjenica da Španjolci zbilja vole djecu. Netko je stalno zabavljao naš pomladak. Zbilja obožavam Španjolsku.

La Casa de los gatos

Pozdrav od nostalgične A.