Put Rukopisa - Volja

 ,,Ispada da je jako jednostavno zavarati ljude da si dobro. To zapravo ne bi trebalo biti tako jednostavno.''

Ovo će biti jedan 2 u 1 osvrt, budući je meni (Katarina) ovo prvo čitanje knjige iz serijala, dok ih je Ana pročitala sve tri. Dojmovi su nam izmiješani tako da nisam sigurna odakle krenuti, a bome ni gdje ćemo završiti.

Katarina

Put Rukopisa, odnosno Marina i Nataša, pomaknule su razinu self-puba na najveću moguću u Hrvatskoj. Prve su istinski prepoznale i iskoristile vrijednost društvenih mreža. Povezale su čitanje s važnim društvenim temama, a čitatelju ponudili pristupačno, komercijalno štivo i likove s kojima će se poistovjetiti. Zbog svega navedenoga postale su pravi mali domaći fenomen. Teme Želje i Istine nisu me, doduše, privukle. Stručno osposobljavanje pamtim kao lijepo razdoblje, a priče o birokraciji i pokvarenosti politike samo su (p)održavale moje predrasude o domaćim piscima i mučnom realizmu našem svagdašnjem. Kada su najavile Volju te kada smo je odabrali za bookclub, držala sam fige kao nikada do tada...

Unatoč Želji, Istina je da me Volja nije Osvojila koliko sam se nadala. Iako se u Teoriji mogu čitati odvojeno, mislim da je teško shvatiti povezanost djevojaka ako ne počnete s prvom. S prva tri poglavlja sam se toliko borila da bih vjerojatno inače odustala. Stil me umarao, a opisi mi nisu pomogli da vizualiziram stvari. Jaka strana ove priče trebalo je biti istraživanje, ali sve te zanimljivosti mi nisu dovoljno obogatile priču i žao mi je propuštenih prilika; nepovezanih detalja i tek spomenutih likova. Čitav roman je svojevrsni mozaik sastavljen od mnoštva dijelova koji mi nisu bili smisleno povezani - tematski, stilski i žanrovski. Jako je teško prepričati tuđu priču jer uvijek postoji opasnost da će djelovati manje autentično i možda sam zato ostala ravnodušna na dobar dio Volje.

Prvih 13 poglavlja su pravi YA ljubić, nešto kao Priča završava s nama. Vjerujem da bi ovdje dobar urednik pomogao izvući maksimum, ali kada usred razgledanja Dioklecijanove palače priča skrene u spoilanje radnje (2. u samo 25 stranica), naprosto se sva napetost razvodni. Često su se stvari imenovale umjesto da se opišu (show me, don't tell me dilema). U svemu tome možda mi je najveća zamjerka nedostatak humora po kojem su autorice poznate, ali uz ovakvu temu mu naprosto nije bilo mjesta. 

Od 14. poglavlja stvari postaju puno bolje, opisi kompleksniji, emocije stvarnije, ulozi veći. Tu po prvi put Darija i Dajanu vidimo odvojeno, kao dvije individue koje proživljavaju bol svaka na svoj način. Jedna nesebična žrtva glavnog negativca i zapanjujuća ravnodušnost žrtve. Patnja koja je realno, dostojanstveno opisana. Bez imalo pretjerivanja ili uljepšavanja. Svi naši okidači, najgore noćne more, sve je bilo lijepo verbalizirano i pogođeno. Voljela bih da je taj dio počeo daleko prije i da smo kroz to otkrivali djeliće onoga od čega su sazdani. Dario mi je bio odličan lik, toliko dobro i uvjerljivo napravljen. Dajana, s druge strane, vrlo jednodimenzionalna i iako vjerujem da je bila razrađena, to se nije osjetilo. Imala sam dojam da se njezin lik prečesto prilagođavao priči i do kraja mi je Volja sve manje sličila na priču o dvoje nesretnih ljudi, a sve više na stručno štivo.

Ako bih opisivala Volju, rekla bih da ona ne progovara samo o depresiji, već o inherentnom uvjerenju kako ne zaslužujemo biti voljeni i odgovara na vječno pitanje ,,zašto si takav'', učeći nas da razlozi ne moraju uvijek biti vidljivi, značajni niti jasni onima koji ga postavljaju. Nekada je sve u redu osim nas i boli kad nas na to podsjete. Zalogaj je bio velik - postati glas za druge, izložiti se njihovome nezadovoljstvu, balansirati između empatije i patetike, a u isto vrijeme biti stručniji od stručnjaka. Volja je definitivno za rasprave, ne toliko o samoj priči koliko o društvenim problemima. O činjenici da najočajniji među nama dobiju nečijih 15 minuta, ako i toliko. Relevantan je i realan roman koji će se vjerujem svidjeti ljubiteljima CoHo koja nije bez razloga toliko popularna diljem svijeta, onima koji se prepoznaju u priči jer osobno iskustvo je ono zbog čega se zaljubljujemo u priče te onima koji žele naučiti nešto o mentalnoj bolesti na jedan pristupačan način, bez previše okolišanja. U svakom slučaju, nećete znati dok ne pročitate, zar ne?

ANA

Muka.

To mi je zapravo prava i prva riječ koja mi pada na pamet. Mučila sam se sa knjigom, mučila sam se sa emocijama poslije čitanja, a definitivno sad muku mučim za napisati nešto iole pametno. Prije par godina naišla sam na Put rukopisa/Mana Pass i ostala oduševljena pristupom cura. Bilo je to nešto novo i osvježavajuće, nešto što do sada nismo vidjeli. Kao takvo to cijenim i sad, a i u buduće.

Njihovu prvu knjigu, ,,Želja" čitala sam to ljeto na plaži i pozorno pratila Norinu priču. Knjiga me nije toliko oduševila, međutim kako je prva tako sam smatrala da je to ok, ono u smislu doći će to na svoje. I zbilja, druga knjiga ,,Istina" i glavna protagonistica Ema su nekako na mene ostavile bolji dojam. Prije nekoliko dana završila sam čitati ,,Volju" i tu dolazimo do mog problema iliti blokade u kojoj zbilja ne znam dobro objasniti svoje neoduševljenje. Ono prvo što me zasmetalo (a o tome sam već pisala u osvrtu na ,,Istinu") je to spojlanje što Kata navodi. Dakle, već sam na tipa 10. stranici mogla komotno zatvoriti knjigu jer sam znala što će se dogoditi, pa čemu onda trošiti još par sati kad i tako sve mogu pretpostaviti. Dakle, predvidljivost mi je na visokoj razini. Idući problem mi je što je priča ,,zbrda-zdola". Čini mi se da je tu šuma činjenica, problema, riječi i slova zatvorena i izmiješana između korica. To skakanje s teme na temu ili pak spominjanje nekih skroz nebitnih (kako se kasnije pokazalo) stvari samo usputno me izluđivalo (kad smo kod toga, zar se psihijatar nije spomenuo jednom i u Istini?). Eto, sve to mi je djelovalo nekako nepovezano i stilski neusklađeno. Možda je to do toga da su knjigu pisale dvije osobe, ne znam. Mislim, vjerojatno jest, ali mi nije jasno da se to nekako nije moglo uskladiti, barem malo više. Općenito mi je žao jer sam htjela da mi se svidi, a na kraju sam ostala sa brojnim upitnicima iznad glave i razočarana.