Je li ovako moralo biti i ako jest, zašto? Jesmo li mogli drugačije? Je li Ona naš ljuti neprijatelj ili prerušena prilika?
Postoje tri vrste ljudi: jednostavni ljudi, oni koji se silno trude biti jednostavni te oni koji su odavno odustali od svakog pokušaja te prigrlili sondu vlastite kompleksnosti. Jednostavnima je smisao vidljiv u svemu, odmah na prvu. U životu se vode logikom cirkularnih argumenata. Kiša pada jer su se oblaci nakupili. Ljudi su smrtni jer ne žive vječno. Vidimo boje jer imamo oči. Ništa više, ništa manje. Ovi koji se silno trude biti jednostavni, redovito se odaju na svakom iole dubljem pitanju jer je kod njih sve moguće. Možda će kišiti, a možda i neće. Nitko od njih ne zna kad će umrijeti, ali će vam do besvijesti ponavljati kako je važno da znamo živjeti. Boje su lijepe, ali neki ih ne vide pa je to baš nezgodno. I oni treći. Sjedit će satima na kiši i razmišljati o tome zašto nije došla ranije. Strah od smrti liječe bijegom od života. Boje su relativne, ali u svakom trenutku mogu postati tema žustre rasprave. Jedno je svima zajedničko – tuga nikada nije jednostavna.
Zašto? Psihologija kaže kako svaki tugujući čovjek prođe otprilike 5 faza tugovanja. Jednostavni ih možda nisu svjesni. Komplicirani su gotovo genetski predodređeni da na jednoj od njih zapnu. Za čim tuguju izolirani? Jesmo li svi baš toliki branitelji slobode? Ne, nije stvar samo u tome da ostajemo doma. Doma je lijepo, ugodno, siti smo i mirni. Za sada. Ne, mi zapravo tugujemo za svijetom kojeg ćemo pozdraviti, svjesni činjenice kako nakon svega ovoga ni najjednostavniji slijepac ne bi mogao ostati isti. Tugujemo i za svijetom koji dolazi, nepoznatim i dalekim. Tugujemo i za nadom da će se čovječanstvo promijeniti i unaprijed tugujemo što će nas u nekoj dalekoj budućnosti ponovno iznevjeriti.
Možda je samo prolazna viroza, teorija zavjere ili genijalni produkt nekog podzemnog labosa. Sigurno će nas zaobići. Zašto je ipak stigla?
Preživjeli smo gadnu zimu, naporno smo radili, strpljivo čekali svojih pet minuta sunca i bezbrižnosti. Odgađali smo toliko toga, stavljali život na čekanje, gomilali ukradene planove. Tko će nam vratiti izbuljeno vrijeme i zašto smo toliko ljuti?
Susjedov dječak brzo raste, pitam se hoće li me prepoznati. Kažeš mi da ćemo preživjeti ovu razdvojenost. Jesen je jednako lijepa kao proljeće, osim što nije. Nedostaju mi svi ti zagrljaji, stjerani u more sjećanja. Nitko mi nikada neće vratiti propušteno.
U ovakvim trenucima pomaže imati starog, gluhog psa koji bez pogovora trpi moju potrebu za grljenjem. Planiram kukati još najkasnije do ponedjeljka, a onda se konačno trgnuti i shvatiti da ovo nije loše isplanirani godišnji. Unutra i nije tako loše. Imam staru opremu za vježbanje i brdo izlizanih knjiga. Mogu kupovati iz udobnosti naslonjača. Učim neke nove vještine. Dan mi je relativno koristan i konačno pijem dovoljno tekućine.
Ona mi ipak nije uspjela ukrasti sposobnost planiranja. Dugoročno, želim manje raditi a više uživati. Ne štedjeti na ginu. Posjetiti Madrid još jednom. Nositi boje. Biti nerazumna, osim kad je kosa u pitanju. Ne odgađati. Manje spavati. Piti kavu u izlozima, nikako otraga. Ostavljati napojnice.
Jesi li morala doći? Jesam li i ja jedna od onih koja je trebala podsjetnik? Podsjetnik na to koliko je snažan strah od gubitka voljene osobe, od vlastite nemoći i krhkoće. Podsjetnik na to da svoje vrijeme dugujem samo onima kojim se zbilja veselim ići ususret, onima za koje bi preletjela posljednjih nekoliko stopa. Podsjetnik na to koliko si lažem svaki put kada zaključim kako će biti prilika i vremena. Možda sam i ja jedan od tih nevjernika. Ljudski je tražiti smisao, a Ona nije došla sa etiketom. Svaki smisao koji joj dam, bit će samo snažno projiciranje mojih osobnih želja, prividno skrivenih pod krinkom globalne traume. Zašto onda nisam dovoljno jaka reći si to u lice, bez podlog posrednika? Zašto je tako teško biti čovjek do kraja i bez isprika. Moj smisao. Moja definicija. Zašto si došla? Jesi li prijatelj, ili neprijatelj? Ako ti pripišem moju potragu za novim čovjekom, hoće li ona time biti manje ili više uspješna? Ili da se ne trudim skrivati iza tvojih kapaka? Možda ipak znam za čime tugujem, za kukavicom koju napokon moram pustiti iz svojih njedara. I dočekati taj famozni 30-i bez tuge.
P. S. Jasno mi je zašto ljudi djecu nazivaju po Tebi. Na kraju krajeva, samo nas bolest i djeca mogu drže kod kuće.
Nema komentara: