The Litany Against Fear

I must not fear.

Fear is the mind-killer.

Fear is the little-death that brings total obliteration.

I will face my fear.

I will permit it to pass over me and through me.

And when it has gone past, I will turn the inner eye to see its path.

Where the fear has gone there will be nothing. Only I will remain.

L.C.: Možeš li nam ukratko ispričati što bi želio da ljudi znaju o tebi?

 

U knjiškoj grupi na jednoj društvenoj mreži objavio sam poziv roditeljima i djeci koji žele kreirati priču i istu crtati. Javilo se 18 roditelja, ostali smo na 6 i avantura je počela. Bilo je potrebno puno suradnje roditelja s djecom, ali inzistirao sam da sve bude isključivo dječji rad. Sve njihove ideje ili riječi spojio sam u priču, a zatim doslovno sve crteže te priče spojio u ilustracije.

L.C.: Ovdje ću se samo malo nadovezati i reći da je moj malac (4 godine; a kralj ne voli knjige niti vidjeti) uživao slušajući priču o Pufiću. Dobro, malo mu je pala koncentracija na kraju, ali to ne računam. 🙈

L.C.: Kako ti psihologija pomaže u stvaranju priča?

MAURO: Razumijevanje ljudskog ponašanja je važno da bi se znalo kako netko priču može doživjeti i što se dešava s osobom dok priču sluša. Iako, nije tu samo psihologija, tu su i neuroznanost, kibernetika, teorija sistema, hermeneutika, socijalni konstruktivizam… Sve su to znanja koja pomažu razumjeti priču, stvarati priču i ono najvažnije doživjeti istu priču na različite načine. Pojasniti ću na primjeru. Istraživanja su pokazala da metaforička rečenica aktivira veći dio mozga od doslovne. U praksi to znači da metafora koja će aktivirati i dijelove mozga za okus, njuh, dodir, može evocirati i više sjećanja. Više sjećanja dati će nam različite perspektive za razumijevanje priče, a različite perspektive izbaciti će nas iz okvira unutar kojih u tom trenutku razmišljamo i tako nam olakšati put do rješenja problema s kojima se suočavamo. Kad taj princip uvedemo u priče koristeći što manje doslovne rečenice, omogućiti ćemo kod različitih osoba različite doživljaje iste priče, odnosno doživljaje koji su upravo njima potrebni.

L.C.: Neki planovi za dalje?

MAURO: Čarobnjak Pufić odlazi pod more i na mjesec, a engleski prijevod trenutno je na lekturi.

No dok su se obični smrtnici mogli samo pitati, čuvari su znali. Njihova je svrha na ovom svijetu štititi. Držati stražu nad predjelom dok njihovi dugi dani ne isteknu a krv njihovih nebesničkih predaka ne presuši u rukama stvorenim da drže mač.

Najteže i najizazovnije u isto vrijeme mi je postalo pisati negativne osvrte. U zadnje vrijeme više biram knjige i naginjem naravno onima koje bi me mogle više oduševiti. Često zapravo to i ne biva tako, pa se i razočaramo. Jednu od tih knjiga ću vam "recenzirati" (više zapravo svoje osjećaje) danas. Radi se o knjizi Vrijeme za ples - Priča o pomirenju autorice Karen Kingsbury. 

Vratimo se na početak. Na poleđini sam pročitala radnju i ostala oduševljena. Učinilo mi se kao nešto savršeno za one vruće ljetne dane, za plažu i kao lakše štivo. Izgleda da sam na sinopsisu samo i trebala ostati jer otprilike to je cijelo moje oduševljenje. Pročitala sam tek desetak stranica kada sam shvatila da će ovo biti savršeno naporna knjiga. Zašto sam onda nastavila čitati? Zašto? Da, dobro pitanje. Pomislila sam da će se poboljšati, vukla me znatiželja, a i priznajem htjela sam je završiti radi vas, nas i ovog profila. 

Greška iz više razloga. Jedan od njih je pretjerana vjerska opsesija. Npr. jedna žena nije vjerski nastrojena, pa je direktno nevjernica. Isto kao i potencijalna ljubavnica (ljubavnica je naravno nevjernica - sve ovo mi je na neki loš način prozirno). Samim time one su nedostojne valjda živjeti, iako kod jedne se to mijenja i ona spoznaje Boga. Eto, barem sam ja stekla taj dojam i to me jako uznemirilo iz razloga što ja ne vjerujem da je netko manje vrijedan na bilo koji način isključivo radi vjerske (ili bilo koje druge) orijentacije. Druga stvar koja me je zasmetala jest sama radnja. Sve je nekako razvučeno i onda samo tako, iz vedra neba zadnjih par stranica sve se rješava. Mislim kod većine knjiga to tako biva, ali ovo mi je baš nekako nekvalitetno, nezanimljivo i naporno.

Life Couch 

 ,,Ispada da je jako jednostavno zavarati ljude da si dobro. To zapravo ne bi trebalo biti tako jednostavno.''

Ok. Danas vas upoznajemo sa još jednim pravnikom. Jedan od onih autora koji me je natjerao da ponovo uživam u krimićima. Jedan od onih autora o kojima se, čini mi se, nažalost ne priča puno. A trebalo bi jer je pravo osvježenje. Jedan od onih autora čijoj se idućoj knjizi radujem. Dame i gospodo, Oliver Nokaj, autor romana Tamničar i Trula voćka. 

LC: Hej, Oliver! Predstavi nam se slobodno malo. Kako je kod tebe počelo pisanje?

Oliver: Moram se pohvaliti, rođen sam na Svjetski dan knjige, 23. travnja, premda davne 1977. Završio sam srednju Tehničku školu, smjer Strojarski tehničar, i onda, logično, upisao Pravni fakultet u Zagrebu. I eto, pravo me i dan danas zlostavlja jer radim u struci u Šibeniku, gdje i živim s obitelji. Pisanje je, tehnički počelo sa šest, sedam, osam godina (ne sjećam se točno) kad sam počeo slagati prve stihove sjedeći na stolici ispred ulaznih vrata tadašnje obiteljske kuće (sjećam se točno). Potreba za pisanjem je nekad bila jača, nekad slabija, ali na sreću nikad nije zamrla, iako se katkad činilo drukčije.

LC: Svi mi imamo jednu veliku poveznicu, iz Šibenika smo. S obzirom da se radnja knjiga uglavnom događa u tom gradu, zanima nas nekoliko stvari u vezi toga. Ponekad se izuzetno teško uhvatiti u koštac sa Šibenikom 😅. Što bi ti rekao, kako je to tebi išlo? Neke reakcije Šibenčana iz knjiga su mi nezamislive 😂. 

Oliver: Šibenik doista slovi kao težak grad. Koliko god bio lijep, toliko ljudi u njemu mogu biti posebni. Istina je da osebujnost šibenskog (i okolnog) stanovništva može svojski pojesti živce i ranije otjerati u grob, ali istina je i da je na nama ljudima na stvari gledati iz različitih kuteva, pa ipak vjerujem da se u spomenutoj osebujnosti nalazi dodatni šarm grada, zapravo neću pogriješiti ako kažem endemičan šarm. Svejedno, nisam imao problema baviti se Šibenčanima (Šibenikom i drugima) na anegdotalan i fiktivan način. Dakle, nešto što sam čuo ili doživio sam jednostavno prenosio, a tamo gdje sam izmišljao imao sam osjećaj da ne mogu pretjerati. No naglašavam da niti jedan lik nije preslik neke osobe od krvi i mesa, a dorađene sličnosti su uvijek moguće. Ali naravno, igrao sam se anegdotama, pričama, „legendama“...

LC: Koja ti je bila inspiracija za glavnoga lika, inspektora Jona Bašića? Čini mi se da sam nedavno naišla (u članku) na nekog sličnog inspektora u povijesti Šibenika, a može biti slučajnost. Također, zanima nas i inspiracija za neke druge likove. 

Oliver: Krimić je jedan od zadnjih žanrova za koji sam mislio da ću ukoričiti. A eto, dosad jedine moje dvije knjige su krimići. Na kraju krajeva, prvotna ideja za Tamničara je bila horor verzija. Mislim da sam idejama skloniji fantaziji i fantastici, pa bi u neku ruku horor verzija Tamničara više odgovarala mojoj književnoj ideologiji. Ipak, kako sam ga počeo pisati, polako sam se spuštao na zemlju i na kraju roman učinio realnim, dakle krimićem. Sigurno je da nisam bio pod nikakvim utjecajem nekog sličnog inspektora u šibenskoj povijesti, zar postoji takav? Pretpostavljam da su veliki utjecaj na mene odigrale skandinavske krimi serije kojih sam se nagledao, pogotovo u to vrijeme. Otuda i ime Jon koje sam ukomponirao s ovdašnjim prezimenom Bašić. Kako za njega, tako i za ostale likove, ideje i idejice, odnosno inspiraciju, kupio sam kadgod i svugdje, namjerno i spontano, općenito i neizbježno u knjigama, serijama, filmovima, ali i šetnjama, kavama, dijalozima u kojima sam sudjelovao... Sve su to u osnovi sirovine koje ulaze u unutarnji misaoni mehanizam – mozak, da bi se svjesno, podsvjesno ili nesvjesno kristalizirale na papiru. Ono što sam posebno iskristalizirao, dakle želio, je da glavni lik, inspektor Jon Bašić, bude dobar čovjek, ali nipošto besprijekorno dobar kako to često biva, super-pozitivan lik s aurom anđela, nepogrešiv, savršen. Zato sam ga, da budem sarkastičan, „blagoslovio“ jednom velikom manom. Nisam želio da to bude uobičajena mana, da se recimo drogira ili da vara ženu. Doduše, Jon Bašić vlastitu manu priznaje i bori se s njom, čime, po meni, pokazuje ljudsku kvalitetu. Mislim da sam ga zbog te mane učinio uvjerljivijim, stvarnijim, premda jedan moj prijatelj veli prebremenitim da bi mogao biti glavni lik, a kamoli dobar. Ne slažem se s njim.

LC: Moram se malo ubaciti (bez obzira što sam sigurna da pored Olivera u ovom trenu više ne želite čitati mene 😂). Nedavno sam nešto istraživala u vezi šibenske povijesti i zbilja naišla na nekog inspektora Bašića. Kako i gdje pojma nemam. Naravno da nisam zapisala, ali Oliverov roman mi je odmah pao na pamet. Sjećam se svega, osim gdje sam na to naišla. Poznajući sebe, opet ću ja na to nabasati 😂.

LC: Nije tajna da mi se sviđaju obje knjige. I dok je prva relativno klasični krimić, u drugoj me je oduševila činjenica da si malo "iskočio" iz priče. Radnja je otišla u meni nekom neočekivanom smjeru. Obožavam kad knjiga ispadne drugačija. Namjerno ili si imao nešto drugo u planu kada si je tek počeo pisati?

Oliver: Moram reći da sam u drugoj knjizi, među ostalim, amalgamirao jednu svoju kratku, fantastičnu priču, koja se isključivo očitava u razgovoru inspektorice Rudolfe Zgombić i Ivana Budimira, te osnovnu "otkočnicu" romana prijavu mlade za silovanje na vjenčanju od strane kuma. U romanu se, dakle, provlače različite ideje, zapleti, čak se spominje i situacija s imigrantima, te je smjer doista nepredvidiv. Mislim da sam bio slobodniji i hrabriji u izgradnji radnje i njezinom začinjavanju. Trula voćka je roman s potpuno drukčijom atmosferom u odnosu na Tamničara.

LC: Osim proze, pišeš i poeziju? Imaš li namjeru objaviti nešto iz svog korpusa? 

Oliver: Definitivno. Vjerujem da sam prirodom više pjesnik nego li pisac. Kako rekoh, stihovi su i bili moja prva umjetnost. Stihovi me nikad nisu napustili. Oni su mi utjeha i neka vrsta supermoći kojom pokušavam nadvladati nedaće ovoga svijeta. Stoga, skupilo se tih pjesama u mojoj riznici. Dosad ih nisam nigdje objavljivao, osim davao prijateljima na čitanje i kritiku. Moguće je da neke pjesme prvo objavim u nekom od časopisa poezije.

LC: Odaj nam tajnu , planira li se nova knjiga iz ove serije o inspektoru Bašiću? Ili možda nešto sasvim novo? 

Oliver: Malo sam predahnuo od inspektora Bašića, ne i odustao. Tako da sam na zimu dovršio jedan kraći roman. Zasad bih samo rekao da je drukčiji od prethodna dva. Pustio sam ga da odleži pola godine i nedavno sam se opet uhvatio u koštac s njim kako bih ga konačno zaokružio. Potom se planiram vratiti inspektoru Bašiću, koji gotovo da i zahtijeva nastavak. Imam osnovni kontsrukt trećeg dijela, neke ideje i zamisli, ni približno sve, i ono što trenutno mogu reći jest da predmnijevam da će i taj roman biti drukčiji u odnosu na prethodna dva, biti će više ja.

Eto, imale smo tu čast "popričati" sa Oliverom. Nadam se da vam se svidjelo. Nama jest 😊. Pratite nas i dalje, jer nastavljamo s još zanimljivih autora 😉. 

Kada bih vam rekla da postoji roman od jedva 160 stranica koji me posve oborio s nogu...
...koji se ne može pročitati samo jednom....
... čiji autor gazi tek polovicu tridesetih...
I što kada bih vam rekla da se radi o domaćem autoru? Biste li mi povjerovali?

 Hej vi! 😊 Danas ćemo nešto malo drugačije. Svi znate da je ovo mjesec hrvatske knjige, pa ćemo napraviti par brzih intervjua sa domaćim piscima. Prva na redu je Sarah iz Shtorije ❤️️. Vjerujemo da je dosta vas čulo za nju, ali za one koji nisu, Sarah vam piše knjigice za djecu. Inače diplomirana pravnica, započela je svoju štoriju oko Shtorije. A kako? To i nas zanima. 

LC: Hej, Sarah! Za početak nam možeš reći nešto o sebi. Kako je sve krenulo? Kako si sa prava prešla na dječje knjige?

Sarah: Pozdrav svima! Pa eto, ja sam Sarah, živim u Zadru, pravnica po struci, supruga najboljeg supruga i mama troje predivne djece. Kako je sve krenulo? Pa imam dosadnog supruga.. hahaha... Ali da, da nije bilo njega i njegovog nagovaranja, ne bi danas bilo ni Shtorije ni mojih slikovnica. Valjda je on nešto vidio što ni ja nisam znala da imam. A kad sam probala, više nije bilo povratka. Sve se zakotrljalo i pronašli smo ilustratoricu (Nejra Turčinović), zatim tiskaru i to je to... Ukratko, od nastanka prve priče do finalnih slikovnica u mojim rukama, prošlo je nekih 10 mjeseci.. Kao totalni laici, apsolutno smo sve sami odradili, uglavnom ja, uz suprugovu pomoć i podršku. I stvarno sam jako ponosna na sve što je nastalo u ovih zadnjih godinu i pol dana. A pravo... Mislim da sam zahvaljujući pravu dosta rječita (možda je i obrnuto. 😊, volim pisati, svoje misli prenositi na papir... Pravo je bilo neka vrsta uvetire u moje pisanje, a pravi okidač bila je moja najmlađa djevojčica budući su sve priče nastale prilikom njezina uspavljivanja. 😊

LC: Kako se time baviš, a i mama si troje djece, može par preporuka slikovnica za nekoliko dobnih skupina? 

Sarah: Iskreno, ja na sve ovo gledam još uvijek kao na hobi.. Nešto što me veseli, čemu sama diktiram tempo. Vrlo vjerojatno dijelom i zato što se u RH još uvijek od pisanja ne može živjeti. Ali moja namjera, na samom početku nije ni bila da to bude posao, iako bi to bilo savršeno. Jednostavno sam si željela ostvariti san i sebi, a i svojoj djeci ostaviti nešto trajno. Staromodna ja i moji pisani tragovi... 😊 Da je s djecom sve to malo teže, naravno da je. Svoj „posao“ ostavljam za večer ili one trenutke u danu kada ili spavaju ili se igraju pa imam malo mira. Nekada zna biti dosta teško jer, ako želiš djelovati ozbiljno, ljudi koji te prate traže i da komuniciraš s njima, odgovaraš na poruke i sl... Da je to recimo „profesionalno“ barem dijelom. A to s njima ne ide uvijek. Niti želim stalno biti na telefonu dok sam s njima. Tako da balansiramo nekako. Uključim ih u dijelove koje mogu, recimo pakiranje slikovnica, odlazak na poštu i sl... Ukratko, kreativan kaos...😊

Što se tiče preporuka, tu nikada nisam išla za time koji ih naslovi ili autori vuku. Više sam se bazirala na njihove interese. Sin mi je recimo jako volio bagere, kamione, vatrogasce...tako da su slikovnice i priče bile o tome... Zna biti malo zamorno kada svaki dan čitaš istu priču jer ništa drugo ne želi, ali bitnije mi je bilo da pokazuje interes za čitanje, nego sama materija. Vrlo brzo to onda kod njih prođe pa im možeš čitati sve i svašta. Često idemo u knjižnicu i onda oni sami biraju što žele.

LC: E vidiš, to mi je jako zanimljivo, jer moj nije htio čitati iste. Evo par preporuka od mene: 1-2 godine=serija slikovnica (paket) Moje prvo (zvukovi, oblici, životinje, brojevi, boje, suprotnosti) nakladnik Školska knjiga, Pjesmice o životinjama (nakladnik Naša djeca); 2=Tijekom te druge godine malac je bio lud za slikovnicama, a i ja sam jer puna nam je kuća slikovnica. Valja izdvojiti seriju slikovnica o bubamari, autorica Julia Donaldson. Kod nas je najviše nastradala Što je bubamara čula na odmoru. Zatim su Kućicu treba dijeliti iste autorice, kao i Gospa zečić drijema. Ovdje još navodim i Kakagrad, Srđana Dragojevića, koji nam je dosta pomogao. ; 3=Početak ove godine nije mogao proći bez Miša lavljeg srca (Rachel Bright) i žirafe Suli (Maja Šimleša). Tada je moj malac prestao čitati i imati ikakve veze sa knjigama 😂. Stalno ga pokušavam nagovoriti da još nešto čitamo, ali... Zadnji pokušaj bio je upravo knjigica od Sarah... i djelomično je uspjelo. Pretpostavljam da mu je slikovnica zanimljiva, ali i ja sam radila klauna od sebe 😂. Radi se o slikovnici Nevolje poljskog miša.

LC: Čista znatiželja (nije da planiram 😂), kako je to sa troje djece?

Sarah: Ludo i nezaboravno..hahahah... Šalim se. Obožavam svoju djecu i ne bih ih mijenjala za ništa, ali da navečer padam s nogu, padam. Ja uvijek kažem da me spasi činjenica da je razlika između najstarije i sina 6 godina tako da mi onda uleti kad god treba. Poigra se s njima, pričuva kratko. Ukratko, spasi me. iako ne volim njoj stvarati teret budući je i ona sama još dijete od nepunih 11 godina. Ali tješi me, da postaje malo lakše što su stariji...😊

 LC: Koji su ti planovi za dalje?

Sarah: Davni moto mog supruga i mene je bio „bez plana i programa“... dan po dan. Naravno da to rijetko može tako, ali barem što se tiče slikovnica ne želim si stvarati presing. Ispunila sam želju i tu sam zadovoljena. Ako se pomoću njih otvore neka vrata, tim bolje. Ako ne, imam predivne priče iza sebe, a hoće li ih biti još, to ćemo tek vidjeti. Za sada sam baš nekako zadovoljna s ovime što imam. Pa što bude...;)

Eto, nadam se da ste i vi (kao i mi) uživali u ovom kratkom pokušaju intervjua. Pratite nas jer još ih stiže. U međuvremenu odite na stranice Shtorije i naručite koju slikovnicu. Nećete požaliti jer djeca ih vole. Do idućeg čitanja 😘. 

Life Couch