Netko je nedavno napisao da im fali naš blog, pa tko sam ja da ignoriram želje najvjernijih među našim pratiteljima...šalu na stranu, zadnje dvije objave imale su više pregleda nego 10 prijašnjih, i nije istina da to baš ,,nitko ne čita''.

,,Htio sam se roditi kao putnik. I posjetiti sve. Ili sam se htio rodit pod bar malo sretnijom zvijezdom. Ili se uopće ne rodit.''

Za danas sam vam pripremila presjek dvaju popularnih naslova iz područja psihologije navika - Atomske navike i Mikro navike. Pa krenimo redom, od njihovih autora preko glavnih ideja do konačne usporedbe i preporuka.

Clara Dupont-Monod (1973) francuska je novinarka i književnica koja je karijeru započela u Cosmopolitanu, a od 2010-ih vodi književne programe i kolumne u raznim francuskim medijima. Objavila je nekoliko romana intrigantnih tematika i karaktera. Jedan od njih (La Folie du roi Marc) temelji se na mitu o Tristanu i Izoldi, dok drugi istražuju biografije Yvette od Huya i Eleanore Akvitanske, majke Richarda lavljeg srca. Roman S'adapter - Priča jedne obitelji - nagrađen je nagradom Prix Femina 2021. 

Pozdrav svijete!

Znate kako to već ide, ljeto je (prekratka) pauza od svakodnevnoga rada i strke, vrijeme u godini kad se sjetim da mi imamo blog i da bi valjalo skinuti prašinu s njega i malo iskoristiti ove prstiće za nešto što nije surova znanost 😀. Srpanj mi je bio dosta plodan što se čitanja tiče. Nekako se sve poklopilo - imala sam volje i vremena, došla sam na more, kupila ili dobila brdo naslova koji su me stvarno zanimali tako da sam na kraju, ako ne računamo rereadove, pročitala 6 knjiga. Rereadovi su mi bili Na marginama, O čemu govorim kada govorim o trčanju te Carrie Soto is back i ne znam koja od njih mi je draža.

U svojim početnim fazama parovi često mjesecima nestaju zajedno, a razlog nije samo požuda nego i izgradnja.

Dragi svi,

jedan neizrečeni plan bez roka trajanja je truditi se donositi zanimljiv sadržaj, a vjerujem da ne može zanimljivije od ovoga: upoznajte neke od mojih najdražih kolega na Bookstagramu kroz naslove koje su odabrali kao najbolje u 2022. godini. Da ne duljim - sigurna sam da ćete ga poželjeti spremiti i napuniti tbr listu već danas. Veliko hvala svima koji su pristali izdvojiti vrijeme i slati mi naslove, fotke i opise. Nikakvim posebnim redom, tj. otprilike onako kako su odgovori pristizali:

Kulturna knjižničarka je odabrala naslov kojemu sam i ja dala 5 zvjezdica. Riječ je o romanu Kosti mojih predaka, drugom nastavku domaće fantasy trilogije autorice Ivanke Ferenčić Martinčić (Innamorata). O njemu kaže ovo: Ljubavna priča ovdje dolazi tek pred kraj, ali slow-burn magija proteže se kroz cijelu radnju. U jednom trenutku sam se uhvatila kako ne želim da završi iako znam da me čeka još jedan nastavak. Jednostavno nisam htjela pustiti tu magiju da nestane. 

Njezin cjelovit osvrt nalazi se ovdje. Osim Kostiju, Kulturna preporučuje Prognanice, Drakonu, Korzet i Ponoć u Černobilu.

Volite li pisati pisma?

Jeste li imali svog pal-frienda, sjećate li se tog osjećaja - brisanja, prepisivanja, ukrašavanja, pa čekanja na pošti i čekanja poštara...?

Sve riječi što puštam da odu

Ne mogu premostit' tu vodu.

Sve moje, što mislim, osjećam,

Sve što znam: svatko je zapravo sam. 

Vjerujete li u čuda?

Ili barem u to da možemo ispraviti pogreške, svoje ili tuđe?

To bi bila misao vodilja u podlozi romana čija radnja započinje prizorom nesreće koja to ustvari nije. U svakome od pet poglavlja pripovijedač je drugi lik, a mi uranjamo u njegovu/njezinu prespektivu, sumnje, krivnju, čežnje i strategije suočavanja sa životom koje variraju od krajnje impulzivnih do pasivnih, s tek pokojim istinski pozitivnim likom. A likovi i način na koji ih Franjo povezuje ono su što Petlju čini toliko čitkom, pomalo trilerovskim napetom i krajnje realističnom.

Upravo raskoš i divota svečanosti mogu jedino naznačivati nekakav kolaps...

Dragi svi! Dugo, ali baš dugo nismo nikoga ugostile u našoj rubrici Na kauču pa smo se ovaj put potrudile dovesti vam nekoga posebnoga. Na pamet nam je odmah pala Ksenija i njezine sVEZalice, omiljeni brand nama knjigoljupcima.  

LC: Draga Ksenija, reci nam nešto više o Svezalicama, tj. kako si dobila ideju?

Ksenija: Svezalice sam počela izrađivati kada mi je kolegica i knjiška prijateljica Božana (@bobibookero) predložila da joj sašijem nekakvu zaštitu za knjige. Metodom pokušaja i pogrešaka sam izradila prvu torbicu za knjige, krstila je nazivom pidžamice ili knjidžamice i tako je sve počelo.

    LC: Kako je to biti ženska poduzetnica?

    Ksenija: Naziv poduzetnica mi zvuči nekako službeno, ne doživljavam se tako. Netko sam tko je ljubav prema knjigama pretvorio u nešto što mu donosi dodatni prihod, ali prije svega neizmjernu radost, odmak od svakodnevice, način na koji mogu izraziti kreativnost, koje do sVEZalica nisam ni bila svjesna.

LC: Koliko ti vremena treba za izraditi jednu pidžamicu?

Ksenija: U izradi sam s vremenom postala sve brža, tako da mi za šivanje jedne treba manje od pola sata. 

LC: Što ti voliš čitati?

Ksenija: Iako čitam skoro sve žanrove trenutno najviše uživam u fantasy knjigama, mitologiji, volim čitati domaće autore. Jedini 'nedostatak' priče sa sVEZalicama je manjak vremena za čitanje. Stoga puno pažljivije biram štivo i ne dovršavam svaku knjigu koju započnem, što mi je prije bilo nezamislivo.

LC: Što ti je bitno kod suradnji sa blogerima?

Ksenija: Moja iskustva suradnji s bookblogerima su iznimno pozitivna, uz par iznimaka. Važno mi je točno definiranje suradnje, iskrenost, jasno izražena očekivanja s jedne i druge strane. Nadam se da će bookblogeri uskoro biti jednako cijenjeni kao i svi ostali koji rade i zarađuju u medijskom prostoru. 

LC: Za kraj nas zanima, javljaju li ti se neke nove ideje? Imaš li u planu razviti priču?

Ksenija: Ideja mi ne nedostaje, nadam se da ću uskoro sVEZalice zaokružiti u cjelovitu priču. Već su postale svojevrsni brend i simbol za knjidžamice, polako ulaze u knjižare i na  taj način dopiru do sve većeg broja ljudi. Reakcije i zadovoljstvo kupaca koji se rado vraćaju su mi smjernica da radim dobar posao, a titranje u trbuhu pri izradi svakog novog dizajna je smjerokaz da idem u dobrom smjeru, tamo gdje vodi srce.

Eto, nadamo se da vam se svidio ovaj kratki, ali slatki i zanimljivi intervju. Ako već niste, trk po svoj primjerak. Khm, ili primjerke 🙈. Neki su od nas pretjerali. S druge strane, ljubav je to, a i ne zaboravite, naše knjigice trebaju zaštitu. 

Do idućeg članka pozdrav od nas dvije, lajf kaučice :*

 ,,Život je kratak”. Tako kreće opis knjige na koricama. I znate što? Ne mogu se više složiti. To vam pišem kao netko tko se smrti pomalo približio u dobi od 23 godine. Srećom, ne ovako kao Lenni, ali sigurno nije ugodno ili bezazleno kad ti čačkaju po mozgu. Upoznala sam ja i neizvjesnost koja je trajala 2 duga i grozna tjedna, brojne neugodne pretrage, vrtoglavicu, povraćanje i najgore od svega lumbalnu punkciju. U mojoj glavi se samo anestezija može usporediti sa nečim tako okrutnim. Neophodnim, ali okrutnim. Upoznala sam i bolnicu. Opet kažem srećom ne ovako dugo, ali mjesec, dva jesam. I ima tu svakakvih priča, sudbina, tuge, ali i veselja (recimo u rodilištu).

Priča ide ovako nekako: odlučila sam potražiti ,,nešto slično Murakamiju [O čemu govorim kada govorim o trčanju]''. Prva pogreška. Jednostavnije bi bilo ponovno ga pročitati. No, kako su ovaj roman hvalili brojni domaći OG blogeri, odlučila sam mu dati priliku. I ne kraju uopće ne znam je li mi svidio i je li to uopće bitno ...

Maratonac je jedna velika mješavina. On na mjestima zvuči kao pretjerano sarkastična self help literatura, sa savjetima u maniri one ,,koga briga, ionako ćeš umrijeti''. Maratonac je evidentno i nekakava romantizirana autobiografija i to mi je na neki način smetalo. Radije bih da je autor pisao u prvome licu i da se ne radi o fikciji čiji se elementi mogu pronaći u sekciji ''o piscu''. 

Čitava prva polovina knjige imala mi je taj neki odbojni nihilistički ton i poruke koje se mogu sažeti u dvije rečenice: ako ne daš sve od sebe, sigurno ćeš izgubiti. I druga, čak i ako daš sve od sebe, neminovno ćeš izgubiti. To depresiranje glavni je razlog zašto sam dugo zaobilazila domaću književnost. Negdje na polovici skoro sam odustala i odložila je na hrpicu ''vratiti u knjižnicu'', ali iz nekog razloga nisam. Jednostavno sam se plašila propuštenog. Ne znam što sam dobila u nastavku, znam samo da mi je drago što nisam odustala. 

Jedini neprijatelj na tom putu si sam sebi; onaj tvoj glas koji te nagovara da odusteneš ili odabereš prečac. I ništa ne znači da se bolji od drugih pored sebe ako nisi dao sve od sebe; sve i da si prvi, poražen si ako na kraju shvatiš da je postojao i najmanji atom snage ili ideje koji nisi iskoristio. Nema većeg poraza od toga. 

Druga polovina teksta je ponešto optimističnija, ili se barem meni tako činilo. Možda sam naprosto do tada navikla i pronašla u njemu neku draž, ni sama ne znam. 

Ali, na kraju se gleda samo rezultat. Tko si, što si, odakle si, tko te prihvaća ili ne, imaš li zaleđe ili ne, jesi li bio podoban u određenom trenutku. Sve pada u vodu. 

Lepeza mojih emocija prema trčanju mijenjala se tijekom godina. U osnovnoj školi mrzila sam onu famoznu vježbu koja se sastojala od 6 minuta trčanja. Nikad mi nitko nije objasnio da je normalno osjetiti takvo lupanje srca, a da je djeci sklonoj tjeskobi to previše nalik paničnom napadu. Umjesto objašnjenja, dobila sam uvrede od nastavnika tjelesnog koji je previše obožavao djecu sportaše, a nešto manje nas mlitavce. Onda sam se u pubertetu naslušala neslanih šala o svojim debelim listovima, balvan revoluciji i slično. Povremeno bih započinjala i još brže odustajala od glupih fitness programa s YT. 

Ima već nekoliko godina da me užasno privlači ideja trčanja, ali u glavi mi je ostala ona slika izbezumljenog djeteta koje ne može izdržati 6 minuta, a kamoli nešto više od toga. Zaredao se red uvjerenja, red izgovora. Upravo o tom priča Maratonac. Svaki naš cilj okupan je izlikama - drugi imaju više vremena, nemamo dovoljno novaca, rođeni smo u krivo vrijeme itd. Svaki naš neuspjeh utapa se u njima - drugima je lakše, ja ću idući put bolje, nije bio trenutak. Uvijek sam mislila da za trčanje trebam imati idealnu građu, najbolje tenisice, 10 cm više. Ako se ne probudim u 5:30, nema smisla da pokušavam. Ako je prekasno bit ću umorna. Ako popijem malo piva, neću se moći pokrenuti. Bullshit. Osim cipela. Činjenica je da sam uspjela trčati u svim ovim uvjetima, ali i to da nisam uspjela u idealnima. Činjenica je da mi, suprotno svim popularnim knjigama, ne treba motivacija. Činjenica je da moje tijelo osjeti moje misli i da se trčanjem one mogu isključiti, što je u moje 32 godine to jedini djelotvorni način koji sam otkrila u tu svrhu. A ne košta previše. Činjenica je da se jedino tu osjećam stvarno slobodno. Ultimativni san svakog tjeskobnog bića - bježati s ciljem. 

Maratonac nije poslužio svojoj izvornoj namjeri da zamijeni Murakamija, iako obojica naglašavaju koliko je besmisleno uspoređivati se. Kako pisanje i trčanje idu ruku pod ruku. Možda je Nebojša čitao Murakamija ili su te neke ideje zajedničke svim maratoncima. Možda nikad neću saznati. Kad kažem zajedničke ideje, mislim na taštinu kojom se kritiziraju, nemir, užitak u osamljenosti, potrebu da se tijelo, um i život dovedu u red upornim ponavljanjem rituala, prioriteti, odricanje i društvenu neprilagođenost. Ili je to zajedničko piscima, pitam se? 

Ono što me posebno šokiralo bio je podsjetnik na to koliko malo zarađuju pisci u RH i znam da mnogi to rade iz čiste ljubavi, ali je i dalje žalosno. Kako je većini to drugi ili treći posao. I zato mi se još toliko više gadi ovaj privid kulture koji ganjamo.

Čovjek ako ima drugi život, ne trči. I ako ima drugi život, ne piše. Može trčati samo ako mu je život trčanje. Pisati ako je život pisanje. Dao si sebe cijeloga. 

Da skratim ovaj maratonski osvrt, nešto sam dobila. I dalje mislim da se sve ovo moglo svesti na jednu stranicu teksta ili napisati jednostavnije. Tako se na kraju krajeva proslavio Matt Haig. Da bi pisci mogli kopati po sebi, čitatelji nerijetko ispaštaju. Istina, život je maraton. Nema ništa nakon ciljne linije, a sve i da ima, taj trenutak je toliko kratak i zanemariv da jedino što poželite je krenuti ispočetk. A život je samo jedan.

Ali Hazelwood - Ljubavna hipoteza
Prijevod s engleskog: Nevena Erak Camaj
Ilustracija na naslovnici: Janka Carev

Ovaj me tjedan krenulo s pisanjem osvrta, pa sam se odlučila kratko posvetiti i Kostima mojih predaka, iako u nešto kraćoj i zaigranijoj formi!

Strah od kupine (2021) roman je prvijenac domaće autorice Danijele Crljen, a uredničko pero nosi potpis još jedne domaće autorice, ono Julijane Matanović.