Franjo Janeš - Petlja

Sve riječi što puštam da odu

Ne mogu premostit' tu vodu.

Sve moje, što mislim, osjećam,

Sve što znam: svatko je zapravo sam. 

Vjerujete li u čuda?

Ili barem u to da možemo ispraviti pogreške, svoje ili tuđe?

To bi bila misao vodilja u podlozi romana čija radnja započinje prizorom nesreće koja to ustvari nije. U svakome od pet poglavlja pripovijedač je drugi lik, a mi uranjamo u njegovu/njezinu prespektivu, sumnje, krivnju, čežnje i strategije suočavanja sa životom koje variraju od krajnje impulzivnih do pasivnih, s tek pokojim istinski pozitivnim likom. A likovi i način na koji ih Franjo povezuje ono su što Petlju čini toliko čitkom, pomalo trilerovskim napetom i krajnje realističnom.

Blago sam impresionirana time kako je autor osmislio i oživio ženske likove. Iako su obje pomalo stereotipične, rekla bih da to čini namjerno, kako nikome ne bi promaknula poanta, da ne morate kopati duboko u potrazi za značenjem. Na taj način priča postaje dostupna svima, poznata i bliska. Ana je impluzivna, drska, nestrpljiva i nesigurna žena, uvjerena kako podbacuje i kao žena i kao majka - i kao radnica, ali to ju manje muči. Ona je osoba koja voli pomalo agresivno i od života traži prečace. Tu je, s druge strane, Josipa. Pretjerano pasivna, brižna, ustrašena. Jedna od onih žena koja čitav život radi što se od nje očekuje i jednog se dana budi bolno svjesna da za to nije nagrađena, baš naprotiv. Žena koja si svakodnevno ponavlja kako treba biti hrabija i lupiti šakom o stol, a kada to učini, ispričava se čak i samome stolu. Mladi Damian donosi priču o vršnjačkom nasilju, a Gero portret tipičnog ovisnika koji stoput obećava velike promjene, sebi i drugima, i zbog toga ga je malo teže posve mrziti. A Dragan je lik kojega najduže pratimo i često nas nagradi mini obratima. Mogla bih još štošta napisati, ali se bojim da ne odam previše jer ti sitni zapleti (ili raspleti) ono su što čini čitavo iskustvo čitanja zanimljivim. 

Počela sam vjerovati kako bi baš svi trebali čitati domaće autore. Ne iz nekog jeftinog nacionalizma (koji je, inače, jedan od light motiva ove priče) ili osjećaja dužnosti. Čak ni zbog toga što su naši autori besramno potplaćeni, iako jesu. Govorim o onom osjećaju poznatosti koji nam bude, o načinu na koji oživljavaju nama poznate prizore, mjesta i odnose. Na primjer, jeste li se ikad zatekli na autobusnoj stanici na koju je netko nalijepio oglas o tzv. brzim kreditima i primijetili kako su svi papirići s kontaktima otrgrnuti. Možda ste se, kao ja, zapitali tko su ti ljudi, zašto im treba novac i što se na kraju biti s njima, hoće li svoj dug otplatiti ili pak krvavo platiti... Svim likovima zajednička je šutnja, barem o onim važnim, bolnim temama. Nošenje s problemima tako da okrenu drugi obraz, zabiju glavu u pijesak ili udaraju u pogrešan zid. Nedostatak komunikacije, tajne i sram stvaraju petlju u kojoj, kako to obično bude, stradaju i krivci i nedužni. Imala sam tu sreću i čast upoznati autora na prvom susretu Krobuka. Osim što je multitalentiran i duhovit, voli simboliku i skrivena značenja pa jedva čekam otkriti još koji njegov roman!

U Petlji nećete pronaći pregšrt citata za Instagram, ali ako volite suptilnu društvenu kritiku, ozbiljne teme obrađene na gotovo bestežinski način i presvučene humorom, onda je ovo štivo za vas. Kraj bez kraja odličan je način da izbacimo iz sebe sve što je Petlja u nama izazvala i odgovorimo si na pitanja s početka osvrta. Vjerujemo li u čuda ili u onu da pogreškama ne možemo okrenuti leđa?

Urednik: Kruno Lokotar

Izdavač: Hena.com