Mythos III: Troja (ARC)

Upravo raskoš i divota svečanosti mogu jedino naznačivati nekakav kolaps...

Poželite li otputovati u doba recesije, to bi vas moglo poprilično koštati. A čak i da odaberete najluksuzniji aranžman, moći ćete se kretati jedino u ovom ograničenom prostoru koji nazivamo sadašnjost. Knjige, s druge strane, omogućuju čak i naizgled nemoguća putovanja - ona kroz vrijeme, i to za još uvijek (relativno) male pare. Onaj osjećaj kada zaronimo u neke tuđe priče, kad su posebno lijepo ispričane, ostaje barem jednako vrijedan uspomena. I to sve iz udobnosti vlastitog kauča.

Ogromna napomena odmah na početku: mitologija nije nužno moj prvi izbor žanra, niti sam čitala ranije nastavke Mitova. No, kako sam autor kaže, to nije nužno jer se mogu čitati odvojeno. U Troji se na Fryu svojstven način obrađuje drevna grčka povijest u periodu prije i tijekom Trojanskoga rata. U maniri suvremene, akcijom nabijene Ilijade, autor opisuje okolnosti koje su prethodile sukobu gdje se Troja našla s jedne, a gotovo svi ostali (izuzev nekolicine božanstava) s druge strane. 

Najveći forte ovog serijala zasigurno je snažan pripovijedački stil megatalentiranog Stephena Frya. Način na koji dovršava rečenice i poglavlja toliko autentično budi interes u čitatelju da sam se čitavo vrijeme osjećala kao dijete na božično jutro. Savršeno umije zadržati i manipulirati pozornošću čitatelja čega je i sam svjestan i s ponosom nam to daje do znanja. Navedeno se ogleda u izjavama poput ,,što bi to moglo poći po zlu'' ili ,,možemo opet otputovati na Istok''. Tim se osigurava to da čitatelj ne luta, a radnja teče glatko i bez preskakanja. Njegova naracija me na trenutke podsjećala na priču o Šeherezadi koja neumorno pripovijeda ne bi li spasila živu glavu, a jedina razlika je što Fry to čini iz čiste zarazne zabave. Zaista,  krvoproliće nikad nije djelovalo toliko veselo i poetski opisano!

I dok Troju nikad neće mučiti Homerovsko pitanje, u mnogočemu nalikuje djelu kojim je nadahnuta. Istinitost događaja unutar korica možemo uzaludno dugo preispitivati - odgovor nam neće umanjiti užitak čitanja. Fryeva ostavština bit će nalik Homerovoj, jer zatvara onaj magičan prostor između mita i povijesti; između ljudskog i božanskog; između dogodilo se nekad i potrebno nam je svakodnevno. Obojica nas podsjećaju na važne životne lekcije, pružaju nadu da će junaštva biti nagrađena a pohlepa kažnjena, progovaraju o vjernosti i odanosti (idealima ili ljudima) jer smo bez toga ništa doli životinje, opominje nas da ne zanemarimo fizičku ni mentalnu snagu te da iskušenja dolaze u različitim oblicima. Troja je priča o narodima i sudbinama koje ovise o zlovolji ili hiru pojedinca, a u isto vrijeme je priča o potrebi pojedinca da drugima pripiše svoje mane i u drugima pronađe opravdanje čak i za uspjehe. 

Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose...

Kako se ne bih ulovila u zamku prepričavanja, pokušat ću ukratko: davnih dana Prijam i Hekuba dobili su dva sina: Hektora i Parisa. Hektor je oženio cilicijsku kraljevnu Andromahu. Paris je kratko ljubio Enonu i sina Korita, da bi ga potom božica Afrodita (zbog zlatna jabuke, jel) natjerala da se zaljubi u Helenu, ženu Menelajevu. Paris zbog proročanstva nije živio s roditeljima nego ga je od sigurne smrti spasio i odgojio pastir Agelaj. Pelej i Tetida imali su sina Ahila, koji je umočen u rijeku Stiks do pete, Atrej i Eropa imali su Agamemnona i Menelaja. Helena je bila kći Lede i Zeusa ili Tindareja (ne zna se), a sestra joj je bila Klitemnestra, žena Agamemnonova. A svi znamo tko je i s kim bio Odisej iz Itake. Dakle, Trojom vladaju Prijam i Hekuba. Helena je kraljica Sparte uz muža Menelaja, Agamemnon vlada Mikenom uz Klitemnestru, otokom Salamini vlada Telamon sa ženom Hezionom, u Ftiotidi Pelej sa suprugom Tetidom (morskom nimfom) i sinom Ahilejem. A kad Paris uz lažni izgovor otputuje u Spartu i otme lijepu Helenu, sve ostalo je povijest osim ako nije. Prevrtljivi, površni, prekrasni Paris. 

Što reći za kraj? Ako su najave istinite, jedva čekam IV. dio tj. Odiseju. To mi je bio jedan od kompleksnijih likova koji je, uzgred rečeno, jedini poživio dovoljno dugo da bih prema njemu osjetila određenu naklonost. Zanima me kako će njegove pustolovine izgledati iz Stephenove perspektive, naročito iz razloga što se u klasiku Odiseja uglavnom prikazuje junakom, dok u Troji imamo priliku vidjeti i njegovo ne tako časno, sebično mudro lice. A kako Homer u X. pjevanju Odiseje spominje čarobnicu Kirku koja je njegove ljude pretvorila u svinje, čini mi se da ću konačno i tom hajpu morati pokleknuti. Mislim na Kirku, da ne bude zabune 😂. Odmah nakon toga planiram čitati i Nordijsku mitologiju jer ako je na jugu tako zabavno, mogu samo zamisliti što se sve odvijalo pod snježnim kapama. 

Moja pristranost lirskom stilu pisanja i razradi likova spriječila me da joj dam čistu peticu, ali neka vas to ne zavara! Troja je uspjela nešto što mnoga druga djela nisu - zapalila je u meni iskru želje za znanjem o neiscrpnom području mitova, lišila me svih očekivanja i naučila koliko je važno pronaći dobrog pripovijedača i učitelja na tom putu. A tek fusnote i Dodatak na kraju koji je po meni čisto blago, onaj završni detalj radi kojega sve sjeda na svoje mjesto. Da se ovako pišu udžbenici iz povijesti, sigurna sam da bi joj se djeca veselila i svi bismo bili časni odlikaši. Moj naklon, Mr. Fry! 

Knjiga je recenzentski primjerak u zamjenu za iskreni osvrt!