Volite li pisati pisma?
Jeste li imali svog pal-frienda, sjećate li se tog osjećaja - brisanja, prepisivanja, ukrašavanja, pa čekanja na pošti i čekanja poštara...?
Ja jesam. Zvala se Nikolina. Ugostili smo je tijekom susreta katoličke mladeži. Vjerujem da smo se dobrih nekoliko godina nakon tog vikenda dopisivale i povjeravale. Bila je malo starija od mene i uvijek mi se činila tako cool, kao da je već sve doživjela i shvatila život, a ja još izgubuljeno lutam u potrazi za nekim odgovorima. Znala je sve moje simpatije, lomove i slomove, a i ja njezine. Bila je pomalo divlja, a ja previše oprezna. Naizgled posve različite... Nikad nisam ugledala Slatinu jer mi se činila dalekom. Ona je svako ljeto morala raditi i nikad se nije vratila da skupa lovimo frajere. S vremenom se pisanje prorijedilo, otišle smo na studij i svaka je pokušavala smisliti kako žonglirati sa starim i novim. Negdje između, postale smo si stare. Danas ne znam bih li ju prepoznala, vjerujem da bih samo kad bi se nasmijala. Negdje u koroni i lockdownu s jednom prijateljicom kratila sam vrijeme tako što smo se dopisivale mailom. Malo modernija varijanta, ali jednako sam uživala opisujući joj svoje dane, što se uglavnom svodilo na žešću introspekciju, planiranje i prisjećanje. Veselila sam se jednako i pisanju i čitanju odgovora. Jedan dio mene žali za tim danima jer u našem normalnom za introspekciju često nema mjesta.
Možda zato volim epistolarne romane. Kao što kaže Gabor Mate, u prirodi nam je da budemo povezani i svatko od nas žudi za istinskom bliskošću. prihvaćanjem, neosuđivanjem. Možda je to lakše na daljinu, a možda smo jednostavno željni drugoga i drugačijega pa ih u tom idealiziranju vidimo u boljem svjetlu nego one koji su nam pred očima svakodnevno. Kad nam stranac pomogne, skloniji smo vjerovati u njegovu dobrotu. Kad nas tuđi prihvate, što se kosi sa svim načelima grupnog pripadanja, lakše povjerujemo da su tu radi nas i da smo vrijedni toga.
Radnju ovoga romana vjerujem već znate svi, a ovo je moje tumačenje, ono što sam izvukla iz skromnog broja stranica čiju radnju nema smisla prepričavati jer je nagurana negdje između informacija, datuma i osjećaja blizine na daljinu. Iako je prepun topline, nježnosti i nade, u isto vrijeme skriva i neke bolne životne lekcije kojima uspješno balansira priču. Na taj način ova fikcija uspješno reflektira naše svakodnevne uspone i padove, neostvarene želje, maštanje kojim se štitimo od loših vijesti. Podsjeća nas koliko je važno u gubitku osjetiti zašto tugujemo, a u slavlju ne zaboraviti one s kojima ga želimo podijeliti. I u svemu tome ne čekati pravi trenutak jer onaj tko čeka, gotovo uvijek zakasni.
Ne znam zašto, ali mene ova knjiga toliko podsjeća na duh Božića da ju svima preporučujem odmah i sad. Poklonite si ovo vrijeme i poklonite ga drugima, jer jednom će vam možda biti daleko i jedino što ćete moći je maštati, kajati se ili prisjećati. A svima koji su čitali kao sljedeći logični korak preporučujem istoimeni film s legendarnim Anthonyem Hopksinom. Iz minimalno radnje njegovo lice i kretnje stvorile su predivnu atmosferu, a meni izmamile takav suzni festival. Smatrajte se upozorenima i nema na čemu.
Prijevod: Ira Martinović
Urednik: Zoran Maljković
Izdavač: Petrine knjige
Nema komentara: