Life Couch

17. srp 2023.

Knjižničarka na konju
18:040 Comments

Kim Michele Richardson: Knjižničarka na konju
prijevod s engleskog: Mirna Čubranić
izdavač: Hena.com (2023)
320 stranica, tvrdi uvez

Reading Time:

13. srp 2023.

Demon s vučjeg brda
11:410 Comments


Dimitri Rouchon-Borie: Demon s Vučjeg brda
Naziv izvornika: Le démon de la colline aux loups
S francuskog prevela: Duška Gerić Koren
Nakladnik: Hena com
Tvrdi uvez, 184 stranice 

Jedan dio djetinjstva prošao je u otkrivanju brda uz osjećaj straha od batina u želucu. 


Vrijeme je da #sedamdanasedamosvrta začinim jednom knjigom koja ne zaslužuje samo čistu peticu (od mene), nego i pokoju riječ u maniri stare škole book bloganja. Zapravo, shvatila sam zašto su sad svi odjednom bookblogeri! Sve je puno jednostavnije: nabaviš solidan mobitel, pokoju slatku šalicu i prekopiraš sažetak sa web-a. Nema muke oko pisanja dugačkih i nedajbože pismenih osvrta na pročitano. A ja danas želim jedan povratak u budućnost. Želim si dati oduška predstaviti vam ovaj naslov jer se bojim da bi u protivnome mogao proći ispod radara, što nikako ne zaslužuje.

Kratki sažetak radnje: Glavni lik, Duke, nalazi se iza rešetaka gdje služi zatvorsku kaznu i pripovijeda priču o vlastitom životu. Na tu ideju došao je po preporuci psihijatra i redovnika koji ga ispovijeda. Redovnik je možda i jedina osoba koja ga ne osuđuje i ne prezire zbog svega što je učinio. Ne zgraža se niti nad njegovim gotovo životinjskim likom i nedostatkom higijene. A priča koju Duke raspetljava započinje u njihovom obiteljskom domu, gore na Vučjem brdu. Ona govori o sudbini djece nasilnih roditelja, o zamecima budućih ljudi koje je nedostatak ljubavi sveo na životinje. Jedina svijetla točka u Dukeovom životu su njegova sestra i polazak u školu, ali oboje je zasjenio dolazak Demona.

Tada se prvi put moja svijest susrela s mogućnošću izbora i moram reći da sam izabrao krivo. 


Ako sam sve dobro učinila, do sada biste se već trebali zapitati: tko je taj Demon in fabula?

Demon je, naravno, Duke. Ili je Duke Demon. A možda i oboje (znate onu o demonu koji čuči u svakome od nas). Možda ste očekivali više, inovativnije, no vjerujte mi na riječ kad vam kažem da je ovo sasvim dovoljno, možda (za neke od vas) i previše.

Ima nešto posebno potresno u pričama o obiteljskom nasilju. Možda zato što uspješno razaraju socijalna očekivanja o tome što obitelj predstavlja za pojedinca, naročito djecu. Mala djeca nemaju dar govora, ali komuniciraju plačem i osmijesima, pokretima glave, a onda i tijela. I da mogu, vjerojatno bi govorila: voli me, čuvaj me, hrani me, pazi me, ne ostavljaj me i njeguj moju dušu. Vjerojatno je i Duke to pokušavao poručiti na svoj način, prije nego će shvatiti kako su tamo, na Demonskome brdu, empatija i humanost rekle zbogom.

Iako su oba roditelja poprilična čudovišta, otac je nemili pobjednik u tom duelu. Jer upravo način na koji otac iskazuje emocije determinira kako će dijete emocionalno doživljavati svijet oko sebe i koje će norme ponašanja usvojiti. A Duke je, priprosti dječak zarobljen u tijelu Demona, usvojio nasilje kao jedini jezik ljubavi. Toliko da nije mogao prihvatiti dobročinstvo onih koji su ga pokušali spasiti udomivši ga nakon što su sva djeca oduzeta tim odvratnim roditeljima. 

Svi su ti ljudi mislili da mi nešto daju a ja sam samo bio dijete koje nema ništa i što su me više tetošili to su mi više pokazivali da nemam ništa. 


Dukeov emotivni život je primitivan, sveden na osjećaje straha do dolaska Demona, te krivnje, srdžbe i privrženosti nakon njega. Svijet oko sebe doživljava prvenstveno kroz osjetila kao što su dodir i njuh. Vode ga isključivo nagoni i potreba za osvetom - ne želja, jer njegova je želja pronaći mir, vratiti se u kuću na Demonskom brdu i uništiti Demona. Njegov je rječnik siromašan, prost, gotovo djetinji. Piše bez interpunkcijskih znakova, čime pisac izvrsno dočarava težinu misli koje ga opterećuju, tu bujicu nepravdi što su ga vremenom učinile takvim. 

Mislim da me moja patnja dugo ubijala i ne vjerujem da sam živ na bilo koji drugi način osim biološki iznutra sam mrtav.


Suprotno svemu što sam već spomenula u sažetku, ne očekujte da će ovo sporo i bolno pražnjenje duše ikome donijeti olakšanje - ni čitatelju ni Dukeu nije nimalo lakše spoznati kuda nas može odvesti bolan trag nasilja. Ali Dukeu to treba kako bi  mogao oprostiti onom ljudskom u sebi, kako bi u skripti vlastitog života prosijao zrnca dobrote - tuđe i vlastite - kako bi se uvjerio da je nekada bio čovjek iako je u svojoj ograničenosti i te kako svjestan da to nikada nije imao priliku postati. 

Sjajni povremeni uvidi u to kako nastaju Demoni ono su što krasi ovaj tekst. U njemu ćete pronaći najtužniji odgovor na to pitanje, puno širi od Dukeovog iskustva. Nastaju tu, pored nas, u mraku i hladnoći. Hrani ih naš sustav, bespomoćan i rigidan. Niču iz nevoljene djece koja više ne žele strahovati i trpjeti nego nanositi bol. Nastaju jer nismo stvorili ljude, a tješimo se da ih u bilo kojem trenutku možemo izliječiti. Ali Duke je pametniji i zna kako je jedino što možemo učiniti zaštiti svijet od Demona, od njega. Zato mirno podnosi svoju kaznu i priča svoju priču. Možda zbog svega što je učinio ne zaslužuje oprost, ali bit će vam prokleto teško ne suosjećati s djetetom u njemu koje je i samo nekada bilo bespomoćna žrtva. Dijete koje nije biralo postati Demon, nego su to za njega drugi odabrali: čovjek sveden na zvijer radi nepodnošljive boli. 

...i svaki se dan pitam zašto me netko nije prije došao spasiti, dok sam bio dijete ili još prije dok sam bio tek misao u poretku stvari. 


Knjigu preporučujem ako vam se sviđaju romani kao što je Kameno srce Renate Dorrenstein ili općenito romani struje svijesti. 


*Knjiga je recenzentski primjerak u zamjenu za uvijek iskreni osvrt*
  Knjigu možete naručiti ovdje




Reading Time:

2. sij 2023.

Najbolje od 2022.
16:250 Comments




Dragi svi,

jedan neizrečeni plan bez roka trajanja je truditi se donositi zanimljiv sadržaj, a vjerujem da ne može zanimljivije od ovoga: upoznajte neke od mojih najdražih kolega na Bookstagramu kroz naslove koje su odabrali kao najbolje u 2022. godini. Da ne duljim - sigurna sam da ćete ga poželjeti spremiti i napuniti tbr listu već danas. Veliko hvala svima koji su pristali izdvojiti vrijeme i slati mi naslove, fotke i opise. Nikakvim posebnim redom, tj. otprilike onako kako su odgovori pristizali:

Kulturna knjižničarka je odabrala naslov kojemu sam i ja dala 5 zvjezdica. Riječ je o romanu Kosti mojih predaka, drugom nastavku domaće fantasy trilogije autorice Ivanke Ferenčić Martinčić (Innamorata). O njemu kaže ovo: Ljubavna priča ovdje dolazi tek pred kraj, ali slow-burn magija proteže se kroz cijelu radnju. U jednom trenutku sam se uhvatila kako ne želim da završi iako znam da me čeka još jedan nastavak. Jednostavno nisam htjela pustiti tu magiju da nestane. 

Njezin cjelovit osvrt nalazi se ovdje. Osim Kostiju, Kulturna preporučuje Prognanice, Drakonu, Korzet i Ponoć u Černobilu.


Reading Time:

11. pro 2022.

Te sitnice - Claire Keegan
Ulica Charing Cross 84 - Helene Hanff
21:320 Comments

Volite li pisati pisma?

Jeste li imali svog pal-frienda, sjećate li se tog osjećaja - brisanja, prepisivanja, ukrašavanja, pa čekanja na pošti i čekanja poštara...?



Reading Time:
 Franjo Janeš - Petlja
16:190 Comments

Sve riječi što puštam da odu

Ne mogu premostit' tu vodu.

Sve moje, što mislim, osjećam,

Sve što znam: svatko je zapravo sam. 




Vjerujete li u čuda?

Ili barem u to da možemo ispraviti pogreške, svoje ili tuđe?


To bi bila misao vodilja u podlozi romana čija radnja započinje prizorom nesreće koja to ustvari nije. U svakome od pet poglavlja pripovijedač je drugi lik, a mi uranjamo u njegovu/njezinu prespektivu, sumnje, krivnju, čežnje i strategije suočavanja sa životom koje variraju od krajnje impulzivnih do pasivnih, s tek pokojim istinski pozitivnim likom. A likovi i način na koji ih Franjo povezuje ono su što Petlju čini toliko čitkom, pomalo trilerovskim napetom i krajnje realističnom.


Reading Time:

6. stu 2022.

Mythos III: Troja (ARC)
18:030 Comments


Upravo raskoš i divota svečanosti mogu jedino naznačivati nekakav kolaps...

Poželite li otputovati u doba recesije, to bi vas moglo poprilično koštati. A čak i da odaberete najluksuzniji aranžman, moći ćete se kretati jedino u ovom ograničenom prostoru koji nazivamo sadašnjost. Knjige, s druge strane, omogućuju čak i naizgled nemoguća putovanja - ona kroz vrijeme, i to za još uvijek (relativno) male pare. Onaj osjećaj kada zaronimo u neke tuđe priče, kad su posebno lijepo ispričane, ostaje barem jednako vrijedan uspomena. I to sve iz udobnosti vlastitog kauča.

Reading Time:

19. ruj 2022.

Na kauču - Ksenija Hrkać, sVEZalice
20:090 Comments

Dragi svi! Dugo, ali baš dugo nismo nikoga ugostile u našoj rubrici Na kauču pa smo se ovaj put potrudile dovesti vam nekoga posebnoga. Na pamet nam je odmah pala Ksenija i njezine sVEZalice, omiljeni brand nama knjigoljupcima.  

 

LC: Draga Ksenija, reci nam nešto više o Svezalicama, tj. kako si dobila ideju?

Ksenija: Svezalice sam počela izrađivati kada mi je kolegica i knjiška prijateljica Božana (@bobibookero) predložila da joj sašijem nekakvu zaštitu za knjige. Metodom pokušaja i pogrešaka sam izradila prvu torbicu za knjige, krstila je nazivom pidžamice ili knjidžamice i tako je sve počelo.




    LC: Kako je to biti ženska poduzetnica?

    Ksenija: Naziv poduzetnica mi zvuči nekako službeno, ne doživljavam se tako. Netko sam tko je ljubav prema knjigama pretvorio u nešto što mu donosi dodatni prihod, ali prije svega neizmjernu radost, odmak od svakodnevice, način na koji mogu izraziti kreativnost, koje do sVEZalica nisam ni bila svjesna.

 

LC: Koliko ti vremena treba za izraditi jednu pidžamicu?

Ksenija: U izradi sam s vremenom postala sve brža, tako da mi za šivanje jedne treba manje od pola sata. 

 

LC: Što ti voliš čitati?

Ksenija: Iako čitam skoro sve žanrove trenutno najviše uživam u fantasy knjigama, mitologiji, volim čitati domaće autore. Jedini 'nedostatak' priče sa sVEZalicama je manjak vremena za čitanje. Stoga puno pažljivije biram štivo i ne dovršavam svaku knjigu koju započnem, što mi je prije bilo nezamislivo.

 

LC: Što ti je bitno kod suradnji sa blogerima?

Ksenija: Moja iskustva suradnji s bookblogerima su iznimno pozitivna, uz par iznimaka. Važno mi je točno definiranje suradnje, iskrenost, jasno izražena očekivanja s jedne i druge strane. Nadam se da će bookblogeri uskoro biti jednako cijenjeni kao i svi ostali koji rade i zarađuju u medijskom prostoru. 

 


LC: Za kraj nas zanima, javljaju li ti se neke nove ideje? Imaš li u planu razviti priču?

Ksenija: Ideja mi ne nedostaje, nadam se da ću uskoro sVEZalice zaokružiti u cjelovitu priču. Već su postale svojevrsni brend i simbol za knjidžamice, polako ulaze u knjižare i na  taj način dopiru do sve većeg broja ljudi. Reakcije i zadovoljstvo kupaca koji se rado vraćaju su mi smjernica da radim dobar posao, a titranje u trbuhu pri izradi svakog novog dizajna je smjerokaz da idem u dobrom smjeru, tamo gdje vodi srce.

 

Eto, nadamo se da vam se svidio ovaj kratki, ali slatki i zanimljivi intervju. Ako već niste, trk po svoj primjerak. Khm, ili primjerke 🙈. Neki su od nas pretjerali. S druge strane, ljubav je to, a i ne zaboravite, naše knjigice trebaju zaštitu. 


Do idućeg članka pozdrav od nas dvije, lajf kaučice :*

 


Reading Time:

27. kol 2022.

Stotinu godina Lenni i Margot, Marianne Cronin
18:310 Comments

 ,,Život je kratak”. Tako kreće opis knjige na koricama. I znate što? Ne mogu se više složiti. To vam pišem kao netko tko se smrti pomalo približio u dobi od 23 godine. Srećom, ne ovako kao Lenni, ali sigurno nije ugodno ili bezazleno kad ti čačkaju po mozgu. Upoznala sam ja i neizvjesnost koja je trajala 2 duga i grozna tjedna, brojne neugodne pretrage, vrtoglavicu, povraćanje i najgore od svega lumbalnu punkciju. U mojoj glavi se samo anestezija može usporediti sa nečim tako okrutnim. Neophodnim, ali okrutnim. Upoznala sam i bolnicu. Opet kažem srećom ne ovako dugo, ali mjesec, dva jesam. I ima tu svakakvih priča, sudbina, tuge, ali i veselja (recimo u rodilištu).




Naše glavne junakinje Lenni i Margot trenutne su stanovnice te ustanove, a tamo se pokušava dan skratiti koliko god je to moguće. Makar i odlaskom u crkvu ili pridruživanjem likovnoj radionici. Upravo zahvaljujući toj radionici sedamnaestogodišnja Lenni koja je onkološki pacijent upoznaje Margot, osamdesettrogodisnjakinju sa srčanim problemima. 17+83= je... i upravo tada, Lenni dobije savršenu ideju. Nacrtat će stotinu slika za stotinu svojih godina, a usput će i napisati koju priču. Osim njih dvije, u knjizi se javlja cijela lepeza likova, od kojih me neki kao otac Arthur oduševljavaju svojom prisebnošću i smirenošću. Sviđa mi se i način na koji smo upoznati s nečim što u početku same priče nisam shvaćala. Ta postepenost, misterioznost i škrtost u informacijama je nadomještena brojnim zanimljivim događajima kojima bolnica (iako bi se na prvi pogled reklo suprotno) obiluje. Jer, moramo toga biti svjesni, svaka priča je svijet za sebe.

Zapravo, kad malo bolje porazmislim početak je taj koji me je oborio s nogu. Super mi je opis bolnice, ona usporedba sa aerodromima...Opis crkve i opis "susreta" sa Bogom je fenomenalan. Ima tu još dobrih stvari, ali i jedno upozorenje. Ovo je vjerojatno najtužnija knjiga koju sam u dugo vremena pročitala. Toliko tužna da su mi se doslovno svaku drugu stranicu nakupljale suze u očima, a nije mi lako ni sada dok ovo pišem. Možda sam je malo drugačije shvatila jer možda za u potpunosti prihvatiti neke stvari i zaći u njih onako dublje treba nešto od toga proživjeti. Neizbježno ti se onda pogled mijenja pa na sve. U svakom slučaju, ovo je knjiga koja slavi život, prijateljstvo i ljubav. Knjiga koja prihvaća smrt. Tj. uči nas prihvaćanju, posebno onom tužnom trenutku kada je neminovno da se zapitate: ,,Pa zašto baš ja!?”

Prevela s engleskoga: Lidija Lebinec

Hvala Znanje!

Reading Time:
life.couch. Pokreće Blogger.

Istaknuti post

Najbolje od 2022.

Dragi svi, jedan neizrečeni plan bez roka trajanja je truditi se donositi zanimljiv sadržaj, a vjerujem da ne može zanimljivije od ovoga: up...

Impressum