To Be Taught, if Fortunate

Becky Chambers

Hangar 7, 2021.

Ako nećete pročitati ništa drugo što smo poslali doma, pročitajte ovo. 

Kada knjiga ovako započne, znate da je nećete moći ispustiti iz ruku. A kada shvatite što sve krije u svojih skromnih 170-ak stranica, poželjet ćete da potraje što duže. SF, odnosno znanstvena ili spekulativna fikcija, je moja prva ljubav kad je riječ o filmovima i serijama. Imala sam valjda 5 ili 6 godina kad sam se zaljubila u Crvenog Patuljka (tj. Mačka), a dvostruko više kad sam otkrila Ratove Zvijezda i zašto je u životu važno ne bojati se. No knjige su me, osim nekoliko klasika, zaobišle. Sve dok nisam otkrila miss Chambers.

Teško je razmišljati o zvijezdama ako vas zemlja želi progutati.

Za točno mjesec dana napunit će se godina dana kako sam ovu ljepoticu naručila sa Bookdepository, dodala je na ljetni popis za čitanje i pročitala u jednome listanju. No, tog sam ljeta toliko čitala da nisam stizala o svemu pisati. A onda je Hangar 7 najavio kako planiraju prijevod (ne samo ove novele, nego i čitavoga serijala Putnici tj. Wayfarers) te sam odlučila pričekati ovu konstelaciju.

Želja za povratkom u davne dane bila je gotovo bolnija i gora od straha.

Radnja prati inženjerku Ariadne O'Neill sa svemirske letjelice Merian koja istražuje egzoplanete. Točnije, četiri nastanjiva svijeta: ledeni mjesec Aecor i tri planeta nalik Zemlji - Mirabilis, Opera i Votum. Ona i njezina postaja putuju između svijetova i tijela, u potrazi za nečim što će biti vrijedno života koji su ostavili na Zemlji. Istražiti, proučiti i dati se podučiti. I ako bude sreće, sve to poslati natrag...Proces izučavanja planeta toliko je vjerno i realistično prikazan da vam se čitavo vrijeme čini kako ste o tome slušali na vijestima. Tu je i posada u koju se zaljubljujete nesvjesno i bez truda. Nećete znati kamo idu, ali ste ih spremni pratiti. Svako poglavlje odvija se na jednome od planeta i donosi novu lekciju iz nečega što nadmašuje prostor, vrijeme i žanrove - oda ljudskoj prirodi i prirodi općenito, makar u obliku napornih štakora; upornosti i izdržljivosti, nepoćudnosti i dovitljivosti. Daleko od doma, gdje smo najosamljeniji i najbliži sebi. Gdje niti jedan fizikalni, ali ni društveni zakon više ne vrijedi. Gdje vrijeme prolazi i stoji, a ushićenje zbog naučenoga smjenjuje se s kajanjem zbog upuštanja u misiju koja povremeno pruža više pitanja nego odgovora.

 🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀

Ova knjiga izliječila je moju skepsu prema suvremenom SF-u, u jednom vještom potezu. Zadivljujuća smionost glavnoga (ženskoga) lika podsjetila me zašto uživam u svjetovima koji su tek na granici mogućega. Iako priča nije light SF, meni je savršeno izbalansirana i pitka. Chambers je poznata po svojoj diverziji i netipičnoj plejadi likova, što je suša suprotnost SF klasicima u kojima muškarci igraju gotovo sve važnije uloge.  Tko god kaže da žanrovska književnost nije vrhunska, duboka, filozofska ili analitična, taj očito nije posjetio Operu. Jer, odavno se nisam toliko preispitivala nad običnim papirom. Gdje prestaje znanje, a počinje nada? Zavolimo li ono u što vjerujemo ili vjerujemo onima koje volimo? Nije li svaka naša akcija samo pokušaj bijega od iskonskoga osjećaja bespomoćnosti? Koliko duboko možemo zaroniti u vlastite sumnje i preživjeti? I jesmo li opstali zbog sebičnosti ili njoj unatoč?

Sve što činimo, činimo stojeći na tuđim ramenima.

Nadam se da sam vas uspjela uvjeriti da pružite priliku autorici, sebi i SF-u. A ukoliko možete, podržite i vrijedne ruke domaćeg izdavača na ovoj poveznici. I obavezno nas pratite na Instagramu gdje ćemo najsretnijeg među vama nagraditi jednim primjerkom!

Nakon što smo se prošli tjedan bavile formiranjem cijene knjiga u RH, nastavljamo u sličnome tonu. Današnja tema tiče se potpora izdavačima/nakladnicima i o tome kako utječu na tržište knjiga. I dalje vrijedi ista izjava o odricanju od stvarne objektivnosti - uzmite od ovoga što i koliko želite. Ministarstvo kulture (odnedavno i medija) svake godine dodjeljuje čitav niz potpora. Primjerice, potpore za književne programe knjižara imaju za cilj povećanje vidljivosti knjižara, rast prodaje te veću čitanost knjiga, naročito domaćih autora i nakladnika. Primjera radi, u 2020. godini financirano je ukupno 15 programa u ukupnome iznosu od 367.000,00 kuna. 

Što sad ljubav ima s tim?

U anketi koju smo nedavno postavile, ova tema pokupila je daleko najveći broj glasova, i to posve očekivano. Zato upravo s njom otvaramo ovaj serijal. Ima li ljubav prema knjigama (opravdanu) cijenu, tko ju pravda i što nam skrivaju (stanka radi dramatične pauze)? Prije nego krenem, jedan kratki disclaimer: nastojat ću pružiti više objektivnih činjenica nego osobnih dojmova, iako sam prilično revoltirana našim (ne)prilikama. Broj nakladnika raste iz dana u dan, cijene su sve više, a čini mi se kako nitko nije zadovoljan - knjižare jedva opstaju, autori dobivaju kikiriki, izdavači su na rubu, o kupcima da ne govorim...U čemu je stvar?

Temu pratimo od davne 2007. godine koja označava svojevrsnu prekretnicu. Tada je, naime, sklopljen Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige (JCK). Pompozno se najavljivalo kako će knjiga konačno postati pristupačnija kupcu, a tržište se urediti. Do tada je bilo moguće da nakladnik u svojoj knjižari daje popust od 30% na knjigu (jer to može), a da je ta ista knjiga drugdje dostupna po punoj cijeni. Država se odlučila umiješati i stati na kraj toj neviđenoj travestiji te je navedenim Sporazumom postignuto to da - pazite sada - nitko (uključujući izdavača) ne smije prodavati knjigu po nižoj cijeni od određene (na poleđini otisnute), barem godinu dana od objavljivanja. Odnosno, cijena knjige mora biti ista na svim prodajnim mjestima iz čega su izuzeti knjižni klubovi kao što je Svijet knjige, sajmovi poput Interlibera (gdje je ograničenje 20% na nova izdanja) i pretprodaje (max. 10% ako kupac knjigu naruči i plati prije tiska).

Argumenti ZA Sporazum su tvrdili kako knjiga kao kulturno dobro ne smije biti prepuštena isključivo tržištu jer bi na taj način mali (specijalizirani) nakladnici propali. Otprilike u isto vrijeme kada je RH Sporazum potpisala, Švicarska je od njega odustala jer je zaključila kako se njime ne štite knjige neko knjižari. Francuska ga je zadržala, ali kod njih djeluje jer imaju razvijenu mrežu distribucije knjiga. Naši su odvagnuli i zaključili da će Sporazumom postići snižavanje cijene knjige jer će nakladnici realnije procjenjivati cijenu knjige. Svi koji prekrše ovaj Sporazum-koji-nije-Zakon nemaju pravo na državne potpore narednih 12 mjeseci. Dakle, prekršitelji se suočavaju s najvećom hrvatskom noćnom morom – slobodnim tržištem! 

Sve to objašnjava mizerne popuste, ali ne nužno i same cijene. Pa kako se onda formiraju? Na to pitanje nema jednostavnog ni jednoznačnog odgovora. Davorin Horak, kreativni direktor izdavačke kuće Hangar7, u jednom intervjuu za Moderna Vremena kaže kako za knjige tiskane u 500 primjeraka cijena tiska iznosi oko 20%, porez (na fizičku knjigu) 5%, tantijemi do 10% itd. [Kada već spominjemo tantijeme, valjda naglasiti kako od 2013. godine domaći pisci dobivaju tantijeme sukladno broju posuđenih knjiga u knjižnicama, oko 50 lipa po posudbi iznad određenoga broja posudbi godišnje što je u prijevodu rijeko; Pravilnik o raspodjeli naknada za književna djela u kolektivnom sustavu, 2019.]. Osim tih 35%, do 40% marže uzimaju knjižarski lanci, što izdavaču ostavlja oko 25% za sve ostalo, uključujući prijevod, uređivanje teksta, prijelom, naslovnicu i nedajbože profit. Cijene postaju nerealne zbog male naklade, velikih troškova i tzv. komisijskog modela plaćanja koji je zastario i odbačen skoro pa svugdje.

Urbana legenda kaže kako su visoke cijene knjiga barem djelomično plod ljubezne intervencije države u vidu potpora izdavanju i otkupu knjiga za narodne knjižnice (više o tome u 2. dijelu!). U Nacionalu je 2021. godine izašao zanimljiv članak na tu temu. Javili su se mahom nezadovoljni nakladnici koji traže reviziju čitavoga sustava. Tu se odmah na početku moram ograditi i reći kako su ''gubitnici'' po defaultu nezadovoljni, ali to ne znači da nemaju neke sasvim valjane argumente. Problem vide u tome što se godinama financiraju isti (veliki) igrači, strahuju za slobodu govora i izražavanja mišljenja jer oni koji dobiju poticaje prestaju biti neovisni, a neovisni se ne potiču i tako u krug. Meni je osobno zanimljivo kako raspodjelom sredstava nisu zadovoljni ni lijevi ni desni, tj. svi se slažu kako država stvara elitni klub odabranih koji dugoročno jedini imaju šansu opstati. Sjećate se onih malih, specijaliziranih s početka priče, koje bi trebali čuvati?

Ostavimo politiku po strani, izdavači su u pravu kada osporavaju kriterije financiranja koji su otprilike na razini one pitalice: što je bilo prije – kokoš ili jaje. Primjerice, jedan od kriterija je da izdavač ne kasni s plaćanjem obaveza i da isporuči knjige u knjižnice. No, ako taj izdavač nekoliko godina za redom dobiva izdašne poticaje, likvidnost mu nije upitna. Ako dobije potporu za izdavanje, a potom mu se dio izdanoga i otkupi, kakva je vjerojatnost da to NE isporuči? To malo govori o kvaliteti naslova ili, još važnije, potrebama čitatelja. Zanimljivo, ali kriterij nije ostvarena dobit izdavača, što je pomalo nepravedno. Ako izdavač ostvari značajnu dobit, to znači da bi makar te godine država mogla uskočiti drugima koji se bore i tako iz godine u godinu. Izdavači će reći da ih se na taj način kažnjava za uspjeh, ali mogu li neki od njih biti uspješni bez državne sise i zašto ne? Osim toga, tako bi ih se barem donekle poticalo da razvijaju strategije promidžbe, stvaraju svoju publiku, te postaju konkurentniji i održiviji.

Ministarstvo se brani kako im je jedini cilj „da najkvalitetniji naslovi hrvatskih nakladnika za kojima u narodnim knjižnicama postoji najveća potreba dođu do čitatelja''. Kvaliteta je za njih širok pojam, koji uključuje i vanjštinu izdanja. Naši veliki izdavači surađuju s renomiranim i nagrađivanim umjetnicima, što diže cijenu knjiga koju sufinancira država, tj. svi mi. I tako dođemo do rezultata – knjiga od 300 stranica mekoga uveza koja košta 160kn (npr. Carstvo životinja). Mislite li da je to toga vrijedno? Ako rezultira cijenom koja je za prosječnoga konzumenta pretjerana, kako se to uklapa u promociju kulture i čitanja? Nemam pravi odgovor na to pitanje, ali očito je po onoj biblijskoj: onome tko ima, dat će se (Mt 25, 14-30). Da se razumijemo, nisam za to da financiramo loše, nelektorirane prijevode i Canva naslovnice, ali gdje povući granicu?

Sve to je, po mišljenju brojnih stručnjaka, dovelo do toga da se jedna svojevrsna socijalna mjera pomoći izdavačima prometnula u način da izdavači brzo prodaju puno primjeraka po punoj maloprodajnoj cijeni. Pri tome naklada nekada odgovara broju otkupljenih primjeraka za knjižnice. Drugim riječima, veliki izdavači cijenu formiraju s obzirom na očekivanja o otkupu od države. Oni koji ovise o tržištu ipak moraju racionalnije postaviti stvari, što dokazuje promašenost mjera. Podatke o nakladi za pojedina izdanja htjela sam iskoristiti za ovaj članak, ali ih nisam uspjela pronaći. Iz nekog meni nepoznatog razloga naši izdavači su po tom pitanju prilično sramežljivi (ubaci nostalgiju za Algoritmom ovdje: njihova Zvjezdana prašina tiskana je u suludih 70.000 primjeraka). Provela sam uzorkovanje na izdanjima koja posjedujem. Od njih 10, našla sam podatak za 3: Bila jednom jedna rijeka (Vorto Palabra, 1500), Žestina (bivši Sysprint, 1500 komada) i Za poduku, ako bude sreće (Hangar7, 500). Zanimljivo, 7/10 je sufinanciralo MKIM (sve su tvrdih korica, 1 je selfpub. Nije egzaktna znanosti, nije reprezentativno, ali je ilustracija fenomena.

Jesam li vam ovime dala više odgovora ili pitanja, ni sama ne znam. Nadam se da je bilo edukativno, zabavno i donekle korisno. Puno informacija sam izostavila, iz poštovanja prema vlastitom neznanju. Voljela bi čuti vaša iskustva i mišljenja – s obzirom na sve navedeno, plaćamo li knjige previše? Što je za vas kvalitetno izdanje? Jeste li zadovoljni popustima? Biste li radije dobre popuste nekoliko puta godišnje ili realnije cijene knjiga u startu? Kako donosite odluku o kupnji? Koji izdavači su za vas idealan omjer cijene i kvalitete?

Well, hello there, it's been a while...

Ili gotovo četiri mjeseca. Danas ću pisati o knjizi koja mi je vratila volju za - pisanjem, ali i svemu što se događalo između toga (ili preskočite do RECENZIJE).

M. J. Zagroka: Kamen na cesti

 A gothic tale for all ages...

A magical, gothic tale...

We all have screts buried under lock and key...

⭐⭐⭐⭐⭐

Marina, Marina, Marina...

nemam dovoljno riječi da oživim Carlosa za vas. Niti sam dovoljno smiona da to pokušavam. Marinu ćete morati doživjeti sami, u različitim pozama. S upaljenim svjetlom ili prekrivačem preko glave kada krenu najstrašnije scene, s kutijom papirnatih maramica u krilu ili uronjeni u fotografije Barcelone kojima ćete pokušati razlučiti maštu od istine. 

Svibanj je 1980e. Petnaestogodišnji Oscar bježi iz internata kamo su ga poslali otac i majka, s kojima ne provodi čak ni praznike. Sedam dugih dana i noći, nitko ne zna gdje se nalazi. Koja je njegova priča i kako je započela?

Očekivano, upoznavanjem tajanstvene Marine, djevojčice približno njegovih godina. Jednoga dana, zateknu se na groblju gdje ugledaju tajanstvenu ženu u crnome, obilježenu znakom crnoga leptira. U ruci drži crvenu ružu i plače nad grobom bez imena...Ma koliko ih drugi upozoravali da odustanu od potrage za ženom, leptirom i odgovorima, Oscar i Marina ne odustaju. 

Barcelona je preživjela rat, no ispod njezinih ulica, skrivaju se bitke o kojima mladi Oscar ništa nije slutio dok nije upoznao Marinu. Djevojka - duh. Sjećanje koje to zapravo nije. 

Protrnula sam stoput čitajući ovu knjigu, bez imalo pretjerivanja. U istome mjesecu pridružila sam se jednom buddy readu - hvala Ivana -  za knjigu Mexican Gothic. Htjela sam isprobati novi žanr koji mi nije posebno blizak. MG mi se nije dopao, navukla sam mu ⭐⭐⭐zbog nešto romantičnih elemenata i reminiscencije na telenovele 90-ih. S Marinom sam se mučila dugo, započinjala je toliko puta da sam svaki put morala kretati ispočetka. Bilo je do mene, stresa i obaveza. Zapravo sam se svaki put sve više zaljubljivala u stil pisanja koji, po meni, odvaja CRZ u kategoriju onih pisaca koji nadilaze žanrove. Mislim da uopće nije stvar u tome što volite - horor elemente, gotiku, trilere, romanse...ovdje ima svega dovoljno. I svaki dio je maestralno odrađen. Nema ni jedne stranice previše, baš naprotiv. 

Priča koju je CRZ uspio složiti savršenog je ugođaja. Mogla sam osjetiti svaku scenu kiše, svaki opisani miris, maglu i hladnoću, zlokoban pogled utvara. Doživjeti grizimnu boju kapljica krvi i čuti zveckaj metala. Svaki sirovu emociju gubitka, lutanja, neprihvaćenosti, moralnoga sivila i nemoći kakvu može stvoriti jedino želja da spasimo najmilije.

Da sam ovu knjigu pročitala koji mjesec prije, znam što bi odgovorila u jednom od tagova, na pitanje koja je posljednja knjiga koja me rasplakala. Evo je. Rasplakala nije dovoljno snažna riječ. Ridala sam na kraju kao izgubljeno štene. Još osjećam kako me boli neka sitna kost iza srčanog mišića od previjanja. Trebala mi je Marina. A treba i vama, samo možda to još ne znate. Nažalost, hrvatsko izdanje naklade Fraktura rasrodano je, navodno će ići u dotisak. 

Toliko od mene, pozdrav od neprofitabilnog profila koji vikendom rinta za badava i voli pisati o emocijama. Za vas, od nas 💓.

P. S. Divnu i kratku recenziju na engleskome ostavljam vam ovdje. 

Jokha al-Harthi
Nebeska tijela (Celestial bodies; Sayyidat al Qamar)
Prijevod s engleskog: Mirna Čubranić
Nakladnik: Hena.com

Zanimljivosti:

• Autorica je doktorirala klasičnu arapsku poeziju u Edinburgu i predaje na Sveučilištu Sultan Qaboos u Masquatu.
• Ovo je prvi roman ijedne omanske autorice ikad preveden na engleski jezik te prvi arapski roman koji je dobio nagradu Man Booker International Prize (2019).
• Knjiga se s omanskog doslovno može prevesti kao Mjesečeve žene.
• Original je u sebi sadržavao nekoliko praznih stranica kao podsjetnik na cenzuru kroz povijest.
• Roman ''počinje'' s obiteljskim stablom koje je i te kako korisno tijekom čitanja. 😊

Nevjerojatno je teško ovaj, ne pretjerano dug i veoma mozaičan roman, svrstati u određenu kategoriju. Možemo ga opisati kao roman struje svijesti u kojemu ne postoji klasična fabula. Umjesto toga, ulazimo u sasvim intimne misli glavnih likova, gotovo beskonačne petlje asocijacija i krećemo u potragu za dijelovima zamršene slagalice sjećanja. Takva vrsta romana nije svačiji prvi izbor, no kako je jednom rekao Thomas Mann: roman je uzvišeniji i plemenitiji, što više prikazuje unutrašnji a manje vanjski život. Baš kao u životu općenito, cilj je otkriti ljepotu i snagu u malim, svakodnevnim događajima umjesto da čekamo značajne prekretnice. No, s obzirom na broj likova, ni toga ovdje ne nedostaje.

Dok je privijam uz grudi, moja duša i nadalje čezne, a ipak, kako joj mogu biti bliže nego u njezinu zagrljaju?

Roman prati transformaciju nekoliko omanskih obitelji, ali i čitavoga društva u kojemu 60-ih cvjeta tržište nafte, a tek 1970. zabranjena je trgovina robovima koja je do tada bila unosan biznis. No, ni njihovi dotadašnji vlasnici nisu puno slobodniji u strogom patrijarhatu Omana. U njemu se ''mjesečeve žene'' vrte oko svojih mjeseca – očeva, braće, muževa. Čak i sama forma romana nastoji dočarati tu nadmoć, pa nam se jedino lik Abdullaha obraća u prvome licu, a žene u trećem.

 CONN IGGULDEN – SPARTANSKI SOKOL

Izdavač: Znanje (2020)

Izvornik: The Falcon of Sparta

Prijevod: Damir Biličić

Znam da su mnogi među vama ljubitelji grčke mitologije, budući da su naslovi poput Circe i Tisuću lađa osvojili publiku diljem svijeta. Vjerujem, s pravom. No, ono što je globalni hit, mene često ostavi posve ravnodušnom. Razlog možda leži u tome što nisam neki ljubitelj fantasy žanra, volim kada se priča izgradi oko nečega konkretnoga i uvijek bi radije birala priču inspiriranu stvarnim ljudima. To isključuje SF, distopijske i space-opera romane jer a) ne znam što sve (ne) postoji tamo gore i b) s vremenom možda postanu stvarnost, kao što su mobiteli na touch iz Star Treka dospjeli u naše džepove. No, dosta nepovezanoga uvoda, ajmo na nešto zanimljivije.

🍷🍷🍷🍷🍷🍷🍷🍷

Otkad znam se sebe, fascinirana sam drevnom Grčkom i svime što ona predstavlja. A budući da smo ovdje svi knjigoljupci, možda niste znali kako sama riječ ''knjiga'' potječe od  grčkog jezika (he biblos). Ta, pak, riječ potječe od grčkog naziva za feničku luku Biblos (danas Džubail u Libanonu) odakle su stari Grci nabavljali papirus za pisanje.

Ipak, Sokrat je nijekao da išta zna o tome, govoreći da on samo postavlja pitanja, sve dok ljudi sami ne shvate što doista misle. Nekime je to otkriće poput izlaska sunca iza planine. Drugima je takva spoznaja jednostavno previše, pa se mrze ili mrze čovjeka koji ih je natjerao da vide tko su doista i što doista misle i vjeruju. 

Roman Spartanski sokol temelji se na povijesnoj bitki kod Kunakse, otprilike 80 godina nakon bitke kod Termopila. U povijesti je poznata kao Kirov pohod. Negdje 400. godine prije Krista umro je perzijski kralj Darije II. Prijestolje preuzima njegov najstariji sin Artakserkso, od kojega otac na samrti traži da ubije vlastitog brata. Njegov brat Kir uspijeva izbjeći sudbinu, bježi na zapad i tamo okuplja najsnažniju vojsku grčkih (atenjani i spartanci) plaćenika te kreče u pohod kako bi se osvetio bratu i preuzeo vlast.

Smatramo da su dječaci brži i snalažljiviji kad su gladni, dok se od sitosti usporavaju i postaju glupi.

Ako volite punokrvne, epske povijesne romane, ne morate tražiti dalje. Iggulden se s pravom smatra jednim od najboljih pisaca ovoga žanra. Uživala sam u svakome retku kojim je oživljavao lice i naličje veličanstvene Perzije, umijeće ratovanja i pukog preživljavanja te ulazio u psihološke karakterizacije likova. I to kakvih likova. Čak i za najsporednije među njima imat ćete osjećaj da ih poznajete u dušu i da biste lako mogli predvidjeti njihove sljedeće korake, što mi se tijekom čitanja povremeno i događalo. No, to nije umanjilo napetost, puninu i transcendentalnost priče. Mrzit ćete ih ili zavoljeti toliko da će rastanak biti bolan. Moram priznati nešto pomalo sramotno, ali nakon dugo vremena dogodilo mi se da naiđem na book crush…samo ću reći - Klearh. Očito sam slaba na Spartance…

Mi njemu možemo objasniti u čemu griješi, ako to i sam ne zna. Pobrinuli bismo se za to da shvati. Kad ponovno stane na noge, dobro bismo pratili je li naučio lekciju. Neke to iskustvo slomi. Drugi to smatraju normalnim dijelom razvoja i postaju jači. U protivnom, bojim se da bismo ga ostavili za sobom i prepustili vukovima. Mi ne dopuštamo nikakve slabosti, prinče Kiru, ali…naše metode nisu za svakoga.

Spartanski sokol pravi je dokaz kako ne morate čitati fantasy kako biste otplovili u neke druge svjetove, čak stotinama godina unatrag. Posebno mi je bilo zanimljivo istraživati uzroke animoziteta između Atenjana i Spartanaca, učiti u njihovim vrijednostima i zamišljati vrijeme u kojemu je čast zbilja nešto vrijedila…ljubitelji prizora borbe uživat će još i više, jer taktika i inteligencija drugo su ime za pothvate grčke vojske.

Neki se rode da budu ratnici. To svi znaju. Vidi se da su neki smioniji, brži i okretniji. Vladaju vještinama koje neupućenima izgledaju poput magije. Ipak, postoji još jedan način, iako je sporiji i manje atraktivan. Čovjek može jednostavno raditi…svaki dan.

A oni koji žele, prije ili poslije čitanja, istražiti Kirov pohod, mogu to pronaći u epilogu gdje je autor dosta detaljno, a opet sažeto objasnio povijesnu pozadinu događaja koje opisuje. Tamo navodi koje je stvari promijenio radi priče i zašto, što mi je posebno hvalevrijedan detalj. Knjiga obiluje mudrostima, a kada rat ostavimo po strani, otkrivaju nam se divne priče o prijateljstvu, ljubavi, odanosti, potrazi za smislom i svojim mjestom pod suncem. Rekli bi, horizontalne teme književnosti…

Osjetila je kako joj se u očima skupljaju suze i nije znala odrediti je li stvar u sjećanju na izgubljenu mladost, na izgubljenu ljubav, ili tek u vjetru i prašini.

Kako bi zadržala malo objektivnosti, dodat ću jednu sitnu zamjerku koja se tiče blurba na stražnjoj strani (olitiga sažetka): prepun je spoilera! Već tamo saznajete kako će Kira ubiti, a njegovo mjesto preuzeti Atenjanin Ksenofont, što mi je oduzelo neke od najnapetijih dijelova čitanja. Osim toga, kako je jedan čitatelj na GR napisao – nešto nedostaje da bi bez zadrške nalijepila svih 5 zvjezdica. Onaj element u kojemu mi knjiga mijenja život. Ali, to nisam ni tražila. Imate moje preporuke i ako ikada budete tražili poklon za muškarca koji voli čitati povijesne romane, s ovime (dokazano) ne možete pogriješiti.

Shvatio je da priželjkuje privid ljubavi, ali možda ne i stvarnost. Htio je razmjenjivati poglede pune žudnje s prelijepom ženom, poglede koji mu neće oduzeti previše vremena. U životu nema prostora za dugotrajne razgovore, za smijeh i pjesmu. Sve što priželjkuje može se imati samo u pojedinim trenucima – i premda žudi za njom, bilo mu je jasno da to neće biti dovoljno.

Knjigu možete pronaći ovdje.

Lucy Coleman - Ljeto na talijanskom jezeru 
Izvornik: Summer on the Italian Lakes
Izdavač: Stilus knjiga
Prijevod: Sanja Ščibajlo

Doktor Carter, koji je (?) vodio tijekom mojih problematičnih tinejdžerskih godina, neko vrijeme nije baš bio pretjerano zadovoljan mnome. 

Kako bi s nekim radila na njegovu rukopisu, moraš s tom osobom biti na istoj valnoj dužini. Unutarnji monolog počinje u 1., završava u 3. licu

 Žvačem usnu... Umjesto grizem usnu

U uspomenu na one koji su izgubili svoj život... Umjesto u spomen

...neprestano hoda po tekućoj traci. Pokretna traka je traženi pojam

Blistavo je plava površina mora ispred mene očaravajuća. Scena na jezeru! 

...osjeća se osobnost ovoga gradića i napredna zajednica (?).

Volim te, Brie. Više od bilo čega na cijelom svijetu. I nikada, ali baš nikada nisam mislio da ću čuti sebe kako to izgovaram nekome, znajući da je to sasvim iskreno i stvarno.

Khaled Hosseini – I odjeknuše gore (And the Mountains Echoed)

Vorto Palabra (Marko Kovačić), 2018

Nemam pojma kako pisati o jednome od kraljeva naracije. Hosseinija trebate čitati, roniti i disati da biste se povezali sa mojim riječima i čini mi se da tu nema previše prostora za kojekakve recenzije ili osvrte. Ovo danas pišem za sve vas koji ste ga čitali i voljni ste odvojiti nekoliko minuta da sa mnom podijelite oduševljenje koje ne mogu zatomiti…

Hosseini je popularnost stekao nekolicinom romana koji su tematski donekle bliski. Gonič zmajeva je, primjerice, inspiriran autobiografskim iskustvom progonstva iz Kabula za vrijeme ruske invazije na Afganistan, nakon čega se obitelj seli u Californiju. Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da čovjek piše knjige u pauzi od bavljenja internom medicinom. Da, dobro ste pročitali. Ne želim zvučati kao Jacques kada kritizira svoje glazbene kolege, ali za nekoga kome je pisanje sporedni posao ili čak samo hobi, čini to vraški dobro.

I odjeknuše gore roman je koji započinje moćno i udara u samu srž ostatka priče kroz jednostavnu pripovijetku o žrtvi i ljubavi. Time Hosseini postavlja ton za nastavak u kojemu se, baš kao domine, isprepliću te jedna na drugu naslanjaju sudbine mnoštva upečatljivih likova, a ni za jednoga nećete moći reći kako je suvišan ili potpuno nezanimljiv. Hosseini, poput upornog provalnika, istražuje sve moguće kombinacije obiteljskih veza. Surovu brižnost, prividnu nesebičnost, mračnu stranu roditeljske ljubavi i vječnu patnju djece u nama. Povlači pitanje odgovornosti i mogućnosti izbora u situaciji kada ne možemo ni zamisliti dalekosežne posljedice naših odluka. Dovodi nas u područje bunila – tko je taj koji ima pravo znati što je najbolje za nas i što kada se jednoga dana probudimo i shvatimo da su to zbilja znali bolje od nas? Hosseini je uspio povezati povijesnu lekciju o ratnim previranjima u rodnome Kabulu, bujanje trgovine opijatima i opću radikalizaciju društva te jednu krajnje intimnu priču o potrazi za obiteljskim korijenima, blizinom i prepoznavanjem sebe u drugima. Naravno, u čitavom djelu pregršt je drame, bolesti i umiranja, odlazaka i vraćanja. Puno je tu očite i suptilne tuge, a još više nade. Svaka sporedna priča ostavlja jednako snažan utisak, a posebno su upečatljivi svi dijelovi u kojima se opisuju opasnosti nečinjenja, šutnje i zaklanjanja pogleda. Najčešće radi zadržavanja vlastitog komfora i poremećenih društvenih okova. Ipak, kad god likovi odluče ispraviti vlastite pogreške i pomiriti nepomirene dijelove svoje prošlosti, ostane im taman dovoljno vremena za to...

Kraj me neumoljivo podsjeća na čuvene riječi Johna Donnea – nijedan čovjek nije otok. I na to da, suprotno narodnoj mudrosti, svaki cilj traži od nas mnogo osvrtanja putem…nije dobro kada čovjek zaboravi odakle je potekao. Na taj način može čitav život provesti u polubijegu i praznini. Jedino se  pomireni možemo nadati slobodi, čak i ako putovanje završimo na samom početku! U tom smislu podsjeća me (pomalo) na romane poput Otoka V. Hislop, Glasa ruže (Oezkan) ili pak Alkemičara (Coelho) iako mi je Hosseini u svojoj interpretaciji daleko realističniji. Možda je zato i tuga stvarnija...

Jeste li ga već otkrili i koje vam je najdraže njegovo djelo?