Jedna prilično zanimljiva epizoda Hoću knjigu podcasta potaknula me da i ove godine analiziram stanje s potporama koje dodjeljuje Ministarstvo kulture i medija. Moram se odmah ograditi i reći da neću biti tako detaljna jer postoje podaci koje je teško zbrojiti (npr. rezultati natječaja za poticanje književnog stvaralaštva navode samo autora i naslov djela, ne i izdavača) ili pronaći (EU fondovi).
Ako misli, ne zna da misli. Ako osjeća, ne zna da osjeća. Ali stremi, a da i ne zna da stremi: hita u život ne znajući što bi život mogao biti, a iako stjecanje ne poima, jedini mu je nagon stjecati...Znade tek, ako znade, da se nešto sprema dogoditi.
I must not fear.
Fear is the mind-killer.
Fear is the little-death that brings total obliteration.
I will face my fear.
I will permit it to pass over me and through me.
And when it has gone past, I will turn the inner eye to see its path.
Where the fear has gone there will be nothing. Only I will remain.
MAURO: Nema razlike, rekao bih. Dobro, možda u onoj za djecu neću koristiti vulgarizme ili seksualnost, ali smrt, koja mi se često čini da je danas najveći problem ljudima, itekako hoću. Priča je priča, a jedino što je u priči bitno je onaj tko je čita. Kao što sam ja mnogo puta kreirao kontekst čudesne promjene u psihoterapiji koristeći dječje priče, tako su i mnoga djeca našla beskrajnu zabavu u pričama koje „nisu primjerene njihovoj dobi“ (npr. četverogodišnjakinja koja je oduševljena Andersenovim bajkama). Možda još par detalja. U dječjima pišem kraće rečenice, poznati sam po dugima, i ne koristim arhaične riječi za stvaranje atmosfere. Isto tako koristim manje pridjeva, a više glagola, što je jako važno kod mlađe djece.
U knjiškoj grupi na jednoj društvenoj mreži objavio sam poziv roditeljima i djeci koji žele kreirati priču i istu crtati. Javilo se 18 roditelja, ostali smo na 6 i avantura je počela. Bilo je potrebno puno suradnje roditelja s djecom, ali inzistirao sam da sve bude isključivo dječji rad. Sve njihove ideje ili riječi spojio sam u priču, a zatim doslovno sve crteže te priče spojio u ilustracije.
L.C.: Ovdje ću se samo malo nadovezati i reći da je moj malac (4 godine; a kralj ne voli knjige niti vidjeti) uživao slušajući priču o Pufiću. Dobro, malo mu je pala koncentracija na kraju, ali to ne računam. 🙈
L.C.: Kako ti psihologija pomaže u stvaranju priča?
MAURO: Razumijevanje ljudskog ponašanja je važno da bi se znalo kako netko priču može doživjeti i što se dešava s osobom dok priču sluša. Iako, nije tu samo psihologija, tu su i neuroznanost, kibernetika, teorija sistema, hermeneutika, socijalni konstruktivizam… Sve su to znanja koja pomažu razumjeti priču, stvarati priču i ono najvažnije doživjeti istu priču na različite načine. Pojasniti ću na primjeru. Istraživanja su pokazala da metaforička rečenica aktivira veći dio mozga od doslovne. U praksi to znači da metafora koja će aktivirati i dijelove mozga za okus, njuh, dodir, može evocirati i više sjećanja. Više sjećanja dati će nam različite perspektive za razumijevanje priče, a različite perspektive izbaciti će nas iz okvira unutar kojih u tom trenutku razmišljamo i tako nam olakšati put do rješenja problema s kojima se suočavamo. Kad taj princip uvedemo u priče koristeći što manje doslovne rečenice, omogućiti ćemo kod različitih osoba različite doživljaje iste priče, odnosno doživljaje koji su upravo njima potrebni.
MAURO: Čarobnjak Pufić odlazi pod more i na mjesec, a engleski prijevod trenutno je na lekturi.
Najteže i najizazovnije u isto vrijeme mi je postalo pisati negativne osvrte. U zadnje vrijeme više biram knjige i naginjem naravno onima koje bi me mogle više oduševiti. Često zapravo to i ne biva tako, pa se i razočaramo. Jednu od tih knjiga ću vam "recenzirati" (više zapravo svoje osjećaje) danas. Radi se o knjizi Vrijeme za ples - Priča o pomirenju autorice Karen Kingsbury.
Vratimo se na početak. Na poleđini sam pročitala radnju i ostala oduševljena. Učinilo mi se kao nešto savršeno za one vruće ljetne dane, za plažu i kao lakše štivo. Izgleda da sam na sinopsisu samo i trebala ostati jer otprilike to je cijelo moje oduševljenje. Pročitala sam tek desetak stranica kada sam shvatila da će ovo biti savršeno naporna knjiga. Zašto sam onda nastavila čitati? Zašto? Da, dobro pitanje. Pomislila sam da će se poboljšati, vukla me znatiželja, a i priznajem htjela sam je završiti radi vas, nas i ovog profila.
Greška iz više razloga. Jedan od njih je pretjerana vjerska opsesija. Npr. jedna žena nije vjerski nastrojena, pa je direktno nevjernica. Isto kao i potencijalna ljubavnica (ljubavnica je naravno nevjernica - sve ovo mi je na neki loš način prozirno). Samim time one su nedostojne valjda živjeti, iako kod jedne se to mijenja i ona spoznaje Boga. Eto, barem sam ja stekla taj dojam i to me jako uznemirilo iz razloga što ja ne vjerujem da je netko manje vrijedan na bilo koji način isključivo radi vjerske (ili bilo koje druge) orijentacije. Druga stvar koja me je zasmetala jest sama radnja. Sve je nekako razvučeno i onda samo tako, iz vedra neba zadnjih par stranica sve se rješava. Mislim kod većine knjiga to tako biva, ali ovo mi je baš nekako nekvalitetno, nezanimljivo i naporno.
.jpg)
Dragi svi, jedan neizrečeni plan bez roka trajanja je truditi se donositi zanimljiv sadržaj, a vjerujem da ne može zanimljivije od ovoga: up...
Pretplati se :)
