Nekad davno, ništa mi nije bilo lakše i jednostavnije nego napisati osvrt za knjigu koja mi se nije dopala ako sam za to imala dovoljno valjan razlog. Iako sam svjesna da samo rijetki posjeduju umijeće pisanja lijepih negativnih osvrta, ne mogu se pretvarati da sam jedna od tih i ne biti bolno iskrena.

Imala sam dobar niz, pomislih prije nego ću sjesti za računalo i pisati o Addie, ali riječi nisu prelazile na tipkovnicu. Toliko toga sam htjela o njoj reći tijekom čitanja, dok su se u meni smjenjivale dosada i ljutnja. Od toga svega, ostala je samo tuga što ovu prekrasnu fotografiju ne može pratiti osvrt prepun oduševljenja. Neispunjeno očekivanje - majka svih razočaranja.

Ne znam postoji li itko tko nije čuo za Addie LaRue i poželio je. Ako je i bilo skeptika, sigurna sam da ih je prva rečenica raspršila kao sjeme maslačka: 

Djevojka bježi kao bez duše. 

To je V. E. Schwab u jednoj jedinoj rečenici, kraljica metafora i kićenih rečenica. No, stil pisanja definitivno nije nešto što joj zamjeram. Ako išta, to je njezin najjači adut i razlog zbog kojeg sam izdržala do kraja. Bez ustručavanja bih sutra ponovno uzela nešto njezino s police.  Zbilja, Victorijino pisanje je takav talent da biste lako pomislili kako je Addie autobiografsko djelo tj. da je ona sama prodala dušu bogovima koji se odazivaju kada padne mrak. Da, na mjestima je malo previše flowery, kako bi rekli kolege Ameri. I da, na mjestima se prilično tašto poigrava s našim pamćenjem, pa pojedine dijelove ponavlja samo kako bi bila sigurna da ništa nije prošlo neprimijećeno. I to joj opraštam. 

Neću naglasiti ni izrazito spor početak. U međuvremenu sam naučila da takav fantasy i treba biti te da Schwabica to radi dobro. Polako nas uvuče u svijet tek neznatno drugačiji od običnoga, opisuje magiju i njezina pravila. Postoji i službeni termin za to - low fantasy: kada se fantastične stvari događaju u svijetu kakvog poznajemo. Npr. u Parizu. 

Premisa pogodbe s vragom nije nova, ali je dobro zamišljena i nalazimo je u brojnim djelima klasične (Goetheov Faust, Oscar Wilde i Slika Doriana Graya, Pinocchio, Majstor i Margarita), ali i suvremene književnosti: Jonathan Strange & Mr Norrell, The Ballad of Black Tom, Guardian Cats and the Lost Books of Alexandria itd. 

Knjiga je na poleđini opisana ovako: Žena koje se nitko ne sjeća. Priča koja se ne zaboravlja. Tjedan dana nakon čitanja i jedva mogu prepričati radnju:

Godina je 1714. i Addie na dan svog vjenčanja, u trenutku očaja, sklopi pogodbu s vragom. Traži slobodu i vječnu mladost u zamjenu za svoju dušu. Bogovi kojima se ona moli nisu milosrdni i sve što daju dolazi uz visoku cijenu - svatko je zaboravi čim nestane iz njihovoga vidokruga, a vlastito ime ne može izgovoriti niti zapisati. Tako prokleta luta godinama, dok ne upozna jedinog mladića koji ju nije zaboravio...

Prije ijedne zamjerke, savjest me tjera da odam počast rijetko viđenoj kvaliteti ovog izdanja. Od prijevoda, preko lekture do izgleda (i dodira!) naslovnice, uz pregršt sitnih detalja u unutrašnjosti, prekrasnog (i čitljivog) fonta...na ničemu se nije štedjelo, stoga kao dežurni knjigoškrtica moram reći da cijena odgovara kvaliteti. Bravo Naklada Sonatina! Bez obzira na sve, dobili ste doživotnog kupca.

Knjigu sam željela pročitati još otkad je izašla prošle godine, a samo zbog najave prijevoda sam toliko dugo čekala. Iščekivanju nisu pomogle korice koje obećavaju putovanje kroz stoljeća, na različita mjesta europske povijesti, ratove, ostavljanje traga u umjetnosti...Addie kao muza, ljepotica, fatalna žena i ljubavnica samoga vraga. Trebao je ovo biti festival povijesti umjetnosti, fantastike, erotike, lijepe književnosti i besmrtno dobra priča. Umjesto toga, polovicu vremena sam se opasno dosađivala, a ostatak žalila zbog potraćene ideje i vremena.

Kako biste shvatili moju frustraciju, navest ću dio onoga što mi u priči nije funkcioniralo:

- Na početku romana, doznajemo da se Addie protivi udaji, ali ne doznajemo zašto. Neki će reći da je tip udovac i to je dovoljno dobar razlog, ali žena je previše očajna da se to ne bi adresiralo makar jednim paragrafom u kojem tip jede djecu, u najmanju ruku. 

- Obećanja o ratovima, povijesti umjetnosti i povijesti općenito pokazala su se kao dim u lice i dobar - ne, odličan - marketinški trik. Jer povijesti i rata ima ravnih 30 rečenica u djelu od 530 stranica. Nisam očekivala WWII priču skrivenu pod okrilje fantasya, ali u Europi se između 1700-2000 godine događalo zanimljivih stvari, da tako kažem. Ali za to bi bilo potrebno malo istraživati, uklapati, a ne samo opisivati slike iz mašte. Umjetnosti je još i manje. 

- Addie bi trebala biti fatalna muza umjetnika, a Sotona (Luc) netko tko vlada ljudima i vremenom. Pa opet, oboje su opisani kao dvoje razmaženih, nemotiviranih klinaca iz YA romana. Ako izuzmemo ovo malo magije iz priče, ovo je young adult roman u punome sjaju, s apsolutno neljubežljivim likovima. 

- Nastavljamo s mukama po Addie koja u nekoliko navrata vragu (?!) objašnjava kako joj nikad nije bilo jasno zašto se njezini roditelji mole Bogu i kako mogu vjerovati u nešto što ne vide. Jer, to je sasvim logično pitanje kad živiš 300 godina i ljubiš Sotonu. Mrzim kada se ovakve društvene kritike ubacuju bez ikakvog rezona. 

I konačno - nedostatak radnje - razlog zbog kojeg bi najradije dala ⭐⭐(da nije tako lijepo pisano). Žena proda dušu (doslovno) kako bi bila slobodna i vidjela svijeta, da bi na kraju vrijeme tratila na povremene krađe, promiskuitet i hranu (opsjednutost hranom je čak i za mene bila malo previše). Razumijem da je to posljedica ,,sitnih slova'' pogodbe, ali meni vrišti nedostatak inspiracije. Kraj je apsolutno najgori dio. Vidimo mali napredak u karakteru Addie, da bi nakon toga dobili završetak u maniri lošeg filma koji želi ostaviti mjesta nastavku, uglavnom zbog pohlepe produkcijske kuće.

Sama Schwab-ica kaže kako joj je ideja o Addie dugo tinjala u glavi i morala je se riješiti ''istresanjem'' na papir. Mogu samo zaključiti da mi je iskreno žao što ovo djelo nije pisano barem 5 godina jer joj je upravo vrijeme nedostajalo. Ovako, jedva ⭐⭐⭐ od mene. 

Uglavnom, ovo je djelo za vas ako volite kombinaciju low fantasy i YA romana. Time ne želim vrijeđati ničiji ukus, već sebi nastojim osvijestiti svoj i pronaći u njemu opravdanje silnom razočaranju. Ako volite priče sporijeg tempa, sa puno maštovitih opisa u maniri lijepe književnosti, miljama daleko od realizma...pa, dobra je šansa da ćete uživati. Shvatila sam da ne volim neobične mješavine žanrova (isti problem imam i s magičnim realizmom) i da preferiram ''čiste'' romane. A vi slobodno zanemarite moje njurganje i neuspješne pokušaje pomicanja granica ukusa - bit će ih još, pa možda jednom naučim pisati lijepe kritike. Dajte Addie priliku jer se većini svijeta zbog nečega ipak svidjela, zar ne?

Konačno, da moram opisati Addie LaRue jednom rečenicom iz drugog djela fikcije, poslužila bih se citatom Diane Setterfield iz Bila jednom jedna rijeka: To je poput juhe od kostiju. Od mirisa vam krenu sline, ima okus po koštanoj srži, ali u njoj nema ničega u što biste zagrizli, pa čak i ako pojedete sedam zdjelica, na kraju ćete biti jednako gladni kao što ste bili kad ste sjeli za stol...

Za sebe uvijek kažem da čitam (ili sam čitala) sve. Ljubavne romane, krimiće, sf, horore (njih ne volim doduše), fantasy, fikcija, non fiction, poezija... You name it. Dakle, sve i svašta. I s tim se ponosim jer mislim da je to nešto čemu mogu zahvaliti na širini svojih vidika. Sukladno tome od mene ćete rijetko čuti neargumentiranu kritiku bilo koje knjige, tj. žanra knjiga. Zašto to pišem? Radi toga jer se u novom osvrtu na knjigu radi o ljubavnom romanu, a taj žanr zapravo često izaziva podsmjeh i osuđivanje. 

Zahvaljujući ljudima iz Verbuma 💗 od kojih smo dobili nekoliko knjiga, pročitala sam i ovaj roman. Radi se o kršćanskoj fikciji, ljubavnom romanu čija je radnja smještena u sam kraj 19. stoljeća. Glavni protagonisti su Lydia i Bane čija će ih poslovna veza odvesti u nekoliko akcijski nabijenih avantura i na kraju ljubavi. Ako se pitate o čemu je zapravo riječ u knjizi, evo ukratko. Dakle, radnja se odvija u Bostonu, u gradskoj luci u kojoj je smještena američka mornarica (U. S. Navy), a naša junakinja zaposlena je na tom mjestu kao prevoditeljica. S obzirom da Bainu treba pomoć s jezicima on će je angažirati u prevođenju brojnih dokumenata. Malo po malo saznajemo da će se knjiga baviti trgovinom opijuma. 

Prvo moram reći da za pisati knjigu koja ima veze sa poviješću treba i te kako sjediti za stolicom i čitati, učiti o tome (autorica je magistrirala povijest pa nije ni čudno što se time odlučila baviti u svojim romanima). Tako da moram priznati da se divim ljudima koji se odluče upravo na te teme. Znam da dio toga nije istinit (a to je autorica sama i napisala), međutim jedan dio je istinit. 

Drugo, divim se tome što je autorica postigla ljubavnu vezu bez one, često spominjane seksualne napetosti. Hura za to! Jer do sada većina ljubavnih romana koje sam pročitala, obiluje seksom do te mjere da čovjek pomisli kako se ljubavni roman ne može napisati bez toga. 

Treće, nisam vam niti izbliza predočila svu radnju, namjerno, jer htjela bih da je sami otkrijete. Recimo da sam izvukla samo kostur, a fali mesa i to puno mesa. To sam evo, tek spoznala sada, kada pišem osvrt. 

Četvrto, u knjizi ćete naići na kršćanske elemente, međutim za razliku od jedne druge knjige koju ću uskoro recenzirati, ovdje nisu toliko izraženi. Izraženi u smislu da se sve vrti oko toga. Iskreno, ovdje su mi taman. 

Peto i zadnje, ali zapravo najvažnije knjiga se bavi jednom ozbiljnom temom. Spominjala sam vam već opijum, a ovdje se potežu naizgled pozitivne i negativne strane droge. Jako, jako bitna i mračna tema o kojoj se u zadnje vrijeme malo priča. Baš smo nas dvije iz @life.coucha komentirale kako u zadnje vrijeme rijetko nailazimo na tu temu u knjigama. Pitanje ovisnosti dosta je kompleksno i jednako toliko tužno. Baš iz tog razloga mi se sviđa način na koji je autorica uklopila (i što je uopće uklopila) tu temu u ovu knjigu. Po meni super štivo za ove vruće dane. 

Nakladnik: Verbum
Prevoditelj: Katarina Gugić
Knjigu možete nabaviti ovdje.

P.S. Ova divna pidžamica djelo je Svezalice 💗

NATASHA LESTER: Francuska fotografkinja
Izvornik: The French Photographer/ The Paris Orphan
Izdavač hrvatskog izdanja: Egmont (Puls)

Lucinda Riley: Svjetlost s prozora

ŽENA U BIJELOM KIMONU

BAKHITA

Autorica: Veronique Olmi
Prevoditelj: Božidar Petrač
Nakladnik: Verbum

Dragi moji, kakva knjiga…

Prema njima se postupa kao prema životinjama, zatvorene su, pogažene, svezane, pa ipak, njihova osobnost, njihovi snovi, pa čak i dio njihove nevinosti, onoga što one jesu, ostaje. 

To Be Taught, if Fortunate

Becky Chambers

Hangar 7, 2021.

Ako nećete pročitati ništa drugo što smo poslali doma, pročitajte ovo. 

Kada knjiga ovako započne, znate da je nećete moći ispustiti iz ruku. A kada shvatite što sve krije u svojih skromnih 170-ak stranica, poželjet ćete da potraje što duže. SF, odnosno znanstvena ili spekulativna fikcija, je moja prva ljubav kad je riječ o filmovima i serijama. Imala sam valjda 5 ili 6 godina kad sam se zaljubila u Crvenog Patuljka (tj. Mačka), a dvostruko više kad sam otkrila Ratove Zvijezda i zašto je u životu važno ne bojati se. No knjige su me, osim nekoliko klasika, zaobišle. Sve dok nisam otkrila miss Chambers.

Teško je razmišljati o zvijezdama ako vas zemlja želi progutati.

Za točno mjesec dana napunit će se godina dana kako sam ovu ljepoticu naručila sa Bookdepository, dodala je na ljetni popis za čitanje i pročitala u jednome listanju. No, tog sam ljeta toliko čitala da nisam stizala o svemu pisati. A onda je Hangar 7 najavio kako planiraju prijevod (ne samo ove novele, nego i čitavoga serijala Putnici tj. Wayfarers) te sam odlučila pričekati ovu konstelaciju.

Želja za povratkom u davne dane bila je gotovo bolnija i gora od straha.

Radnja prati inženjerku Ariadne O'Neill sa svemirske letjelice Merian koja istražuje egzoplanete. Točnije, četiri nastanjiva svijeta: ledeni mjesec Aecor i tri planeta nalik Zemlji - Mirabilis, Opera i Votum. Ona i njezina postaja putuju između svijetova i tijela, u potrazi za nečim što će biti vrijedno života koji su ostavili na Zemlji. Istražiti, proučiti i dati se podučiti. I ako bude sreće, sve to poslati natrag...Proces izučavanja planeta toliko je vjerno i realistično prikazan da vam se čitavo vrijeme čini kako ste o tome slušali na vijestima. Tu je i posada u koju se zaljubljujete nesvjesno i bez truda. Nećete znati kamo idu, ali ste ih spremni pratiti. Svako poglavlje odvija se na jednome od planeta i donosi novu lekciju iz nečega što nadmašuje prostor, vrijeme i žanrove - oda ljudskoj prirodi i prirodi općenito, makar u obliku napornih štakora; upornosti i izdržljivosti, nepoćudnosti i dovitljivosti. Daleko od doma, gdje smo najosamljeniji i najbliži sebi. Gdje niti jedan fizikalni, ali ni društveni zakon više ne vrijedi. Gdje vrijeme prolazi i stoji, a ushićenje zbog naučenoga smjenjuje se s kajanjem zbog upuštanja u misiju koja povremeno pruža više pitanja nego odgovora.

 🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀

Ova knjiga izliječila je moju skepsu prema suvremenom SF-u, u jednom vještom potezu. Zadivljujuća smionost glavnoga (ženskoga) lika podsjetila me zašto uživam u svjetovima koji su tek na granici mogućega. Iako priča nije light SF, meni je savršeno izbalansirana i pitka. Chambers je poznata po svojoj diverziji i netipičnoj plejadi likova, što je suša suprotnost SF klasicima u kojima muškarci igraju gotovo sve važnije uloge.  Tko god kaže da žanrovska književnost nije vrhunska, duboka, filozofska ili analitična, taj očito nije posjetio Operu. Jer, odavno se nisam toliko preispitivala nad običnim papirom. Gdje prestaje znanje, a počinje nada? Zavolimo li ono u što vjerujemo ili vjerujemo onima koje volimo? Nije li svaka naša akcija samo pokušaj bijega od iskonskoga osjećaja bespomoćnosti? Koliko duboko možemo zaroniti u vlastite sumnje i preživjeti? I jesmo li opstali zbog sebičnosti ili njoj unatoč?

Sve što činimo, činimo stojeći na tuđim ramenima.

Nadam se da sam vas uspjela uvjeriti da pružite priliku autorici, sebi i SF-u. A ukoliko možete, podržite i vrijedne ruke domaćeg izdavača na ovoj poveznici. I obavezno nas pratite na Instagramu gdje ćemo najsretnijeg među vama nagraditi jednim primjerkom!

Nakon što smo se prošli tjedan bavile formiranjem cijene knjiga u RH, nastavljamo u sličnome tonu. Današnja tema tiče se potpora izdavačima/nakladnicima i o tome kako utječu na tržište knjiga. I dalje vrijedi ista izjava o odricanju od stvarne objektivnosti - uzmite od ovoga što i koliko želite. Ministarstvo kulture (odnedavno i medija) svake godine dodjeljuje čitav niz potpora. Primjerice, potpore za književne programe knjižara imaju za cilj povećanje vidljivosti knjižara, rast prodaje te veću čitanost knjiga, naročito domaćih autora i nakladnika. Primjera radi, u 2020. godini financirano je ukupno 15 programa u ukupnome iznosu od 367.000,00 kuna. 

Što sad ljubav ima s tim?

U anketi koju smo nedavno postavile, ova tema pokupila je daleko najveći broj glasova, i to posve očekivano. Zato upravo s njom otvaramo ovaj serijal. Ima li ljubav prema knjigama (opravdanu) cijenu, tko ju pravda i što nam skrivaju (stanka radi dramatične pauze)? Prije nego krenem, jedan kratki disclaimer: nastojat ću pružiti više objektivnih činjenica nego osobnih dojmova, iako sam prilično revoltirana našim (ne)prilikama. Broj nakladnika raste iz dana u dan, cijene su sve više, a čini mi se kako nitko nije zadovoljan - knjižare jedva opstaju, autori dobivaju kikiriki, izdavači su na rubu, o kupcima da ne govorim...U čemu je stvar?

Temu pratimo od davne 2007. godine koja označava svojevrsnu prekretnicu. Tada je, naime, sklopljen Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige (JCK). Pompozno se najavljivalo kako će knjiga konačno postati pristupačnija kupcu, a tržište se urediti. Do tada je bilo moguće da nakladnik u svojoj knjižari daje popust od 30% na knjigu (jer to može), a da je ta ista knjiga drugdje dostupna po punoj cijeni. Država se odlučila umiješati i stati na kraj toj neviđenoj travestiji te je navedenim Sporazumom postignuto to da - pazite sada - nitko (uključujući izdavača) ne smije prodavati knjigu po nižoj cijeni od određene (na poleđini otisnute), barem godinu dana od objavljivanja. Odnosno, cijena knjige mora biti ista na svim prodajnim mjestima iz čega su izuzeti knjižni klubovi kao što je Svijet knjige, sajmovi poput Interlibera (gdje je ograničenje 20% na nova izdanja) i pretprodaje (max. 10% ako kupac knjigu naruči i plati prije tiska).

Argumenti ZA Sporazum su tvrdili kako knjiga kao kulturno dobro ne smije biti prepuštena isključivo tržištu jer bi na taj način mali (specijalizirani) nakladnici propali. Otprilike u isto vrijeme kada je RH Sporazum potpisala, Švicarska je od njega odustala jer je zaključila kako se njime ne štite knjige neko knjižari. Francuska ga je zadržala, ali kod njih djeluje jer imaju razvijenu mrežu distribucije knjiga. Naši su odvagnuli i zaključili da će Sporazumom postići snižavanje cijene knjige jer će nakladnici realnije procjenjivati cijenu knjige. Svi koji prekrše ovaj Sporazum-koji-nije-Zakon nemaju pravo na državne potpore narednih 12 mjeseci. Dakle, prekršitelji se suočavaju s najvećom hrvatskom noćnom morom – slobodnim tržištem! 

Sve to objašnjava mizerne popuste, ali ne nužno i same cijene. Pa kako se onda formiraju? Na to pitanje nema jednostavnog ni jednoznačnog odgovora. Davorin Horak, kreativni direktor izdavačke kuće Hangar7, u jednom intervjuu za Moderna Vremena kaže kako za knjige tiskane u 500 primjeraka cijena tiska iznosi oko 20%, porez (na fizičku knjigu) 5%, tantijemi do 10% itd. [Kada već spominjemo tantijeme, valjda naglasiti kako od 2013. godine domaći pisci dobivaju tantijeme sukladno broju posuđenih knjiga u knjižnicama, oko 50 lipa po posudbi iznad određenoga broja posudbi godišnje što je u prijevodu rijeko; Pravilnik o raspodjeli naknada za književna djela u kolektivnom sustavu, 2019.]. Osim tih 35%, do 40% marže uzimaju knjižarski lanci, što izdavaču ostavlja oko 25% za sve ostalo, uključujući prijevod, uređivanje teksta, prijelom, naslovnicu i nedajbože profit. Cijene postaju nerealne zbog male naklade, velikih troškova i tzv. komisijskog modela plaćanja koji je zastario i odbačen skoro pa svugdje.

Urbana legenda kaže kako su visoke cijene knjiga barem djelomično plod ljubezne intervencije države u vidu potpora izdavanju i otkupu knjiga za narodne knjižnice (više o tome u 2. dijelu!). U Nacionalu je 2021. godine izašao zanimljiv članak na tu temu. Javili su se mahom nezadovoljni nakladnici koji traže reviziju čitavoga sustava. Tu se odmah na početku moram ograditi i reći kako su ''gubitnici'' po defaultu nezadovoljni, ali to ne znači da nemaju neke sasvim valjane argumente. Problem vide u tome što se godinama financiraju isti (veliki) igrači, strahuju za slobodu govora i izražavanja mišljenja jer oni koji dobiju poticaje prestaju biti neovisni, a neovisni se ne potiču i tako u krug. Meni je osobno zanimljivo kako raspodjelom sredstava nisu zadovoljni ni lijevi ni desni, tj. svi se slažu kako država stvara elitni klub odabranih koji dugoročno jedini imaju šansu opstati. Sjećate se onih malih, specijaliziranih s početka priče, koje bi trebali čuvati?

Ostavimo politiku po strani, izdavači su u pravu kada osporavaju kriterije financiranja koji su otprilike na razini one pitalice: što je bilo prije – kokoš ili jaje. Primjerice, jedan od kriterija je da izdavač ne kasni s plaćanjem obaveza i da isporuči knjige u knjižnice. No, ako taj izdavač nekoliko godina za redom dobiva izdašne poticaje, likvidnost mu nije upitna. Ako dobije potporu za izdavanje, a potom mu se dio izdanoga i otkupi, kakva je vjerojatnost da to NE isporuči? To malo govori o kvaliteti naslova ili, još važnije, potrebama čitatelja. Zanimljivo, ali kriterij nije ostvarena dobit izdavača, što je pomalo nepravedno. Ako izdavač ostvari značajnu dobit, to znači da bi makar te godine država mogla uskočiti drugima koji se bore i tako iz godine u godinu. Izdavači će reći da ih se na taj način kažnjava za uspjeh, ali mogu li neki od njih biti uspješni bez državne sise i zašto ne? Osim toga, tako bi ih se barem donekle poticalo da razvijaju strategije promidžbe, stvaraju svoju publiku, te postaju konkurentniji i održiviji.

Ministarstvo se brani kako im je jedini cilj „da najkvalitetniji naslovi hrvatskih nakladnika za kojima u narodnim knjižnicama postoji najveća potreba dođu do čitatelja''. Kvaliteta je za njih širok pojam, koji uključuje i vanjštinu izdanja. Naši veliki izdavači surađuju s renomiranim i nagrađivanim umjetnicima, što diže cijenu knjiga koju sufinancira država, tj. svi mi. I tako dođemo do rezultata – knjiga od 300 stranica mekoga uveza koja košta 160kn (npr. Carstvo životinja). Mislite li da je to toga vrijedno? Ako rezultira cijenom koja je za prosječnoga konzumenta pretjerana, kako se to uklapa u promociju kulture i čitanja? Nemam pravi odgovor na to pitanje, ali očito je po onoj biblijskoj: onome tko ima, dat će se (Mt 25, 14-30). Da se razumijemo, nisam za to da financiramo loše, nelektorirane prijevode i Canva naslovnice, ali gdje povući granicu?

Sve to je, po mišljenju brojnih stručnjaka, dovelo do toga da se jedna svojevrsna socijalna mjera pomoći izdavačima prometnula u način da izdavači brzo prodaju puno primjeraka po punoj maloprodajnoj cijeni. Pri tome naklada nekada odgovara broju otkupljenih primjeraka za knjižnice. Drugim riječima, veliki izdavači cijenu formiraju s obzirom na očekivanja o otkupu od države. Oni koji ovise o tržištu ipak moraju racionalnije postaviti stvari, što dokazuje promašenost mjera. Podatke o nakladi za pojedina izdanja htjela sam iskoristiti za ovaj članak, ali ih nisam uspjela pronaći. Iz nekog meni nepoznatog razloga naši izdavači su po tom pitanju prilično sramežljivi (ubaci nostalgiju za Algoritmom ovdje: njihova Zvjezdana prašina tiskana je u suludih 70.000 primjeraka). Provela sam uzorkovanje na izdanjima koja posjedujem. Od njih 10, našla sam podatak za 3: Bila jednom jedna rijeka (Vorto Palabra, 1500), Žestina (bivši Sysprint, 1500 komada) i Za poduku, ako bude sreće (Hangar7, 500). Zanimljivo, 7/10 je sufinanciralo MKIM (sve su tvrdih korica, 1 je selfpub. Nije egzaktna znanosti, nije reprezentativno, ali je ilustracija fenomena.

Jesam li vam ovime dala više odgovora ili pitanja, ni sama ne znam. Nadam se da je bilo edukativno, zabavno i donekle korisno. Puno informacija sam izostavila, iz poštovanja prema vlastitom neznanju. Voljela bi čuti vaša iskustva i mišljenja – s obzirom na sve navedeno, plaćamo li knjige previše? Što je za vas kvalitetno izdanje? Jeste li zadovoljni popustima? Biste li radije dobre popuste nekoliko puta godišnje ili realnije cijene knjiga u startu? Kako donosite odluku o kupnji? Koji izdavači su za vas idealan omjer cijene i kvalitete?