2021 - Life Couch

20. pro 2021.

Vrijeme za ples - Karen Kingsbury
19:080 Comments

Najteže i najizazovnije u isto vrijeme mi je postalo pisati negativne osvrte. U zadnje vrijeme više biram knjige i naginjem naravno onima koje bi me mogle više oduševiti. Često zapravo to i ne biva tako, pa se i razočaramo. Jednu od tih knjiga ću vam "recenzirati" (više zapravo svoje osjećaje) danas. Radi se o knjizi Vrijeme za ples - Priča o pomirenju autorice Karen Kingsbury. 



Vratimo se na početak. Na poleđini sam pročitala radnju i ostala oduševljena. Učinilo mi se kao nešto savršeno za one vruće ljetne dane, za plažu i kao lakše štivo. Izgleda da sam na sinopsisu samo i trebala ostati jer otprilike to je cijelo moje oduševljenje. Pročitala sam tek desetak stranica kada sam shvatila da će ovo biti savršeno naporna knjiga. Zašto sam onda nastavila čitati? Zašto? Da, dobro pitanje. Pomislila sam da će se poboljšati, vukla me znatiželja, a i priznajem htjela sam je završiti radi vas, nas i ovog profila. 

Greška iz više razloga. Jedan od njih je pretjerana vjerska opsesija. Npr. jedna žena nije vjerski nastrojena, pa je direktno nevjernica. Isto kao i potencijalna ljubavnica (ljubavnica je naravno nevjernica - sve ovo mi je na neki loš način prozirno). Samim time one su nedostojne valjda živjeti, iako kod jedne se to mijenja i ona spoznaje Boga. Eto, barem sam ja stekla taj dojam i to me jako uznemirilo iz razloga što ja ne vjerujem da je netko manje vrijedan na bilo koji način isključivo radi vjerske (ili bilo koje druge) orijentacije. Druga stvar koja me je zasmetala jest sama radnja. Sve je nekako razvučeno i onda samo tako, iz vedra neba zadnjih par stranica sve se rješava. Mislim kod većine knjiga to tako biva, ali ovo mi je baš nekako nekvalitetno, nezanimljivo i naporno.


Iduće, John... Dakle, strašno. Koliko dugo netko može sjediti na dvije stolice i zašto je potrebna cijela, ali doslovno baš cijela knjiga da se to riješi. S druge strane Abby. Pa ono, ako si s nekim puste godine zašto ga i ne saslušaš? Onako iskreno, bez sarkazma (kad ja, kraljica sarkazma to spominjem onda možete misliti koja je "ura"). Ne kažem povjerovati, već saslušati. Velika je razlika, a ona uporno cijelu knjigu ne želi niti čuti za njega. Sve u svemu, jedni od napornijih likova koje sam imala prilike susresti. 


Svakako nam se javite u komentarima ako ste čitali ovu knjigu, voljela bih znati kako vam se knjiga svidjela. Ili ste možda gledali film? Možda je problem samo u meni. Čitala sam malo osvrte na Goodreadsu, znam da ovaj tip knjiga uglavnom čitaju ljudi koji to vole, pa su sukladno tome osvrti prepozitivni.

*Knjiga je recenzentski primjerak.

Do idućeg osvrta,

Life Couch 😘
Reading Time:

28. stu 2021.

Put Rukopisa - Volja
19:490 Comments

 ,,Ispada da je jako jednostavno zavarati ljude da si dobro. To zapravo ne bi trebalo biti tako jednostavno.''



Reading Time:

7. stu 2021.

Kratki vodič za Interliber - tko, što i gdje
15:360 Comments


Danas vam donosimo kratki vodič za Interliber kako biste mogli na vrijeme planirati dolazak i kupovine. Za idući tjedan planiramo prijedloge za kupovinu noviteta i malo starijih naslova koji su nas se posebno dojmili, a usto ćemo na IG story objavljivati gdje su najbolji popusti i prilike koje se ne propuštaju. Potrudila sam se uključiti info za što više izdavača, da vama bude korisnije, a posebno ću izdvojiti meni najdraže.

Reading Time:

26. lis 2021.

Na kauču - Oliver Nokaj
19:230 Comments

Ok. Danas vas upoznajemo sa još jednim pravnikom. Jedan od onih autora koji me je natjerao da ponovo uživam u krimićima. Jedan od onih autora o kojima se, čini mi se, nažalost ne priča puno. A trebalo bi jer je pravo osvježenje. Jedan od onih autora čijoj se idućoj knjizi radujem. Dame i gospodo, Oliver Nokaj, autor romana Tamničar i Trula voćka. 

 

LC: Hej, Oliver! Predstavi nam se slobodno malo. Kako je kod tebe počelo pisanje?

Oliver: Moram se pohvaliti, rođen sam na Svjetski dan knjige, 23. travnja, premda davne 1977. Završio sam srednju Tehničku školu, smjer Strojarski tehničar, i onda, logično, upisao Pravni fakultet u Zagrebu. I eto, pravo me i dan danas zlostavlja jer radim u struci u Šibeniku, gdje i živim s obitelji. Pisanje je, tehnički počelo sa šest, sedam, osam godina (ne sjećam se točno) kad sam počeo slagati prve stihove sjedeći na stolici ispred ulaznih vrata tadašnje obiteljske kuće (sjećam se točno). Potreba za pisanjem je nekad bila jača, nekad slabija, ali na sreću nikad nije zamrla, iako se katkad činilo drukčije.


Slika: Privatna arhiva

LC: Svi mi imamo jednu veliku poveznicu, iz Šibenika smo. S obzirom da se radnja knjiga uglavnom događa u tom gradu, zanima nas nekoliko stvari u vezi toga. Ponekad se izuzetno teško uhvatiti u koštac sa Šibenikom 😅. Što bi ti rekao, kako je to tebi išlo? Neke reakcije Šibenčana iz knjiga su mi nezamislive 😂. 

Oliver: Šibenik doista slovi kao težak grad. Koliko god bio lijep, toliko ljudi u njemu mogu biti posebni. Istina je da osebujnost šibenskog (i okolnog) stanovništva može svojski pojesti živce i ranije otjerati u grob, ali istina je i da je na nama ljudima na stvari gledati iz različitih kuteva, pa ipak vjerujem da se u spomenutoj osebujnosti nalazi dodatni šarm grada, zapravo neću pogriješiti ako kažem endemičan šarm. Svejedno, nisam imao problema baviti se Šibenčanima (Šibenikom i drugima) na anegdotalan i fiktivan način. Dakle, nešto što sam čuo ili doživio sam jednostavno prenosio, a tamo gdje sam izmišljao imao sam osjećaj da ne mogu pretjerati. No naglašavam da niti jedan lik nije preslik neke osobe od krvi i mesa, a dorađene sličnosti su uvijek moguće. Ali naravno, igrao sam se anegdotama, pričama, „legendama“...


LC: Koja ti je bila inspiracija za glavnoga lika, inspektora Jona Bašića? Čini mi se da sam nedavno naišla (u članku) na nekog sličnog inspektora u povijesti Šibenika, a može biti slučajnost. Također, zanima nas i inspiracija za neke druge likove. 

Oliver: Krimić je jedan od zadnjih žanrova za koji sam mislio da ću ukoričiti. A eto, dosad jedine moje dvije knjige su krimići. Na kraju krajeva, prvotna ideja za Tamničara je bila horor verzija. Mislim da sam idejama skloniji fantaziji i fantastici, pa bi u neku ruku horor verzija Tamničara više odgovarala mojoj književnoj ideologiji. Ipak, kako sam ga počeo pisati, polako sam se spuštao na zemlju i na kraju roman učinio realnim, dakle krimićem. Sigurno je da nisam bio pod nikakvim utjecajem nekog sličnog inspektora u šibenskoj povijesti, zar postoji takav? Pretpostavljam da su veliki utjecaj na mene odigrale skandinavske krimi serije kojih sam se nagledao, pogotovo u to vrijeme. Otuda i ime Jon koje sam ukomponirao s ovdašnjim prezimenom Bašić. Kako za njega, tako i za ostale likove, ideje i idejice, odnosno inspiraciju, kupio sam kadgod i svugdje, namjerno i spontano, općenito i neizbježno u knjigama, serijama, filmovima, ali i šetnjama, kavama, dijalozima u kojima sam sudjelovao... Sve su to u osnovi sirovine koje ulaze u unutarnji misaoni mehanizam – mozak, da bi se svjesno, podsvjesno ili nesvjesno kristalizirale na papiru. Ono što sam posebno iskristalizirao, dakle želio, je da glavni lik, inspektor Jon Bašić, bude dobar čovjek, ali nipošto besprijekorno dobar kako to često biva, super-pozitivan lik s aurom anđela, nepogrešiv, savršen. Zato sam ga, da budem sarkastičan, „blagoslovio“ jednom velikom manom. Nisam želio da to bude uobičajena mana, da se recimo drogira ili da vara ženu. Doduše, Jon Bašić vlastitu manu priznaje i bori se s njom, čime, po meni, pokazuje ljudsku kvalitetu. Mislim da sam ga zbog te mane učinio uvjerljivijim, stvarnijim, premda jedan moj prijatelj veli prebremenitim da bi mogao biti glavni lik, a kamoli dobar. Ne slažem se s njim.

LC: Moram se malo ubaciti (bez obzira što sam sigurna da pored Olivera u ovom trenu više ne želite čitati mene 😂). Nedavno sam nešto istraživala u vezi šibenske povijesti i zbilja naišla na nekog inspektora Bašića. Kako i gdje pojma nemam. Naravno da nisam zapisala, ali Oliverov roman mi je odmah pao na pamet. Sjećam se svega, osim gdje sam na to naišla. Poznajući sebe, opet ću ja na to nabasati 😂.




LC: Nije tajna da mi se sviđaju obje knjige. I dok je prva relativno klasični krimić, u drugoj me je oduševila činjenica da si malo "iskočio" iz priče. Radnja je otišla u meni nekom neočekivanom smjeru. Obožavam kad knjiga ispadne drugačija. Namjerno ili si imao nešto drugo u planu kada si je tek počeo pisati?

Oliver: Moram reći da sam u drugoj knjizi, među ostalim, amalgamirao jednu svoju kratku, fantastičnu priču, koja se isključivo očitava u razgovoru inspektorice Rudolfe Zgombić i Ivana Budimira, te osnovnu "otkočnicu" romana prijavu mlade za silovanje na vjenčanju od strane kuma. U romanu se, dakle, provlače različite ideje, zapleti, čak se spominje i situacija s imigrantima, te je smjer doista nepredvidiv. Mislim da sam bio slobodniji i hrabriji u izgradnji radnje i njezinom začinjavanju. Trula voćka je roman s potpuno drukčijom atmosferom u odnosu na Tamničara.


LC: Osim proze, pišeš i poeziju? Imaš li namjeru objaviti nešto iz svog korpusa? 

Oliver: Definitivno. Vjerujem da sam prirodom više pjesnik nego li pisac. Kako rekoh, stihovi su i bili moja prva umjetnost. Stihovi me nikad nisu napustili. Oni su mi utjeha i neka vrsta supermoći kojom pokušavam nadvladati nedaće ovoga svijeta. Stoga, skupilo se tih pjesama u mojoj riznici. Dosad ih nisam nigdje objavljivao, osim davao prijateljima na čitanje i kritiku. Moguće je da neke pjesme prvo objavim u nekom od časopisa poezije.


LC: Odaj nam tajnu , planira li se nova knjiga iz ove serije o inspektoru Bašiću? Ili možda nešto sasvim novo? 

Oliver: Malo sam predahnuo od inspektora Bašića, ne i odustao. Tako da sam na zimu dovršio jedan kraći roman. Zasad bih samo rekao da je drukčiji od prethodna dva. Pustio sam ga da odleži pola godine i nedavno sam se opet uhvatio u koštac s njim kako bih ga konačno zaokružio. Potom se planiram vratiti inspektoru Bašiću, koji gotovo da i zahtijeva nastavak. Imam osnovni kontsrukt trećeg dijela, neke ideje i zamisli, ni približno sve, i ono što trenutno mogu reći jest da predmnijevam da će i taj roman biti drukčiji u odnosu na prethodna dva, biti će više ja.


Eto, imale smo tu čast "popričati" sa Oliverom. Nadam se da vam se svidjelo. Nama jest 😊. Pratite nas i dalje, jer nastavljamo s još zanimljivih autora 😉


 


Reading Time:

23. lis 2021.

Dinko Mihovilović - Doručak
19:370 Comments



Kada bih vam rekla da postoji roman od jedva 160 stranica koji me posve oborio s nogu...
...koji se ne može pročitati samo jednom....
... čiji autor gazi tek polovicu tridesetih...
I što kada bih vam rekla da se radi o domaćem autoru? Biste li mi povjerovali?

⭐⭐⭐⭐⭐
Reading Time:
Na kauču - Shtorija
16:100 Comments

 Hej vi! 😊 Danas ćemo nešto malo drugačije. Svi znate da je ovo mjesec hrvatske knjige, pa ćemo napraviti par brzih intervjua sa domaćim piscima. Prva na redu je Sarah iz Shtorije ❤️️. Vjerujemo da je dosta vas čulo za nju, ali za one koji nisu, Sarah vam piše knjigice za djecu. Inače diplomirana pravnica, započela je svoju štoriju oko Shtorije. A kako? To i nas zanima. 

 

Sarah Stručić (Foto: Suzy New Life photo)

LC: Hej, Sarah! Za početak nam možeš reći nešto o sebi. Kako je sve krenulo? Kako si sa prava prešla na dječje knjige?

Sarah: Pozdrav svima! Pa eto, ja sam Sarah, živim u Zadru, pravnica po struci, supruga najboljeg supruga i mama troje predivne djece. Kako je sve krenulo? Pa imam dosadnog supruga.. hahaha... Ali da, da nije bilo njega i njegovog nagovaranja, ne bi danas bilo ni Shtorije ni mojih slikovnica. Valjda je on nešto vidio što ni ja nisam znala da imam. A kad sam probala, više nije bilo povratka. Sve se zakotrljalo i pronašli smo ilustratoricu (Nejra Turčinović), zatim tiskaru i to je to... Ukratko, od nastanka prve priče do finalnih slikovnica u mojim rukama, prošlo je nekih 10 mjeseci.. Kao totalni laici, apsolutno smo sve sami odradili, uglavnom ja, uz suprugovu pomoć i podršku. I stvarno sam jako ponosna na sve što je nastalo u ovih zadnjih godinu i pol dana. A pravo... Mislim da sam zahvaljujući pravu dosta rječita (možda je i obrnuto. 😊, volim pisati, svoje misli prenositi na papir... Pravo je bilo neka vrsta uvetire u moje pisanje, a pravi okidač bila je moja najmlađa djevojčica budući su sve priče nastale prilikom njezina uspavljivanja. 😊

 

LC: Kako se time baviš, a i mama si troje djece, može par preporuka slikovnica za nekoliko dobnih skupina? 

Sarah: Iskreno, ja na sve ovo gledam još uvijek kao na hobi.. Nešto što me veseli, čemu sama diktiram tempo. Vrlo vjerojatno dijelom i zato što se u RH još uvijek od pisanja ne može živjeti. Ali moja namjera, na samom početku nije ni bila da to bude posao, iako bi to bilo savršeno. Jednostavno sam si željela ostvariti san i sebi, a i svojoj djeci ostaviti nešto trajno. Staromodna ja i moji pisani tragovi... 😊 Da je s djecom sve to malo teže, naravno da je. Svoj „posao“ ostavljam za večer ili one trenutke u danu kada ili spavaju ili se igraju pa imam malo mira. Nekada zna biti dosta teško jer, ako želiš djelovati ozbiljno, ljudi koji te prate traže i da komuniciraš s njima, odgovaraš na poruke i sl... Da je to recimo „profesionalno“ barem dijelom. A to s njima ne ide uvijek. Niti želim stalno biti na telefonu dok sam s njima. Tako da balansiramo nekako. Uključim ih u dijelove koje mogu, recimo pakiranje slikovnica, odlazak na poštu i sl... Ukratko, kreativan kaos...😊

Što se tiče preporuka, tu nikada nisam išla za time koji ih naslovi ili autori vuku. Više sam se bazirala na njihove interese. Sin mi je recimo jako volio bagere, kamione, vatrogasce...tako da su slikovnice i priče bile o tome... Zna biti malo zamorno kada svaki dan čitaš istu priču jer ništa drugo ne želi, ali bitnije mi je bilo da pokazuje interes za čitanje, nego sama materija. Vrlo brzo to onda kod njih prođe pa im možeš čitati sve i svašta. Često idemo u knjižnicu i onda oni sami biraju što žele.

LC: E vidiš, to mi je jako zanimljivo, jer moj nije htio čitati iste. Evo par preporuka od mene: 1-2 godine=serija slikovnica (paket) Moje prvo (zvukovi, oblici, životinje, brojevi, boje, suprotnosti) nakladnik Školska knjiga, Pjesmice o životinjama (nakladnik Naša djeca); 2=Tijekom te druge godine malac je bio lud za slikovnicama, a i ja sam jer puna nam je kuća slikovnica. Valja izdvojiti seriju slikovnica o bubamari, autorica Julia Donaldson. Kod nas je najviše nastradala Što je bubamara čula na odmoru. Zatim su Kućicu treba dijeliti iste autorice, kao i Gospa zečić drijema. Ovdje još navodim i Kakagrad, Srđana Dragojevića, koji nam je dosta pomogao. ; 3=Početak ove godine nije mogao proći bez Miša lavljeg srca (Rachel Bright) i žirafe Suli (Maja Šimleša). Tada je moj malac prestao čitati i imati ikakve veze sa knjigama 😂. Stalno ga pokušavam nagovoriti da još nešto čitamo, ali... Zadnji pokušaj bio je upravo knjigica od Sarah... i djelomično je uspjelo. Pretpostavljam da mu je slikovnica zanimljiva, ali i ja sam radila klauna od sebe 😂. Radi se o slikovnici Nevolje poljskog miša.

 

LC: Čista znatiželja (nije da planiram 😂), kako je to sa troje djece?

Sarah: Ludo i nezaboravno..hahahah... Šalim se. Obožavam svoju djecu i ne bih ih mijenjala za ništa, ali da navečer padam s nogu, padam. Ja uvijek kažem da me spasi činjenica da je razlika između najstarije i sina 6 godina tako da mi onda uleti kad god treba. Poigra se s njima, pričuva kratko. Ukratko, spasi me. iako ne volim njoj stvarati teret budući je i ona sama još dijete od nepunih 11 godina. Ali tješi me, da postaje malo lakše što su stariji...😊



 

 LC: Koji su ti planovi za dalje?

Sarah: Davni moto mog supruga i mene je bio „bez plana i programa“... dan po dan. Naravno da to rijetko može tako, ali barem što se tiče slikovnica ne želim si stvarati presing. Ispunila sam želju i tu sam zadovoljena. Ako se pomoću njih otvore neka vrata, tim bolje. Ako ne, imam predivne priče iza sebe, a hoće li ih biti još, to ćemo tek vidjeti. Za sada sam baš nekako zadovoljna s ovime što imam. Pa što bude...;)

 

Eto, nadam se da ste i vi (kao i mi) uživali u ovom kratkom pokušaju intervjua. Pratite nas jer još ih stiže. U međuvremenu odite na stranice Shtorije i naručite koju slikovnicu. Nećete požaliti jer djeca ih vole. Do idućeg čitanja 😘. 

Life Couch

 

Reading Time:

3. lis 2021.

Smola - Life Couch recenzira
21:580 Comments


Ne znam kad me posljednji put neki triler toliko oduševio, a možda je stvar u tome što ovo nije zapravo triler, iako ga uporno tako oglašavaju. Umjesto ''thrilla'', dobit ćete puno ,,bljuc, ick, ih, šiš, šu, fak, bljak i wtf-ova''. Žanrovski je daleko pravednije zaključiti kako se radi o psihološkom hororcu s natruhama obiteljske drame. Iako je sve to sasvim nebitno...

Reading Time:

23. ruj 2021.

Otok nestalih stabala - Life Couch recenzira
21:360 Comments

Elif Shafak - Otok nestalih stabala 

Hena.com

Prevela s engleskog Mirna Čubranić

Broj stranica: 368



Elif mi je došla u pomalo neobičnom periodu. Nisam se s njom ranije susrela, iako mi čak dva starija naslova dugo već stoje na policama. Nekako sam pretpostavila da će mi postati jedan od najdražih autora i kako će nam čitav život biti sasvim dovoljan za druženje. No, je li se to i ostvarilo?


Reading Time:

13. ruj 2021.

Sedam smrtnih grijeha Bookstagrama - Life Couch piše
00:530 Comments

Za danas sam, inspirirana jednim člankom koji opisuje sedam smrtnih grijeha znanosti, odlučila pisati o tome što sam sve primijetila na bookstagram sceni u ovih nekoliko godina i pretvoriti to u jedan autorski tekst. Svrha ovog članka je da se malo zabavimo i podsjetimo na manje glamuroznu stranu Instagrama.


Reading Time:

9. ruj 2021.

Mezolitik - snovi i more kamenoga doba /Ben Haggarty & Adam Brockbank
13:430 Comments

Možda se neki od vas i nećete složiti sa mnom, ali eto, ja mislim da je strip svojevrsni oblik umjetnosti. Rekla bih da su u krivu oni koji ga uzimaju zdravo za gotovo i misle da ga je relativno lako posložiti, a zapravo ne, uopće ga nije jednostavno pogoditi. Ovdje morate voditi računa o dvije stvari: tekst i ilustracije. Po meni te ilustracije ne moraju biti ono wow, tako da padnete na guzu od euforije. One moraju biti prilagođene tekstu. Sve ono što je tekstualno izgubljeno (a mora biti jer je tekst ovdje kratak) crtež mora vjerno prikazati. Tako da, ukoliko smatram da je neki strip pogođen, onda mislim da je sinergija ilustracija i teksta na razini. To je slučaj sa Mezolitikom. Doduše, ovdje su ilustracije ono, umjetnost na kvadrat, a to možemo zahvaliti Adamu Brockbanku. Ljubitelji Harry Pottera možda će prepoznati ovo ime jer on je radio na svih 8 filmova, dizajnirajuci stvorenja, rekvizite i prizore. Odličan scenarij djelo je Bena Haggartya, profesionalnog pripovjedača. Količina mašte u ovom stripu uopće ne čudi kad čujemo podatak da gospodin Ben više od 30 godina priča narodne priče, bajke, epove i mitove.



Prije cca 10000 godina, na području istočne obale Velike Britanije živi pleme Kansa. Tu zajednicu ljudi koja štuje razne bogove, lovi kopljima i strijelama, koja poštiva i nastoji biti što je više moguće u skladu s prirodom pratimo kroz ovaj nevjerojatan strip, a glavni junak jest dečko Poika. Dobroćudni, ali brzopleti momak koji je na pragu sazrijevanja. Uz njega upoznati ćemo još nekoliko zanimljivih likova, a i vidjeti ćemo nekoliko priča koje će nam pomoći da se bolje upoznamo sa tim dobrom.




E sad, pošto sam ja arheolog reći ću vam par stvari sa znanstvenog stajališta. Priča je fantazija, međutim tako je znanstveno dobro utemeljena, da me je oduševila. I to poprilicno. Mislilo se o svakom detalju i to je ono što ovaj strip čini odličnim za nekoga iz struke. Zapravo, oni koji nisu iz te branše će vjerojatno ovu priču doživjeti kao veliku fantazije i misliti što je sad ovo 😂. Ali što ako vam ja rečem da je upravo ovako nekako svijet funkcionirao? U to doba jel. Znači, grubo rečeno imamo hrpu malih zajednica, koji svoj dan provode prikupljajući sredstva potrebna za život. Hrana, piće, odjeća, obuća, ljubav. Na tim putovanjima događaju im se i nepredvidive situacije (isto kao i danas), a ovdje vidimo kako su ih oni rješavali. I naravno ima svega, mašte ponajviše, ali ono za što imamo dokaze...e to, to je autor odlično ukomponirao. I Nikola Pezić odlično preveo. 
Reading Time:

29. kol 2021.

Dug put do malog, gnjevnog planeta - Becky Chambers
18:390 Comments

Sada kada sam pročitala cijelu knjigu mogu na miru iznijeti nekoliko svojih zapažanja. Sve je krenulo prije nekoliko godina kada sam vidjela, zapravo čula za neku tamo knjigu na Kickstarter platformi. Odmah sam pomislila kako ova knjiga "nešto vrijedi" čim se na taj način probila. Onda sam zapala u SF čitalačku krizu (krivim hormone, trudnoću i majčinstvo :D) i redom čitala "lakše i pitkije" knjige. E sad, napokon sam se ponovo uhvatila svoje najveće ljubavi među knjigama, serijama i filmovima - SF-a. Hangar 7 je izbacio prijevod ove super knjige, a nadam se da će nam uskoro izdati i ostale tri iz ovog serijala Putnici. 



O čemu se u knjizi radi i zašto je tako posebna? Priča započinje tako da se Rosemary Harper pridružuje posadi broda Putnik koja se bavi tunelarenjem 🚀. Iako se ona navikla držati poprilično rezervirano, ovdje će se morati malo više potrudi i oslanjati na druge. Posadu broda sačinjava raznolika ekipa: Sissix (reptilska pilotkinja), Kizzy (inžinjerka), Jenks i Corbin (koji zajedno s Kizzy rade na održavanju broda), njihova UI (brodom upravlja umjetna inteligencija, kao računalni sustav) Lovelace, Doktor Kuhar (koji, pogađate ima dva zadatka, biti doktor i kuhati :D), zatim navigator(i) Ohan (pripadnik neobične vrste; navigira brodom u fantomskom slogu podsvemira - ne pitajte! Samo pročitajte ;)) i njihov kapetan Ashby. Svi skupa će se morati naučiti kako se više oslanjati jedno na drugo. Tako da bih mogla reći kako je ova knjiga velikim dijelom o prijateljstvu. Prijateljstvu kao jednom bitnom faktoru našega života, kao nečem dubokom i bliskom. Čini mi se da se svi možemo pronaći u nekom dijelu ove knjige i upravo je to ono što je čini omiljenom. To i lakoća kojom autorica piše. Da ne kažem da su neke stvari lako shvatljive i jasne, a mašta je na samom vrhuncu. Sve skupa, čini mi se kao pogodak 👍.

Super mi je kako se u knjizi radi i o različitim jedinkama, primatima koji naravno imaju drugačije običaje i drugačija mišljenja. To je druga bitna stvar u ovoj knjizi - kako prihvaćati drugačije? Da, zbilja, ali zbilja. To je ono što nam u današnje vrijeme uvelike fali i o čemu je uvijek dobro čitati. 😚



Da, život na Putniku zbilja je zanimljiv, veseo i pomalo opasan. Knjiga obiluje uzbuđenjima i nevoljama koje posada često zajedno rješava. Gotovo sam sigurna da će vam prirasti srcu, pa...otprilike čim okrenete naslovnicu i udubite se u nju! Za mene je ovo vjerojatno najbolja knjiga godine. Pomalo me podsjeća na svijet Star Warsa, The Expansea (serijal Prostranstvo) i nikada prežaljenog Fireflaya (serija)/Serenitya (film). Nekako najviše, iako teme nemaju veze jedno s drugim, na Prostranstvo, vjerujem radi posade 😚
.


Ne znam kako vi, ali ja jedva čekam nastavak! ✨



Reading Time:

8. kol 2021.

Nevidljivi život Addie LaRue
13:230 Comments


Nekad davno, ništa mi nije bilo lakše i jednostavnije nego napisati osvrt za knjigu koja mi se nije dopala ako sam za to imala dovoljno valjan razlog. Iako sam svjesna da samo rijetki posjeduju umijeće pisanja lijepih negativnih osvrta, ne mogu se pretvarati da sam jedna od tih i ne biti bolno iskrena.

Imala sam dobar niz, pomislih prije nego ću sjesti za računalo i pisati o Addie, ali riječi nisu prelazile na tipkovnicu. Toliko toga sam htjela o njoj reći tijekom čitanja, dok su se u meni smjenjivale dosada i ljutnja. Od toga svega, ostala je samo tuga što ovu prekrasnu fotografiju ne može pratiti osvrt prepun oduševljenja. Neispunjeno očekivanje - majka svih razočaranja.

Ne znam postoji li itko tko nije čuo za Addie LaRue i poželio je. Ako je i bilo skeptika, sigurna sam da ih je prva rečenica raspršila kao sjeme maslačka: 

Djevojka bježi kao bez duše. 

To je V. E. Schwab u jednoj jedinoj rečenici, kraljica metafora i kićenih rečenica. No, stil pisanja definitivno nije nešto što joj zamjeram. Ako išta, to je njezin najjači adut i razlog zbog kojeg sam izdržala do kraja. Bez ustručavanja bih sutra ponovno uzela nešto njezino s police.  Zbilja, Victorijino pisanje je takav talent da biste lako pomislili kako je Addie autobiografsko djelo tj. da je ona sama prodala dušu bogovima koji se odazivaju kada padne mrak. Da, na mjestima je malo previše flowery, kako bi rekli kolege Ameri. I da, na mjestima se prilično tašto poigrava s našim pamćenjem, pa pojedine dijelove ponavlja samo kako bi bila sigurna da ništa nije prošlo neprimijećeno. I to joj opraštam. 

Neću naglasiti ni izrazito spor početak. U međuvremenu sam naučila da takav fantasy i treba biti te da Schwabica to radi dobro. Polako nas uvuče u svijet tek neznatno drugačiji od običnoga, opisuje magiju i njezina pravila. Postoji i službeni termin za to - low fantasy: kada se fantastične stvari događaju u svijetu kakvog poznajemo. Npr. u Parizu. 

Premisa pogodbe s vragom nije nova, ali je dobro zamišljena i nalazimo je u brojnim djelima klasične (Goetheov Faust, Oscar Wilde i Slika Doriana Graya, Pinocchio, Majstor i Margarita), ali i suvremene književnosti: Jonathan Strange & Mr Norrell, The Ballad of Black Tom, Guardian Cats and the Lost Books of Alexandria itd. 

Knjiga je na poleđini opisana ovako: Žena koje se nitko ne sjeća. Priča koja se ne zaboravlja. Tjedan dana nakon čitanja i jedva mogu prepričati radnju:

Godina je 1714. i Addie na dan svog vjenčanja, u trenutku očaja, sklopi pogodbu s vragom. Traži slobodu i vječnu mladost u zamjenu za svoju dušu. Bogovi kojima se ona moli nisu milosrdni i sve što daju dolazi uz visoku cijenu - svatko je zaboravi čim nestane iz njihovoga vidokruga, a vlastito ime ne može izgovoriti niti zapisati. Tako prokleta luta godinama, dok ne upozna jedinog mladića koji ju nije zaboravio...

Prije ijedne zamjerke, savjest me tjera da odam počast rijetko viđenoj kvaliteti ovog izdanja. Od prijevoda, preko lekture do izgleda (i dodira!) naslovnice, uz pregršt sitnih detalja u unutrašnjosti, prekrasnog (i čitljivog) fonta...na ničemu se nije štedjelo, stoga kao dežurni knjigoškrtica moram reći da cijena odgovara kvaliteti. Bravo Naklada Sonatina! Bez obzira na sve, dobili ste doživotnog kupca.

Knjigu sam željela pročitati još otkad je izašla prošle godine, a samo zbog najave prijevoda sam toliko dugo čekala. Iščekivanju nisu pomogle korice koje obećavaju putovanje kroz stoljeća, na različita mjesta europske povijesti, ratove, ostavljanje traga u umjetnosti...Addie kao muza, ljepotica, fatalna žena i ljubavnica samoga vraga. Trebao je ovo biti festival povijesti umjetnosti, fantastike, erotike, lijepe književnosti i besmrtno dobra priča. Umjesto toga, polovicu vremena sam se opasno dosađivala, a ostatak žalila zbog potraćene ideje i vremena.

Kako biste shvatili moju frustraciju, navest ću dio onoga što mi u priči nije funkcioniralo:

- Na početku romana, doznajemo da se Addie protivi udaji, ali ne doznajemo zašto. Neki će reći da je tip udovac i to je dovoljno dobar razlog, ali žena je previše očajna da se to ne bi adresiralo makar jednim paragrafom u kojem tip jede djecu, u najmanju ruku. 

- Obećanja o ratovima, povijesti umjetnosti i povijesti općenito pokazala su se kao dim u lice i dobar - ne, odličan - marketinški trik. Jer povijesti i rata ima ravnih 30 rečenica u djelu od 530 stranica. Nisam očekivala WWII priču skrivenu pod okrilje fantasya, ali u Europi se između 1700-2000 godine događalo zanimljivih stvari, da tako kažem. Ali za to bi bilo potrebno malo istraživati, uklapati, a ne samo opisivati slike iz mašte. Umjetnosti je još i manje. 

- Addie bi trebala biti fatalna muza umjetnika, a Sotona (Luc) netko tko vlada ljudima i vremenom. Pa opet, oboje su opisani kao dvoje razmaženih, nemotiviranih klinaca iz YA romana. Ako izuzmemo ovo malo magije iz priče, ovo je young adult roman u punome sjaju, s apsolutno neljubežljivim likovima. 

- Nastavljamo s mukama po Addie koja u nekoliko navrata vragu (?!) objašnjava kako joj nikad nije bilo jasno zašto se njezini roditelji mole Bogu i kako mogu vjerovati u nešto što ne vide. Jer, to je sasvim logično pitanje kad živiš 300 godina i ljubiš Sotonu. Mrzim kada se ovakve društvene kritike ubacuju bez ikakvog rezona. 

I konačno - nedostatak radnje - razlog zbog kojeg bi najradije dala ⭐⭐(da nije tako lijepo pisano). Žena proda dušu (doslovno) kako bi bila slobodna i vidjela svijeta, da bi na kraju vrijeme tratila na povremene krađe, promiskuitet i hranu (opsjednutost hranom je čak i za mene bila malo previše). Razumijem da je to posljedica ,,sitnih slova'' pogodbe, ali meni vrišti nedostatak inspiracije. Kraj je apsolutno najgori dio. Vidimo mali napredak u karakteru Addie, da bi nakon toga dobili završetak u maniri lošeg filma koji želi ostaviti mjesta nastavku, uglavnom zbog pohlepe produkcijske kuće.

Sama Schwab-ica kaže kako joj je ideja o Addie dugo tinjala u glavi i morala je se riješiti ''istresanjem'' na papir. Mogu samo zaključiti da mi je iskreno žao što ovo djelo nije pisano barem 5 godina jer joj je upravo vrijeme nedostajalo. Ovako, jedva ⭐⭐⭐ od mene. 

Uglavnom, ovo je djelo za vas ako volite kombinaciju low fantasy i YA romana. Time ne želim vrijeđati ničiji ukus, već sebi nastojim osvijestiti svoj i pronaći u njemu opravdanje silnom razočaranju. Ako volite priče sporijeg tempa, sa puno maštovitih opisa u maniri lijepe književnosti, miljama daleko od realizma...pa, dobra je šansa da ćete uživati. Shvatila sam da ne volim neobične mješavine žanrova (isti problem imam i s magičnim realizmom) i da preferiram ''čiste'' romane. A vi slobodno zanemarite moje njurganje i neuspješne pokušaje pomicanja granica ukusa - bit će ih još, pa možda jednom naučim pisati lijepe kritike. Dajte Addie priliku jer se većini svijeta zbog nečega ipak svidjela, zar ne?

Konačno, da moram opisati Addie LaRue jednom rečenicom iz drugog djela fikcije, poslužila bih se citatom Diane Setterfield iz Bila jednom jedna rijeka: To je poput juhe od kostiju. Od mirisa vam krenu sline, ima okus po koštanoj srži, ali u njoj nema ničega u što biste zagrizli, pa čak i ako pojedete sedam zdjelica, na kraju ćete biti jednako gladni kao što ste bili kad ste sjeli za stol...




Reading Time:

4. kol 2021.

Protiv plime - Elizabeth Camden
12:140 Comments


Za sebe uvijek kažem da čitam (ili sam čitala) sve. Ljubavne romane, krimiće, sf, horore (njih ne volim doduše), fantasy, fikcija, non fiction, poezija... You name it. Dakle, sve i svašta. I s tim se ponosim jer mislim da je to nešto čemu mogu zahvaliti na širini svojih vidika. Sukladno tome od mene ćete rijetko čuti neargumentiranu kritiku bilo koje knjige, tj. žanra knjiga. Zašto to pišem? Radi toga jer se u novom osvrtu na knjigu radi o ljubavnom romanu, a taj žanr zapravo često izaziva podsmjeh i osuđivanje. 


Zahvaljujući ljudima iz Verbuma 💗 od kojih smo dobili nekoliko knjiga, pročitala sam i ovaj roman. Radi se o kršćanskoj fikciji, ljubavnom romanu čija je radnja smještena u sam kraj 19. stoljeća. Glavni protagonisti su Lydia i Bane čija će ih poslovna veza odvesti u nekoliko akcijski nabijenih avantura i na kraju ljubavi. Ako se pitate o čemu je zapravo riječ u knjizi, evo ukratko. Dakle, radnja se odvija u Bostonu, u gradskoj luci u kojoj je smještena američka mornarica (U. S. Navy), a naša junakinja zaposlena je na tom mjestu kao prevoditeljica. S obzirom da Bainu treba pomoć s jezicima on će je angažirati u prevođenju brojnih dokumenata. Malo po malo saznajemo da će se knjiga baviti trgovinom opijuma. 


Prvo moram reći da za pisati knjigu koja ima veze sa poviješću treba i te kako sjediti za stolicom i čitati, učiti o tome (autorica je magistrirala povijest pa nije ni čudno što se time odlučila baviti u svojim romanima). Tako da moram priznati da se divim ljudima koji se odluče upravo na te teme. Znam da dio toga nije istinit (a to je autorica sama i napisala), međutim jedan dio je istinit. 

Drugo, divim se tome što je autorica postigla ljubavnu vezu bez one, često spominjane seksualne napetosti. Hura za to! Jer do sada većina ljubavnih romana koje sam pročitala, obiluje seksom do te mjere da čovjek pomisli kako se ljubavni roman ne može napisati bez toga. 

Treće, nisam vam niti izbliza predočila svu radnju, namjerno, jer htjela bih da je sami otkrijete. Recimo da sam izvukla samo kostur, a fali mesa i to puno mesa. To sam evo, tek spoznala sada, kada pišem osvrt. 

Četvrto, u knjizi ćete naići na kršćanske elemente, međutim za razliku od jedne druge knjige koju ću uskoro recenzirati, ovdje nisu toliko izraženi. Izraženi u smislu da se sve vrti oko toga. Iskreno, ovdje su mi taman. 

Peto i zadnje, ali zapravo najvažnije knjiga se bavi jednom ozbiljnom temom. Spominjala sam vam već opijum, a ovdje se potežu naizgled pozitivne i negativne strane droge. Jako, jako bitna i mračna tema o kojoj se u zadnje vrijeme malo priča. Baš smo nas dvije iz @life.coucha komentirale kako u zadnje vrijeme rijetko nailazimo na tu temu u knjigama. Pitanje ovisnosti dosta je kompleksno i jednako toliko tužno. Baš iz tog razloga mi se sviđa način na koji je autorica uklopila (i što je uopće uklopila) tu temu u ovu knjigu. Po meni super štivo za ove vruće dane. 


Nakladnik: Verbum
Prevoditelj: Katarina Gugić
Knjigu možete nabaviti ovdje.

Hvala nakladniku na poslanome primjerku za recenziju!


P.S. Ova divna pidžamica djelo je Svezalice 💗

Reading Time:

3. kol 2021.

Francuska fotografkinja - Life Couch recenzira

29. srp 2021.

Svjetlost s prozora: Life Couch recenzira
12:490 Comments


 

Lucinda Riley: Svjetlost s prozora

Izdavač: Znanje
Prijevod: Lidija Toman

Emilie je upravo pokopala majku, što znači da je i službeno zadnji potomak (nekad) slavne loze de la Martinieresovih. Iako se većinu života trudi biti neprimijećena i živjeti skromno, to je malo teže kad ste bogata nasljednica i posjedujete čitav dvorac. Oronuli, doduše. Najgore od svega je što ne zna kako bi se osjećala, niti po pitanju majčine smrti koja joj za života nije iskazala puno ljubavi i brige, niti po pitanju tereta što ju tjera da preko noći odraste i odlučuje, između ostaloga i to kome vjerovati.

Zato, kada se jedan slučajni susret prometne u nestvarno lijepu ljubavnu priču, Emilie odluči riskirat s obnovom, a putem pokušava otkriti obiteljsku povijest. No, mogu li joj tragovi u dvorcu dati odgovore za kojima čezne i hoće li se njezina sreća pretvoriti u predobro da bi bilo istinito scenarij? Radnja prati dvije priče - jedna se odvije negdje tijekom 1998. godine na Azurnoj obali, a druga diljem Francuske 1940-ih u vrijeme okupacije od strane nacista.

Početak ovoga romana sasvim je tipičan, ima tu neku primamljivost suvremenog ljubavnog štiva što vas tjera da uporno okrećete stranice uzaludno si obećavajući pauzu. Upoznajemo lik Emilie, koja je očekivano preplašena, neodlučna, ranjiva, naivna i djetinjasta. Od malih nogu se povlačila od blještavila raskošnih zabava što ih je njezina majka priređivala i birala vrijeme provoditi u samoći. Odrastala je željna ljubavi, a toj patnji nije pomoglo što je bila jedinica. Zbog svoje naravi, odabrala je zanimanje kojim može pomagati i postala veterinarka. Ubrzo nakon majčine smrti upoznala je čovjeka koji zna sve o njezinoj obitelji i ta povezanost je dobrodošla utjeha, komadić sigurnosti na svijetu u kojem bi inače bila prepuštena samoj sebi. Sebastian je nježan, strpljiv i pažljiv, a posebno je vješt kada nekoga treba uvjeriti. Kroz njihov odnos, ali i obnovu Emilie odrasta, bori se s vlastitim nesigurnostima i pokušava zavoljeti sebe.

Povijesna radnja prati britansku špijunku francuskih korijena, Constance, tijekom Drugog svjetskoga rata. Ta hrabra žena ne samo da je preživjela rat, nego je po povratku u rodnu Englesku samostalno podigla dvoje unučadi, od kojih je jedan upravo Sebastian. Kako su te dvije žene povezane, doznajemo na posljednjim stranicama romana. 

Čak i bez ovoga povijesnoga dijela, roman bi se istaknuo u moru prosječnih ljubića jer je stil pisanja toliko opojan, atmosferičan i zanosan. Ne, nije to roman bez mane niti priča bez rupa i nespretno odrađenih zapleta kojima je cilj vjerojatno bio stvoriti dozu neizvjesnosti budući da su logični ishodi previše očiti. Svemu tome unatoč, autorica nas drži prikovanima, budnima, željnima novih otkrića i nastavka transformacije likova, a to je za mene definicija vještine pripovijedanja.

Povijesni dio je čisti užitak za osjetila. Kad god si kažem da mi je dosta povijesne fikcije, vjerojatnost da ću se već sutra naći ispred polica i dohvatiti upravo to je ogromna. Toliko je sudbina ostalo neotkriveno, a Svjetlost s prozora njima obiluje. Rat je jedna od onih iskonskih ljudskih tvorevina što nas prate ma koliko željeli okrenuti leđa vlastitoj prirodi. Jedan veliki test čovječnosti i prilika da ljudi pokažu od čega su sazdani i za što stvarno žive. A nama koji uživamo mir, blagi podsjetnik da budemo zahvalni na svemu već danas. 


Reading Time:

4. srp 2021.

Recenzija: BAKHITA - Veronique Olmi, Naklada Verbum
20:000 Comments


 Izvor: https://www.amormeus.org/en/blog/the-story-of-josephine-bakhita/

BAKHITA

Autorica: Veronique Olmi
Prevoditelj: Božidar Petrač
Nakladnik: Verbum

 

Dragi moji, kakva knjiga…

Prema njima se postupa kao prema životinjama, zatvorene su, pogažene, svezane, pa ipak, njihova osobnost, njihovi snovi, pa čak i dio njihove nevinosti, onoga što one jesu, ostaje. 

Reading Time:

16. svi 2021.

Za poduku, ako bude sreće
21:230 Comments

To Be Taught, if Fortunate

Becky Chambers

Hangar 7, 2021.


Ako nećete pročitati ništa drugo što smo poslali doma, pročitajte ovo. 

Kada knjiga ovako započne, znate da je nećete moći ispustiti iz ruku. A kada shvatite što sve krije u svojih skromnih 170-ak stranica, poželjet ćete da potraje što duže. SF, odnosno znanstvena ili spekulativna fikcija, je moja prva ljubav kad je riječ o filmovima i serijama. Imala sam valjda 5 ili 6 godina kad sam se zaljubila u Crvenog Patuljka (tj. Mačka), a dvostruko više kad sam otkrila Ratove Zvijezda i zašto je u životu važno ne bojati se. No knjige su me, osim nekoliko klasika, zaobišle. Sve dok nisam otkrila miss Chambers.

Teško je razmišljati o zvijezdama ako vas zemlja želi progutati.

Za točno mjesec dana napunit će se godina dana kako sam ovu ljepoticu naručila sa Bookdepository, dodala je na ljetni popis za čitanje i pročitala u jednome listanju. No, tog sam ljeta toliko čitala da nisam stizala o svemu pisati. A onda je Hangar 7 najavio kako planiraju prijevod (ne samo ove novele, nego i čitavoga serijala Putnici tj. Wayfarers) te sam odlučila pričekati ovu konstelaciju.

Želja za povratkom u davne dane bila je gotovo bolnija i gora od straha.

Radnja prati inženjerku Ariadne O'Neill sa svemirske letjelice Merian koja istražuje egzoplanete. Točnije, četiri nastanjiva svijeta: ledeni mjesec Aecor i tri planeta nalik Zemlji - Mirabilis, Opera i Votum. Ona i njezina postaja putuju između svijetova i tijela, u potrazi za nečim što će biti vrijedno života koji su ostavili na Zemlji. Istražiti, proučiti i dati se podučiti. I ako bude sreće, sve to poslati natrag...Proces izučavanja planeta toliko je vjerno i realistično prikazan da vam se čitavo vrijeme čini kako ste o tome slušali na vijestima. Tu je i posada u koju se zaljubljujete nesvjesno i bez truda. Nećete znati kamo idu, ali ste ih spremni pratiti. Svako poglavlje odvija se na jednome od planeta i donosi novu lekciju iz nečega što nadmašuje prostor, vrijeme i žanrove - oda ljudskoj prirodi i prirodi općenito, makar u obliku napornih štakora; upornosti i izdržljivosti, nepoćudnosti i dovitljivosti. Daleko od doma, gdje smo najosamljeniji i najbliži sebi. Gdje niti jedan fizikalni, ali ni društveni zakon više ne vrijedi. Gdje vrijeme prolazi i stoji, a ushićenje zbog naučenoga smjenjuje se s kajanjem zbog upuštanja u misiju koja povremeno pruža više pitanja nego odgovora.

 🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀🚀

Ova knjiga izliječila je moju skepsu prema suvremenom SF-u, u jednom vještom potezu. Zadivljujuća smionost glavnoga (ženskoga) lika podsjetila me zašto uživam u svjetovima koji su tek na granici mogućega. Iako priča nije light SF, meni je savršeno izbalansirana i pitka. Chambers je poznata po svojoj diverziji i netipičnoj plejadi likova, što je suša suprotnost SF klasicima u kojima muškarci igraju gotovo sve važnije uloge.  Tko god kaže da žanrovska književnost nije vrhunska, duboka, filozofska ili analitična, taj očito nije posjetio Operu. Jer, odavno se nisam toliko preispitivala nad običnim papirom. Gdje prestaje znanje, a počinje nada? Zavolimo li ono u što vjerujemo ili vjerujemo onima koje volimo? Nije li svaka naša akcija samo pokušaj bijega od iskonskoga osjećaja bespomoćnosti? Koliko duboko možemo zaroniti u vlastite sumnje i preživjeti? I jesmo li opstali zbog sebičnosti ili njoj unatoč?

 

Sve što činimo, činimo stojeći na tuđim ramenima.

Nadam se da sam vas uspjela uvjeriti da pružite priliku autorici, sebi i SF-u. A ukoliko možete, podržite i vrijedne ruke domaćeg izdavača na ovoj poveznici. I obavezno nas pratite na Instagramu gdje ćemo najsretnijeg među vama nagraditi jednim primjerkom!


 

 

Reading Time:

14. svi 2021.

Mali krug velikih ljudi
23:280 Comments

Nakon što smo se prošli tjedan bavile formiranjem cijene knjiga u RH, nastavljamo u sličnome tonu. Današnja tema tiče se potpora izdavačima/nakladnicima i o tome kako utječu na tržište knjiga. I dalje vrijedi ista izjava o odricanju od stvarne objektivnosti - uzmite od ovoga što i koliko želite. Ministarstvo kulture (odnedavno i medija) svake godine dodjeljuje čitav niz potpora. Primjerice, potpore za književne programe knjižara imaju za cilj povećanje vidljivosti knjižara, rast prodaje te veću čitanost knjiga, naročito domaćih autora i nakladnika. Primjera radi, u 2020. godini financirano je ukupno 15 programa u ukupnome iznosu od 367.000,00 kuna. 

Reading Time:

6. svi 2021.

Formiranje cijena knjiga u RH
23:050 Comments

Što sad ljubav ima s tim?



U anketi koju smo nedavno postavile, ova tema pokupila je daleko najveći broj glasova, i to posve očekivano. Zato upravo s njom otvaramo ovaj serijal. Ima li ljubav prema knjigama (opravdanu) cijenu, tko ju pravda i što nam skrivaju (stanka radi dramatične pauze)? Prije nego krenem, jedan kratki disclaimer: nastojat ću pružiti više objektivnih činjenica nego osobnih dojmova, iako sam prilično revoltirana našim (ne)prilikama. Broj nakladnika raste iz dana u dan, cijene su sve više, a čini mi se kako nitko nije zadovoljan - knjižare jedva opstaju, autori dobivaju kikiriki, izdavači su na rubu, o kupcima da ne govorim...U čemu je stvar?

Temu pratimo od davne 2007. godine koja označava svojevrsnu prekretnicu. Tada je, naime, sklopljen Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige (JCK). Pompozno se najavljivalo kako će knjiga konačno postati pristupačnija kupcu, a tržište se urediti. Do tada je bilo moguće da nakladnik u svojoj knjižari daje popust od 30% na knjigu (jer to može), a da je ta ista knjiga drugdje dostupna po punoj cijeni. Država se odlučila umiješati i stati na kraj toj neviđenoj travestiji te je navedenim Sporazumom postignuto to da - pazite sada - nitko (uključujući izdavača) ne smije prodavati knjigu po nižoj cijeni od određene (na poleđini otisnute), barem godinu dana od objavljivanja. Odnosno, cijena knjige mora biti ista na svim prodajnim mjestima iz čega su izuzeti knjižni klubovi kao što je Svijet knjige, sajmovi poput Interlibera (gdje je ograničenje 20% na nova izdanja) i pretprodaje (max. 10% ako kupac knjigu naruči i plati prije tiska).

Argumenti ZA Sporazum su tvrdili kako knjiga kao kulturno dobro ne smije biti prepuštena isključivo tržištu jer bi na taj način mali (specijalizirani) nakladnici propali. Otprilike u isto vrijeme kada je RH Sporazum potpisala, Švicarska je od njega odustala jer je zaključila kako se njime ne štite knjige neko knjižari. Francuska ga je zadržala, ali kod njih djeluje jer imaju razvijenu mrežu distribucije knjiga. Naši su odvagnuli i zaključili da će Sporazumom postići snižavanje cijene knjige jer će nakladnici realnije procjenjivati cijenu knjige. Svi koji prekrše ovaj Sporazum-koji-nije-Zakon nemaju pravo na državne potpore narednih 12 mjeseci. Dakle, prekršitelji se suočavaju s najvećom hrvatskom noćnom morom – slobodnim tržištem! 

Sve to objašnjava mizerne popuste, ali ne nužno i same cijene. Pa kako se onda formiraju? Na to pitanje nema jednostavnog ni jednoznačnog odgovora. Davorin Horak, kreativni direktor izdavačke kuće Hangar7, u jednom intervjuu za Moderna Vremena kaže kako za knjige tiskane u 500 primjeraka cijena tiska iznosi oko 20%, porez (na fizičku knjigu) 5%, tantijemi do 10% itd. [Kada već spominjemo tantijeme, valjda naglasiti kako od 2013. godine domaći pisci dobivaju tantijeme sukladno broju posuđenih knjiga u knjižnicama, oko 50 lipa po posudbi iznad određenoga broja posudbi godišnje što je u prijevodu rijeko; Pravilnik o raspodjeli naknada za književna djela u kolektivnom sustavu, 2019.]. Osim tih 35%, do 40% marže uzimaju knjižarski lanci, što izdavaču ostavlja oko 25% za sve ostalo, uključujući prijevod, uređivanje teksta, prijelom, naslovnicu i nedajbože profit. Cijene postaju nerealne zbog male naklade, velikih troškova i tzv. komisijskog modela plaćanja koji je zastario i odbačen skoro pa svugdje.

Urbana legenda kaže kako su visoke cijene knjiga barem djelomično plod ljubezne intervencije države u vidu potpora izdavanju i otkupu knjiga za narodne knjižnice (više o tome u 2. dijelu!). U Nacionalu je 2021. godine izašao zanimljiv članak na tu temu. Javili su se mahom nezadovoljni nakladnici koji traže reviziju čitavoga sustava. Tu se odmah na početku moram ograditi i reći kako su ''gubitnici'' po defaultu nezadovoljni, ali to ne znači da nemaju neke sasvim valjane argumente. Problem vide u tome što se godinama financiraju isti (veliki) igrači, strahuju za slobodu govora i izražavanja mišljenja jer oni koji dobiju poticaje prestaju biti neovisni, a neovisni se ne potiču i tako u krug. Meni je osobno zanimljivo kako raspodjelom sredstava nisu zadovoljni ni lijevi ni desni, tj. svi se slažu kako država stvara elitni klub odabranih koji dugoročno jedini imaju šansu opstati. Sjećate se onih malih, specijaliziranih s početka priče, koje bi trebali čuvati?

Ostavimo politiku po strani, izdavači su u pravu kada osporavaju kriterije financiranja koji su otprilike na razini one pitalice: što je bilo prije – kokoš ili jaje. Primjerice, jedan od kriterija je da izdavač ne kasni s plaćanjem obaveza i da isporuči knjige u knjižnice. No, ako taj izdavač nekoliko godina za redom dobiva izdašne poticaje, likvidnost mu nije upitna. Ako dobije potporu za izdavanje, a potom mu se dio izdanoga i otkupi, kakva je vjerojatnost da to NE isporuči? To malo govori o kvaliteti naslova ili, još važnije, potrebama čitatelja. Zanimljivo, ali kriterij nije ostvarena dobit izdavača, što je pomalo nepravedno. Ako izdavač ostvari značajnu dobit, to znači da bi makar te godine država mogla uskočiti drugima koji se bore i tako iz godine u godinu. Izdavači će reći da ih se na taj način kažnjava za uspjeh, ali mogu li neki od njih biti uspješni bez državne sise i zašto ne? Osim toga, tako bi ih se barem donekle poticalo da razvijaju strategije promidžbe, stvaraju svoju publiku, te postaju konkurentniji i održiviji.

Ministarstvo se brani kako im je jedini cilj „da najkvalitetniji naslovi hrvatskih nakladnika za kojima u narodnim knjižnicama postoji najveća potreba dođu do čitatelja''. Kvaliteta je za njih širok pojam, koji uključuje i vanjštinu izdanja. Naši veliki izdavači surađuju s renomiranim i nagrađivanim umjetnicima, što diže cijenu knjiga koju sufinancira država, tj. svi mi. I tako dođemo do rezultata – knjiga od 300 stranica mekoga uveza koja košta 160kn (npr. Carstvo životinja). Mislite li da je to toga vrijedno? Ako rezultira cijenom koja je za prosječnoga konzumenta pretjerana, kako se to uklapa u promociju kulture i čitanja? Nemam pravi odgovor na to pitanje, ali očito je po onoj biblijskoj: onome tko ima, dat će se (Mt 25, 14-30). Da se razumijemo, nisam za to da financiramo loše, nelektorirane prijevode i Canva naslovnice, ali gdje povući granicu?

Sve to je, po mišljenju brojnih stručnjaka, dovelo do toga da se jedna svojevrsna socijalna mjera pomoći izdavačima prometnula u način da izdavači brzo prodaju puno primjeraka po punoj maloprodajnoj cijeni. Pri tome naklada nekada odgovara broju otkupljenih primjeraka za knjižnice. Drugim riječima, veliki izdavači cijenu formiraju s obzirom na očekivanja o otkupu od države. Oni koji ovise o tržištu ipak moraju racionalnije postaviti stvari, što dokazuje promašenost mjera. Podatke o nakladi za pojedina izdanja htjela sam iskoristiti za ovaj članak, ali ih nisam uspjela pronaći. Iz nekog meni nepoznatog razloga naši izdavači su po tom pitanju prilično sramežljivi (ubaci nostalgiju za Algoritmom ovdje: njihova Zvjezdana prašina tiskana je u suludih 70.000 primjeraka). Provela sam uzorkovanje na izdanjima koja posjedujem. Od njih 10, našla sam podatak za 3: Bila jednom jedna rijeka (Vorto Palabra, 1500), Žestina (bivši Sysprint, 1500 komada) i Za poduku, ako bude sreće (Hangar7, 500). Zanimljivo, 7/10 je sufinanciralo MKIM (sve su tvrdih korica, 1 je selfpub. Nije egzaktna znanosti, nije reprezentativno, ali je ilustracija fenomena.

Jesam li vam ovime dala više odgovora ili pitanja, ni sama ne znam. Nadam se da je bilo edukativno, zabavno i donekle korisno. Puno informacija sam izostavila, iz poštovanja prema vlastitom neznanju. Voljela bi čuti vaša iskustva i mišljenja – s obzirom na sve navedeno, plaćamo li knjige previše? Što je za vas kvalitetno izdanje? Jeste li zadovoljni popustima? Biste li radije dobre popuste nekoliko puta godišnje ili realnije cijene knjiga u startu? Kako donosite odluku o kupnji? Koji izdavači su za vas idealan omjer cijene i kvalitete?



U drugome dijelu ćemo se posvetiti potporama izdavaštvu, donosimo vam pregršt brojki i slova!
Do tada, laj(f) na kauč(u)!
Reading Time:

Arhiva bloga

life.couch. Pokreće Blogger.

Istaknuti post

Najbolje od 2022.

Dragi svi, jedan neizrečeni plan bez roka trajanja je truditi se donositi zanimljiv sadržaj, a vjerujem da ne može zanimljivije od ovoga: up...

Impressum