Clara Dupont-Monod (1973) francuska je novinarka i književnica koja je karijeru započela u Cosmopolitanu, a od 2010-ih vodi književne programe i kolumne u raznim francuskim medijima. Objavila je nekoliko romana intrigantnih tematika i karaktera. Jedan od njih (La Folie du roi Marc) temelji se na mitu o Tristanu i Izoldi, dok drugi istražuju biografije Yvette od Huya i Eleanore Akvitanske, majke Richarda lavljeg srca. Roman S'adapter - Priča jedne obitelji - nagrađen je nagradom Prix Femina 2021.
Već nakon nekoliko prvih stranica, meni je prva asocijacija na stil pisanja bila Victoria Mas. Njezin Bal luđakinja sam čitala čim smo dobili prijevod i dojmovi su mi slični Priči jedne obitelji - drago mi je što sam je pročitala, teme su užasno bitne, puno je tu materijala za rasprave i već vidim kako bi ovo bila savršena knjiga za neki bookclub. No, da će vam iskustvo čitanja biti ugodno - neće. Osjećala sam cijelo vrijeme neku vrstu nelagode, tjeskobe i straha. Pretpostavljam da su se tako nekako osjećali i likovi iz knjige.
O čemu je riječ?
Jedna obitelj živi u malom francuskom selu s dvoje djece. Rođenjem trećeg brata, nepokretnog i nijemog djeteta crnih očiju, započinje njihova prilagodba na okrutnost života, život ''drugačijeg'' i ''neprilagođenog'' te pomiješane emocije u kojima je svatko od njih posve usamljen: otac postaje razdražljiviji, majka šutljivija. Stariji brat postaje stariji brat u pravom smislu te riječi: žrtvenik, zaštitnik, ranjenik. On se odriče sebe kako bi skrbio o malenom bratu. Čini to ekstenzivno i predano, klizeći u izolaciju i asketizam. Sestra postaje problematično, izgubljeno, buntovno srednje dijete. Ona odbacuje brigu o bratu jer želi ostati na distanci, ali potiho spašava ostatak obitelji. Godinama kasnije, na svijet dolazi još jedno dijete; dječak čarobnjak koji živi u sjeni bolesnoga brata i pokušava ponovno sastaviti obitelj.
Dupont-Monod se kroz ovo troje djece vješto poigrala s Jungovim arhetipovima. Stariji brat je ''spasitelj'' koji preuzima odgovornost za dobrobit članova obitelji. Vjeruje da je njegova vrijednost povezana s njihovom sposobnošću da pomogne drugima. Oni se često nalaze u odnosima s osobama koje trebaju pomoć, rijetko se posvećuju sebi i rijetko osjećaju radost. Mlađa sestra je ''crna ovca'' obitelji. Iz Adlerove perspektive, srednje dijete je ogorčeno jer gubi status "najmlađeg djeteta", može se osjećati nevoljeno ili zapostavljeno. Nisu odgovorni kao starija djeca niti privilegirani kao mlađa, stoga su izgubljeni. Osjećaju da ih vlastita obitelj guši, zbog čega mogu postati problematični. I upravo taj profil vidimo kod Sestre iz Priče. Najmlađe dijete je arhetip djeteta, podvrsta "čarobno/nevino dijete". Ono je neiskvareno, toplo, nježno, skromno i strpljivo. Često se povezuje i s pojmom darovitog djeteta koje voli učiti, perceptivno je i primjećuje detalje koji drugi ne primjećuju. Tako ovo dijete uživa u prirodi, znatiželjno je i radosno dok otkriva svijet oko sebe.
Negdje do polovice knjige mislila sam kako sažetak na koricama uopće ne ocrtava dobro radnju. Tek na kraju su mi se posložile sve kockice i mogla sam jasno vidjeti koliko je zapravo dobro pogođen. Ono što mi se nikako nije dopalo je stil pisanja, turoban i dosta distanciran, bez ijednog dijaloga zbog čega se jako sporo čita. Teško se povezati s likovima (kojima ni ime ne znamo!) samo na temelju priče i zapravo mi je bilo potrebno dosta svjesnog napora da se stavim u njihove cipele i zapitam nekoliko očiglednih, ali teških pitanja. Prvo: kako bih ja reagirao/la (kao brat ili sestra)? Drugo se odnosi na noćnu moru svakog roditelja. A treće je mnogo šire od ove priče - kada bismo znali da nam je zajedničko vrijeme limitirano, bismo li zagrlili jače ili pobjegli što dalje? U stvarnosti, mnogi od nas u odnosima očekuju napuštanje i s tim strahovima se nose upravo kao likovi iz ove priče. Neki pokušavaju postati nezamjenjivi, brižni, uvijek dostupni, udovoljavači. Drugi jednostavno zaključe kako se ne isplati i bježe od boli. Ni jedno ni drugo nije previše zdravo i zato mi je drago što se u priču uvelo najmlađe dijete koje postiže taj zdravi balans sjećanja, tuge, lakoće i empatije.
Što mogu reći za kraj osim da sam naučila cijeniti knjige u kojima ne uživam nužno tijekom čitanja, samo mi je postalo važno dozirati ih, ali nekako ujedno sve više razumijem ljude koji bježe u žanr fantastike. This shit - shit being life - is hard. Postajemo li snažniji ako se izložimo toj težini i u fikciji, ne znam. Ali znam da nas mijenja i da je mjena dobra stvarca...
Ali derviš svetim mirom Ovu stvarcu prima:
– Na tom svijetu svaki stvorak
Svoju sudbu ima –
Kakova je čija sudba, Tako mu i biva,
Ele, soko ovog ptića
Progutat će živa! –
.jpg)
*PR primjerak*
.jpg)
Nema komentara: