Life Couch

 

M. J. Zagroka: Kamen na cesti

 A gothic tale for all ages...

A magical, gothic tale...

We all have screts buried under lock and key...

⭐⭐⭐⭐⭐

Marina, Marina, Marina...

nemam dovoljno riječi da oživim Carlosa za vas. Niti sam dovoljno smiona da to pokušavam. Marinu ćete morati doživjeti sami, u različitim pozama. S upaljenim svjetlom ili prekrivačem preko glave kada krenu najstrašnije scene, s kutijom papirnatih maramica u krilu ili uronjeni u fotografije Barcelone kojima ćete pokušati razlučiti maštu od istine. 

Svibanj je 1980e. Petnaestogodišnji Oscar bježi iz internata kamo su ga poslali otac i majka, s kojima ne provodi čak ni praznike. Sedam dugih dana i noći, nitko ne zna gdje se nalazi. Koja je njegova priča i kako je započela?

Očekivano, upoznavanjem tajanstvene Marine, djevojčice približno njegovih godina. Jednoga dana, zateknu se na groblju gdje ugledaju tajanstvenu ženu u crnome, obilježenu znakom crnoga leptira. U ruci drži crvenu ružu i plače nad grobom bez imena...Ma koliko ih drugi upozoravali da odustanu od potrage za ženom, leptirom i odgovorima, Oscar i Marina ne odustaju. 

Barcelona je preživjela rat, no ispod njezinih ulica, skrivaju se bitke o kojima mladi Oscar ništa nije slutio dok nije upoznao Marinu. Djevojka - duh. Sjećanje koje to zapravo nije. 

Protrnula sam stoput čitajući ovu knjigu, bez imalo pretjerivanja. U istome mjesecu pridružila sam se jednom buddy readu - hvala Ivana -  za knjigu Mexican Gothic. Htjela sam isprobati novi žanr koji mi nije posebno blizak. MG mi se nije dopao, navukla sam mu ⭐⭐⭐zbog nešto romantičnih elemenata i reminiscencije na telenovele 90-ih. S Marinom sam se mučila dugo, započinjala je toliko puta da sam svaki put morala kretati ispočetka. Bilo je do mene, stresa i obaveza. Zapravo sam se svaki put sve više zaljubljivala u stil pisanja koji, po meni, odvaja CRZ u kategoriju onih pisaca koji nadilaze žanrove. Mislim da uopće nije stvar u tome što volite - horor elemente, gotiku, trilere, romanse...ovdje ima svega dovoljno. I svaki dio je maestralno odrađen. Nema ni jedne stranice previše, baš naprotiv. 

Priča koju je CRZ uspio složiti savršenog je ugođaja. Mogla sam osjetiti svaku scenu kiše, svaki opisani miris, maglu i hladnoću, zlokoban pogled utvara. Doživjeti grizimnu boju kapljica krvi i čuti zveckaj metala. Svaki sirovu emociju gubitka, lutanja, neprihvaćenosti, moralnoga sivila i nemoći kakvu može stvoriti jedino želja da spasimo najmilije.

Da sam ovu knjigu pročitala koji mjesec prije, znam što bi odgovorila u jednom od tagova, na pitanje koja je posljednja knjiga koja me rasplakala. Evo je. Rasplakala nije dovoljno snažna riječ. Ridala sam na kraju kao izgubljeno štene. Još osjećam kako me boli neka sitna kost iza srčanog mišića od previjanja. Trebala mi je Marina. A treba i vama, samo možda to još ne znate. Nažalost, hrvatsko izdanje naklade Fraktura rasrodano je, navodno će ići u dotisak. 

Toliko od mene, pozdrav od neprofitabilnog profila koji vikendom rinta za badava i voli pisati o emocijama. Za vas, od nas 💓.

P. S. Divnu i kratku recenziju na engleskome ostavljam vam ovdje. 

Jokha al-Harthi
Nebeska tijela (Celestial bodies; Sayyidat al Qamar)
Prijevod s engleskog: Mirna Čubranić
Nakladnik: Hena.com

Zanimljivosti:

• Autorica je doktorirala klasičnu arapsku poeziju u Edinburgu i predaje na Sveučilištu Sultan Qaboos u Masquatu.
• Ovo je prvi roman ijedne omanske autorice ikad preveden na engleski jezik te prvi arapski roman koji je dobio nagradu Man Booker International Prize (2019).
• Knjiga se s omanskog doslovno može prevesti kao Mjesečeve žene.
• Original je u sebi sadržavao nekoliko praznih stranica kao podsjetnik na cenzuru kroz povijest.
• Roman ''počinje'' s obiteljskim stablom koje je i te kako korisno tijekom čitanja. 😊

Nevjerojatno je teško ovaj, ne pretjerano dug i veoma mozaičan roman, svrstati u određenu kategoriju. Možemo ga opisati kao roman struje svijesti u kojemu ne postoji klasična fabula. Umjesto toga, ulazimo u sasvim intimne misli glavnih likova, gotovo beskonačne petlje asocijacija i krećemo u potragu za dijelovima zamršene slagalice sjećanja. Takva vrsta romana nije svačiji prvi izbor, no kako je jednom rekao Thomas Mann: roman je uzvišeniji i plemenitiji, što više prikazuje unutrašnji a manje vanjski život. Baš kao u životu općenito, cilj je otkriti ljepotu i snagu u malim, svakodnevnim događajima umjesto da čekamo značajne prekretnice. No, s obzirom na broj likova, ni toga ovdje ne nedostaje.

Dok je privijam uz grudi, moja duša i nadalje čezne, a ipak, kako joj mogu biti bliže nego u njezinu zagrljaju?

Roman prati transformaciju nekoliko omanskih obitelji, ali i čitavoga društva u kojemu 60-ih cvjeta tržište nafte, a tek 1970. zabranjena je trgovina robovima koja je do tada bila unosan biznis. No, ni njihovi dotadašnji vlasnici nisu puno slobodniji u strogom patrijarhatu Omana. U njemu se ''mjesečeve žene'' vrte oko svojih mjeseca – očeva, braće, muževa. Čak i sama forma romana nastoji dočarati tu nadmoć, pa nam se jedino lik Abdullaha obraća u prvome licu, a žene u trećem.

 CONN IGGULDEN – SPARTANSKI SOKOL

Izdavač: Znanje (2020)

Izvornik: The Falcon of Sparta

Prijevod: Damir Biličić

 

Znam da su mnogi među vama ljubitelji grčke mitologije, budući da su naslovi poput Circe i Tisuću lađa osvojili publiku diljem svijeta. Vjerujem, s pravom. No, ono što je globalni hit, mene često ostavi posve ravnodušnom. Razlog možda leži u tome što nisam neki ljubitelj fantasy žanra, volim kada se priča izgradi oko nečega konkretnoga i uvijek bi radije birala priču inspiriranu stvarnim ljudima. To isključuje SF, distopijske i space-opera romane jer a) ne znam što sve (ne) postoji tamo gore i b) s vremenom možda postanu stvarnost, kao što su mobiteli na touch iz Star Treka dospjeli u naše džepove. No, dosta nepovezanoga uvoda, ajmo na nešto zanimljivije.

Ljudi od riječi ne mogu razgovarati suha grla. Jesam li divlji magarac ili jarac pa da pijem vodu? Ne, čovjek pije vino da mu ugrije krv, da može napustiti tijelo i osvrnuti se na sebe, drugim očima. Ta ''ekstaza'', taj izlazak iz sebe, tajna je dobroga života, prijatelju moj. Ne možemo uvijek biti ono što jesmo. To je jednostavno prenaporno.

Lucy Coleman - Ljeto na talijanskom jezeru 
Izvornik: Summer on the Italian Lakes
Izdavač: Stilus knjiga
Prijevod: Sanja Ščibajlo

Doktor Carter, koji je (?) vodio tijekom mojih problematičnih tinejdžerskih godina, neko vrijeme nije baš bio pretjerano zadovoljan mnome. 

Kako bi s nekim radila na njegovu rukopisu, moraš s tom osobom biti na istoj valnoj dužini. Unutarnji monolog počinje u 1., završava u 3. licu

 Žvačem usnu... Umjesto grizem usnu

U uspomenu na one koji su izgubili svoj život... Umjesto u spomen

...neprestano hoda po tekućoj traci. Pokretna traka je traženi pojam

Blistavo je plava površina mora ispred mene očaravajuća. Scena na jezeru! 

...osjeća se osobnost ovoga gradića i napredna zajednica (?).

Volim te, Brie. Više od bilo čega na cijelom svijetu. I nikada, ali baš nikada nisam mislio da ću čuti sebe kako to izgovaram nekome, znajući da je to sasvim iskreno i stvarno.

 

Khaled Hosseini – I odjeknuše gore (And the Mountains Echoed)

Vorto Palabra (Marko Kovačić), 2018

Nemam pojma kako pisati o jednome od kraljeva naracije. Hosseinija trebate čitati, roniti i disati da biste se povezali sa mojim riječima i čini mi se da tu nema previše prostora za kojekakve recenzije ili osvrte. Ovo danas pišem za sve vas koji ste ga čitali i voljni ste odvojiti nekoliko minuta da sa mnom podijelite oduševljenje koje ne mogu zatomiti…

Hosseini je popularnost stekao nekolicinom romana koji su tematski donekle bliski. Gonič zmajeva je, primjerice, inspiriran autobiografskim iskustvom progonstva iz Kabula za vrijeme ruske invazije na Afganistan, nakon čega se obitelj seli u Californiju. Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da čovjek piše knjige u pauzi od bavljenja internom medicinom. Da, dobro ste pročitali. Ne želim zvučati kao Jacques kada kritizira svoje glazbene kolege, ali za nekoga kome je pisanje sporedni posao ili čak samo hobi, čini to vraški dobro.

I odjeknuše gore roman je koji započinje moćno i udara u samu srž ostatka priče kroz jednostavnu pripovijetku o žrtvi i ljubavi. Time Hosseini postavlja ton za nastavak u kojemu se, baš kao domine, isprepliću te jedna na drugu naslanjaju sudbine mnoštva upečatljivih likova, a ni za jednoga nećete moći reći kako je suvišan ili potpuno nezanimljiv. Hosseini, poput upornog provalnika, istražuje sve moguće kombinacije obiteljskih veza. Surovu brižnost, prividnu nesebičnost, mračnu stranu roditeljske ljubavi i vječnu patnju djece u nama. Povlači pitanje odgovornosti i mogućnosti izbora u situaciji kada ne možemo ni zamisliti dalekosežne posljedice naših odluka. Dovodi nas u područje bunila – tko je taj koji ima pravo znati što je najbolje za nas i što kada se jednoga dana probudimo i shvatimo da su to zbilja znali bolje od nas? Hosseini je uspio povezati povijesnu lekciju o ratnim previranjima u rodnome Kabulu, bujanje trgovine opijatima i opću radikalizaciju društva te jednu krajnje intimnu priču o potrazi za obiteljskim korijenima, blizinom i prepoznavanjem sebe u drugima. Naravno, u čitavom djelu pregršt je drame, bolesti i umiranja, odlazaka i vraćanja. Puno je tu očite i suptilne tuge, a još više nade. Svaka sporedna priča ostavlja jednako snažan utisak, a posebno su upečatljivi svi dijelovi u kojima se opisuju opasnosti nečinjenja, šutnje i zaklanjanja pogleda. Najčešće radi zadržavanja vlastitog komfora i poremećenih društvenih okova. Ipak, kad god likovi odluče ispraviti vlastite pogreške i pomiriti nepomirene dijelove svoje prošlosti, ostane im taman dovoljno vremena za to...

Kraj me neumoljivo podsjeća na čuvene riječi Johna Donnea – nijedan čovjek nije otok. I na to da, suprotno narodnoj mudrosti, svaki cilj traži od nas mnogo osvrtanja putem…nije dobro kada čovjek zaboravi odakle je potekao. Na taj način može čitav život provesti u polubijegu i praznini. Jedino se  pomireni možemo nadati slobodi, čak i ako putovanje završimo na samom početku! U tom smislu podsjeća me (pomalo) na romane poput Otoka V. Hislop, Glasa ruže (Oezkan) ili pak Alkemičara (Coelho) iako mi je Hosseini u svojoj interpretaciji daleko realističniji. Možda je zato i tuga stvarnija...

Jeste li ga već otkrili i koje vam je najdraže njegovo djelo?

Kate Elizabeth Russell

My Dark Vanessa

Izdavač: 4th Estate

 When Strane and I met, I was fifteen and he was forty-two, a near perfect thirty years between us. That's how I described the difference back then – perfect.

Prošlo je već nekoliko tjedana od kada sam posljednji put odložila ovu knjigu. Osjećam kako će pisanje recenzije biti jednako mučno, oprezno odrađeno, s pauzama i pomiješanim emocijama. Očekujem da ću neke retke ugledati u posve drugačijem svjetlu, drugih se radije uopće ne bi prisjećala. Unatoč zamjerkama ovome romanu prvijencu, preporučila bi ga za čitanje svima s boljim želucem i dovoljno otvorenosti za nova čitalačka iskustva. To je sažetak za sve one kojima se ne da čitati previše (iako bi baš mogli), no krenimo redom – od kraja prema početku!

Lurking deep within me, he said, was a dark romanticism, the same kind he saw within himself. No one had ever understood that dark part of him until I came along.

Roman je pisan iz dvije vremenske perspektive – sadašnjosti u kojoj je Vanessa 32-godišnja recepcionarka s nimalo svijetlom budućnosti i košmarom od osobnoga života te prošlosti u kojoj 15-godišnju Vanessu zavodi profesor engleskog jezika, šarmantni i mračni Jacob Strane. Vanessa Jacoba pamti kao svoju prvu ljubav, srodnu dušu koja je u njoj vidjela posebnu i perspektivnu djevojku, nadasve nježnog i pažljivog muškarca s dovoljno strpljenja za njezine mušice, spremnoga da radi njihove ljubavi stavi čitav život na kocku. To je otprilike verzija osobne povijesti u koju Vanessa vjeruje, a zašto joj je prijeko potrebno vjerovati u to, posve je logično.

It's a spiral I've traveled before, and every time I arrive at the same conclusion: that there's probably something wrong with me, an inherent weakness that manifests as laziness, a fear of hard work.

Jednoga dana djevojka po imenu Taylor odluči javno, putem društvenih mreža, optužiti profesora Stranea za napastovanje. Putem joj se pridružuju i druge djevojke sa svojim iskustvima, stvarajući posve drugačiju priču od one kakvu Vanessa njeguje već godinama. Usporedno s tim, prolazi kroz proces žalovanja radi gubitka oca, ali i prekida ljubavne veze, posjećuje terapeutkinju kojoj prikladno ne spominje Jacoba i pred siromašnim krugom ljudi nastoji održati privid funkcionalnoga čovjeka. No, Vanessa je sve samo ne to. 

I think we're very similar, Nessa - he whispers - I can tell from the way you write that you're dark romantic like me. You like dark things. 

Kada se medijski linč digne na zavidnu razinu, Strane pokušava osigurati njezinu šutnju tako što ponovno ulazi u Vanessin život, a žrtve i novinari gladni dobrih priča pokušavaju je natjerati da konačno progovori. Ali, istina nije tako jednostavna. Ona nije bila žrtva kao druge, bila je posebna, obožavana i zaljubljena. Štoviše, ona ga je sama zavela, tako da joj nije jasno zašto se sada sve te djevojke pokušavaju opravdati i to preko njezinih leđa. Iako se Jacobu zaklinje da neće progovoriti dok je živa, kako bi pokušala barem donekle pomiriti suprotstavljene slike svoje savršene ljubavne priče, silno se trudi prisjetiti njihovih početaka. Na tom putu, polako i posve nesigurno, počinje shvaćati da je njezino seksualno oslobođenje bilo obično silovanje. Njihova ljubav nije bilo sudbonosna ni spontana bajka, već serija pomno razrađenih i već provjerenih predatorskih koraka. I najgore od svega, u tome nije bila ni posebna ni usamljena.

Him kissing me used to be fodder for rumors that spread like wildfire. Now when we touch each other, the world doesn't even notice. I know there should be freedom in that, but to me it only feels like loss.

Vanessa se lomi između patološke ovisnosti i odanosti svome zlostavljaču te želje da upozna ostale žrtve i s njima s poveže. U romanu su dobro opisane gnjusne posljedice takvoga iskustva i načina na koji joj je ono obilježilo život - od poremećenih seksualnih nagona, poistovjećivanja sa zlostavljačem, nemogućnosti održavanja bliskosti u odnosima, ovisnosti, promiskuiteta, osjećaja krivnje i srama. Jezivo je precizno opisan i modus operandi pedofila, primjerice izoliranje žrtve od svih važnih osoba iz njezine okoline, izvlačenje pristanka, prebacivanje ili podjela odgovornosti, sakrivanje tragova, uvjeravanje žrtve kako je posebna, baš kao i njihova veza. Strane je lik kojeg ćete moći mrziti bez grižnje savjesti, bolestan i beskrupulozan. Kao lik oblikovan je tako da na njemu nema ničega privlačnoga niti vrijednoga empatije. Čak nije zamišljen kao atraktivan muškarac, što se vidi iz opisa njegove neuredne brade, prekomjerne težine, do nošenja naočala i konstantnoga znojenja. Na neki način, zamišljen je i prikazan kao odvratna svinja. 

I'm starting to understand that the longer you get away with something, the more reckless you become, until it's almost as if you want to get caught. 

Vanessa će u čitatelju probuditi različite emocije, od gotovo jednake razine gađenja kao i prema glavnome negativcu, do suosjećanja, iskrene tuge i navijanja za budućnost u kojoj će konačno prestati biti emotivna ruševina. Kraj daje ponešto blijede nade, ali je tako loše izveden da ću ga se dotaknuti u dijelu u kojem navodim negativne dojmove.

I try to hide how happy this makes me feel by rolling my eyes, but his words break my chest wide open and leave me helpless. There's nothing stopping him from reaching in and grabbing whatever he wants. I'm special. 

Drago mi je što sam uspjela pročitati izvornik na tečnom i jasnom engleskom. Knjiga obiluje maštovitim opisima, bogatim unutranjim monolozima, upečatljivim citatima i najviše od svega, prilikama da nešto naučimo o najmračnijim stranama ljudske intime. Savršeno secira društvene podbačaje i dvostruku viktimizaciju žrtava. Bit će vam jasno zašto je teško prepoznati, a onda i smoći hrabrosti prijaviti zlostavljanje bilo koje vrste. Dobrim dijelom knjige nećete uspjeti ostati ravnodušni ni zadržati pokersko lice. Autorica savršeno dobro opisuje krhkost obiteljskih veza, važnost iskrene komunikacije umjesto tapkanja u moru prikladnih, površnih tema. 

She didn't understan the horor of watching your body star in something your mind didn't agree to. 

Obilje je likova o kojima ćete imati što za reći, a sa svakim novim poglavljem pronalazit ćete nove krivce. Jesu li Vanessini roditelji mogli bolje, drugačije? Zašto su mislili da je mogu pustiti samu? Zašto se nikada nisu potrudili upoznati svoje dijete, učiniti da se osjeća posebnom? Da su sve to napravili, bi li i dalje upala u istu zamku? Pitanja su strašna, odgovori još i više. Prva polovina knjige držala me budnom, prestrašenom, zgroženom i sjetnom. Veselila sam se pisanju recenzije s 5 najblistavijih zvjezdica, smišljala hvalospjeve i argumente zašto trebate požuriti nabaviti svoj primjerak. A onda je sve krenulo nizbrdo.

I can't lose the thing I've held on to for so long. You know? My face twists up from the pain of pushing it out. I just really need it to be a love story. You know? I really, really need it to be that. Because if it isn't a love story, then what it is?

Prva zvjezdica otpada na većini ostalih likova osim glavnih. Jednostavno su jednodimenzionalni, površni, nimalo razrađeni. O njima nećete saznati ništa izvan dijaloga koji su često ubačeni samo da se romanu doda barem još 100 nepotrebnih stranica. Većinu ćete zaboraviti već na narednoj stranici, što nije idealno kada se ponovno vrate u priču, opet samo kako bi razvukli radnju do neprobavljive razine. Lik Vanessinog oca je toliko proziran i nevažan, da mu je očito jedino smrt mogla dati malo suvisloga značenja. Također, scene zlostavljana su pretjerano erotizirane, pa na nekim mjestima podsjećaju na 50 nijansi sive što je zabavno dok se ne sjetite kako biste trebali biti zgroženi, prije svega. 

Što se druge zvjezdice tiče, u jednom trenutku čitanja osjećala sam se kao da doživljavam glitch na nekakvom webshopu pa mi se isti artikli vrte nebrojeno puta u krug. Autorica je uspjela reciklirati samu sebe i zato je po meni ovaj roman savršeni primjer onoga kada se cilja na kvantitetu, a ne kvalitetu napisanoga. Vanessa gubi jedinu prijateljicu čak dvaput u istom romanu, kreće u novu školu dvaput, dopisuje se sa drugim pedofilima online jer više je valjda efektnije...dovoljno jasno?

Nadalje, nepotrebno je ubačeno razdoblje kada ona studira, a Strane je povremeno posjećuje da bi komentirao kako joj je stan neuredan. U toj dobi mu ionako ne bi bila zanimljiva, pa priča gubi dosljednost. Terapeutkinja koju Vanessa posjećuje nije nimalo neutralna, što u teoriji nikada ne bi dovelo do toga da duboko traumatizirana osoba progovori. Vanessa, naravno, nikada neće progovoriti jer Jacob počini samoubojstvo pa je time valjda sve završeno. Osim što bi u stvarnosti tek tada trebala osjetiti olakšanje i slobodu, pronaći smisao u tome da zaštiti druge mlade djevojke... Takav kraj bio bi predvidljiv, ali barem logičan. Ovako, imamo posve smiješan kraj u kojem se vidi kako je autorici nestalo ideja pa je zaključila da će glavni lik nabaviti psa i sve će se magično posložiti na svoje mjesto. Umjesto a-ha trenutka, imate jedan klasični wft.

Autorica je roman pisala dugi niz godina, od svoje 15-e, a ta se razlika u stilovima pisanja i te kako osjeti. Bilo je nekoliko optužbi na račun djela, u smislu da se radi o plagijatima Excavationa i Lolite. Nisam ih čitala, tako da ne mogu suditi. Surovost i živopisnost odnosa Vanesse i Jacoba navodno je posljedica autoričina osobnoga iskustva, što je dala naslutiti u pojedinim intervjuima ali bez otkrivanja detalja. Neki joj to zamjeraju, meni je savršeno jasno da svatko ima pravo takve stvari zadržati za sebe bez previše opravdavanja. Nekako sam joj sklona vjerovati jer sve te opise naprosto ne mogu pripisati samo mašti. Iako, navodno je Steven King obiteljski prijatelj, pa je sve moguće. Unatoč kritikama i zamjerkama, mislim da je najveća vrijednost ovoga djela njegova edukativna svrha, faktor šoka i nevjerice koji je dobro povremeno unijeti u naš sustav kako bismo postali svjesniji opasnosti koje vrebaju u tami. Da sumiram, preporučila bi čitanje svima koje je priča (i naslovnica) privukla jer očito postoji razlog za to. Udovoljite vlastitoj znatiželji, kasnije se uvijek možete pokajati. Ostali - možete i preskočiti ovaj put.

⭐⭐⭐

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Fredrik Backman: Britt-Marie je bila ovdje

Nekoliko trenutaka. Ljudsko biće, svako ljudsko biće, ima tako malo nestalnih šansi da bude svjesno sebe, da se otpusti od vremena i prepusti trenutku. I da voli nekoga bez ikakvih granica. Da eksplodira od strasti. Nekoliko puta u dječjoj dobi, možda, za one od nas kojima je bilo dopušteno biti djecom. A nakon toga, koliko udaha smijemo udahnuti izvan granica koje nas sputavaju? Koliko nas čistih osjećaja tjera da glasno viknemo, bez osjećaja srama? Koliko prilika imamo da osjetimo blagoslov zaborava?

Strast je zapravo djetinjasta. Banalna i naivna. Nije to nešto što učimo – instinktivna je i preplavljuje nas. Mijenja nas. Nosi nas u bujici. Ostali osjećaji pripadaju zemlji, ali strast nastanjuje svemir. Zato strast nešto vrijedi. Ne zbog onoga što nam daje, već stoga što zahtijeva da riskiramo. Naše dostojanstvo. Čuđenje i zgražanje okoline. Njihovo odmahivanje glavama.

🌟🌟🌟🌟🌟

Dojenje je, čini mi se, uvijek aktualna tema. Kao i osuđivanje, očito 🙄. Moraš dojiti, ne moraš se mučiti, fuj, tko to doji toliko dugo, nemaš dovoljno mlijeka, tvoje mlijeko nije dovoljno jako itd... Ima toga još, nekako mi se čini i previše. Ljudi, ostavite se gluposti i malo više gledajte svoja posla i probleme, jer nije da ih kao društvo nemamo.

Svatko tko je rodio ili proveo neko vrijeme s rodiljom zna da je žena kad rodi pod nevjerojatnim utjecajem hormona. Često joj se onda još netko sa strane naćuli (kad moram tako reći) dijeliti pametne savjete 🤔. Iskreno, ja nisam ništa htjela slušati, a još sam (kao i većina žena) imala baby blues. Prestala sam dojiti davno, zapravo malca sam dojila punih 8 mjeseci, a sad ima skoro 3 godine. Pitate se zašto sam sada uopće odlučila pisati ovaj post? Sjećam se tih osjećaja kao da sam ih jučer doživljavala i (jedva) preživljavala. Pa rekoh, idem napisati svoje iskustvo, možda, ali samo možda nekome pomognem ❤️️.


Da se odmah na početku razumijemo, moje je mišljenje da je dojenje prirodno, dojenje je (nekad i nekim ženama) teško, dojenje je pozitivno (ali ne pod svaku cijenu). AD mlijeko možda nije idealna zamjena, ali jest zamjena i predstavlja hranu bebačima. Zbog toga mislim da nije lijepo reći: "Ah, opet to smeće!". A i nemojte suditi drugima. Nije lijepo. Mi i onako ne znamo cijelu priču. 😏

E sad, ajmo ispočetka! Ja ne spadam u red onih žena koje su bile ili jesu oduševljene trudnoćom 🤰. O, ne, nikako! Ako želite da vam to malo preciznije objasnim, dovoljno je reći kako sam povraćala minimum jednom dnevno, kako je bilo dana kada ništa nisam mogla staviti u usta, tu je i nenormalna bol u želucu, umor, probava i milijun drugih stvari. Sreća da to traje samo 9 mjeseci jer da kojim slučajem treba malo duže izdržati...eh, eh. 😬

E sad, funny thing, kada sam bila trudna taj prvi put nisam ništa željela znati o budućnosti (što je totalno čudno za mene jer ja sam znatiželjna. Pripisati ću to hormonima i strahu.). Danas kad gledam na to, pa iskreno, bila sam strašno glupa. To je zapravo jedina stvar zbog koje žalim u životu. Jer konstantno treba učiti i truditi se, znati sve o mogućim preprekama i suočiti se s njima. Većina nas (i ja naravno) ima svoje zamisli u vezi svega s bebom, tako i s dojenjem. Ono, staviš bebu na ciku i to je to. E, pa kada si ovakav sretnik kao ja to je sve samo ne tako 😵😂.

Jednoga lijepoga dana rodila sam na carski rez i za razliku od većine žena meni je mlijeko odmah došlo i to u poprilično velikim količinama. Pošto je mali imao žuticu, bio uspavan i nije baš pokazivao želju za potezanjem mlijeka, ja sam svako malo koristila pumpicu i budila cimerice tim milozvučnim aparatom. Nitko od medicinskog osoblja nije mi došao skoro dva dana. Jesam spomenula da je rodilište zagovornik dojenja? Ali dobro, s obzirom da nisam previše znala o toj temi, više manje koristila sam se jedinom stvari kojom sam mogla, mister mozgom. Naravno davala bi i malcu sisati, ali prvih mjesec dana se definitivno nisam usrećila, a veselo je bilo i drugi mjesec. Jednostavno nikako nismo kliknuli, a ja sam mlijeka imala u izobilju. Stoga ne čudi mastitis 😂. Nakon toga uslijedile su (iznimno) dosadne gljivice, blisteri i ranice, te minimum jednom tjedno zastoj mlijeka. Možda vam je poznat onaj divni osjećaj kada vam cijela dojka postane tvrda kao kamen. E, pa to je to. Uz to tu je bilo prisutno i neko bockanje, te hm...kako da to objasnim? Mislim da bi mi se prekinuo dotok krvi, te bi bradavica pobijelila. Zapravo to se zove Raynaudov fenomen ili vazospazam kod dojenja. Poprilično ljigav osjećaj. Bradavica na desnoj dojki mi je cijelo vrijeme bila nekako čudno nateknuta. Stalno sam kombinirala kupus/raštiku (da, zaudarala sam po tome), tople i hladne obloge, zezala se s dodatnim izdajanjem, mazala bradavice s Purelanom/Multi Mum kremom i tako dalje i tako dalje. 🤷
Uglavnom, prva dva mjeseca kombinirali smo Ad i dojenje. Svi su mi govorili da ću onda prijeći samo na Ad, međutim ja takva kakva jesam (Tvrdoglava 🤣 do krajnjih granica. Vjerujte mi, nitko mi nije niti do koljena u tome.), tjerala sam po svome i došla do toga da samo dojimo. To je potrajalo još nekoliko mjeseci (ukupno 8), a onda je malac sam odbio sisati iz grudi i prelazi na Ad te naposljetku samo na krutu hranu.
Tako sam ja uspješno prestala dojiti. Za divno čudo, bez nekakvih problema. A onda, jednog lijepog dana, godinu dana od prestanka dojenja, ja dobijem zastoj mlijeka (da ne bi bilo zabune, znate me, otišla sam do doktora koji mi je to potvrdio). Ti zastoji su se vraćali u nekoliko navrata i ta agonija je trajala nekoliko mjeseci. A onda jedan dan...shvatila sam u čemu je stvar...pojas od automobila. Da, da, suzdrzavam se da ne kažem nešto drugo 😤 - pojas. Ako ste, eto, sklone zastojima pripazite i na nosiljke za djecu. I one mogu izazvati zastoj u kanalićima. Nisam ni u tome mogla uživati, a htjela sam. Zapravo, ja sam uvjerena da i sam (krivi) pogled može to izazvati.

Nakon svega što sam napisala, mislim da vam ne moram objašnjavati kako sam se osjećala tih 8 mjeseci - doslovno kao govno 💩. U nijednom trenu se nisam mogla opustiti, jer jednom tjedno tu je, ako ništa drugo, bio zastoj mlijeka. Još k tome dodajte hormone i baby blues. Taman.

Neću vam sad pisati što i kako jer sigurno postoje osobe koje više znaju od mene. Napisat ću vam tek na što trebate pripaziti.

Prvo,morate imati na umu da će nekim ženama to ići kao od šale, a nekima nikako. Znam da ukoliko imate problema nije lako, međutim mislim da bi trebali napraviti i pokušati sve što je u vašoj moći, jer ako sam ja izdržala 8 mjeseci torture, vjerujte mi svatko može, bar mjesec, dva. Radi bebe, ali i radi vas samih. Ako vam ne ide od ruke, možda se budete grozno osjećali, ali to je u redu. Niste sami i pomoć je uvijek dostupna (Rode su dostupne na internet stranici, Facebooku i na telefonima - 091 22 77 220; 01 61 77 520 i cure zbilja imaju korisne savjete). Ako zbilja ne možete, odlučite odustati i to je u redu. Sve skupa nije vrijedno vašeg mentalnog zdravlja. 🤷

Još nešto o čemu treba voditi računa je i hvat. Jako bitna stavka, meni je trebalo 2 mjeseca. Bit je u tome da bi cijela bradavica i što veći dio aureole (posebno onaj donji) morali biti u bebinim ustima, na način da je bebin jezik s donje strane, a usne izvijene. Problem je ako jezik vrluda po bradavici, jer na taj način lako dolazi do blistera i ranica.

Vjerojatno tu ima još stvari za nadodati pa ako se sjetim lako ću dopisati. Ne, dojenje ne mora biti lako i eto meni nije bilo, ali mogu reći da sam zbilja ponosna na sebe 💪. Osobno, meni je ovo bila najteža stvar u životu, a možda se sjećate da sam prošla operaciju na mozgu. Neusporedivo. Sad me pomalo hvata anksioznost od dojenja, a uskoro ću ponovno to morati proći. Pa do idućeg puta kad se odlučim žaliti lijep pozdrav, A. ❤️️

Uzduž granica ovoga svijeta nalaze se drugi.Postoje mjesta na kojima je moguće prijeći.Ovo je jedno od njih.