Kamen na cesti (M.J.Zagorka) - review

 

M. J. Zagroka: Kamen na cesti

Neki kažu da život postaje lakši što imate ,,više utakmica u nogama''. Meni je sve teže pisati osvrte, što više čitam. Možda zbog toga što se s otkrivanjem novih pisaca i žanrova otvaraju za mene bespuća u kojima postajem sve manja, a riječi sve suvišnije.

Nedavno sam čitala zanimljivu raspravu ispod jedne knjiške fotografije na Instagramu – što učiniti kada je knjiga vraški kvalitetna i majstorski odrađena, ali priča ostavi muku u želucu? Što kada nam knjiga donese svu silu najmračnijih ponora, a ne ostavi nimalo nade i utjehe, ni trunke katarzičnog oslobođenja svega što se u nama stisnulo? Mislim da nema dobrog odgovora, a ni točnog. Jedini odgovor možebitno se krije u uzdahu ,,ovisi'' i pomnoj analizi jesmo li čitanjem više dobili ili izgubili.

M. J. Zagorku nisam do sada čitala, nekako se nismo pronašle. Da vas to ne buni, ovaj profil dijelimo nas dvije, pa ste možda Zagorkine slike viđali. No, ja sam je uspješno zaobilazila. Nije bila na popisu lektira. Nitko mi ju kao maloj nije preporučio. Činila mi se arhaična i blijeda u odnosu na svjetske pozornice. I dalje ne planiram čitati njezinu ostalu fikciju, ali ovo…ovo je vrijedilo.

Kamen na cesti često se opisuje kao Zagorkina romantizirana autobiografija. Nemam tu što posebno dodati, osim da ne znam koji je točno dio romantiziran. Ako to znači da je pojedine dijelove ublažila, onda mi je drago da jest jer ovo je bilo divno mučenje. Ako su neki od vas čitali A little life, na tragu je toga. Nevolja nikada ne dolazi sama. Nesreća prati nesretne. Čitajući fikciju koja se brutalno precizno poklapa s detaljima iz Zagorkina života, postaje jasnije zašto su ljudi nekada (a možda i danas) vjerovali u prokletstva, kletve i vradžbine. Ništa poznato ne može opisati gotovo nadrealni niz udaraca s kojima se ova hrabra žena nosila. Nezamislive boli, silovanje svake nade, poniženja i odbijanja po svim osnovama – nekad jer je dijete, a drugi pak put jer je žena, hrvatica, razvedena žena…birajte.

Ovo nije knjiga za one s osjetljivim srcem, za nezahvalne i one koji rado okreću glavu od problema. Nije ni za one koji traže smireni svršetak nakon kojeg ne moraju više razmišljati o protagonistima. Jer, Mirjana ima na svakome koraku. I premda znam da je okosnica Zagorkina (Mirjana u knjizi) djelovanja društveno, aktivističko, feminističko i ostalo, moja vokacija ipak je na drugoj razini. Pitam se koliko je oko nas malih Mirjana koje trpe obiteljsko nasilje i ispaštaju zbog mentalnih bolesti u obitelji?  Promatrajući taj surovi svijet iz perspektive napaćenoga djeteta, postaje jasno kako im sa malo dobrote možemo mijenjati život nabolje. Podsjeća nas zašto ne smijemo odbaciti obrazovanje kao ključnu društvenu vrijednost, kao jedino što pruža nadu u bolju budućnost svim Mirjanama (i Mirjanima) ovoga svijeta. Zagorka mi je otvorila put ka najotrovnijim porivima ljudske prirode, a to je nešto što nećete pronaći u udžbenicima iz psihijatrije. Što kada sumnje, ljubomore, škrtost i pohlepa ucrvaju čovjeka do te mjere da iza njega ostaju samo leševi? Ili još gore, kada jedini koji imaju moć u rukama biraju udobnost vlastite pasivnosti, zabijajući time posljednje čavle u njihove ulaštene ljesove?

Svima svaka čast na mašti, ali pravi junaci su oni koji prežive vlastite priče…

Oni od vas koji su čitali – što mislite o braku Grgića, odnosno tajni koju je otac ponio u grob?

Kida joj se srce, a ne zna od čega, samo se previja poput pregaženoga crva. Što je mati više privija uz grudi, više je boli, kao da je sve velika otvorena rana.

I od toga joj bude hladno i ledeno u duši. Dijete osjeti da je samotno, zapušteno, ostavljeno kao kamen na cesti.

Dva brata imaju kuću, svoj dom koji veoma ljube. Ali kuću potkapavaju neprijatelji i mogla bi se srušiti. Jedan brat misli da će svoj dom spasiti ako kuću podupru kulom s lijeve strane, a drugi opet misli da će je spasiti ako podigne kulu s desne strane. (O Štrosmajeru i Starčeviću)

On se vara. Hrabrost se ne prosuđuje po veličini čina, nego po tome tko je što stavio na kocku. Netko može učini vrlo malu stvarcu, ali kad zna da ga može stajati glave, onda je to junaštvo. (o paljenju mađarske zastave)

Nešto me drži svezano s tim strancima. Nosim ih kao goru na prsima. Bježim, a ipak sam uz njih. Hvata me grč jecaja kad me spopadne čežnja da imam svoj roditeljski dom. Nisi ničiji. Sama kao kamen na cesti. Znaš li ti kako je čovjeku u takvoj pustoši?

Opaki ljudi najradije uzimaju na nišan svojih zloba čovjeka koji nema ničije zaštite. To su kukavice, a zlo je odvratno niska kukavica, napada najzaštičenije. Ja sam na svijetu kao u pustinji izgubljeno pseto, baš kao ponuđena kukavicama svih vrsta na zalogaj. Ali, osjećam, znam i vjerujem: rijekom života plove brodice dobrih, nisu svi gusari. Pokušat ću još plivati, možda stignem dobre da me uzmu na svoj brod…