I odjeknuše gore - osvrt na knjigu

 

Khaled Hosseini – I odjeknuše gore (And the Mountains Echoed)

Vorto Palabra (Marko Kovačić), 2018

Nemam pojma kako pisati o jednome od kraljeva naracije. Hosseinija trebate čitati, roniti i disati da biste se povezali sa mojim riječima i čini mi se da tu nema previše prostora za kojekakve recenzije ili osvrte. Ovo danas pišem za sve vas koji ste ga čitali i voljni ste odvojiti nekoliko minuta da sa mnom podijelite oduševljenje koje ne mogu zatomiti…

Hosseini je popularnost stekao nekolicinom romana koji su tematski donekle bliski. Gonič zmajeva je, primjerice, inspiriran autobiografskim iskustvom progonstva iz Kabula za vrijeme ruske invazije na Afganistan, nakon čega se obitelj seli u Californiju. Ono što je mene posebno fasciniralo je činjenica da čovjek piše knjige u pauzi od bavljenja internom medicinom. Da, dobro ste pročitali. Ne želim zvučati kao Jacques kada kritizira svoje glazbene kolege, ali za nekoga kome je pisanje sporedni posao ili čak samo hobi, čini to vraški dobro.

I odjeknuše gore roman je koji započinje moćno i udara u samu srž ostatka priče kroz jednostavnu pripovijetku o žrtvi i ljubavi. Time Hosseini postavlja ton za nastavak u kojemu se, baš kao domine, isprepliću te jedna na drugu naslanjaju sudbine mnoštva upečatljivih likova, a ni za jednoga nećete moći reći kako je suvišan ili potpuno nezanimljiv. Hosseini, poput upornog provalnika, istražuje sve moguće kombinacije obiteljskih veza. Surovu brižnost, prividnu nesebičnost, mračnu stranu roditeljske ljubavi i vječnu patnju djece u nama. Povlači pitanje odgovornosti i mogućnosti izbora u situaciji kada ne možemo ni zamisliti dalekosežne posljedice naših odluka. Dovodi nas u područje bunila – tko je taj koji ima pravo znati što je najbolje za nas i što kada se jednoga dana probudimo i shvatimo da su to zbilja znali bolje od nas? Hosseini je uspio povezati povijesnu lekciju o ratnim previranjima u rodnome Kabulu, bujanje trgovine opijatima i opću radikalizaciju društva te jednu krajnje intimnu priču o potrazi za obiteljskim korijenima, blizinom i prepoznavanjem sebe u drugima. Naravno, u čitavom djelu pregršt je drame, bolesti i umiranja, odlazaka i vraćanja. Puno je tu očite i suptilne tuge, a još više nade. Svaka sporedna priča ostavlja jednako snažan utisak, a posebno su upečatljivi svi dijelovi u kojima se opisuju opasnosti nečinjenja, šutnje i zaklanjanja pogleda. Najčešće radi zadržavanja vlastitog komfora i poremećenih društvenih okova. Ipak, kad god likovi odluče ispraviti vlastite pogreške i pomiriti nepomirene dijelove svoje prošlosti, ostane im taman dovoljno vremena za to...

Kraj me neumoljivo podsjeća na čuvene riječi Johna Donnea – nijedan čovjek nije otok. I na to da, suprotno narodnoj mudrosti, svaki cilj traži od nas mnogo osvrtanja putem…nije dobro kada čovjek zaboravi odakle je potekao. Na taj način može čitav život provesti u polubijegu i praznini. Jedino se  pomireni možemo nadati slobodi, čak i ako putovanje završimo na samom početku! U tom smislu podsjeća me (pomalo) na romane poput Otoka V. Hislop, Glasa ruže (Oezkan) ili pak Alkemičara (Coelho) iako mi je Hosseini u svojoj interpretaciji daleko realističniji. Možda je zato i tuga stvarnija...

Jeste li ga već otkrili i koje vam je najdraže njegovo djelo?