Smola - Life Couch recenzira

Ne znam kad me posljednji put neki triler toliko oduševio, a možda je stvar u tome što ovo nije zapravo triler, iako ga uporno tako oglašavaju. Umjesto ''thrilla'', dobit ćete puno ,,bljuc, ick, ih, šiš, šu, fak, bljak i wtf-ova''. Žanrovski je daleko pravednije zaključiti kako se radi o psihološkom hororcu s natruhama obiteljske drame. Iako je sve to sasvim nebitno...

''Smola'' bi trebala doći uz pregršt upozorenja: ne čitajte tijekom obiteljskih okupljanja, ne čitajte pred Božić, ne čitajte dok jedete, ne čitajte ako volite nakit i dekorativne predmete koji se rade od smole i još štošta....gnjusna je i direktna u ogoljivanju bezumlja i bolesti. Prožima vas jednom posebnom vrstom nelagode dok bespomoćno svjedočite ljudskom propadanju. A dijete kao pripovjedač pogađa tamo gdje treba.

Evo mog sažetka:

Na izoliranom danskom otočiću živi jedna veoma posebna obitelj kojoj nisu sve na broju, bukvalno. Prva scena je ubojstvo bake kojemu svjedoči djevojčica Liv. Jeza koja vas u tome trenutku prožima nema veze toliko s bakom niti s ubojstvom, koliko s činjenicom da je djetetu to sve normalno i da na neki način u tome sudjeluje. Onda se počnete pitati kako je to moguće i što je sve tome trebalo prethoditi. I još gore - što vas čeka.

Ono što je prethodilo svađi s bakom ujedno je i razlog zbog čega se njezini roditelji odlučuju na prilično radikalan potez - policiji će prijaviti Livin nestanak, svoju će priču potkrijepiti dokazima koji upućuju na utapanje. Za društvo će njihovo dijete biti mrtvo, za njih slobodno i zaštićeno, a sama Liv ostat će bolno razapeta između ljubavi i zlostavljanja, između želje da kao i sva druga djeca udovolji i usreći roditelje te prilike za normalnim odrastanjem. 

Ne, ništa se nije moglo odbaciti. Što ga napusti, neće se vratiti i zato ga ništa neće napustiti.

Osjećam se užasno limitirano time što zapravo mogu spomenuti, a da ne spoilam ostatak, ili barem ono što je naj - bitnije, gnjusnije i uzbudljivije. Možda je zato i sažetak na poleđini tako dosadan. Naprosto je nemoguće prepričati roman koji se odvija negdje ispod teksta, u želucu i grlu čitatelja dok otkriva pravo značenje naslova. 

Svijet je postajao nedefinirana prijetnja koja je naizgled nasrtala na njega kako bi mu preuzela život. Ljudi su se pretvorili u one koji su dolazili nešto promijeniti, reći da bi se na Glavi trebale dogoditi promjene. Da se nakuplja smeće. 

Smola okružuje obitelj Haarder i drži je na okupu daleko iza točke u kojoj se čak i najpovezanije obitelji moraju razdvojiti da bi dopustile svakom pojedinom članu da pronađe svoje mjesto pod suncem. Jens Haarder nije spreman na takvo što. Suočen s traumom gubitka - nakon smrti oca i naprasnog odlaska brata - odluči kako će ono što mu je ostalo od obitelji zauvijek čuvati, bez obzira na cijenu. 

Je li Jens Haarder bio zla osoba? Sudeći po onom što su ljudi o njemu pričali, bio je sve suprotno od toga. Srdačan, uslužan, oličenje nježnosti. A iza nježnosti očito se krila tuga zbog gubitka blizanaca. Bio je, doduše, šutljiv i introvertiran, ali u tome nije bilo nikakva zla. Nije li onda bio prestrašena osoba koja se povlačila i podizala psihičke i fizičke prepreke kako mu se ljudi ne bi previše približili?

Livina majka piše. Kratka pisma ostavlja kćeri dok se guši pod težinom vlastitih kilograma i nečinjenja. No, u tim pismima malo je toga što može utješiti, zaštiti ili poučiti djevojčicu. Većinu vremena posvetila je braneći zlo koje nanose, prisjećajući se i sluteći najgore. 

Ne mogu ti objasniti što mu se dogodilo, osim da su mi riječi zapinjale u grlu. Kao da su me putem probadale, a ja ih nisam imala snage pogurati kroz posljednji dio. Na kraju je jednostavnije bilo odustati.

Djevojčica je u svakom smislu prepuštena sebi i povremeno se, usred gađenja, iskreno divite njezinim vještinama preživljavanja. Posebno način na koji je odvojila dijete u sebi od nametnutog i poremećenog života koji živi.

Liv je Carlu pokušala pokriti uši kad je tata zavrištao. Vrisnuo je poput svih grabljivica istovremeno (...). Vrištao je poput oca koji je svoje dijete pronašao utopljeno u mraku. Vrištao je poput djeteta koje je oca pronašlo mrtvog u vrijesku. Urlao je najglasnije što je mogao. Tako prodorno i neopisivo visoko, kao da gleda ravno u podnevno sunce, promatrajući istovremeno sve i ništa. 

''Smola'' je zapravo roman o ljudskim strahovima. Od onih najranijih - da će nam roditelji umrijeti, da ćemo ostati sami. Od gladi i siromaštva - do nešto složenijih; da nismo vrijedni ljubavi, da je u nama nešto iskonski pogrešno zbog čega će nas svi poželjeti napustiti. Da će nas zamijeniti nevjeste. Da će netko u našoj blizini poželjeti više od života, a mi ga nećemo moći pratiti. Strah da će nas znanje odvojiti od ljudi koje volimo jer će nas neminovno poželjeli mijenjati. Da ćemo nadživjeti vlastitu djecu, izgubiti sebe i pravo glasa. Strah do praznine oko i u nama. Strah od tuđih namjera i vlastitih strahova. Ovdje izreka o dobrim namjerama i paklu poprima sasvim novo značenje. 

S vremenom mi je u grlu nastao cijeli grumen izgubljenih rečenica. Raspadnutih, nepovezanih riječi, prekinutih početaka, nedovršenih završetaka, linija bez zraka, napuknutih struktura, nakupljenih guturala.

Jens je tobožnji negativac, prema kojemu je teško osjećati išta osim čuđenja i empatije. Čudimo se, a možda i ljutimo na susjede, prolaznike i sve one što iz obzira okreću glavu. Voljeli bismo misliti da im nismo nimalo nalik, ali onda opet - kad ste posljednji put prijavili sumnju na nasilje, stali u obranu nedužnog djeteta u parku ili provjerili odakle dolaze čudni mirisi. Nekada je riječ o čistom obziru, ili se barem tako tješimo.

Roald je imao prijatelja koji si nikada nije oprostio što je ignorirao tišinu iz susjedna stana i reklama koje su se skupljale pred vratima. U početku je ignorirao i sam miris. Ljudi su imali pravo na privatan život, a susjeda baš i nije poznavao. Starca su pronašli tri tjedna prekasno. Na podu dnevne sobe. Očito je pokušao doći do telefona.

Ironično, u zemlji u kojoj je zabadanje nosa nacionalni sport, svi se čude kada se dogodi tragedija. Neuhranjena djeca nisu nam zanimljiva kao susjedov novi Mercedes. Zato, ako mislite da nemate želudac za ''Smolu'' ili da je autorica pretjerala, čestitam vam i zavidim na privilegiji života zaštićenog od ovakvih prizora. 

O tome koliko smo daleko spremni otići da bismo se zaštitili od patnje ispričane su brojne priče, ali rijetko koju sam uspjela i fizički osjećati kao ovu. Rijetko koja je uspjela povezati sve elemente kao ova. Ispričati priču o gladi, izolaciji, prijenosu trauma, zaboravljenoj djeci i događajima koji nas obilježe. Ne sjećam se jesam li ikada zapravo čitala priču koja ne spada u magijski realizam, a u kojoj nisam sigurna što je stvarno a što samo jebeno dobra metafora svega navedenoga. I zato je za mene ovo remek djelo skandinavske književnosti. Kombinacija od koje biste trebali povraćati, ali umjesto toga besramno uživate u njezinoj neodoljivoj poremećenosti. Nešto kao pomfrit s milkshakeom...

Mogla bih (i jesam) satima o ovoj. Preporuke? Da, da i da. Tisuću puta. Posebno za grupne rasprave koje najbolje povezuju sve uglove i perspektive o kojima Ane Riels piše. Takvima ostavljam i mali bonus - popis pitanja za book club:

1. Što vas je privuklo čitanju i kakva su bila inicijalna očekivanja?
2. Kako ste se osjećali tijekom čitanja, je li knjiga utjecala na vaše raspoloženje?
3. Kako zamišljate Livinu budućnost?
4. Kako doživljavate majčin izbor da pobjegne u prejedanje i šutnju? Što o njoj doznajete iz njezinih pisama?
5. Kako ste doživjeli Elsinu ''intervenciju''?
6. Kada biste imali priliku napisati alternativni kraj, kako bi on izgledao?
7. Biste li čitali ponovno nešto od iste autorice?
8. Kada biste mogli autorici postaviti jedno pitanje, koje bi to bilo?
9. Može li se knjiga usporediti sa sličnim naslovima i kako?
10. Kome biste  preporučili i zašto?