Miro Gavran: Priče o samoći

Miro Gavran jedan je od književnika koje volim još od djetinjstva. Popis njegovih knjiga koje sam pročitala je poprilično dug. Kada sam vidjela da je ove godine izdao zbirku kratkih priča "Priče o samoći", odmah sam je dodala na popis za čitanje, a nedavno sam je napokon uspjela "uhvatiti" u svojoj knjižnici. Riječ je o zbirci od 10 kratkih priča koje su već objavljivane u nekoliko novina/časopisa. 

U ovoj zbirci Gavran se drži svoga provjerenog stila pisanja.  Njegove priče su razumljive svima i lako se čitaju, ali to nikako ne umanjuje njihovu književnu vrijednost kao što to zna biti kod književnika koji pišu samo zbog publike, a pritom ih nije briga za književnu vrijednost djela. Ako ste ikad čitali neko njegovo djelo, onda znate o čemu pričam.  Čitanje teče glatko, mislim da nikad nisam čitala neku njegovu knjigu duže od jednoga dana. Gavran uspije jednostavnim jezikom prenijeti ono što mnogi književnici uspiju tek brojnim književnim postupcima (inovativne tehnike pisanja, razgranate fabule,  brojni likovi i sl.). 

Likovi su svakodnevni ljudi, naši suvremenici, a sve glavne likove iz priča povezuje jedna stvar, a to je samoća. Ako ste pomislili da je ovo još jedna od knjiga puna pesimizma i tuge, prevarili ste se. Na izravan ili neizravan način Gavran nam kroz priče šalje upravo suprotnu poruku. Život treba gledati kroz šarene naočale (ne mogu odoljeti, a da ne citiram i Miu😂, "Život nije siv...🎶"). Ima tu i tužnih događaja: smrti, razvoda, preljuba, rata, ali kad priča o takvim stvarima Gavran nekako uspije i iz toga izvući pozitivnu pouku ili vas barem natjera da sami zaključite mogući pozitivni ishod. Na kraju mogu zaključiti da bi ova knjiga imenicu iz naslova -  samoća mogla zamijeniti i raznim drugim imenicama pa bi se mogla zvati: Priče o ljubavi, nadi, utjehi... Svakako pročitajte ovu zbirku, ali i ostale Gavranove knjige. Neće vam biti žao!😀