Priča ide ovako nekako: odlučila sam potražiti ,,nešto slično Murakamiju [O čemu govorim kada govorim o trčanju]''. Prva pogreška. Jednostavnije bi bilo ponovno ga pročitati. No, kako su ovaj roman hvalili brojni domaći OG blogeri, odlučila sam mu dati priliku. I ne kraju uopće ne znam je li mi svidio i je li to uopće bitno ...
Maratonac je jedna velika mješavina. On na mjestima zvuči kao pretjerano sarkastična self help literatura, sa savjetima u maniri one ,,koga briga, ionako ćeš umrijeti''. Maratonac je evidentno i nekakava romantizirana autobiografija i to mi je na neki način smetalo. Radije bih da je autor pisao u prvome licu i da se ne radi o fikciji čiji se elementi mogu pronaći u sekciji ''o piscu''.
Čitava prva polovina knjige imala mi je taj neki odbojni nihilistički ton i poruke koje se mogu sažeti u dvije rečenice: ako ne daš sve od sebe, sigurno ćeš izgubiti. I druga, čak i ako daš sve od sebe, neminovno ćeš izgubiti. To depresiranje glavni je razlog zašto sam dugo zaobilazila domaću književnost. Negdje na polovici skoro sam odustala i odložila je na hrpicu ''vratiti u knjižnicu'', ali iz nekog razloga nisam. Jednostavno sam se plašila propuštenog. Ne znam što sam dobila u nastavku, znam samo da mi je drago što nisam odustala.
Jedini neprijatelj na tom putu si sam sebi; onaj tvoj glas koji te nagovara da odusteneš ili odabereš prečac. I ništa ne znači da se bolji od drugih pored sebe ako nisi dao sve od sebe; sve i da si prvi, poražen si ako na kraju shvatiš da je postojao i najmanji atom snage ili ideje koji nisi iskoristio. Nema većeg poraza od toga.
Druga polovina teksta je ponešto optimističnija, ili se barem meni tako činilo. Možda sam naprosto do tada navikla i pronašla u njemu neku draž, ni sama ne znam.
Ali, na kraju se gleda samo rezultat. Tko si, što si, odakle si, tko te prihvaća ili ne, imaš li zaleđe ili ne, jesi li bio podoban u određenom trenutku. Sve pada u vodu.
Zapravo, ovo uopće nije roman o trčanju. Sam autor kaže da ga je pisao tako da riječ ''trčanje'' možemo zamijeniti bilo kojom drugom. Ljubav, posao, obitelj, balet, kuhanje. Sve se svodi na isto. Ustrajnost i monotonija ono su što stvara naše navike, a one nas. To nam Nebojša gotovo pa nabija na nos. Naše strahove, dileme, komplekse, urođeno lijenost, lažno samopoštovanje. Govori nam kako se moramo ogoliti od svega toga i uporno testirati granice izdržljivosti kako bismo došli do izvantjelesnih iskustava. Za nekoga je to trčanje, za drugoga pisanje ili glazbe.
Predivljivost usmjerava čovjeka prema zadanom fokusu i umanjuje rasipanje pažnje i snage na usputne nepotrebne stvari. Lepeza mojih emocija prema trčanju mijenjala se tijekom godina. U osnovnoj školi mrzila sam onu famoznu vježbu koja se sastojala od 6 minuta trčanja. Nikad mi nitko nije objasnio da je normalno osjetiti takvo lupanje srca, a da je djeci sklonoj tjeskobi to previše nalik paničnom napadu. Umjesto objašnjenja, dobila sam uvrede od nastavnika tjelesnog koji je previše obožavao djecu sportaše, a nešto manje nas mlitavce. Onda sam se u pubertetu naslušala neslanih šala o svojim debelim listovima, balvan revoluciji i slično. Povremeno bih započinjala i još brže odustajala od glupih fitness programa s YT.
Ima već nekoliko godina da me užasno privlači ideja trčanja, ali u glavi mi je ostala ona slika izbezumljenog djeteta koje ne može izdržati 6 minuta, a kamoli nešto više od toga. Zaredao se red uvjerenja, red izgovora. Upravo o tom priča Maratonac. Svaki naš cilj okupan je izlikama - drugi imaju više vremena, nemamo dovoljno novaca, rođeni smo u krivo vrijeme itd. Svaki naš neuspjeh utapa se u njima - drugima je lakše, ja ću idući put bolje, nije bio trenutak. Uvijek sam mislila da za trčanje trebam imati idealnu građu, najbolje tenisice, 10 cm više. Ako se ne probudim u 5:30, nema smisla da pokušavam. Ako je prekasno bit ću umorna. Ako popijem malo piva, neću se moći pokrenuti. Bullshit. Osim cipela. Činjenica je da sam uspjela trčati u svim ovim uvjetima, ali i to da nisam uspjela u idealnima. Činjenica je da mi, suprotno svim popularnim knjigama, ne treba motivacija. Činjenica je da moje tijelo osjeti moje misli i da se trčanjem one mogu isključiti, što je u moje 32 godine to jedini djelotvorni način koji sam otkrila u tu svrhu. A ne košta previše. Činjenica je da se jedino tu osjećam stvarno slobodno. Ultimativni san svakog tjeskobnog bića - bježati s ciljem.
Maratonac nije poslužio svojoj izvornoj namjeri da zamijeni Murakamija, iako obojica naglašavaju koliko je besmisleno uspoređivati se. Kako pisanje i trčanje idu ruku pod ruku. Možda je Nebojša čitao Murakamija ili su te neke ideje zajedničke svim maratoncima. Možda nikad neću saznati. Kad kažem zajedničke ideje, mislim na taštinu kojom se kritiziraju, nemir, užitak u osamljenosti, potrebu da se tijelo, um i život dovedu u red upornim ponavljanjem rituala, prioriteti, odricanje i društvenu neprilagođenost. Ili je to zajedničko piscima, pitam se?
Ono što me posebno šokiralo bio je podsjetnik na to koliko malo zarađuju pisci u RH i znam da mnogi to rade iz čiste ljubavi, ali je i dalje žalosno. Kako je većini to drugi ili treći posao. I zato mi se još toliko više gadi ovaj privid kulture koji ganjamo.
Čovjek ako ima drugi život, ne trči. I ako ima drugi život, ne piše. Može trčati samo ako mu je život trčanje. Pisati ako je život pisanje. Dao si sebe cijeloga.
Da skratim ovaj maratonski osvrt, nešto sam dobila. I dalje mislim da se sve ovo moglo svesti na jednu stranicu teksta ili napisati jednostavnije. Tako se na kraju krajeva proslavio Matt Haig. Da bi pisci mogli kopati po sebi, čitatelji nerijetko ispaštaju. Istina, život je maraton. Nema ništa nakon ciljne linije, a sve i da ima, taj trenutak je toliko kratak i zanemariv da jedino što poželite je krenuti ispočetk. A život je samo jedan.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
