Life Couch reads: Neobično pametna stvorenja

Selby Van Pelt: Neobično pametna stvorenja
Naklada Sonatina (2023), prijevod: Mirna Čubranić

Volim kad knjige ispune moja očekivanja i premda sam svjesna da je do mene koliko i do knjiga, i dalje mi je drago što mogu s lakoćom udijeliti peticu ovom simpatičnom romanu prvijencu. Neobično pametna stvorenja osvojila su me neobičnom kombinacijom pametnih likova. Tova Sullivan nekoliko sati dnevno čisti akvarij u izmišljenom gradiću Sowell Bayu. Njezin život obilježili su gubici i dok je voljenog supruga uspjela sahraniti, sin Erik nestao je bez traga prije trinaest godina i otada Tova živi s duhovima i uspomenama, a nešto najbliže pravom prijatelju joj je Marcellus, divovska pacifička hobotnica. Njemu je Tova možda spasila život, ali on je njoj zauzvrat odlučio dati razlog da živi...

Katkad se pita nije li bolje tako, nije li bolje da se čovjekove tragedije sve dogode jedna za drugom, da se već postojeća sirova bol dobro iskoristi.

S ovim romanom mi se dogodilo da sam zasuzila već tamo negdje na prvom poglavlju, ali nisu to bile prave suze niti prava tuga. Bio je to onaj trenutak kada nešto u nama prepozna riječi na papiru i dođe nam da se smijemo i plačemo u isto vrijeme. A plakalo mi se i kasnije, ali opet ne od tuge. Bilo je to olakšanje, spoznaja da smo kadri preživjeti i najveću bol. Bila je to nekakva nada da su ta nevjerojatno pametna stvorenja i dalje među nama, nekakav protuotrov pesimizmu i beznađu koji nas povremeno love. Volim kad su glavni likovi pomalo strogi, ali simpatični starci. A otkad sam čitala Otok nestalih stabala, shvatila sam da mi nije mrsko ni da glavni lik bude smokva, pa kud bih onda odoljela preslatkoj lukavoj hobotnici?! Marcellus je bio savršen pripovijedač, tumač i opažač ljudskog ponašanja, ponekad iracionalnog, a ponekad junačkog. Neodoljiva atmosfera malog gradića na obali dodatno je začinila čitavu priču i taj dio me neodoljivo podsjeća na Knjižnicu na obali mora. Jedino se moram ponoviti i složiti sa svima onima kojima je Cameron strašno išao na živce. I da, priča je totalno predvidljiva i apsolutno ju volim radi toga jer sam dobila kraj kakav sam poželjela i zapravo po meni jedini logičan završetak.

U pravilu volim rupe. Rupa na vrhu mog bazena daje mi slobodu. Ali ne volim rupu u njezinu srcu. Ona nema tri srca kao ja, nego samo jedno. Učinit ću sve što mogu da joj pomognem ispuniti rupu u njemu.

Ova priča ima sve ono što volim kod Backmana - tu jednu lakoću postojanja, slojevite i šašave likove, motiv zajednice koja pomaže svojim članovima da pronađu svoje mjesto pod suncem i otrgnu se raljama duševne tame, crtice životne mudrosti koje se ne trude zvučati duboko nego su naprosto pobacane uokolo, kao šareni obluci čije nas skupljanje veseli. Pa ako tražite neku feel good literaturu koja vam neće opteretiti moždane vijuge, ali nipošto nije jeftina ni banalna, ne tražite dalje. 

Prvo što sam napravila nakon čitanja romana je bilo to da sam odgledala nekoliko dokumentaraca o hobotnicama, nakon čega sam svojima zabranila da ju kupuju, kuhaju i jedu, a otada do danas imam osjećaj da gdje god krenem, naletim na neki oblik hobotnice...pa vi sad recite!

*Knjiga je recenzentski primjerak