Te sitnice - Claire Keegan

Postoje knjige o kojima mogu puno toga reći, napisati i ispričati. 

Ulica Charing Cross 84 - Helene Hanff

Volite li pisati pisma?

Jeste li imali svog pal-frienda, sjećate li se tog osjećaja - brisanja, prepisivanja, ukrašavanja, pa čekanja na pošti i čekanja poštara...?

Franjo Janeš - Petlja

Sve riječi što puštam da odu

Ne mogu premostit' tu vodu.

Sve moje, što mislim, osjećam,

Sve što znam: svatko je zapravo sam. 

Vjerujete li u čuda?

Ili barem u to da možemo ispraviti pogreške, svoje ili tuđe?

To bi bila misao vodilja u podlozi romana čija radnja započinje prizorom nesreće koja to ustvari nije. U svakome od pet poglavlja pripovijedač je drugi lik, a mi uranjamo u njegovu/njezinu prespektivu, sumnje, krivnju, čežnje i strategije suočavanja sa životom koje variraju od krajnje impulzivnih do pasivnih, s tek pokojim istinski pozitivnim likom. A likovi i način na koji ih Franjo povezuje ono su što Petlju čini toliko čitkom, pomalo trilerovskim napetom i krajnje realističnom.

Mythos III: Troja (ARC)

Upravo raskoš i divota svečanosti mogu jedino naznačivati nekakav kolaps...

Poželite li otputovati u doba recesije, to bi vas moglo poprilično koštati. A čak i da odaberete najluksuzniji aranžman, moći ćete se kretati jedino u ovom ograničenom prostoru koji nazivamo sadašnjost. Knjige, s druge strane, omogućuju čak i naizgled nemoguća putovanja - ona kroz vrijeme, i to za još uvijek (relativno) male pare. Onaj osjećaj kada zaronimo u neke tuđe priče, kad su posebno lijepo ispričane, ostaje barem jednako vrijedan uspomena. I to sve iz udobnosti vlastitog kauča.

Na kauču - Ksenija Hrkać, sVEZalice

Dragi svi! Dugo, ali baš dugo nismo nikoga ugostile u našoj rubrici Na kauču pa smo se ovaj put potrudile dovesti vam nekoga posebnoga. Na pamet nam je odmah pala Ksenija i njezine sVEZalice, omiljeni brand nama knjigoljupcima.  

 

LC: Draga Ksenija, reci nam nešto više o Svezalicama, tj. kako si dobila ideju?

Ksenija: Svezalice sam počela izrađivati kada mi je kolegica i knjiška prijateljica Božana (@bobibookero) predložila da joj sašijem nekakvu zaštitu za knjige. Metodom pokušaja i pogrešaka sam izradila prvu torbicu za knjige, krstila je nazivom pidžamice ili knjidžamice i tako je sve počelo.

    LC: Kako je to biti ženska poduzetnica?

    Ksenija: Naziv poduzetnica mi zvuči nekako službeno, ne doživljavam se tako. Netko sam tko je ljubav prema knjigama pretvorio u nešto što mu donosi dodatni prihod, ali prije svega neizmjernu radost, odmak od svakodnevice, način na koji mogu izraziti kreativnost, koje do sVEZalica nisam ni bila svjesna.

 

LC: Koliko ti vremena treba za izraditi jednu pidžamicu?

Ksenija: U izradi sam s vremenom postala sve brža, tako da mi za šivanje jedne treba manje od pola sata. 

 

LC: Što ti voliš čitati?

Ksenija: Iako čitam skoro sve žanrove trenutno najviše uživam u fantasy knjigama, mitologiji, volim čitati domaće autore. Jedini 'nedostatak' priče sa sVEZalicama je manjak vremena za čitanje. Stoga puno pažljivije biram štivo i ne dovršavam svaku knjigu koju započnem, što mi je prije bilo nezamislivo.

 

LC: Što ti je bitno kod suradnji sa blogerima?

Ksenija: Moja iskustva suradnji s bookblogerima su iznimno pozitivna, uz par iznimaka. Važno mi je točno definiranje suradnje, iskrenost, jasno izražena očekivanja s jedne i druge strane. Nadam se da će bookblogeri uskoro biti jednako cijenjeni kao i svi ostali koji rade i zarađuju u medijskom prostoru. 

 

LC: Za kraj nas zanima, javljaju li ti se neke nove ideje? Imaš li u planu razviti priču?

Ksenija: Ideja mi ne nedostaje, nadam se da ću uskoro sVEZalice zaokružiti u cjelovitu priču. Već su postale svojevrsni brend i simbol za knjidžamice, polako ulaze u knjižare i na  taj način dopiru do sve većeg broja ljudi. Reakcije i zadovoljstvo kupaca koji se rado vraćaju su mi smjernica da radim dobar posao, a titranje u trbuhu pri izradi svakog novog dizajna je smjerokaz da idem u dobrom smjeru, tamo gdje vodi srce.

 

Eto, nadamo se da vam se svidio ovaj kratki, ali slatki i zanimljivi intervju. Ako već niste, trk po svoj primjerak. Khm, ili primjerke 🙈. Neki su od nas pretjerali. S druge strane, ljubav je to, a i ne zaboravite, naše knjigice trebaju zaštitu. 

Do idućeg članka pozdrav od nas dvije, lajf kaučice :*

 

Stotinu godina Lenni i Margot, Marianne Cronin

 ,,Život je kratak”. Tako kreće opis knjige na koricama. I znate što? Ne mogu se više složiti. To vam pišem kao netko tko se smrti pomalo približio u dobi od 23 godine. Srećom, ne ovako kao Lenni, ali sigurno nije ugodno ili bezazleno kad ti čačkaju po mozgu. Upoznala sam ja i neizvjesnost koja je trajala 2 duga i grozna tjedna, brojne neugodne pretrage, vrtoglavicu, povraćanje i najgore od svega lumbalnu punkciju. U mojoj glavi se samo anestezija može usporediti sa nečim tako okrutnim. Neophodnim, ali okrutnim. Upoznala sam i bolnicu. Opet kažem srećom ne ovako dugo, ali mjesec, dva jesam. I ima tu svakakvih priča, sudbina, tuge, ali i veselja (recimo u rodilištu).

Naše glavne junakinje Lenni i Margot trenutne su stanovnice te ustanove, a tamo se pokušava dan skratiti koliko god je to moguće. Makar i odlaskom u crkvu ili pridruživanjem likovnoj radionici. Upravo zahvaljujući toj radionici sedamnaestogodišnja Lenni koja je onkološki pacijent upoznaje Margot, osamdesettrogodisnjakinju sa srčanim problemima. 17+83= je... i upravo tada, Lenni dobije savršenu ideju. Nacrtat će stotinu slika za stotinu svojih godina, a usput će i napisati koju priču. Osim njih dvije, u knjizi se javlja cijela lepeza likova, od kojih me neki kao otac Arthur oduševljavaju svojom prisebnošću i smirenošću. Sviđa mi se i način na koji smo upoznati s nečim što u početku same priče nisam shvaćala. Ta postepenost, misterioznost i škrtost u informacijama je nadomještena brojnim zanimljivim događajima kojima bolnica (iako bi se na prvi pogled reklo suprotno) obiluje. Jer, moramo toga biti svjesni, svaka priča je svijet za sebe.

Zapravo, kad malo bolje porazmislim početak je taj koji me je oborio s nogu. Super mi je opis bolnice, ona usporedba sa aerodromima...Opis crkve i opis "susreta" sa Bogom je fenomenalan. Ima tu još dobrih stvari, ali i jedno upozorenje. Ovo je vjerojatno najtužnija knjiga koju sam u dugo vremena pročitala. Toliko tužna da su mi se doslovno svaku drugu stranicu nakupljale suze u očima, a nije mi lako ni sada dok ovo pišem. Možda sam je malo drugačije shvatila jer možda za u potpunosti prihvatiti neke stvari i zaći u njih onako dublje treba nešto od toga proživjeti. Neizbježno ti se onda pogled mijenja pa na sve. U svakom slučaju, ovo je knjiga koja slavi život, prijateljstvo i ljubav. Knjiga koja prihvaća smrt. Tj. uči nas prihvaćanju, posebno onom tužnom trenutku kada je neminovno da se zapitate: ,,Pa zašto baš ja!?”

Prevela s engleskoga: Lidija Lebinec

Hvala Znanje!

Nebojša Lujanović - Maratonac

Priča ide ovako nekako: odlučila sam potražiti ,,nešto slično Murakamiju [O čemu govorim kada govorim o trčanju]''. Prva pogreška. Jednostavnije bi bilo ponovno ga pročitati. No, kako su ovaj roman hvalili brojni domaći OG blogeri, odlučila sam mu dati priliku. I ne kraju uopće ne znam je li mi svidio i je li to uopće bitno ...

Maratonac je jedna velika mješavina. On na mjestima zvuči kao pretjerano sarkastična self help literatura, sa savjetima u maniri one ,,koga briga, ionako ćeš umrijeti''. Maratonac je evidentno i nekakava romantizirana autobiografija i to mi je na neki način smetalo. Radije bih da je autor pisao u prvome licu i da se ne radi o fikciji čiji se elementi mogu pronaći u sekciji ''o piscu''. 

Čitava prva polovina knjige imala mi je taj neki odbojni nihilistički ton i poruke koje se mogu sažeti u dvije rečenice: ako ne daš sve od sebe, sigurno ćeš izgubiti. I druga, čak i ako daš sve od sebe, neminovno ćeš izgubiti. To depresiranje glavni je razlog zašto sam dugo zaobilazila domaću književnost. Negdje na polovici skoro sam odustala i odložila je na hrpicu ''vratiti u knjižnicu'', ali iz nekog razloga nisam. Jednostavno sam se plašila propuštenog. Ne znam što sam dobila u nastavku, znam samo da mi je drago što nisam odustala. 

Jedini neprijatelj na tom putu si sam sebi; onaj tvoj glas koji te nagovara da odusteneš ili odabereš prečac. I ništa ne znači da se bolji od drugih pored sebe ako nisi dao sve od sebe; sve i da si prvi, poražen si ako na kraju shvatiš da je postojao i najmanji atom snage ili ideje koji nisi iskoristio. Nema većeg poraza od toga. 

Druga polovina teksta je ponešto optimističnija, ili se barem meni tako činilo. Možda sam naprosto do tada navikla i pronašla u njemu neku draž, ni sama ne znam. 

Ali, na kraju se gleda samo rezultat. Tko si, što si, odakle si, tko te prihvaća ili ne, imaš li zaleđe ili ne, jesi li bio podoban u određenom trenutku. Sve pada u vodu. 

Zapravo, ovo uopće nije roman o trčanju. Sam autor kaže da ga je pisao tako da riječ ''trčanje'' možemo zamijeniti bilo kojom drugom. Ljubav, posao, obitelj, balet, kuhanje. Sve se svodi na isto. Ustrajnost i monotonija ono su što stvara naše navike, a one nas. To nam Nebojša gotovo pa nabija na nos. Naše strahove, dileme, komplekse, urođeno lijenost, lažno samopoštovanje. Govori nam kako se moramo ogoliti od svega toga i uporno testirati granice izdržljivosti kako bismo došli do izvantjelesnih iskustava. Za nekoga je to trčanje, za drugoga pisanje ili glazbe. 

Predivljivost usmjerava čovjeka prema zadanom fokusu i umanjuje rasipanje pažnje i snage na usputne nepotrebne stvari. 

Lepeza mojih emocija prema trčanju mijenjala se tijekom godina. U osnovnoj školi mrzila sam onu famoznu vježbu koja se sastojala od 6 minuta trčanja. Nikad mi nitko nije objasnio da je normalno osjetiti takvo lupanje srca, a da je djeci sklonoj tjeskobi to previše nalik paničnom napadu. Umjesto objašnjenja, dobila sam uvrede od nastavnika tjelesnog koji je previše obožavao djecu sportaše, a nešto manje nas mlitavce. Onda sam se u pubertetu naslušala neslanih šala o svojim debelim listovima, balvan revoluciji i slično. Povremeno bih započinjala i još brže odustajala od glupih fitness programa s YT. 

Ima već nekoliko godina da me užasno privlači ideja trčanja, ali u glavi mi je ostala ona slika izbezumljenog djeteta koje ne može izdržati 6 minuta, a kamoli nešto više od toga. Zaredao se red uvjerenja, red izgovora. Upravo o tom priča Maratonac. Svaki naš cilj okupan je izlikama - drugi imaju više vremena, nemamo dovoljno novaca, rođeni smo u krivo vrijeme itd. Svaki naš neuspjeh utapa se u njima - drugima je lakše, ja ću idući put bolje, nije bio trenutak. Uvijek sam mislila da za trčanje trebam imati idealnu građu, najbolje tenisice, 10 cm više. Ako se ne probudim u 5:30, nema smisla da pokušavam. Ako je prekasno bit ću umorna. Ako popijem malo piva, neću se moći pokrenuti. Bullshit. Osim cipela. Činjenica je da sam uspjela trčati u svim ovim uvjetima, ali i to da nisam uspjela u idealnima. Činjenica je da mi, suprotno svim popularnim knjigama, ne treba motivacija. Činjenica je da moje tijelo osjeti moje misli i da se trčanjem one mogu isključiti, što je u moje 32 godine to jedini djelotvorni način koji sam otkrila u tu svrhu. A ne košta previše. Činjenica je da se jedino tu osjećam stvarno slobodno. Ultimativni san svakog tjeskobnog bića - bježati s ciljem. 

Maratonac nije poslužio svojoj izvornoj namjeri da zamijeni Murakamija, iako obojica naglašavaju koliko je besmisleno uspoređivati se. Kako pisanje i trčanje idu ruku pod ruku. Možda je Nebojša čitao Murakamija ili su te neke ideje zajedničke svim maratoncima. Možda nikad neću saznati. Kad kažem zajedničke ideje, mislim na taštinu kojom se kritiziraju, nemir, užitak u osamljenosti, potrebu da se tijelo, um i život dovedu u red upornim ponavljanjem rituala, prioriteti, odricanje i društvenu neprilagođenost. Ili je to zajedničko piscima, pitam se? 

Ono što me posebno šokiralo bio je podsjetnik na to koliko malo zarađuju pisci u RH i znam da mnogi to rade iz čiste ljubavi, ali je i dalje žalosno. Kako je većini to drugi ili treći posao. I zato mi se još toliko više gadi ovaj privid kulture koji ganjamo.

Čovjek ako ima drugi život, ne trči. I ako ima drugi život, ne piše. Može trčati samo ako mu je život trčanje. Pisati ako je život pisanje. Dao si sebe cijeloga. 

Da skratim ovaj maratonski osvrt, nešto sam dobila. I dalje mislim da se sve ovo moglo svesti na jednu stranicu teksta ili napisati jednostavnije. Tako se na kraju krajeva proslavio Matt Haig. Da bi pisci mogli kopati po sebi, čitatelji nerijetko ispaštaju. Istina, život je maraton. Nema ništa nakon ciljne linije, a sve i da ima, taj trenutak je toliko kratak i zanemariv da jedino što poželite je krenuti ispočetk. A život je samo jedan.

Life Couch recenzira: Ljubavna hipoteza

Ali Hazelwood - Ljubavna hipoteza
Prijevod s engleskog: Nevena Erak Camaj
Ilustracija na naslovnici: Janka Carev

Life Couch recenzira: Kosti mojih predaka

Ovaj me tjedan krenulo s pisanjem osvrta, pa sam se odlučila kratko posvetiti i Kostima mojih predaka, iako u nešto kraćoj i zaigranijoj formi!

Life Couch recenzira: Strah od Kupine

Strah od kupine (2021) roman je prvijenac domaće autorice Danijele Crljen, a uredničko pero nosi potpis još jedne domaće autorice, ono Julijane Matanović. 

Valerie Perrin - Svježa voda za cvijeće

Valerie Perrin: Svježa voda za cvijeće

Prijevod s francuskoga: Maja Ručević

Izdavač: Sonatina j.d.o.o.

Što je novo u zemlji nečitača?

Jedna prilično zanimljiva epizoda Hoću knjigu podcasta potaknula me da i ove godine analiziram stanje s potporama koje dodjeljuje Ministarstvo kulture i medija. Moram se odmah ograditi i reći da neću biti tako detaljna jer postoje podaci koje je teško zbrojiti (npr. rezultati natječaja za poticanje književnog stvaralaštva navode samo autora i naslov djela, ne i izdavača) ili pronaći (EU fondovi).

Preporuke za čitanje - fantasy, SF i sve između

SF - pokušat ću biti realni entuzijast i nagovoriti vas na nešto izvan zone komfora, barem za većinu:

Ljetni noviteti na mojoj tbr listi

Ovoga ljeta imam tek nekoliko stvari na svojoj dolce far niente to-do listi:

1. Dolce far niente! 
2. Početi/nastaviti trčati jer sam jela previše ovog dolcea čitavu godinu (mental note: pročitaj »O čemu govorim kad govorim o trčanju« da se pokreneš)
3. Oživjeti blog! 

U nastojanju da smislim formulu kako ne pisati samo sebi, nego da budem čitljiva i donekle korisna, počet ću s tzv. listicle postovima i preporukama za ljetno štivo. 

Sirena i gđa. Hancock - ARC review

Sirena i gđa. Hancock - Imogen Hermes Gowar
Naslov izvornika: The Mermaid and Mrs. Hanock
Prijevod: Vladimir Cvetković Sever 

Ako misli, ne zna da misli. Ako osjeća, ne zna da osjeća. Ali stremi, a da i ne zna da stremi: hita u život ne znajući što bi život mogao biti, a iako stjecanje ne poima, jedini mu je nagon stjecati...Znade tek, ako znade, da se nešto sprema dogoditi. 

 

Dina - Frank Herbert

The Litany Against Fear

I must not fear.

Fear is the mind-killer.

Fear is the little-death that brings total obliteration.

I will face my fear.

I will permit it to pass over me and through me.

And when it has gone past, I will turn the inner eye to see its path.

Where the fear has gone there will be nothing. Only I will remain.

Na Kauču - Mauro Lacovich

L.C.: Možeš li nam ukratko ispričati što bi želio da ljudi znaju o tebi?

MAURO: Osnovnu školu završio sam s prosjekom 2.7. Jedva sam je završio i redovito mi je naglašavano da mi se čini usluga i poklanjaju mi se ocjene - dvojke. Likovni i vjeronauk su digli prosjek tako visoko. Nakon toga sam upisao trogodišnju školu (cvjećar) za koju se moja okolina nadala da ću uspjeti završiti, iako mi je savjetovano da izaberem neku drugu s kojom ću uspjeti naći neki posao koji ću moći raditi. Kad sam odlučio studirati psihologiju, cijeli svijet mi se smijao, osim 5 ljudi. Točno 5 ljudi je vjerovalo da ću uspjeti. Tijekom dvije godine, dok sam se prekvalificirao na četverogodišnju školu (polagao u jednom ispitu kompletna godišnja gradiva pojedinih predmeta za pojedine razrede) svakodnevno sam slušao da odustanem od psihologije jer to upisuju samo najpametniji, najbolji, najuspješniji, kao i redovito bio ismijavan (poznanici, roditelji prijatelja, rodbina…). Zašto želim da ljudi to znaju? Zato jer želim da znaju da njihove ideje o djeci ili njihovim sposobnostima ne moraju imati nikakvo uporište u realnosti, ali i da djeca, koja su u poziciji u kakvoj sam ja bio, znaju da je sve moguće ako prestanu slušati okolinu.

 

L.C.: Koja je glavna razlika između pisanja knjiga za odrasle i onih za djecu?

MAURO: Nema razlike, rekao bih.  Dobro, možda u onoj za djecu neću koristiti vulgarizme ili seksualnost, ali smrt, koja mi se često čini da je danas najveći problem ljudima, itekako hoću. Priča je priča, a jedino što je u priči bitno je onaj tko je čita. Kao što sam ja mnogo puta kreirao kontekst čudesne promjene u psihoterapiji koristeći dječje priče, tako su i mnoga djeca našla beskrajnu zabavu u pričama koje „nisu primjerene njihovoj dobi“ (npr. četverogodišnjakinja koja je oduševljena Andersenovim bajkama). Možda još par detalja. U dječjima pišem kraće rečenice, poznati sam po dugima, i ne koristim arhaične riječi za stvaranje atmosfere. Isto tako koristim manje pridjeva, a više glagola, što je jako važno kod mlađe djece.

 

L.C.: Bi li nam ispričao kako je počela cijela ovo priča oko slikovnice? Posebno dio kako si djecu uključio? Zapravo, čija je to ideja? Meni zvuči jako zanimljivo, pa i da drugi, ako nisu, pročitaju malo o tome.

MAURO: Kao i mnoge moje knjige, i ova ima neobičnu priču u povijesti svog nastanka. Dosađivao sam se dok sam čekao da mi prođe Vetting – potvrda o nekažnjavanju koja je nužna za rad s djecom i vulnerabilnim skupinama – da bih počeo novi posao i pregledavao sam neku hrpu slikovnica koju sam kupio te vidio jednu koju je autor pravio u suradnji s djecom. Priča u kojoj se iskoristio neke dječje crteže, pa sam se odlučio na sličnu avanturu, ali na moj način – da ja budem alat koji će djeca koristiti, a ne autor. 

U knjiškoj grupi na jednoj društvenoj mreži objavio sam poziv roditeljima i djeci koji žele kreirati priču i istu crtati. Javilo se 18 roditelja, ostali smo na 6 i avantura je počela. Bilo je potrebno puno suradnje roditelja s djecom, ali inzistirao sam da sve bude isključivo dječji rad. Sve njihove ideje ili riječi spojio sam u priču, a zatim doslovno sve crteže te priče spojio u ilustracije.

L.C.: Ovdje ću se samo malo nadovezati i reći da je moj malac (4 godine; a kralj ne voli knjige niti vidjeti) uživao slušajući priču o Pufiću. Dobro, malo mu je pala koncentracija na kraju, ali to ne računam. 🙈

 

L.C.: Kako ti psihologija pomaže u stvaranju priča?

MAURO: Razumijevanje ljudskog ponašanja je važno da bi se znalo kako netko priču može doživjeti i što se dešava s osobom dok priču sluša. Iako, nije tu samo psihologija, tu su i neuroznanost, kibernetika, teorija sistema, hermeneutika, socijalni konstruktivizam… Sve su to znanja koja pomažu razumjeti priču, stvarati priču i ono najvažnije doživjeti istu priču na različite načine. Pojasniti ću na primjeru. Istraživanja su pokazala da metaforička rečenica aktivira veći dio mozga od doslovne. U praksi to znači da metafora koja će aktivirati i dijelove mozga za okus, njuh, dodir, može evocirati i više sjećanja. Više sjećanja dati će nam različite perspektive za razumijevanje priče, a različite perspektive izbaciti će nas iz okvira unutar kojih u tom trenutku razmišljamo i tako nam olakšati put do rješenja problema s kojima se suočavamo. Kad taj princip uvedemo u priče koristeći što manje doslovne rečenice, omogućiti ćemo kod različitih osoba različite doživljaje iste priče, odnosno doživljaje koji su upravo njima potrebni.

 

L.C.: Neki planovi za dalje?

MAURO: Čarobnjak Pufić odlazi pod more i na mjesec, a engleski prijevod trenutno je na lekturi.

Eto, ekipa L.C. želi puno sreće u daljnjem radu i Mauru i djeci. Pratit ćemo vas i dalje i s nestrpljenjem čekamo ostale knjigice 💖. 

Krv mojih predaka - domaći urban fantasy za poželjeti

No dok su se obični smrtnici mogli samo pitati, čuvari su znali. Njihova je svrha na ovom svijetu štititi. Držati stražu nad predjelom dok njihovi dugi dani ne isteknu a krv njihovih nebesničkih predaka ne presuši u rukama stvorenim da drže mač.