Stotinu godina Lenni i Margot, Marianne Cronin

 ,,Život je kratak”. Tako kreće opis knjige na koricama. I znate što? Ne mogu se više složiti. To vam pišem kao netko tko se smrti pomalo približio u dobi od 23 godine. Srećom, ne ovako kao Lenni, ali sigurno nije ugodno ili bezazleno kad ti čačkaju po mozgu. Upoznala sam ja i neizvjesnost koja je trajala 2 duga i grozna tjedna, brojne neugodne pretrage, vrtoglavicu, povraćanje i najgore od svega lumbalnu punkciju. U mojoj glavi se samo anestezija može usporediti sa nečim tako okrutnim. Neophodnim, ali okrutnim. Upoznala sam i bolnicu. Opet kažem srećom ne ovako dugo, ali mjesec, dva jesam. I ima tu svakakvih priča, sudbina, tuge, ali i veselja (recimo u rodilištu).

Naše glavne junakinje Lenni i Margot trenutne su stanovnice te ustanove, a tamo se pokušava dan skratiti koliko god je to moguće. Makar i odlaskom u crkvu ili pridruživanjem likovnoj radionici. Upravo zahvaljujući toj radionici sedamnaestogodišnja Lenni koja je onkološki pacijent upoznaje Margot, osamdesettrogodisnjakinju sa srčanim problemima. 17+83= je... i upravo tada, Lenni dobije savršenu ideju. Nacrtat će stotinu slika za stotinu svojih godina, a usput će i napisati koju priču. Osim njih dvije, u knjizi se javlja cijela lepeza likova, od kojih me neki kao otac Arthur oduševljavaju svojom prisebnošću i smirenošću. Sviđa mi se i način na koji smo upoznati s nečim što u početku same priče nisam shvaćala. Ta postepenost, misterioznost i škrtost u informacijama je nadomještena brojnim zanimljivim događajima kojima bolnica (iako bi se na prvi pogled reklo suprotno) obiluje. Jer, moramo toga biti svjesni, svaka priča je svijet za sebe.

Zapravo, kad malo bolje porazmislim početak je taj koji me je oborio s nogu. Super mi je opis bolnice, ona usporedba sa aerodromima...Opis crkve i opis "susreta" sa Bogom je fenomenalan. Ima tu još dobrih stvari, ali i jedno upozorenje. Ovo je vjerojatno najtužnija knjiga koju sam u dugo vremena pročitala. Toliko tužna da su mi se doslovno svaku drugu stranicu nakupljale suze u očima, a nije mi lako ni sada dok ovo pišem. Možda sam je malo drugačije shvatila jer možda za u potpunosti prihvatiti neke stvari i zaći u njih onako dublje treba nešto od toga proživjeti. Neizbježno ti se onda pogled mijenja pa na sve. U svakom slučaju, ovo je knjiga koja slavi život, prijateljstvo i ljubav. Knjiga koja prihvaća smrt. Tj. uči nas prihvaćanju, posebno onom tužnom trenutku kada je neminovno da se zapitate: ,,Pa zašto baš ja!?”

Prevela s engleskoga: Lidija Lebinec

Hvala Znanje!