Valerie Perrin - Svježa voda za cvijeće

Valerie Perrin: Svježa voda za cvijeće

Prijevod s francuskoga: Maja Ručević

Izdavač: Sonatina j.d.o.o.

Valerie Perrin partnerica je proslavljenog francuskog redatelja Claudea Leloucha te nimalo tipična autorica svega 3 romana koja nije voljela školu (možda zbog lektire :D). Corriere della Sera kaže kako je ovo ,,Najljepši roman na svijetu'', a na koricama je dodano još i ,,oda životu''. Što dodati tom najkraćem i najtočnijem osvrtu?

Možda to što me roman osvojio prvom rečenicom (koja bi mogla poslužiti i kao dosjetljiva zagonetka, uz koju sam načas zaboravila sažetak s poleđine i ozbiljno se zapitala tko si ti ljudi? Ili spomenuti taj neodoljivi ugođaj francuske kinematografije novoga vala? Duge, usporene scene: mijenjanje vode u vazama, zalijevanje rajčica, spravljanje čaja, gledanje vlakova dok prolaze, pejzaž i vječne teme između života i smrti. Čitav život stane u te kapljice postojanja.

Moji prvi susjedi ničega se ne boje. Ni o čemu se ne brinu, ne zaljubljuju se, ne grizu nokte, ne vjeruju u slučajnosti, ne daju obećanja, ne prave buku, nemaju osiguranje, ne plaču, ne traže svoje ključeve, naočale, daljinski upravljač, djecu, sreću.

Violette Toussaint čuvarica je groblja. Jednoga dana upoznaje detektiva koji ne zna puno o vlastitoj majci, ali zato zna gdje se skriva Violettin suprug. Tko je on i zašto se skriva te koje su sve traume oblikovale dragu Violette doznajemo kako se odmotava ovo klupko gubitaka pomiješanih sa sramežljivom nadom. 

Violette je idealna protagonistica, ne zbog svojih savršenih proporcija ili životnih odluka, već zbog činjenice da se svatko od nas barem na trenutak može poistovjetiti s ovim siročetom željnim ljubavi. I s time na umu, oprostiti joj što trpi zlostavljanje, što ne podiže glas, što se raduje životu djetinjom naivnosti koja frustrira svakog iole racionalnog promatrača. Nešto njezino prepoznala sam i u sebi, dio kojeg se više ne sramim ali ga i te kako dobro skrivam. Usto obožavam spokojnost groblja i nerijetko ih obilazim, čak i ona na kojima nemam nikog svoga. 

Imam li pokoju zamjerku? Apsolutno da. Složenost romana povremeno mi je otežavala čitanje budući da paralelno pratimo radnju u prošlosti i sadašnjosti te se u nekom trenutku prebacujemo na perspektivu Violettinog supruga (što su joj poneki zamjerili, a meni je bio apsolutno savršen presjek obiteljskih obrazaca koji formiraju takvu osobnost). Dodatno, u tom dijelu roman pomalo skreće u murder mystery/noir fazu koju spominjem čisto kako biste moderirali očekivanja i na vrijeme se prešaltali. Osim toga ni uz najbolju volju ne mogu pronaći iskrenu zamjerku. Bio mi je prekratak ovaj rendezvous.

Često romane kojima budem oduševljena dijelim u dvije kategorije - ovaj će se svakome svidjeti i ovaj te treba pronaći. Svježa voda za cvijeće spada u ovu potonju. Ona vas treba pogoditi u trenutku u kojem dopuštate životu da bude prolazan. Dok se divite njegovoj jednostavnosti, a prihvaćate sitničavost. U trenutku u kojemu ste spremni pomiriti činjenicu da postoji ono nešto sudbinsko u našim životima - okrutna statistika ili pak previše loših izbora - ali i onaj neki inat, davno zaboravljena želja koju se isplati rasplamsati, posljednji luksuz nade u sretnije sutra nakon svih životnih udaraca. Violette nas podsjeća koliko je teško, ali i nagrađujuće plesati negdje između bezdušnosti i samosaželjenja s jedne strane, i života koji nas zove svime lijepim što nudi. Potrebno je samo vjerovati kako smo ga dostojni.

Svježa voda za cvijeće usporila je svijet oko mene, zaljubila me u vlastiti život i na kraju sam poželjela zagrliti likove s posljednje stranice. To vam čine najljepši. Dajte joj (iskrenu) priliku i ona će vas pronaći te zauvijek ostati dio melankoničnog čudovišta kojeg svi maštovito skrivamo, svatko u drugome kutku duše. 

Što se tiče redovnih, svakodnevnih stvari, siroče je veće dijete od ostale djece. Toliko je željno svega što bi moglo trajati i zadržati se.

❤

Mogla sam mu isto tako reći i istinu. Da bi te zavjese zapravo bile granica između moje i tuđe tuge.

❤

Od sreće smo se pretvorili u idiote. Kao da smo na nekom drugom svijetu, ili smo se upravo rodili negdje drugdje, zaslijepljeni svjetlošću. 

❤

Prolaziti ovako nešto, što upravo prolazim ja, znači da je sve u redu, da se ne događa ništa ozbiljno, da ljudsko biće posjeduje nevjerojatnu sposobnost regeneracije, zacjeljenja, kao da ima više slojeva kože položenih jedan preko drugoga. Život povrh života. Kao da ima zalihe života. Zaborav je neiscrpna stvar. 

❤

Promatram život, blizu sam mu, blizu mi je (...). Nadam se da ne sanjam. Nadam se da živim. 

P.S. nikako vam ne bih preporučila čitanje ako ste nedavno izgubili dragu osobu, dajte si vremena za vlastitu tugu prije nego uronite u Violettinu 💓. P.P.S. U pripremi je i miniserija!

Veselim se mogućnosti prijevoda njenog trećeg romana ,,Three'', a izdavaču hvala na ustupljenom primjerku u zamjenu za iskreni osvrt!