Nekad davno, ništa mi nije bilo lakše i jednostavnije nego napisati osvrt za knjigu koja mi se nije dopala ako sam za to imala dovoljno valjan razlog. Iako sam svjesna da samo rijetki posjeduju umijeće pisanja lijepih negativnih osvrta, ne mogu se pretvarati da sam jedna od tih i ne biti bolno iskrena.
Imala sam dobar niz, pomislih prije nego ću sjesti za računalo i pisati o Addie, ali riječi nisu prelazile na tipkovnicu. Toliko toga sam htjela o njoj reći tijekom čitanja, dok su se u meni smjenjivale dosada i ljutnja. Od toga svega, ostala je samo tuga što ovu prekrasnu fotografiju ne može pratiti osvrt prepun oduševljenja. Neispunjeno očekivanje - majka svih razočaranja.
Ne znam postoji li itko tko nije čuo za Addie LaRue i poželio je. Ako je i bilo skeptika, sigurna sam da ih je prva rečenica raspršila kao sjeme maslačka:
Djevojka bježi kao bez duše.
To je V. E. Schwab u jednoj jedinoj rečenici, kraljica metafora i kićenih rečenica. No, stil pisanja definitivno nije nešto što joj zamjeram. Ako išta, to je njezin najjači adut i razlog zbog kojeg sam izdržala do kraja. Bez ustručavanja bih sutra ponovno uzela nešto njezino s police. Zbilja, Victorijino pisanje je takav talent da biste lako pomislili kako je Addie autobiografsko djelo tj. da je ona sama prodala dušu bogovima koji se odazivaju kada padne mrak. Da, na mjestima je malo previše flowery, kako bi rekli kolege Ameri. I da, na mjestima se prilično tašto poigrava s našim pamćenjem, pa pojedine dijelove ponavlja samo kako bi bila sigurna da ništa nije prošlo neprimijećeno. I to joj opraštam.
Neću naglasiti ni izrazito spor početak. U međuvremenu sam naučila da takav fantasy i treba biti te da Schwabica to radi dobro. Polako nas uvuče u svijet tek neznatno drugačiji od običnoga, opisuje magiju i njezina pravila. Postoji i službeni termin za to - low fantasy: kada se fantastične stvari događaju u svijetu kakvog poznajemo. Npr. u Parizu.
Premisa pogodbe s vragom nije nova, ali je dobro zamišljena i nalazimo je u brojnim djelima klasične (Goetheov Faust, Oscar Wilde i Slika Doriana Graya, Pinocchio, Majstor i Margarita), ali i suvremene književnosti: Jonathan Strange & Mr Norrell, The Ballad of Black Tom, Guardian Cats and the Lost Books of Alexandria itd.
Knjiga je na poleđini opisana ovako: Žena koje se nitko ne sjeća. Priča koja se ne zaboravlja. Tjedan dana nakon čitanja i jedva mogu prepričati radnju:
Godina je 1714. i Addie na dan svog vjenčanja, u trenutku očaja, sklopi pogodbu s vragom. Traži slobodu i vječnu mladost u zamjenu za svoju dušu. Bogovi kojima se ona moli nisu milosrdni i sve što daju dolazi uz visoku cijenu - svatko je zaboravi čim nestane iz njihovoga vidokruga, a vlastito ime ne može izgovoriti niti zapisati. Tako prokleta luta godinama, dok ne upozna jedinog mladića koji ju nije zaboravio...
Prije ijedne zamjerke, savjest me tjera da odam počast rijetko viđenoj kvaliteti ovog izdanja. Od prijevoda, preko lekture do izgleda (i dodira!) naslovnice, uz pregršt sitnih detalja u unutrašnjosti, prekrasnog (i čitljivog) fonta...na ničemu se nije štedjelo, stoga kao dežurni knjigoškrtica moram reći da cijena odgovara kvaliteti. Bravo Naklada Sonatina! Bez obzira na sve, dobili ste doživotnog kupca.
Knjigu sam željela pročitati još otkad je izašla prošle godine, a samo zbog najave prijevoda sam toliko dugo čekala. Iščekivanju nisu pomogle korice koje obećavaju putovanje kroz stoljeća, na različita mjesta europske povijesti, ratove, ostavljanje traga u umjetnosti...Addie kao muza, ljepotica, fatalna žena i ljubavnica samoga vraga. Trebao je ovo biti festival povijesti umjetnosti, fantastike, erotike, lijepe književnosti i besmrtno dobra priča. Umjesto toga, polovicu vremena sam se opasno dosađivala, a ostatak žalila zbog potraćene ideje i vremena.
Kako biste shvatili moju frustraciju, navest ću dio onoga što mi u priči nije funkcioniralo:
- Na početku romana, doznajemo da se Addie protivi udaji, ali ne doznajemo zašto. Neki će reći da je tip udovac i to je dovoljno dobar razlog, ali žena je previše očajna da se to ne bi adresiralo makar jednim paragrafom u kojem tip jede djecu, u najmanju ruku.
- Obećanja o ratovima, povijesti umjetnosti i povijesti općenito pokazala su se kao dim u lice i dobar - ne, odličan - marketinški trik. Jer povijesti i rata ima ravnih 30 rečenica u djelu od 530 stranica. Nisam očekivala WWII priču skrivenu pod okrilje fantasya, ali u Europi se između 1700-2000 godine događalo zanimljivih stvari, da tako kažem. Ali za to bi bilo potrebno malo istraživati, uklapati, a ne samo opisivati slike iz mašte. Umjetnosti je još i manje.
- Addie bi trebala biti fatalna muza umjetnika, a Sotona (Luc) netko tko vlada ljudima i vremenom. Pa opet, oboje su opisani kao dvoje razmaženih, nemotiviranih klinaca iz YA romana. Ako izuzmemo ovo malo magije iz priče, ovo je young adult roman u punome sjaju, s apsolutno neljubežljivim likovima.
- Nastavljamo s mukama po Addie koja u nekoliko navrata vragu (?!) objašnjava kako joj nikad nije bilo jasno zašto se njezini roditelji mole Bogu i kako mogu vjerovati u nešto što ne vide. Jer, to je sasvim logično pitanje kad živiš 300 godina i ljubiš Sotonu. Mrzim kada se ovakve društvene kritike ubacuju bez ikakvog rezona.
I konačno - nedostatak radnje - razlog zbog kojeg bi najradije dala ⭐⭐(da nije tako lijepo pisano). Žena proda dušu (doslovno) kako bi bila slobodna i vidjela svijeta, da bi na kraju vrijeme tratila na povremene krađe, promiskuitet i hranu (opsjednutost hranom je čak i za mene bila malo previše). Razumijem da je to posljedica ,,sitnih slova'' pogodbe, ali meni vrišti nedostatak inspiracije. Kraj je apsolutno najgori dio. Vidimo mali napredak u karakteru Addie, da bi nakon toga dobili završetak u maniri lošeg filma koji želi ostaviti mjesta nastavku, uglavnom zbog pohlepe produkcijske kuće.
Sama Schwab-ica kaže kako joj je ideja o Addie dugo tinjala u glavi i morala je se riješiti ''istresanjem'' na papir. Mogu samo zaključiti da mi je iskreno žao što ovo djelo nije pisano barem 5 godina jer joj je upravo vrijeme nedostajalo. Ovako, jedva ⭐⭐⭐ od mene.
Uglavnom, ovo je djelo za vas ako volite kombinaciju low fantasy i YA romana. Time ne želim vrijeđati ničiji ukus, već sebi nastojim osvijestiti svoj i pronaći u njemu opravdanje silnom razočaranju. Ako volite priče sporijeg tempa, sa puno maštovitih opisa u maniri lijepe književnosti, miljama daleko od realizma...pa, dobra je šansa da ćete uživati. Shvatila
sam da ne volim neobične mješavine žanrova (isti problem imam i s magičnim
realizmom) i da preferiram ''čiste'' romane. A vi slobodno zanemarite moje njurganje i neuspješne pokušaje pomicanja granica ukusa - bit će ih još, pa možda jednom naučim pisati lijepe kritike. Dajte Addie priliku jer se većini svijeta zbog nečega ipak svidjela, zar ne?
Konačno, da moram opisati Addie LaRue jednom rečenicom iz drugog djela fikcije, poslužila bih se citatom Diane Setterfield iz Bila jednom jedna rijeka: To je poput juhe od kostiju. Od mirisa vam krenu sline, ima okus po koštanoj srži, ali u njoj nema ničega u što biste zagrizli, pa čak i ako pojedete sedam zdjelica, na kraju ćete biti jednako gladni kao što ste bili kad ste sjeli za stol...
