Kindred - Life Couch recenzira

 Octavia E. Butler - Kindred

Za početak ću napisati nekoliko riječi o samoj autorici: nakon jednog pročitanog djela mogu reći da je moje otkriće u 2021. godini i da sam njezina ostala djela već bezrezervno dodala na 'to be read' popis. Kindred je njezin najpoznatiji roman, uz Wild Seed i Lilith's Brood. Dobitnica je nagrada Locus, Hugo i Nebula te nagrade PEN za životno postignuće. Njezini distopijski romani posvećeni su temama nepravde, ljudskih i ženskih prava, globalnim pitanjima i političkim (ne)prilikama...

Ovaj uvod zapravo je samo moje kupovanje vremena prije pisanja o knjizi koja me ostavila bez teksta. Radnja se odvija paralelno u dvije vremenske točke: 1976. godine (točnije sadašnjosti jer je knjiga tada pisana) Dana je pisac u usponu. S mužem useljava u prvi zajednički dom, uređuje vlastitu biblioteku i veseli se budućnosti. Rasna pitanja opterećuju njezin mještoviti brak, kojega niti jedna strana obitelji ne odobrava, ali par odlučuje stvoriti za sebe novi život daleko od nerazumijevanja i predrasuda. U 1815. godini, Dana je prisiljena živjeti kao rob i služiti svojem (budućem) pretku. Zvuči komplicirano, a putovanje kroz vrijeme dodaje dimenziju koja nije svima zanimljiva i zato bih ovu knjigu preporučila u kategoriji pomicanje granica ukusa. Vjerujte mi, vrijedna je ❤️.

He was like me - a kindred spirit crazy enough to keep on trying. 

Ovaj roman pomalo je nepravedno obilježen kao djelo znanstvene fikcije uporavo zbog trope-a putovanja kroz vrijeme, no to je otprilike početak i kraj SF elemenata, nužan radi pitanja koja Butlerica želi postaviti pred čitatelja, rasprave o granicama odgovornosti i utjecaju društvenog konteksta na budućnost svakoga od nas. Ostatak djela prvenstveno spada u literalnu i povijesnu fikciju u kojoj mnogi mogu uživati - koliko je moguće s obzirom na temu. A ima se u čemu uživati. Butlerica je za mene suvremenije, pitkije i bogatije štivo od Orwella, s jednakom dozom pronicljivosti i vidovitosti kada je u pitanju smjer u kojem čovječanstvo ide. Ono što me tijekom čitanja posebno žalostilo bilo je vidjeti koliko se toga nije promijenilo od Danine sadašnjosti (70-e), primjerice kako i dan danas ljudi osuđuju miješane brakove bilo koje vrste. Kao da ljubav nastaje negdje u carinskoj upravi i ovisi o DNK kodu. Pojedine scene, tek šturo spomenute, danima sam probavljala. Kao npr. ovu:

So she made Marse Tom sell my three boys to get money to buy things she didn't even need!

Evo i kratki uvod u priču: Dana prvi put putuje u prošlost, točnije 19. stoljeće i Maryland (Antebellum South) u trenucima kada se njezin predak, bijeli dječak crvene kose, utapa te ga spašava dovodeći sebe u neposrednu opasnost. Sve potraje tek nekoliko minuta i Dana se vraća u sadašnjost svojem prestravljenom suprugu Kevinu, koji ispočetka ne vjeruje vlastitoj ženi. Istoga dana, Dana je ponovno pozvana u prošlost i opet ima zadatak spasiti sad već malo starijeg Rufusa. Ovoga puta, dječak je zapalio zastore želeći se ocu osvetiti za batine. Dana osjeća nekakvu čudnu, neopisivu povezanost s dječakom, i po povratku shvaća da je njegovo ima upisano u njezino obiteljsko stablo...

Knjigu sam nabavila na preporuku i po stoti put shvatila da nedovoljno često čitam SF i distopijske romane jer u njima redovito uživam. Usto, nakon Bakhite sam se definitivno željela još više educirati o povijesti ropstva, pokušati shvatiti neshvatljivo - ljude. Potrebu da nanosimo zlo, tlačimo, iskoristimo, opravdamo se. Ali i s druge strane, potrebu da se naviknemo na nasilje, otupimo, zaboravimo ponos, trpimo radi slabašne nade, oprostimo. Neću niti maštati da sada razumijem, ali mi je toliko puta više stalo i to je Butleričina vrijednost. Ona ne priča crno-bijele priče prepune pristranih, jednostavnih zaključaka jer je svijet složenije igralište. Zlo povremeno pruža sitna zrnca utjehe, a dobrota zna ugristi. Iako je radnja zanimljiva i tečna, ovdje je naglasak ipak na likovima i priči koja nije ispričana. O tome kako se ljudi onoga vremena nose sa svojom stvarnosti, svaki na svoj način. O tome kako je povjerenje krhka igračka i svatko od nas određuje finu granicu nakon koje je zauvijek uništeno. O razgovorima koji nikada nisu vođeni, a trebali su biti. O prilikama koje (ni)smo dobili samo zato što (ni)smo netko ili nešto. Neću govoriti da sam privilegirana jer živim u zemlji s pregrš apsurda, ali od svih mjesta i vremena u kojima sam mogla nastati, jasno mi je da sam dobro prošla. I da mnogi nisu. I mnoge. I da su mi ti ljudi možda sličniji nego najbliži od onih koje imam ovdje i sada. To vam učini Butlerica. 

Ovo je knjiga koju ne možete brzo čitati jer otvara toliko pitanja i nemoguće je da ih sva ovdje iznesem. Reći ću za kraj samo to da me dugo me ništa nije toliko obuzelo i probudilo mi moždane vijuge. Ponovno, ne zato da bih došla do odgovora koji možda ne postoje, ali barem kao jedna dobra revizija svega u što vjerujem. Ljudska destruktivnost i samovolja ne poznaju granice vremena. Bilo da se radi o uništavanju naroda, rasa, životinjskih vrsta, prirode, okoliša, tradicije...u svakom vremenu postoji uništenje koje je dozvoljeno, opravdano, pa čak i poželjno. I to je najstrašniji zaključak nakon čitanja djela koje je i nakon 50 godina aktualno. Tek za idućih 50 bit ćemo svjesni što smo danas uništavali. Zbog toga je i ova fotografija simbolična, pomalo morbidna. Podsjetnik na prirodu kojoj se okrećemo samo kada trebamo nešto od nje, najčešće odmor od svega ostalog za čime trčimo. Pa nam je teško odvojiti 3 vrećice otpada, hodati, planirati. Pravdamo se vremenom, novcem i obavezama. Drugi bi trebali spasiti i srediti sve što mi ne znamo i ne stignemo. Nama treba biti ugodno, lako i lakše. Jesam li odrasla ili samo ogorčena ako kažem da opravdanja nema? I tu ću stati, ostaviti vas gladne (nadam se) i zamoliti da uzmete Kindred u ruke.

His father wasn't the monster he could have been with the power he held over his slaves. He wasn't a monster at all. Just an ordinary man who sometimes did the monstrous things his society said were legal and proper. But I had seen no particular fairness in him. He did as he pleased. If you told him he wasn't being fair, he would whip you for talking back.