Što sam čitala u srpnju?

Pozdrav svijete!

Znate kako to već ide, ljeto je (prekratka) pauza od svakodnevnoga rada i strke, vrijeme u godini kad se sjetim da mi imamo blog i da bi valjalo skinuti prašinu s njega i malo iskoristiti ove prstiće za nešto što nije surova znanost 😀. Srpanj mi je bio dosta plodan što se čitanja tiče. Nekako se sve poklopilo - imala sam volje i vremena, došla sam na more, kupila ili dobila brdo naslova koji su me stvarno zanimali tako da sam na kraju, ako ne računamo rereadove, pročitala 6 knjiga. Rereadovi su mi bili Na marginama, O čemu govorim kada govorim o trčanju te Carrie Soto is back i ne znam koja od njih mi je draža.

Prijestolje svijeta - Louis de Wohl; povijesna fikcija

De Wohl je jedan od mojih omiljenih pisaca povijesnih romana, uz Conna Igguldena. Već dugo ga nisam čitala, pa kad sam vidjela naslovnicu romana koji opisuju kao priču o Atili i papi Lavu Velikom, baš sam ga se poželjela. Zapravo, ovo je najvećim dijelom roman o Atili, papa se spominje sporadično i u posljednjih 15ak stranica ima značajniju ulogu, no to je sve. Priču o Atili velikom osvajaču, divljaku i vojskovođi svi već znate. Ovo je priča o njegovoj jedinoj i nikad prežaljenoj ljubavi, rimskoj princezi Honoriji, politiciti i (be)smislu ratovanja.

Prijestolja svijeta nije me razočaralo u smislu da je stil pripovijedanja isti onaj koji sam zavoljela, a usmjerenost na detalje i likove apsolutno oduševljava na svakoj stranici. No, na kraju mi je nečega ipak nedostajalo, one njegove čarolije koja čitatelja mijenja iznutra na koju sam naviknuta. Stoga je konačna ocjena čvrsta četvorka!

*Sva mora svijeta - Guy Gavriel Kay

O ovome romanu, a ni autoru, nisam znala ništa. Samo sam vidjela lijepu plavo-zlatnu naslovnicu i zamolila Znanje za jedan primjerak. Nekad mi se tako dogodi s nekim knjigama i na kraju to bude ljubav na prvo čitanje. Tako je bilo i sad. Sažetak na pozadini kaže:

,,Katkad priča koju slušamo govori o životima i smrti onih koji se smatraju moćnima. A katkad o muškarcima i ženama koji žive najbolje što mogu i stvaraju život unatoč gubitku doma, korijena, ishodišta…''.

Izdvojila sam ovaj dio jer savršeno oslikava ono najsjajnije u ovome romanu, taj savršen kontrast između kolosalnih događaja koji mijenjaju tijek povijesti i običnih ljudi za čiju sudbinu malotko mari, onih koje lako zaboravljamo ali ih zato vrsni pisci mogu na trenutak oživjeti i podariti im malo zaslužene slave.

Sva mora svijeta treći je roman iz serijala smještenog u alternativni mediteranski svijet 15. stoljeća, u doba renesanse. Ja sam to prekasno shvatila i krenula po internetu istraživati mogu li se romani čitati odvojeno. Mišljenja su bila podijeljena, a moje mišljenje je da možete bez ikakvog problema. Dovoljno je solidno poznavanje povijesti na razini osnovne škole da u Seressi prepoznamo trgovačku velesilu Veneciju, Jadditski grad Sarantium pao je u ruke ašarita te preimenovan u Asharias - poput Konstantinopola koji je 1453. postao Istanbul i slično.

Neki od likova pojavljuju se u sva tri nastavka, no glavni su u svakome različiti. Kalifi, plaćenici, korsari, Ašariti (muslimani, štovatelji zvijezda), Jaditi (kršćani, štovatelji sunca), Kindaćani (židovi, štovatelji plavog i bijelog mjeseca)...svatko od njih ima svoju priču. Neki su otrgnuti iz vlastitoga doma, drugima je postao pretijesan. Jedni su bježali od sebe, drugi ne bi li se pronašli. I za svakoga od njih u priči postoji točka u kojoj se prošlost i budućnost spajaju u jedno, a autor nas ne tako suptilno provodi kroz sve izbore i posljedice njihovih odluka.  

Ako trebate dodatni poticaj, recimo samo da je Guy Gavriel Kay s Tolkienom juniorom radio na uređivanju Silmarilliona. Ove godine želja mi je bila čitati više fantasya, ali istini za volju većina toga što sam uzela u ruke nije me oduševilo i uglavnom bih se nakon čitanja osjećala staro, dok nisam otkrila Kaya. Ovaj roman dao mi je najbolje od oba svijeta, počastio moju staru dušu i vratio me u osjećaj čitanja 1001 noći. Imaju istu zavodljivu atmosferu, uzbuđenja borbe na život i smrt, putovanja i mudrost, uz okuse i mirise Mediterana. Ocjena glasi: pronašla sam novog omiljenog autora jer ovih 500 stranica mi je bilo premalo, a navodno su mu stariji naslovi još i bolji pa se baš veselim!

Listanje kupusa - Igor Beleš; domaća ratna fikcija

Taman kad smo svi pomislili da nam je dosta ratnih romana, Igor Beleš i Kruno Lokotar servirali su nam jedini domaći roman koji je ove godine uspio stati uz bok nenadmašnom Kristijanu Novaku. Divna je ovo posveta ukradenom djetinjstvu, Vukovaru i ljetu koje je grupi dječaka oduzelo snove, prijatelje i nevinost. Mnogi ovu priču uspoređuju s Pet prijatelja, što ne mogu potvrditi jer ih nisam čitala, ali znam da me na trenutke podsjetio na Hosseinija. Ja volim tu dječju perspektivu, ona je za ovu temu totalno primjerena i pogođena jer dok čitatelj otprilike zna što se u određenim trenutcima događa, dječaci iz priče su posve zbunjeni što im prijatelji svakodnevno nestaju, a odrasli kao da to ne primjećuju. Kasnije, dok sukobi bukte i postaju sve nasilniji, autor uvodi sve moguće karakterne kombinacije do u tančine razrađenih likova. Dobre žene, loše majke. Loše majke, još gore žene. Nesuđene junake, pijanice, kukavice svih vrsta, od kojih neki biraju zlo, a drugi žrtvuju sebe za druge i još štošta. Unatoč poznatosti teme, Listanje kupusa uspijeva biti napet roman, ponajviše zato jer se ne možemo pomiriti s onim što se ima dogoditi, a ni s još ružnijim posljedicama rata. Ljudski je nadati se, a Beleš to maestralno koristi protiv nas te u posljednim stranicama zakucava u najmekši dio...

Bojim se da nisam sposobna napisati dulji osvrt jer dječja patnja, besmislene smrti, ljudska mržnja i te proklete podjele mogu izazvati samo beskrajnju ljutnju ili more suza, a nijedno nije pretjerano zdravo. Reći ću samo da pročitate obavezno, makar na rate i uz pauze, ovaj divan roman koji je momentalno zasjeo na moj top tri za 2024. godinu. Roman nakon kojega tražite nešto slično i patite jer takvo što ne postoji. Ocjena čista petica plus bakšiš!

Crno ljeto - M. W. Craven; krimić/mystery

Neke knjige su tu da ih pamtimo, druge da uz njih zaboravimo na vrijeme, a treće služe tome da popune vrijeme i sudimo ih prema tome koliko su u tome uspješne ili ne. S tim disclaimerom ću reći da su meni trileri daleko najmanje drag žanr, iako su nekoć davno bili jedino što sam čitala. Razlog je njihova predvidljivost koju ne cijenim na isti način kao onu u ljubavnim romanima, gdje vapimo za sretnim krajem. S trilerima želim malo jahati na valu neznanja, iščekivanja i napetosti prije nego se suočim s velikim otkrivenjem. Crno ljeto nabavila sam zbog pozitivnih osvrta na prvi roman iz serijala i visoke ocjene na GR, a i svidjela mi se premisa jer je zvučala dosta neobično - psihopatski chef i biološki misterij! Ovdje nema toliko one početne napetosti u stilu Whodunit trope-a, već se pažnja čitatelja usmjerava na traženje odgovora na pitanje ,,kako''. Nažalost, odgovor je prilično očit i jednostavan pa sam se utješila sporednim pričama i likovima, od kojih su neki bili jako zanimljivi, naročito Tilly. 

Autor se trudio ubaciti pokoju zanimljivih triviju, tipa koliko su svjedoci stvarno pouzdani i slično, dok je na nekim detaljima pokazao totalnu neupućenost pa je konačan ''skor'' neriješeno, a moja ocjena solidna trojka. Ako sama brojka nije dovoljna, recimo da bih čitala opet nešto iz tog serijala, samo ne tako skoro jer me lektura - ili njezin nedostatak - izbila iz cipela.  

Pozdrav fanaticima - Amos Oz; publicistika

Priznajem, motivacija za pročitati ovo djelo mi je bila dvostruka: prvo i najvažnije, volim ovu temu. Nije posebno zabavna, ali je potrebna. Borba protiv fanatizma i radikalizma je aspolutno nužna i to sa svih strana, pa tako i književnosti ili možda najviše upravo kroz nju. Drugi razlog je što nastojim razumjeti ovo što se događa u svijetu ili barem jedan od tih sukoba. Pokušavam pronaći nešto vrijedno u narodu koji opasno srlja ka tome da se izjednači sa zlom od kog su se onomad spasili, sagledati njihovu perspektivu koliko god mi bilo teško. I moram priznati da je ova tanka knjižica ispunila moja očekivanja. Dovoljno je informativna, a opet osobna. Pomogla mi je shvatiti mentalitet i podjele unutar ovog fascinantnog naroda, uloge koji su u igri i različite interese upakirane u religiju. 

Od tri poglavlja, dva su mi bila čisto savršenstvo dok sam se u ovom srednjom malo gubila tako da je moja ocjena na kraju -5. Planiram opširnije pisati o njoj u jednom zasebnom postu posvećenom Palestini, a do tad mogu samo reći kako mi je žao što nas je veliki pisac Amoz Oz prerano napustio jer je i te kako vrijedan čitanja. 

*Baš kao ti - Nick Hornby; suvremena fikcija

Ne mogu se sjetiti što me točno privuklo ovom naslovu, možda sam samo htjela vidjeti zašto je autor toliko popularan iako na GR nije velikodušno ocjenjen. Meni je ova knjiga pružila sve što sam od nje tražila, a možda i mrvicu više jer nisam imala visoka očekivanja. Ne znam ni u koji podžanr ljubića bih ju svrstala, nešto na tragu one ,,suprotnosti se privlače'' jer su glavni likovi upravo to: Lucy je žena u 40-im godinama, majka dvoje djece, bijelkinja sa relativno stabilnom karijerom i žestoka protivnica Brexita. Joseph je siromašan mladić koji radi nekoliko poslova dok mašta o karijeri DJ-a, afroamerikanac čiji roditelji zazivaju Brexit. Jedan od tih poslova dovodi ga k Lucy i njezinim dječacima koji su ga odmah zavoljeli, a uskoro je i mama pala na njegov šarm. Njihova kemija je previše jaka da bi ju ignorirali, no kad stvari postanu ozbiljne, te ih razlike postepeno sve više sukobljavaju i na trenutak se čini kako nijedno od njih nije spremno previše popustiti radi ljubavi...a kraj vam namjerno neću odati! Ako volite romane Beth OLeary, svakako bih Vam preporučila i ovaj naslov. Obje imaju taj tipično britanski humor, sve se rješava uz šalicu čaja, a u ljubavi nema nepotrebne patetike što osobno preferiram. Iznenadilo me koliko me cijela ta priča o Brexitu potaknula na razmišljanje i koliko se u pozadini toga krilo, od rasizma i predrasuda do medijske manipulacije i lažnih vijesti. Malo me iskreno naživciralo čitati o tome koliki su englezi rasisti i snobovi. Naravno, ne svi, ali očito dovoljna kritična skupina. 

Svidjelo mi se što ljubav kao takva nije jedina tema romana i koliko je dobro Hornby zahvatio njezinu pravu srž - ići u odnos otvorenoga srca, bez predrasuda i očekivanja, dan po dan, s nadom da će biti dobro ili da ćemo se, u slučaju da ne bude, dočekati na noge i preživjeti. Jedna zaokružena topla ljubavno-životna priča na britanski način kakvih se ljeti zaželim. Ocjena -4 ili jednostavno Hunky-dory.

To je bio moj srpanj u knjigama, nadam se da vam je bilo zanimljivo i da ćete pronaći nešto za svoj gušt. U kolovozu se veselim obiteljskim dramama, ljubićima i domaćim naslovima pa slobodno pišite svoje preporuke! 

*Knjiga je recenzentski primjerak u zamjenu za iskreni osvrt