Djela iz očaja - Life Couch čita

U svojim početnim fazama parovi često mjesecima nestaju zajedno, a razlog nije samo požuda nego i izgradnja.

Svaki put kad mi na mail stigne najava Heninih noviteta, razveselim se kao malo dijete. U moru izbora, lijepo je imati adresu na kojoj uvijek mogu pronaći nešto probrano, kvalitetno, a opet dovoljno raznovrsno i novo. Čim sam pročitala sinopsis Djela iz očaja, znala sam da je to roman za mene i brzo se popeo na sam vrh hrpice za čitanje.

Ona je zaljubljena u ljubav, a On magnetno privlačan, stariji od nje, tajanstveni umjetnik i boem bez osjeta njuha. Već pri prvom susretu Ona zaključuje kako On izgleda cjelovito, kao da je njegov svijet sadržan u njemu, dajući nam naslutiti kakvo je njezino stanje uma, koliko se izgubljeno, prazno i usamljeno osjeća prije nego li će uskočiti u odnos unaprijed osuđen na propast. Ona vrijeme često provodi u izlascima, opijanju, triježnjenju i sanjarenju. Mašta o tome kako bi bilo imati život u kojem znaš što ti je činiti kad se probudiš, što je jedna ogromna, intuitivna lekcija o važnosti rutine u našim životima. On ju ostavlja jer je još uvijek zaljubljen u bivšu djevojku, ali Ona ima plan kako ga pridobiti natrag: bit će strpljiva, dat će mu prostora i vremena, polako ga uvlačiti natrag u stvarnost u kojoj mu postaje neophodna. Jer potreba i ovisnost pobjeđuju ljubav svaki put, a Ona ne želi biti sama. 

Nikad mu se nisam mogla približiti više od toga, nikad se nisam mogla zadovoljiti. I zato sam ga godinama samo više željela, zato sam pomahnitala od silovite potrebe. 

Dok je s njim, Ona brine čak i o sebi, ne pije i sprema si zdrave obroke (Život s njim prisiljavao me da se prema sebi odnosim kao prema osobi onako kako to nisam mogla dok sam živjela sama). Ali to je samo privid, način da pokaže kako je savršena partnerica za njega koji cijeni takav život. Pri tom propušta priliku otkriti sebe, svoje autentične želje i potrebe koje ipak dolaze do izražaja u povremenim izletima u alkohol i gotovo kompulzivnoj želji da ga prevari i time kazni jer ju ''prisiljava'' da se pretvara - mi kao racionalni čitatelji znamo da je to isključivo njezin izbor i njezina odgovornost, no ljudski možemo pokušati shvatiti kako mržnja prema drugima uglavnom izvire iz naše želje da im udovoljimo, zato što nikad nismo naučili reći ne, što dopuštamo drugima da svjesno ili nesvjesno krše naše granice ili im u tome čak i pomažemo! Ili, kako Ona kaže: ogorčenje zbog nečeg što nitko od tebe nije zatražio da učiniš posebna je vrsta bijesa. 

Njezina odlučnost da investira u taj odnos nadilazi sve ljudske i fizičke zakone. U jednom trenutku praktički se zaklinje kako ne postoji ništa što bi on ili bilo tko drugi mogao učiniti da se to promijeni, te kako je sigurna da će njihov odnos biti savršen, čime nam daje do znanja da se neće predati ni kada stvari krenu u krivom smjeru, ali i to da je njezino poimanje veze posve djetinjasto, crno-bijelo. Njihov izolirani mali svijet (jer On prezire njezine prijatelje, a nema vlastite) proteže se unutar zidova derutnoga zajedničkoga stana, gdje svo vrijeme provode skupa, a frustracija i nemoć talože se i prijete eskalirati. Njega su sve djevojke varale. Ona sluti da zna i zašto: pokušavala sam ne misliti da su ga njegove djevojke možda varale zbog njegove prodorne hladnoće te se zaklinje kako će baš Ona prekinuti taj nesretni niz i dokazati mu kako nisu sve žene loše iako je i sama svjesna da je to laž: nisam željela da on ima povjerenja u ljude, željela sam da vjeruje meni, samo meni...i da sam ja ta koja mu je potrebna.

O Njoj doznajemo i to da povremeno odlazi kući u Waterford kako bi se pokušala uravnotežiti i iznova spojiti sa sobom i svojom prošlošću, a to je nešto što često viđamo kod ljudi koji nisu sigurni u vlastiti identitet - često se teže vratiti mjestu porijekla, čak i kad ih tamo više nitko i ništa ne čeka, jer im to održava kakav-takav osjećaj pripadanja. Simpatičan mi je bio prikaz njezinih rituala prilikom useljavanja, namještanje stana ukrasima koji pokušavaju dočarati nepostojeću osobnost. Ona nam otkriva i svoju obiteljsku pozadinu, odnos s majkom slonom kritiziranju svega, a ponajviše njezinoga tijela te brižnoga oca kojega je sklona štititi tako što mu se ne povjerava i time se od njega udaljava, ironično, onda kad joj je najviše potreban (uvijek me mogao spasiti od svega osim od mene). On nema majku, samo oca s kojim ima kompliciranu prošlost (Možda je nekoć postojalo vrijeme kad je Ciaran mogao reći ,,mrzim te jer si me napustio, jer si me ostavio samog kad sam bio dijete'', ali ako je to vrijeme postojalo, davno je prošlo). 

Koliko je jako moj unutarnji život osiromašio od očajničke želje za dokazom ljubavi nekoga tko mi ljubav nije želio dati. 

Roman suptilno, a gdjegod i nešto manje suptilno, progovara o spolnim pristranostima i stereotipima, sugerirajući kako muškarci mogu u isto vrijeme biti i lijepi i nevidljivi kad to žele, za razliku od žena. Seksualno nasilje u knjizi namjerno šturo opisuje, navodeći kako je ženska patnja jeftina i jeftino je zlorabe nepoštene žene koje samo traže pažnju, a traženje pažnje sigurno je jedan od smrtnih grijeha, aludirajući pri tom na brojne kritike ženskog aktivizma, feminizma i općenito pokušaja da se progovara o spolnom nasilju koji završe sa rečenicama poput ,,sama je to tražila'' ili ,,rade to samo radi pažnje''. Kao da ne bismo i mi radije hodale u ugodnoj, sigurnoj nevidljivosti. 

Roman se dotiče i intelektualnih predrasuda, navodeći kako muški intelektualci citiraju filozofe koji zvuče jednako kičeno kao slogani samopomoći što ih izbacuju žene koje oni smatraju glupačama. Zbilja, zar Rupi Kaur ne može biti jednako duboka i vrijedna kao Arthur Schopenhauer? 

Autorica hrabro odlazi na užareno područje tzv. consenta i promiskuiteta kao simptoma neprorađene traume, a od tih tema kontroverzniji je možda još jedino rasizam. Neki će žensku seksualnu slobodu smatrati prijeko potrebnim dokazom društvenog napretka, drugi u tome vide ponižavajuću potrebu za prihvaćanjem, dok autorica donosi neko svoje, prilično svježe viđenje:

Reći ćete da su moje odluke samo moje i da se ne bi trebale gledati kroz prizmu moje potrebe za muškarcima i njihovim odobravanjem. Mislit ćete da je seksualna požuda moje pravo, da bih se jednostavno trebala osloboditi monogamije...ali istina je da je moj promiskuitet ponekad potaknut prezirom prema sebi. To ne znači da ih (muškarce, op.a.) krivim ili sebe oslobađam krivnje. Zašto njih moram nazvati lošima, a sebe dobrom da bih jednostavno primijetila što se događa u svijetu? Moć koju su muškarci imali nada mnom više se čini neutralnom činjenicom nego razlogom da ih mrzim (...) Moja je priča priča o tom neuspjehu.

Neuspjeh se odnosi na činjenicu da Ona nije pronašla nikakvu drugu strast u životu osim muškaraca, no ne mrzi ih radi toga. Mrzi vlastitu nesposobnost da bude sama. Kad se odvaži ostati sama, s prijezirom dočekuje komplimente kako je učinila nešto hrabro. Pita se: Što je u tome bilo hrabro? Nalazila sam se ondje gdje sam se nalazila zato što sam bila preglupa i preslaba da bih bila s drugim ljudima. Bili su mi previše potrebni i to me uništilo. Možda je i hrabro biti sam, ali bilo je hrabro i tražiti nekoga da bude sa mnom, mada sam to tražila od pogrešne osobe i na pogrešan način. 

Što se tiče pristanka, on je protkan kroz nekoliko situacija u kojima protagonistica nailazi na muškare koji ne prihvaćaju ,,ne'' kao odgovor. O upornom nagovaranju i svojem popuštanju kaže sljedeće:

Prisliti se da kažeš ne kad su te naučili reći da, biti susretljiva, usrećiti muškarce, toliko ti toga oduzima. 

Kad jednom kažeš ne, muškarac koji te nagovara postane nepodnošljiv. Čak i ako to radi pristojno ili nježno, ne obazire se na tvoju jasno izraženu želju. Govori: tvoj izbor nije doista važan. Važno je ono što ja želim, a ja se ne želim osjećati loše jer te na ovo prisiljavam. Zato bi možda trebala ponovno razmisliti? 

Nagovaranje je kukavički i nasilno. Kad njime promijeniš nečije ne u da, od te si osobe ukrao nešto što ti ne pripada. 

To je bilo posljednje što sam željela učiniti, a učinila sam. 

Početak njezinog triježnjenja i odrastanja potaknuo je susret sa srednjoškolskom ljubavi. On je netko tko ju vidi i poznaje takvu kakva jest, netko tko ne traži ideal bespomoćne, savršene žene. Netko tko prihvaća njezine obline, a odbacuje lažne dijelove: Zaprepastilo me što on nije zadivljen i preplašen mojom tankoćutnošću, kao što su ostali dečki bili. Zar mu moja krhka, slikovita tuga nije privlačna? Time je nakratko trgne iz letargije, iz nezrele opčaranosti vlastitom melankonijom (tuga može biti vrsta ljepote). On je prema njoj brutalno iskren, ne pada na lažne suze i ne zrcali njezinu taktiku s muškarcima koja se sastoji od toga da im kaže ono što žele čuti. Umjesto toga, daje joj do znanja kakva je u njegovim očima i da ju unatoč tome (ili baš zbog toga) prihvaća: Uvijek misliš da je tvoja bol najbolnija. Uvijek misliš da je jedinstveno strašna (...). Ne! Neću nabrojiti sve što ne valja u mom životu kako bi ti mogla uzeti taj popis i usporediti ga sa svojim. Njegova iskrenost, stabilnost i jednostavnost poručuju joj kako postoji život i nakon odrastanja, a on počinje prihvaćanjem sebe. Tada si Ona prvi put dopušta vjerovati kako možda ipak zaslužuje drugačiji život, ako ne bolji, iako shvaća kako se to ne može dogoditi kroz novi odnos nego isključivo u samoći: jednako bih pobjegla od nečega i prema nečemu. Ne, tako to ne bi završilo. Tome ne bi bilo kraja ako to sama ne bih okončala. Unatoč tom uvidu, i dalje se lomi - jedan dio nje ovisan je o svakodnevici s Njim i ne želi ostati sam; drugi (zdravi) želi pobjeći i zaboraviti sve. Taj zdravi dio joj signalizira kako ni dobri trenuci nisu zapravo bili dobri, bili su samo olakšanje, odsutnost onoga čega sam se bojala, običnih, uistinu svakodnevnih stvari: njegove hladnoće i ignoriranja, prezira i mržnje. Mog korenja i oblikovanja, dvosmislenih komplimenata. Stalne spoznaje da nikad neću biti ono što on želi. 

                               Bilo mi je žao zbog onoga u njemu što nije bilo u redu, onog što ga je tjeralo da udari pa ustukne.  

Irska je s razlogom među popularnijim knjiškim destinacijama, bilo da se radi o klasicima (Swift, Le Fanu, Wilde, Stoker, Joyce, Lewis) ili suvremenoj književnosti koja je iznjedrila fenomene poput Sally Rooney, Cecelie Ahern, Johna Boynea, Franka McCourta ili Sebastiana Barrya, svatko se barem jednom susreo sa i zavolio nekog irskog pisca. Megan Nolan je moje godište. Kažem to s divljenjem i knedlom u grlu. Ne volim samoponižavanje pa neću reći da je s 33 godine postigla više od mene, no mogu priznati da bih u ovim godinama voljela moći pisati poput nje (čak mislim da bih vjerojatno odabrala približno sličnu temu). Ona rastavlja, secira i riječima transformira žensku potrebu da budemo voljene, cijenu koju za to plaćamo, porođajne boli pronalaska čak i onog najtišeg unutarnjeg glasa koji kaže: dosta je! Stoga ne čudi podatak da je The Guardian roman uvrstio među deset najboljih debitantskih djela 2021. godine.

Ovakav tip romana dopušta različite interpretacije, poigravanje s moralnim kategorijama i rastezanje vlastite tolerancije na antipatične i krajnje destruktivne likove. Omogućuje nam da ponovno posjetimo one dijelove sebe koje smo pokopali, zanijekali ili prerasli. I upravo je u tome čar ovog romana, to što nam dopušta da iz udobnosti vlastitog naslonjača promatramo distopijski prikaz onoga što je i nas moglo zadesiti da nismo stali na vrijeme, da nam poneka rečenica, poneki dobronamjerni stranac nije promijenio život, da se nismo odabrali voljeti prije svega. 

Kako sam iz dana u dan mogla tražiti od njega da me voli, a odgovor je stalno bio ne? Kakav me očaj natjerao da tako živim?

Ovo je prekrasna, sirova, brutalna i iskrena ispovijest o tome što se dogodi kad u svojim nježnim i ranjivim godinama ne znate tko ste pa pokušavate to nešto pronaći u drugom (pogrešnom) ljudskom biću. Autorica je vješto postigla to da nikad ne prijeđe granicu čitateljevog strpljenja pod težinom unutarnjih previranja naše antiheroine, uvijek je tek jedan korak ispred toga da potpuno iscrpimo svoju empatiju. Djelo je prepuno svježih, necenzuriranih uvida koji uspješno balansiraju između poznavanja vlastitih slabosti, ne upadanja u zamku opravdavanja, ali i jedne posvemašnje letargije u kojoj nema ni mjesta ni volje za promjenom, sve do pred sam kraj. Čitavo vrijeme bila sam iznimno investirana u ovu agoniju potrage za dokazima koliko malo Ona vrijedi i potajno navijala da samu sebe razuvjeri. Pomalo mi je žao što više toga nije ostalo nedovršeno i što je uopće morao postojati ''negativac'' u ovoj priči. 

Molim Vas, nemojte čitati ako ste sloni moraliziranju - propustit ćete mnogo predivnih detalja i pretpostaviti kraj prije nego što je to potrebno. Uđite u ovo otvorenoga uma, bez potrebe za osuđivanjem. Jer na kraju krajeva, Ona je na tom putu spoticanja i sampoznaje naučila barem jednu stvar - reći ne i otići, odabrati sebe. Prilično vrijedna lekcija za svačije dvadesete, zar ne?

P.S. ne znam koliko vam je zanimljiv taj podatak, no ovo je knjiga na koju sam potrošila uvjerljivo najviše post-ita ikad u životu 😇. A ako vam sve ovo nije bilo dovoljno, ostavljam ispod još jedan ulomak i kratku lekciju o tome kako biti prava podrška i prijatelj. 

,,Trebam ga'', jecala sam joj. ,,Ja ovo ne mogu. Ne mogu,'' Željela sam reći da bez njega ne mogu živjeti. 

I voljela sam je jer mi nije proturječila niti mi rekla da mi nitko ne treba, da ću preboljeti. Nagonski je oduvijek znala da njoj nitko nije potreban da bi mogla živjeti, ali zbog te razlike među nama moje iskustvo nije bilo nimalo manje stvarno od njezina. Vlastitim je očima vidjela koliko je ta moja potreba stvarna. 

Kad sam jednom kroz suze rekla da sam sama, strahovito usamljena i da se bojim, nije se pravila da to nije istina. ,,Znam da jesi'', složila se. ,,Jesi''. 

Hvala nakladniku na besplatnom primjerku u zamjenu za iskreni osvrt. 
Knjigu možete naručiti ovdje. 
Prijevod potpisuje Mirna Čubranić
Dizajn naslovnice: Jasna Goreta