Kada bih vam rekla da postoji roman od jedva 160 stranica koji me posve oborio s nogu...
...koji se ne može pročitati samo jednom....
... čiji autor gazi tek polovicu tridesetih...
I što kada bih vam rekla da se radi o domaćem autoru? Biste li mi povjerovali?
⭐⭐⭐⭐⭐
Već dugo u meni tinjaju želja i potreba da ovu našu skromnu platformu iskoristim za promicanje domaćih autora. Imam osjećaj da sam (za)ostala tamo negdje na Krleži i nikako se pokrenuti. Uglavnom se bojim vlastite iskrenosti i radije ne otežavam ionako trnovit put do publike. U isto vrijeme ne želim nikoga ohrabriti neiskrenom pohvalom. Umijeće je otkriti knjige koje se pamte, a ,,Doručak'' je upravo to.
Dobila sam priliku (namjerno neću reći čast, jer imam osjećaj da je Dinko od onih koji ne cijene takvo uzdizanje) upoznati ovog nadasve skromnog i talentiranog mladog autora. Sretne okolnosti su se poklopile i pročitala sam knjigu o kojoj svi s pravom pričaju.
Glavni lik, Mia, dijete je odraslo u domu za nezbrinutu djecu. Mia odlučuje okrenuti leđa svojoj bolnoj prošlosti i stvoriti za sebe novi život, daleko od obiteljske sramote i vlastite bespomoćnosti. Uvjerena kako ,,𝑺𝒓𝒆ć𝒖 𝒑𝒐𝒏𝒆𝒌𝒂𝒅 𝒕𝒓𝒆𝒃𝒂 𝒎𝒂𝒍𝒐 𝒑𝒐𝒈𝒖𝒓𝒂𝒕𝒊''' zasniva obitelj u kojoj je svatko obilježen na svoj način. Crna ovca obitelji postaje najstariji sin Damian koji nesvjesno čini sve što je u moći jednoga djeteta ne bi li privukao pozornost na tajne koje skriva sasvim običan stan u Cvjetnom naselju. Hoće li itko u ovoj obitelji smoći snage prihvatiti nesavršenost prije nego bude prekasno?
Doručak je magično realan roman. Puno toga daje naslutiti, a ništa ne nameće. Progovara o mnoštvu tema bez ijednog zareza viška. Naprotiv, ako ćete mu išta ''prigovoriti'' to će biti jedino glad za još, ali Dinko srećom zna kada stati i ostaviti vas zadivljeno nijeme.
U Doručku se na poseban način progovara o fenomenu obitelji: premreženosti sudbina njezinih članova, novim i starim obiteljima, spajanju i razdvajanju. O prijenosu trauma, pitanju nasljeđa i odgovornosti, o težini progovaranja i cijeni šutnje. Očaju radi kojega smo spremni povjerovati u bilo što ili ne vjerovati nikome, ovisno o danu. O našim slijepim pjegama i ulicama. Sve to u skromnom broju stranica jer nas život iz Doručka upozorava da nije dobro čekati. Doručak je literalna zagonetka koja nas tjera da se zapitamo možemo li ikada zapravo krenuti ispočetka, koliko smo slobodni a koliko obilježeni iznutra. Je li moguće zaboraviti vlastitu krvu, prekinuti veze s onima koje smo voljeli i što kada taj rez ostavi preduboki ožiljak? Mia je odlučila rušiti mostove iza sebe, toliko dugo dok se nije našla pred zidom. Njezin suprug nije nedužni promatrač nego umješan potpirivač nesreće. Djeca su tu kao slučajni promatrači, ukradena prilika. Autor se uspješno poigrava sa dinamikom kratkih poglavlja koja djeluju kao filmski kadrovi, a svaka stranica nova je riznica prepuna simbolike.
𝑩𝒂𝒓𝒆𝒎 𝒔𝒂𝒎 𝒛𝒏𝒂𝒍𝒂 𝒅𝒂 𝒗𝒊š𝒆 𝒏𝒆ć𝒖 𝒔𝒂𝒏𝒋𝒂𝒕𝒊 𝒏𝒆𝒃𝒐𝒅𝒆𝒓 𝒌𝒐𝒋𝒊 𝒔𝒆 𝒓𝒖š𝒊.
Dinko je svojim enigmatskim romanom čitatelju pružio srž i pozvao ga da uskoči u priču sa svojim interpretacijama i to je njegovo najveće bogatstvo. ''Doručak'' će u vama nedvojbeno testirati granice tolerancije na neizvjesnost i pobuditi jedno novo razumijevanje težine imenice čovjek. Jedno čitanje neće vam biti dovoljno, kao što meni jedan osvrt neće biti dovoljna preporuka.
Za kraj, sve što mogu reći je - veselim se i nadam svakom Dinkovom sljedećem uspjehu, pothvatu i nagradi. Svakoj novoj ideji, čak i onima koje odbaci radi još boljih. Budućnosti domaće književnosti koja promiče pristupačno, a kvalitetno štivo. I konačno, autorima koji pišu radi sebe, ali i zbog nas s druge strane ove papirnate jednadžbe.
Nema komentara:
Objavi komentar