Prevela: Vida Milek
344 STR.
Nekad davno, i to dosta dugo, držala me groznica čitanja fikcije o Japanu. Za to krivim Lisu See i Zaljubljenu Peoniju. Još se živo sjećam trnaca tijekom čitanja o tradiciji podvezivanja stopala. O slobodi koja je ženama uskraćena da ni ne govorim, ali to je već daleko češći motiv. Ima nešto u tom zovu istoka, njegovim vjerovanjima i izrekama, tihom strpljenju i oštroj odlučnosti. Patnji u kojoj uvijek postoji pregršt nade, a svaka muka ima svoj smisao ili barem razlog.
Nisam dugo posjetila Japan u mašti, a nakon nekoliko divnih osvrta kolegica knjiških blogerica, probudila se u meni znatiželja i morala sam vlastitim očima otkriti o čemu pišu.
A pišu o priči koju pratimo iz dva vremena, dva različita svijeta. Tori Kovač živi u Americi otprilike u sadašnjosti, brine o teško bolesnom ocu - bivšem marincu čiji su preci došli iz Slovačke u potrazi za boljim životom. Ista misao vodilja njega je navela da se sa samo 17 godina prijavi u vojsku te biva poslan u Japan pred kraj rata. Delikatna dob u kojoj dječaci postaju muškarci, osim rata, donijela mu je i prvu ljubav. Njegovog Cvrčka, Naoko.
Japan je, 1957 godina. Sedamnaestogodišnja Naoko je na prekretnici života. Bliži se dan kad će upoznati budućeg supruga u već dogovorenom braku i tako popraviti financijsku sliku obitelji. Ali, Naoko mašta o zgodnom marincu neobično plavih očiju. Ona ga zove Hajime, ostali mu dobacuju ,,gaijin''. Sanja o nedopuštenom braku, domu i obitelji, bolno svjesna pozicije djece mješanaca u tradicionalnome društvu kakvo je Japan. Unatoč svemu, u njoj još uvijek živi nada da bi se pravim riječima i snagom volje mogla približiti tom snu.
Tori ponestaje vremena i odgovora te se nakon smrti oca zaputi u daleki Japan pronaći misterioznu ženu koju je njezin otac volio prije nego je upoznao majku. Bol gubitka isprepliće se sa neočekivanom izdajom. Opterećena je pitanjima i samoćom. Je li uopće poznavala svog oca ili je pokopala stranca? Je li njegova ljubav bila prava, iako nije bila prva?
Sve što muči Tori svatko je od nas u nekom obliku osjetio na vlastitoj koži. Koliko vremena i kilometara smo morali proći da bismo se približili sebi i pronašli dijelove koji nedostaju? Koliko smo ljudi upoznati i izgubiti na tom putu? Poznajemo li zbilja ljude koje volimo i je li moguće ijednom čovjeku dati čitavoga sebe, a ne ostaviti poneku tajnu? Možemo li podnijeti budućnost u kojoj dati sve od sebe nije dovoljno i unatoč tome pronaći mir?
Ono što me uvijek iznova fascinira u sličnim romanima je snaga obitelji koje se drže čak i kad su slomljene. Iako se možemo zgražati važnosti koju pridaju tradiciji i tome što su spremni napraviti da ju sačuvaju, u isto vrijeme se moramo diviti nesebičnosti kojom to čine i spremnosti da sačuvaju red u kaotičnome svijetu. Ti ljudi žrtvuju vlastitu savjest i sve što vole radi višega cilja, ali oni nisu nimalo zli ni bezosjećajni. Ono što osjećaju je duboko, ali nekim prešutnim dogovorom posve nevažno. U tako savršeno uređenom kozmosu sve ima svoj trenutak, ništa se ne odlaže niti preskače. Još jedan kulturološki šok, još jedna velika lekcija o strpljenju, poniznosti i drugim prilikama...
Autorica je odradila sjajan posao u fazi pripreme i istraživanja teme, vidljivo je njezino poštovanje i razumijevanje kulture, stoga je čitanje autentičan doživljaj. Rezultat je roman kojega niti jedan istinski ljubitelj povijesne fikcije ne bi trebao zaobići, a sigurna sam da će u njemu uživati i svi oni željni priča o ljubavi, žrtvi i oprostu. I suza - more suza - moram vas upozoriti. Toliko suptilnih, bolno divnih obrata naprosto vas ne mogu ostaviti ravnodušne. Ne želim duljiti s preporukom, potražite ovu knjigu i uronite u ono od čega je satkana. Nakon toga pokušajte ostati isti, ako možete...
Vrijeme, kao što sam već prije rekla, nije pristrano. Svejedno mu je jesmo li sretni ili tužni. Ne čeka, ne usporava, ne žuri se. To je ravnocrtno stvorenje, putuje u jednom smjeru i stalno je. No, oprašta li? Često se to pitam.
Tuga i sreća ne prolaze. Ostaju duboko zakopane i uvučene u naše kosti. Stojimo na njegovim nesigurnim nogama, nastojeći održati ravnotežu i onda kad je nema. Postoji samo ljubav. Samo istina. A to je moje.
ANA JOHNS studirala je novinarstvo i više od dvadeset godina radila na polju kreativnog izražavanja. Iako je Žena u bijelom kimonu plod mašte, radnja je zasnovana na stvarnim događajima i pričama, uključujući priču njezina oca.
Zanimljivosti: na autoričinoj web stranici možete pronaći zanimljive detalje i fotografije dijelova priče koji su inspirirani stvarnim događajima, mjestima i ljudima. Ako kao i ja osjetite da je priča prerano završila i niste se u potpunosti spremni oprostiti sa ovom zapanjujućom pričom, time ćete si kupiti još malo vremena i pronaći još poneki odgovor. Zanimljiv dodatak je i prijedlog pitanja za bookclub-ove. Tu je i facebook stranica posvećena raspravi nakon čitanja, kao i popis sličnih djela: Hotel on the Corner of Bitter and Sweet, Sjećanja jedne gejše, Sniježnica i tajna lepeze, The Girl Who Wrote in Silk itd.
Nema komentara:
Objavi komentar